tsS
U dvorskim krugovim u Petrogradu
pronosi se glas, da se je car izrazio, da
je beogradska vlada pogrešila, što je
upotrebila silu proti kraljici Nataliji.
——-waaA/V UVWWV~~—
Spljet, 25 svibnja.1)
Bit ćete razabrali g. uredniče ako od
nikud to barem po našem „Narodu", da
mi obilujemo svakovrslnim odborima
soji neumorno rade svaki u svom smje-
ra. Jedan je naime središnji'za gospo-
darsku izložbu u Zagrebu, koji se je
podavno ustrojio pod predsjedničtvom
gosp pl. Tartalje, te je ist» prilično u-
spjeo i sve pripravne radje dovršio
tako, da će naša Dalmacija biti do-
stojno zastupana na hrvatskoj izložbi.
Nu dotični odbor, kojega su Članovi
dva rodjaka g. Buiata i jedan obćinaki
plaćenik, pokle su uvidjeli, da je Dal-
macija zanosno popratila misao o hr-
vatskoj izložbi, to htjedoše podignuti
neumrli spomenik našemu načelniku,
pak da okrune svoje djelo i okrste
novorodjenče, kud ćeš boljega i de-
bljega kuma nego je osoba našega gosp.
načelnika, te u odsutnosti g. predsje
dnika dne 23 t. mj. slavodobitno pro-
glasiše pokroviteljem i počastnim pred-
sjednikom g. viteza Buiata, Je li ovo
ozbiljno.
Dok je naš g. vitez brao u Beču
parlamentarne lovorike, dotle je gosp.
Tartalja spremao nuždna za izložbu, a
sada kad se je uvidilo, da će Dalma
cija bit dostojno zastupana, sada rekoh,
treba i od ovoga podhvata učiniti ka-
dionik Ili je gosp. Tartalja bio ka-
dar i sposoban sve pripraviti i Dalma-
ciju kod izložbe zastupati, ili nije bio
sposoban za mjesto predsjednika. Ako
je bio kadar i sposoban, tada nije tre-
balo drugoga nad predsjednika, ili nije
bio sposoban, tada čemu ga u početku
birati ?
Mi cienimo da g. Bulat stoji nad o-
vim šalam i lakrdijam, te da će prili-
zavcim zahvaliti te pokazati, da nije-
smo tako duboko pali da se stanemo
vraćati u dobu cezarizma i nizkog ser-
vilizma.
Omiš, dne 25 svibnja.
„La principale salvaguardia
delle istituzioui civili non
é giá la íorza, bensi il ri-
spetto pell'autorítá"
C. ]Cantú.
Svježim svibanjskim lahorom oteo so
ove godine naš mukotrpni narod težku
jarmu. Po nalogu visokog namjesničtva
bi razpušteno napokon ovo obćinsko
upraviteljstvo, koje je dalo tako jasne
dokaze nesposobnosti i imenovan obćin-
skim upraviteljem namjestništveni pero-
vodja gosp. Vicko Laneve.
Netom se doznalo za tu radostnu viest,
neopisivo veselje i zadovoljstvo razle-
galo se po čitavoj krajini do najponi-
znije kolibe, jer nemoguće je pojmiti,
koliko je ovaj junački narod mrzio na.
razpušteno upraviteljstvo.
Od mnogo godina bio se ovdje neje-
dnak boj; s jedne strane sviest naroda
pokušala da svlada najočitije nepravde
i prkose, s druge sila, ogradjena svim
drakoničnim aparatim, htjela da uguši va-
paj tužnog naroda. — Nečuveno! Ima
već godina i po dana, da nije bilo ni-
kakve sjednice u ovom obćinskom vieću!
Što je učinilo razpušteno upraviteljstvo?
Jedan od najplodnijih predjela ove po-
krajine, obćioa, koja broji 13.000 duša,
upropašćena je. Niti jedna nova cesta
se gradila a stare toliko se zanemarilo,
da obćila su uprav nesnosna. Biednom
seljaku udaren obćinski nametak na iz-
ravni prirez do 285°/0, prisiljen je sad
da prosjači. Odkad uveden zakon o šte-
tam poljskim na stotine poljskih prekr-
šaja još dan danas neriešen;h. Trava-
rina pobirana za tekuću godinu, prije
neg odobrena od nadležne vlasti. Kriv-
njom načelnika, koji htjeo dopustiti na
Bajamonti-evu sprovodu onu istu glazbu,
koja prisustvovala Kačićevoj svečanosti,
izgubili smo i obćinsku glazbu, koja u
toliko zgoda posvjedočila svoju vještinu
i bila na diku cielog grada. Značaj i
moral pojedinaca strašno uzdrmani, jer
kriva prisega i psost na dnevnom redu.
Što dobra dakle učiuiše ovi obćinski
upravitelji? Mjesto pazit na obćinske
interese, prosipahu silan novac u borbi
proti puku, da mu krivotvore prave
namjere te tako mognu * predstavit se
kao osobe pučkog povjerenja. I buduć
su trebali naslona u pojedinih selih, to
povjerili su najvažnije časti pokvarenim
osobam, medju kojim mnoge i osudjene.
Dapače prvi prisjednik svrgnut od na-
mjestničtva dogovorno sa zemaljskim
odborom sa časti glavara Blata, bi uz-
prkos tomu nakon malo mjeseca opet
uzdignut na istu čast.
Ako primjer, po čuvenom Smiles-u,
jedan je od najmoćnijih učitelja, ako je
on praktična škola ljudskog roda učećeg
ae po djelovanju, kakvi su gradjani mo
rali postati oni, koji nahodijahu u svojih
vodjah najmarkatnije zaštitnike nereda
i nepravde ?
Stalno je dakle da težka doduše je
zadaća novom upravitelju gospodinu La-
neve-u, kad se promisli da do malo dana
ima da ravna a obeinom, u tako kriti-
čnu stanju. — Zalog nam je ipak boljih
dana nepristranost gosp. Laneve-a, koji,
kako nam kažu, protivnik je odlučan
svih protuzakonja.
Mi se dakle tvrdo nadamo, da će on
za boljak i mir ove zemlje odalečiti iz
obćine sve one mutne elemente, narodu
mrzke, kod kojih ležaše izvor naših ne-
volja, i na taj način dati zadovoljstvo
pravici, moralu i ovom narodu, koji za
toliko godina morao trpjeti. —
odbor, u kom su zastupana sva
splitska hrvatska društva, i već se
živo radi da se što više olakoti
putovanje, smanji trošak i tl svakom
pogledu pruži sve moguće pogodno-
sti izletnicima.
Izlet bi se upriličio u drugoj po
lovici kolovoza tako, da bi se raz-
mjerno neznatnim troškom priskrbilo
učestnicima svakovrsna užitka za
šest dana, od kojih bi se blizu če-
tiri sprovelo u Zagrebu.
Sada će se najprije po većim
mjestima u pokrajini imenovati po-
vjerenici, koji neka se što toplije
zauzmu za ovu stvar i pošalju pod
pisanomu odboru, na ruke blagajnika
D.ra Edvarda Grgića, najdulje do
svršetka lipnja ove god. imenik svih
onih, koji bi se htjeli pridružiti
ovomu izletu.
Kad se budu imah ti podatci, tada
će odbor izračunati trošak, urediti
svaku i izaći s gotovom osnovom
izleta.
Split, 15 svibnja 1891.
Od odbora za izlet na zagrebačku
izložbu
Predsjednik:
D.r VicJco Mihaljević.
Zamjenik mu:
Vicko Katalinić.
Blagajnici:
Ivo Bučan ~ D.r Edvard Grgić.
Tajnici:
D.r Ivan Marović — Dujam B. Mika-
Čić — Kamilo Zajčić
Odbornici :
Ivan DeŠković — Mato Krstulovič —
Jakov Sirišćević — Ante Zelid.
.<K- -—u «r
Što ima nova po svietu f
Bečko novinstvo tužilo se nazad dana
jer da su češki djaci izlupali neke
Berlinjane, što su ovi na izložbi nje-
mački govorili. U tom vapaju najviše se
je izticala ,,N. Fr. Presse" koja je osu
djivala Čehe jer da isti Francezi nisu
napadali na svojoj izložbi na Švabe, ako
su ovi njemački govorli. Medjutim je
bečko novinstvo ovom prigodom stvar
na prosto izvrnulo. Ista „N.F. Presse"
donosi izjavu gg. Gregra i Cizeka u
kojoj se kazuje istinu. Nisu češki djaci
nikoga nazivali, nego je šačica mladih
Niemaca, koji bi se svaki dan opili, ne-
koliko dana izazivala Ćehe, nazivajuć
ih „Bohemische Bagageu, „Bdhemische
Bunde". — Izazvani gaduim ponaša-
njem i pogrdnim rječim — tako pišu
spomenuta dva Ceha — nismo mi dru-
go učinili, nego što bi morao učiniti
svaki iole pristojan čovjek, koji ne do-
ssgode, da dokažem, kako kritičar naših
čitanaka za Vogelov sustav, prije prve
ipak već iz početka u „Narodu" ne
izkazaše jednoga mnenja glede novih
čitanaka; mi sa svoje strane držali
smo se u nekoj nepristranosti, da tako
učitelji slobodnije razpravu vode i
da se njihovo prepiranje ne protegne
slučajno i na novinstvo, koje se i tako
dosta često medju sobom ćupa. Bez
neke nepristranosti, bez jeke i odjeke,
bez one: audiatur et altera pars nije
moguće, da se razprava obostrano
vodi i uvide se i sve prednosti i sve
mane novih čitanaka. Netom pak svi
reku svoju, ko zaključak i mi ćemo
izrazit, reći, što mi mislimo ; tim više
posto u izjavam gg. D., K. i Z. ima
nešto značajna, koje se nesmije mu-
kom mimoć. Medjutim, po onom što se
došle sjedne i druge strane pisalo, svak
iole oštrouman bit će se osvjedočio, da
su u ovoj razpri samo dvie glavne točke,
dvie same niti, koje ne valja brkat
medju sobom: nit rodoljubna i nit
pedagogična didaktična. Glede prve,
aii cienimo, da u bitnosti ima pravo
gosp. Ljubo Ljubibratić, a glede o-
Btaloga, da imaju pravo, barem u ob-
ćim potezima njegovi, protivnici. Jer
nemoguće je moć dokazat, da čitanke
shrvatskoga gledišta ne hramlju, ko što
je težko moć dokazat, da one glede
ostaloga nijesu u obće barem kakav
takav napredak. S toga trebalo bi
razlučit: jer qui bene distinguit, bene
docet, pa pitat glede prve tačke na-
rodnu stranku: što je ona uradila da
kroz svoje zvaniČnike predusretne pra,-
vedoim prigovorim g. Ljuba Ljubi-
bratića, A drugo: jeli njezina zasluga
ssa pohvata« stranu? Ovako bismo bili
frrfce na čistu. Ur.
pusta da mu se narodnost vrieđja. U
ostalom priznali su dotičnici u iztragi,
da su oni navalili, te da nije povod su
koba bio njemački jezik, nego psovke.
U Pragu došlo je do bučnih izjava,
koje su učinjene u prilog petorici fran
cezkih djaka, koji su došli da vide iz
ložbu i da prisustvuju posveti zastave
češkoga djaćkoga družtva „Slavia." Na
zapadnom kolodvoru u Smihovu saku-
pilo se do 2000 djaka i množtvo dru-
goga obćinstva. Kad je vlak dojurio u
kolodvor nasta silna vika: „Vive la
France V Gopte su pozdravila dva go-
vornika, jedan odvjetnički perovodja i
doktor lieĆništva. Prvi. t. j. d.r Pinkas
reče, da srdačno pozdravlja Franceze u
starom slavenskom Pragu, te da njihov
dolazak u češku priestolnicu znači, da
francezki narod simpatiše sa češkim, kao
što ovaj želi svaki boljak i dobro iran-
cezkorau narodu. Ove simpatije podu lit
će obim narodim snagu u borbi proti
narivajućem se niematvu, koje je ne-
prijatelj Ceha i Franceza Na ove rieči
zaori svjetina „Na zdar 1" Drugi govor-
nik govorio je češki, a smisao njegovih
rieči bio je sličan prvomu. Jedan od go-
stova zahvali na to, a onda sjedoše u
priredjene kočije i podjoše uz burno
klicanje u grad, a češki djaci podjoše
za njima pjevajući narodne pjesme, —
Kad su došli do Švarcenbergove ulice,
do kamena mosta, zaustavi ih policija;
oni se za čas umiriše, a kad su prošli
stali su opet pjevati, nu tad ^ih opet do-
čeka velik odiel policista, te su se mo-
rali razići. Ovaj doček dao je prilike
„N. F. Pressi", da u nekom svom uvo-
dnom članku izkali žuč na Franceze,
Ćehe i na Ruse, jer da češka in-
teligencija prijanja uz spomenute dvie
države i da se svagdje iztiče neprija-
teljski protiv Niemaca, koji da su sa-
veznici Austrije.. Iz toga sliedi mala de-
nuncija proti Oesim i upit kad će to
prestati ? Bečki Listovi ne stavljaju slič-
nih upita, kad se sastaju njemački djaci
i strielci, pa drže govorancije proti Au-
striji.
Kada su francezki djaci odlazili iz
Praga, odpratiše ih na kolodvor češki
drugovi i množtvo drugoga obćinstva
te ih srdačno pozdravljahu i klicahu
„živjela Francezka", a Francezi „živjela
Češka",
• U radikalnim krugovim u Beogradu
vlada ogorčenost proti vladi, što se je
dala namagjariti od lukavoga Riatića
na čin proti kraljici. U narodu zahvaća
sve to veći mah mišljenje, da radikali
nisu ništa bolji od Ristićevih liberala.
D Berlinu su se začudili izjavi fran-
cezkoga ministra mornarice, da je bez-
dimni prah francezke vojske posve dru-
goga sastava, nego lije onaj što se pro-
daje.
- 11 GG—mea—B •. > 1 > UJ—g
kritike, nije ni znao, laćam se treće i
druge čitanke — štono ih u staro sa-
hranište htio da spravi, ili bolje, na lo-
maču da spali.
Dugačka štiva III čitanke najprije
mu u oko udarila, te ih do dvanaest na-
broji, dokazujući, da su nespretna i ne-
uporavljiva u pučkoj učionici. — Tko
ga čuje, a nije vješt našemu poslu,
mogao bi mu i povjerovati, pa je s toga
dužnost pučkoga učitelja, da mu dokaže
da je na stranputici. Svaki pučki učitelj
mora da zna za ono pravilo, koje kaže,
da se veća štiva moraju da razglobe na
manje nizove, što se u svakome štivu,
uz nešto malo mara i požrtvenosti, može
da izvede; a opet je čitanka natnienjena
i višerazrednim učionicama, gdje je
učitelju propisano i odredjeno da se cio
sat vremena s pojedinim predmetom
bavi. To su štiva prenesena ili iz na-
rodnih pjesama, ili iz sbirke naših sla-
vnih književnika, pa je bolje da su cie
la, nego li okrnjena ili prekrojena na
uštrb jezika i same stvari. Bolje je pak,
da čitanka obiluje s više gradiva za či-
tanje, jer će tada učitelj, po miloj vo-
lji, moći da izabere ouo, što mu se naj-
više svidja.*)
U drugoj mu tački oko zapelo o uz-
') Van obćega svoga mnenja gori izra-
žena u prvoj opazci, razumije se, da
mi u potankosti neulazimo, nego se
gleda toga po strani držimo i pušta«
mo jednim i drugim slobodna rieč. Ur,
*) Pod dopisnikovu odgovornost. Ur.
višenim stihovima pjesmica. „Svaki stvor
slavi Boga" i „Radi", pa ih, ipso facto,
hoće da iz čitanke protjera. A zašto?
Jer, kaže, da nijesu prama dohvatu dje-
čine pameti. Zar on misli, da djeca, na
prvi otvor odnosne čitanke, moraju da
razumiju sva štiva bez ičije pomoći?
Jok vala! učitelj je dužan, da im do
prilike, i u estetičnome čitanju pokaže
sakrivene piščeve misli, a da se priuče
na uzvišeno, i ako naporno umovanje,
koje će, do skora, sami morati u čitanju
odkrivati, ier su to dječaci gornjega
razreda, koji će do koji dan svoj zad-
nji „s Bogom" učionici podati. — Pje-
smicom će „Radi" uzgojitelj, koji ima
iole nagnuća za svoju stvar, predočiti
dječaku kratko putovanje do drugoga
svieta, kroz koje mora da radi i radi,
želi li, da ga srećno svrši. Ova je pje-
smica, pače, za predmet stvorena, te bi
bio grieh, da je u čitanci nema.
Cieli prvi dio Hl. Čitanke sveo je
g. Ljubibratić na 68. valjanih straniGa,
kuje će se u čitanci ostaviti dotle, dok
ih on na sito ne prodje; na što je, valj-
da, u zadujemu času zaborav io Pa kako
i ne bi, kad. po njegovu umovanju, ta
štiva ubijaju, a ne jačaju djetinja ću-
stva, i u dušu ulievaju neke nekršćan
ske misli 1 Kaže, da nema govora o
krjeposnu dječaku, kojemu se sve raduje
i svakom ga srećom obasiplje. To je na-
pisao s toga, što je s repa počeo, jer
da je prije vidio, kako" se je to djeci
predočilo u IX čitanci, bio bi radje mu-
čao, a da se ne zadije o ouo pravilo
0 izmjenjivanju gradiva. —Štivo: „Miš
1 mišica" ne potiče na varvarsku mrž-
nju radi neposlušnosti, jer se iz rieči:
,,Na, ciu, nećeš da slušaš i t. d/f uvidja
da je to mišica iz jada i očajanja, izre-
kla, a ne iz varvarske naslade! Da je
sastavljač ovoga štiva, slavni D. Obra
dović, u životu, crvenilo bi ga obuzelo,
kad bi vidio, da ga je gosp. Ljubibra-
tić razkrinkao i varvarske mu uzgojne
težnje svietu odkrio!?:
Osudjuje i štiva 17. i 20. tvrdeći, da
se djeci ne smije da kaže za ikakvo
zlo na bielome svietu, ili bolje, da im se
ne smiju da predoče posljedice ikakva
zlodjela, jer, da se tako ne uzgajaju
djetinja srca. Tim hoće, da zakopa sva
načela moralnoga uzgoja, koja smo u
narodnim poslovicama od pradjedova
baštinili; da zabaci sve istine što nam
0 tome biblička povjestnica donaša i da
osudi istinu, na koju je svaki uzgojitelj
vezan. Izmedju osudjenih štiva nalazi se
1 divni Preradovićev „Putnik". —- A, i da
sva ta štiva i ne odgovaraju svrsi pučke
učionice, on bi ipak, kao pravi učitelj,
mogao biti zadovoljan s ostavšim uzor
štivima, što je zaboravio da prorešeta;
i, kad bi ih kroz godinu dana izcrpio,
njegova bi učionica nosila barjak pred
svim ostalima. Ovdje prekida kritiku o
prvome dielu, pa se, mimogred, osvrće
na vanjski oblik čitanke, k6 da su sa-
stavljači krivi što ju je bečka naklada
osakaćenu i ne vezanu ovamo poslala!
Za tim prelazi na političko polje i sa-
stavljače sumnjiči da su zaairali od hr-
Domaće Viesti.
Sinoć završile su svibanjske pobo-
žnosti po zadarskim crkvam, uz pro-
poviedi u crkvi sv. Krševana i svete
Marije, na talij. jeziku, a u crkvi sv.
Mihovila na hrvatskom1), a uz stenja po
ostalim crkvama.Broj pobožnih učestnika
bio je utješljivo velik, tako i broj onih
viernika koji su jučer pristupili na sve-
totajstva.
* *
Ministarstvo je izjavilo, u Carev,
vieć j, da ostaje čvrsto kod punktacija
Češko-njemaćke nagodbe i njemačkog je-
zika kao nutrnjeg.
Konservativni klub i s njim naši za-
stupnici muče o svem tom i ostaju ina
dalje uz vladu!
*
* *
.„il Dalmata" se je ovih dana oborio
u uvodnom članku još jednom na hr-
vatske svećenike, da istodobno uzvisi
do nebesa talijansku kulturu. Po nje-
govu mnenju, gdje je talijanštine tu je i
kulture, a gdje nje nema, vlada divlja-
štvo najgore vrsti. Mi na jednostavan
odgovor, upućujemo Dalmatu, ne u Hr-
vatsku preko Velebita, gdje se za ta-
ijančicu nezna, a ipak valjda ima kul
ture, ko što će je bit s dopuštenjem
Dalmate i u Ugarskoj; nego šaljemo
„llv Dalmatu" da ide pa vidi kako je
u Češkoj i po ostaloj monarkiji, i u Nje-
mačkoj, i u Francezkoj i u Englezkoj
i t. d., a gdje ti je ondje talijančice?
Ergu ?
Nego ima još nešto u Dalmati: o
glagolici, pa možda se s toga ponovno
obširnije na cieli članak osvrnemo.
*
* *
U proš. četvrtak bio je kod stolne
crkve s-običnim sjajem i uz najbolje
vrieme obavljen Tjelovski obhod, uz
učestvovanje svih vlasti i svih bratov-
ština i učiona. Ogroman bio je broj
djevojčica u bielo obučenih. Redu nije
silo prigovora. Jučer pak bio je je-
dnako svečani obhod kod kolegijalne
crkve sv. Simuna.
% * *
Primis ao sa zahvalnošću hvaljeni go-
vor što ga je izreko prečastni kanonik
prof. > . Antun Tacconi, kad no se po-
stavilo prvi kamen dogradnji velebnog
novog zvonika u ovdješnjoj stolnoj cr-
kvi. Crkovinarstvo zauzelo se je da g(-
vor bude obielodanjen u 1500 iztisaka,
u nadi, da bi ona gg. kojim bude po-
klonjen jedan primjerak svojevoljno
doprinieli koji ma bio i najneznatniji
prinos, ne bi li se tim načinom dosko-
čilo novčanoj nestašici i sretno dokon-
čalo ovo plemenito poduzeće. Mi cie-
') Dobismo dopis o tom i uvrstit ćemo
ga u dojd. broju. Ur.
"» I« ! "'I' !.BJS!g
vatskoga imena. Pameti, liepo blago! Zar
je zabranjeno učitelju, da prilikom pouke
0 zavičaju, ne spomene jezik i narodnost
zemlje?
Jada se, da se nije uvrstila Mihano-
vićeva pjesma: „Hrvatska domovina" a
zar nije ta pjesma u 11 čitanci? On
biedan nije znao !
Gosp. bi kritičar htio da nas na svaki
način odieli od više inteligencije, od naših
bivših učitelja, jer, da oni nijesu kadri
da umaču prste u posle pučke učionice,
kao da smo ih mi u znanju pretekli,
kad smo stupili medju četiri zida seo-
ske učionice, i kao da većina njih nijesu
bili pučki učitelji. To može da govori
samo gosp. Ljubibratić, koji možda
ne zna da su, za najmanje, u većemu
dielu pokrajina naše carevine, učitelji
pučkih učionida usko svezani s onim
učiteljišta i gradjanskih učionica, pa da
za to, i učiteljske zadruge i učionički
listovi i učiteljska naobrazba u tim po-
krajinama napreduje bolje nego kod nas.
— O, neslogo od Boga prokleta !
Vjerujte mi, gosp. Ljubibratiću, da
ćemo sdruženim silama i bratskom slo-
gom obraniti bolje dostojanstvo i ponos
našega plemenitoga, i ako nevoljnoga
stališa, nego li nepromišljenim napada-
jima na one, s kojima ria^ kolegijalnost
1 dužna harnost mora da veže !
perche domand asse al Tribunale dell' Impero !
1'annullamento delle elezioni.
Forse giustizia sara fatta (prezioso quel
forse!), ma chi da malleveria che a nuova
prova la luogotenenza Dalmata non ripete
rebbe il triste giuoco ? II Tribunale dell'Im-
pero senza facolta punitiva e un' ombra e
null>ltro.
,,E cosi il conte Taaffe mantiene le sue
promesse (Aveva torse il conte Taaffe
promesso di lasciare che i sedicentisi đalmati-
italiani, gente avventiccia, continuassero a
spadroneggiare sui veri dalmati aborigeni
e slavi?) Non valeva meglio per gli italia-
ni lottare contro la egemonia tedesca, la
quale almeno era un' egemonia ^ civile, che
contro la brutale prepotenza d'una razza,
la quale ad ima civilta antica e vigorosa
vuole sostiture la propria barbarie?"
Ai lettori dalmati non occorrono commenti
a questa eorrispondenza: le menzogne essi
je scorgono da sč. Ma non sono queste che
debbono arrecar sorpresa, bensi l'ingenuita
colla quale gli Avveniristi ricorrendo ad un
giornale estero del carattere del „Bersaglie-
re" per far noto urbi et orbi le persecuzioni
a cui sono soggetti, andarono a chiarirsi per
irredenti. E non vogliono capirla che di ir-
redenti non ce ne sono e non ee ne ha da
essere, e che e ormai tempo la finisca que-
sta commedia. L'egemonia tedesca aveva
bisogno, per sostenersi, del divide et impera:
e per cio che essa snazionalizzava, se po-
teva, i paesi, e vi lasciava introdurre e fa-
vorire 1 ermafroditismo nazionale. Non vi
par ridicolo-quando non sia pazzo, o birbone,
o fellone — il sentir a dire „dalmati-italia-
ni, italiani di Dalmazia" ?! bisogna essere
0 1'uno o l'altro; o dalmato, ed allora si
accetta il carattere e nazionalita del paese;
od italiano, ed allora si resta straniero, ma
non si ha diritto di parlare come dalmata.
1 centomila Albanesi ed Epiroti che da
qualche secolo stabilironsi nel Napoletano,
ed i sessanta o settatanta mila Slavi che
stanno nel Friuli Veneto, non si sognano
punto di pretendere d' essere nazione a
parte, e di dirsi Albanesi italiani o Slavi
italiani: no, eglino fissandosi in Italia diven-
tarono italiani e non acquistarono alcun dirit-
to di bastardare la terra che dava loro
asilo. Facciano altrettanto i discendenti di
quei veneti od altri provinciali che dall'I-
talia vennero per loro interesse in Dalmazia:
si naturalizino e restino dalmati, ma dal-
mati puri, senza aggettivi stranieri, e non
pretendano di farla da padroni conquistatori
in memoria di tempi che debbonsi dimen-
ticare. Se cosi, bene; se no, tornino d'onde
sono venuti, chč nessuno ne avrk rammarico.
Di ermaf'roditi o bastardi non se ne voglio-
no. Est ce clair?
Ispod Sniežnice 19 kolovoza.
posta nekoliko dana i pritvrdi staru našu
harnost i ljubav. Uprav smo uživali gleda-
juć ga zdrava, krepka, onako dobra, bogo-
ljubna. Med iz Njegovih usta, a ljubav iz
dobre Njegove duše svieh nas obujmi. Harni
zato iz svega srca opet Mu zehvaljujemo, u stal-
noj nadi da ćemo i unapried toli žudjenoga
i miloga gosta podvoriti. Svi prisustvovasmo
skupa svetčanomu sobetu, a okrom doletio
nam M. P. Don Gjako Tonini iz Dubrovni-
ka i mladi Vice Medini, koji eto sretno ide
da uči bogoslovje, i koji riet bi da će vre-
menom bit jedan od najboljih naših popova
po umu; a došli odabrani konavljani gg.
Luka Glavić postier i Niko Vuković.
Bilo napitnica i pjesmica a red je da na
dasve pohvalimo onu g. Vice Medini.
Presv. i Prepoš. gosp. Biskup, mudro i
blagoćudno odvrati napitnicam, a osobito
ganuto onoj upravljenoj svemu sveštenstvu
Boko-Kotorskom, vrliem i dobriem našiem
susjedima.
Radostni i preradostni čim opet gosp.
Biskupu na posjetu zahvaljujemo, pravo je
da i svesrdno zahvalimo našemu vrlomu
Don Jozi Črnici vice-dekanu i župniku
Grudskomu i Otcu Luju Uccellini Čuvaru
Priflvorskog manastiera, koji su baš pri-
stojno gospod. Biskupa dočekali, pogostili,
podvorili i odpravili, i svaku Mu počtu
mjestu nas izkazali.
Popovi Konavoski.
Perasto, 19 agosto
II giorno 12 corr. si tennero, come di
metodo, gli esami in ambe queste scuole
popolari maschile e femminile. II nostro a-
matissimo e zelantissimo Monsignor Vescovo
Diocesano Casimiro D.r Forlani si compiac-
que onorare la scolaresca dell' ambita Sua
presenza. Agli esami assistettero eziandio
l'egregio Sig.r Vincenzo Maroević i. r. I-
spettore scolastico Distrettuale, la Rappre-
sentanza Comunale ed i membri del. Con-
siglio scoalastico locale.
Sia detto a lode del vero: gli allievi
furono trovati assai bene istruiti in tutte le
materie, compresa la Religione, e si rneri-
tarono percio la pienissima soddisfazione
degli astanti, ed in particolar modo dell'II-
l.mo e Rev.mo Mons. Vescovo, il quale lodo
eziandio il zelo e la esemplaritk di costumi
degli istruttori. Agli ottimi maestri, Antonio
Brajilo ed Anna Žeželić, le nostre cordiali
felicitazioni. Siamo convinti che essi segui-
ranno anche in appresso con animo forte la
via intrapresa rafforzando i teneri animi, la
speranza dell'avvenire, nel s. timor di Dio,
nei sani dettami della s. Chiesa Cattolica,
nell'affetto ed ubbidienza al Romano Pon-
tefice, e nell'amore e nella fedeltžt al pro-
prio Sovrano. M. F.
nei ma vragutog Hrvata, izim Mrkušića i
Jokovića! Vaši popovi hoće, da tko je ka-
tolik, nek je i Hrvat! Ovakovih i sličnih
bedastoća sit se nagovorio uz iskreno moje
sažaljenje, videć plitkoumno njegovo mišlje
nje uzprkos univrsitizmu; jer barem tko je
universitet učio imao bi znat da mi nevelimo
hrvatska, već katoliČka-crkva, dočim Srbi
znadu i za srpsku crkvu, srpsku vjeru. Nego
zaludu je gluhu pjevat.
Drniš, 20 kolovoza.
Naš vrli Pavlinović kaže kruna i slava
životu jest čovještvo. — Čini koje ću pri-
poviediti u naslon dopisu iz kotara drni-
škoga uvrštenu u „Nar. Listu" nazad neko-
liko vremena, za cielo nepobitnim će biti
dokazom da je taj naš poznati bez krune
i slave, te sa Azeliom mora se reći: dalje
vjetrogonje.
Skoro težak iz našega Zagorja dodje k
našemu kadiji kažuć mu: gospodine, jučer
moj komšija sorio mi je dva lakta zida od
ograde, što ću ? Tada će naš kadija: Uči-
nit ćeš petit per turbato possesso. Hoću, hoću
ćaća! — Kaži mi može li doći k ogradi ko-
čija, upita kadija. Težak na lo: nemože jer
mi ograda u vrh brda Svilaje. — A može-
li se doći na kon]u ? Mučno, mora se pješke.
— Tad ti naš kadija, koga želja mori za
20 do 26. for. komisije: Hajde ća! nema
nema ništa kad ja nemogu doći, nego hajde
tamo u adjunta.
Govori se, i sva je prilika da je istina,
da naš čovo u dogovoru sa svojim pandu-
rom pisarčićem za spise na zapisnik pri-
mljene naknadjiva si uslugu !
I svojim sudruzim, zagrizo je u kesu, jer
paušala nijednom nikada nije naplatio. U
ovu svrhii bivši jedan njegov sudrug pri-
kazao je tražbu za dvie godine paušala.
Govori se da je naš čovo u družtvu sa
čuvarom zatvora poduzetnik obskrbljenja
uznika. Sva je prilika da je ovo čista istina,
jer tko se nije uvjerio da drniški zatvoii
nisu takvi neg krčma pod njegovom zašti-
tom? Skoro neki Grizelj osudjen na neko
liko dana zatvora u prisutnosti čuvara
naskočen je bio od drugih uznika da plati
vino kao ulazninu u zatvor. Jadni Grizelj
novca nije imao. Drugi zatvoreni tada ski-
doše s njega koporan i predadoše čuvaru
da ga za vino založi. Čuvar pak u istinu
uzeo je koporan i založio ga kod Mate Bu-
diše za nekoliko litara vina.
Hajdmo dalje. U čijim je rukam arkiv
ovdješnjega suda, ključi pod kojima stoje
matice oporuka, matice obveznica? Komu
ih je predao naš čovo? Osobi, koja za pet
časaka nije u stanju odgovoriti sama za se,
spljetskoj fukari, koja zrno soli nema da
uskrsno jaje osoli, dočim vriedni i pošteni
pisar izključen je od posla po zakonu njemu
namjenjenu, napram onom bez ikakve od
govornosti.
Za danas nek Visoko Prizivno Sudište
zna ovoliko, ali obećajem da ću do potrebe
iznieti na vidjelo čina mnogo krupnijih. A
kamo li lažno izvješće, koje je na svoje
opravdanje uputio nekidan Prizivnom Su
dištu !
—
RAZLIČITE VIESTI.
N. V. naš kralj udielio je 10.000 fiorina
pogorelcima u Priedoru u Bosni.
Petrov Novčić. Veleč. D. Fr. Danko voj-
nički kapelan Trebinju poslao nam f. 2:55;
M. P. n. 40. Ukupno f. 2:95.
Primismo od veleč. Starešinstva pošt. Be-
nedektinaka na Hvaru na novo 3.000 rabljenih
biljegovaka za odkup kukavnih robova. Od
nekoliko vremena s radošću opažamo da su
sve to Češći kod nas ovi dokazi životvorne
katoličke ljubavi: znak da vjera kod naa
Bogu hvala nemalaksa i da dobri primjeri
lako nahode nasljednika.
Filoxera. Pišu iz Istre, da se filoxera ok6
Pirana sve to više širi, te se je bojat da
malo po malo nezahvati svu onu siromašnu
pokrajinu a i dalje se pruži.
Okružnica preuzv. biskupa Jos. Jur. Stross-
mayera. Preuzvišeni djakovački biskup dao
je na svoje svećenstvo i ostale vjernike
Okružnicu vrhu nove stolne crkve u Djakovu.
„Pozor" od 23 tek. donosi da viest ,,W.
Ali. Z." (i od nas priobćena) o činovničkim
kradjam u Bosni (v. br. 65 ,,K. D.") sumnjiva
je izvora (magjarskoga), pače donekle i lažna.
Primamo sa Silbe, 24 kolovoza: Na 20
tekuć. mj. častni gospodin Marijan Marki,
ovdješnji oodučitelj, odputovao je put svojeg
zavičaja ostavljajuć medju nami najljepšu
uspomenu. Gospodin Marki je vriedan i
marljiv učitelj, pak i pravi rodoljub: Silbjani
mu žele svako dobro.
Aerem verberans. II „Dalmata" di carta
ha stampato nel suo n. 68 una eorrispon-
denza a difesa della „rispettabile persona
del nostro podestk sig. Marinich", contro i
fatti addotti in una eorrispondenza da Selve,
pubblicata nel n. 67 del nostro giornale.
Non sapendo chi sia il nostro corrispondente,
un certo B. ne approffitta per versar la sua
bile contro un Seminarista di colk, che ha
avuto tanta parte nella nostra eorrispondenza
quanta il sig.r B. Siamo convinti che il B.
del „Dalmata" (il quale del resto forse non
ha mai veduto Selve) e persuaso egli pure
che i Seminaristi non ci entrano. Egli ha
voluto architettare tutta quella serie di offese
e vili minaccie per far del male e denigrare,
sapendo di far con ci6 cosa grata al „Dal-
mata", il quale morrebbe se non mentisae
per la gola in tutta la sua estensione dal
titolo fino al fondo degli annunzi.
La banda di Zara a Trieste. V lndipen-
dente, l'organo maggiore dell'irredentismo,
aveva annunziato il prossimo arrivo della ban-
da cittadina di Zara, e poi tacque. Pare che i
signori della banda abbiano fatto un brutto
tiro ali' Indipendente suonando sotto il palaz-
zo luogotenenziale 1' inno austriaco e che
hine irae. Eh, caro Indipendente, dalla gita
d' Ancona a quella di Trieste sono traseorsi
cinque anni e „la necessitk non ha legge"!
Primamo iz Hrvatske: Čujemo da će
doći oo. Jezuiti nastanit se u Staroj Bistri,
jer da kupiše zemljišta u tamošnjeg posje-
dnika franceza Charona.
Za ljetne pripeke presv. i prepoš. gosp.
D.r Kazimir Forlani vriedni biskup Boko-
Kotorrki i Špičanski dodje svake godine
na ladanje u Novi. Bivši tako do naše gra-
nice, davno nam bila namjera zamoliti ga
da bi došao u Konavle nauživat se ljepote
i hlada postranog i zelenog našeg polja; a
nadasve da bismo imali zgode zahvalit Mu
svesredno radi brige, ljubavi i otčinske pažnje
kojom nas je odgojio, kako naš profesor, Bogu
i svietu: ali niti bilo puta niti kola, i
tako se od godine do godine odmicalo, kad
na veliku našu utjehu ove nam se godine
ta živa želja izpuni. Obljubljeni i mili naš
profesor, sad dični biskup Boka i Spiča
veledušno namse odazva, poliodiv nas, te
Sa žala Boke Kotorske, 23 kolovoza.
Njeki dan pozove me prijatelj, da podjemo
da gošp. N. grčko-iztočnog kalugjera u
manastiru B. Odazvali se. Upoznali se ovom
prigodom. osim što sa gosp. N. i sa gosp.
K., koji je kako mi sam izjavi „Mediciuer
na Gradačkom sveučilištu".
Razgovarasmo se o koječem. Gosp. će
Mediciner: I popovi mogu postati pogibeljni-
mi za narod! Kako? upadnem mu u rieč ?
Neživu li, odvrati, popovi kroz cielu Dalma-
ciju na narodna pleća, ne trguju li s
narodom! Kroje partaje, cjepaju narod,
hoće silom da hrvate; Srbe mrze, psuju,
nenavide, a poimence u Srbskoj Bokt, gdje
morala su biti ne sagnjita, dakle ili osušena, ili po
božjem čudu frižka i svježa sačuvana. Ovo je drugo
izključeno, ne samo po tom, što nijedan svjedok takova
šta ne kaže, nego i po onom poglavito, što pri takovu
božjem čudu bilo bi se god. 1700 drugčije s onim
sarkofagim postupalo. Ali nisu ni osušena bila, jer inače
nebi bila do dandanas tako sagnjila, da su im kosti
ogolile. Tielo sv. Simuna Proroka, evo ima 600 godina
da je u Zadru, i nijo jedanput, nego mnogo puta na
zrak izloženo, pa je sve jos onako suho, kakvo je
u Zadar prispjelo. A osušenih čovječjih tjelesa nahodi
se Bvedjer zraku izloženih, koja ipak suha se uzdrže,
auho meso na njima ne gnjije.
Još je nešto iz god. 1700, što je po naravoslov-
nim načelim iztumačiti. Kako je to, kako je već gori
iztaknuto, da je Lovre u sarkofag sahranjen 400 godina
kašnje od Ivana, pa ipak nam svjedoci ne kažu ni-
kakve razlike u stanju dvaju mrtvaca, premda je onda
Ivan već tisuću godina ležao, a Lovre samo šest sto-
tina? — Tvari, koje su u sarkofagim opažene takove
au vrsti, da sagnjiju ili posve brzo, kao drob, meso,
čovječja put, najdalje u dvie ili tri godine; ili posve
iz tiha kano kosti, možda stopro nakon mnogo vje-
kova; kao svila, koja se nakon ni dvanaest vjekova
u crnicu nije još obratila. Što se dakle mesa tiče, izim
kostiju, Ivanovo se je posve u crnicu zemlju obratilo,
recimo oko god. 700, a neka je Lovrino oko 1100;
aest viekova iza Lovrine smrti, ni od jednoga ni od
drugoga tiela nemože se nego crnica naći. Sto se svile
pak tiče, ako se na Ivanovoj i danas, kada se pod
rukama razpada, još krasan vez opaža, god. 1700 nisu
mogle dvie svile na oko biti vele različite; a da su
ih svjedoci rukama ticali, ili, šio sn morali ako su
htjeli razliku čvrstine zabilježiti, da su ih kušali pa-
rati, to nijedan svjedok nije očitovao. Od kostiju na-
pokon, kojima se hoće možda mnogo vjekova da pod-
pano sagnjiju, i samo se kaže, da razlika od četiri
vieka gnjijanja nije tolika da bi se mogla bez pota
njeg izpita opaziti.
Da razgledamo sada sarkofage otvorene god. 1881,
i da njihov sadržaj po naravoslovnim načelima izpi
tamo. Na mesu, u crnicu obraćenu i na kostima, po
onomu što je malo prije rečeno, nebi se moglo lako
nikakve razlike opaziti, prema onomu što se je god.
1700 našlo; a svila u Lovrinu sarkofagu morala bi se
ne vele, barem na oko, od svile u Ivanovu razlikovati;
nasuprot u ovom se već sama počela razpadati, a u
onom ne samo što se cjelovita uzdrži, nu se ni ru-
kama parati ne dade; nego ju moraš oštrim rezati.
Ova je razlika odveć velika, da bi se mogla odstraniti
prigovorom, što su one tkanine od različite vrsti.
Ličinke (crisalidi), o kojim svjedoči Odborov
zapisnik da su nadjene u Lovrinu sarkofagu, zaslužuju
takodjer našu pažnju; one potiču iz mušica ili iz inih
zareznika, koji su u grob ušli i jajca izlegli. To se ne
može sbiti, pokle se tielo u crnicu obratilo, nego dok
gnjije. Da su se ove ličinke izlegle u Lovrinu tielu,
one bi se bile izlegle il u vrieme kad je Lovre u
sarkofag sahranjen god. 1096, il u vrieme kad mu je
grob bio otvoren god. 1700. Prvo je nemoguće, jer
ličinke u ono vrieme postavše bile bi se do god. 1700
u prah obratile, a za stalno ne bi se bila nijedna sa-
čuvala do god. 1881. Al nije moguće dopustiti ni drugo,
jer bi tada morali dopustiti, da je Lovrino tielo gnji-
jalo god. 1700, što se pako nipošto ne da tvrditi, jer
bi ondašnji svjedoci bili po vonju to osjetili i posvje-
dočili, što dakako nisu. A pošto su oni našli u istom
stanju Lovrino i Ivanovo tielo, što se uzdržanja tiče,
to bi onda i Ivanovo stopro god. 1700 bilo počelo
gnjiti: a gdje su ličinke iz Ivanova groba? zar su
mušice Ivana zaštedile a na sama Lovru napale ? Li-
činke dokazuju dakle, da je njihove matice u Lovrin
sarkofag privabilo ili unielo i njima i njihovu roju
hranom bilo Čije drugo a ne Lovrino tielo, prije pod-
puna sagnjića, iza god. 1700, dapače 1124, u Lovrin
sarkofag uneseno. To je tielo ono što ae je god. 1881
u njem cielo našlo, a Lovrino nije.
(Sliedi).
arrivava fino a Narenta, coraprendendo la
penisola Ratanea, altrimenti chiamata di Sta-
gno, di Punta o di Sabbioncello, e facea
parte del Ducato di S. Saba, 1' attuale Er-
zegovina. In antico la Zahulmia fu soggetta
ai re dell' Illirico, poi ai Romani, indi ai
Greci: invaaa e distrutta dagli Avari, per
volere dell' imperatore Eraclio, nel secolo
VII. passo sotto la signoria dei principi
alavi. Una parte della Zahulmia, vale a dire
la penisola Ratanea, nel 1333, da Stefano
Bano di Bosnia venne čedu ta alla repubblica
di Ragusa.
II Cristianesimo in queste regioni fiori fin
dai tempi Apoatolici, e quando in Dalmazia
nelle cittk piu ragguardevoli furono fondate
le sedi vescovili, ritiensi che ubbidisse o al
vescovo d' Epidauro, o di Narona, o a quello
di Risano.
Nel secolo IX. ottenne un vescovo proprio.
II Diocleate nell' Istoria del Concilio Del-
mitano, celebrato 1' anno 877, nomina la
chiesa e il vescovato Zahulmiense.
Nella citt& di Stagno, che era una delle
principali- della Zahulmia, vi risiedeva il
vescovo, che perci6 veniva chiamato Sta-
gnense.
L' Arcidiacono Tommaso nell' enumerare
i vescovi suffraganei della Chiesa di Spalato
lasci6 scritto : in Stamnum nihilominus f nit
Episcopus, ipsinsqite parocliia erat in Comi-
tatu Chulmiae.
Che la Chiesa Zahulmiense-Stagnese fosse
sottoposta al pari delle altre in Dalmazia
al Patriarcato Occidentale, e professasse il
cattolicismo, apparisce dalla serie e storia
dei suoi vescovi, e dalle relazioni di questi
col llomano Pontefice, il quale secondo i
bisogni dei tempi li aasoggettava or a questo
or a quel metropolita.
Dal Sinodo Delmitano nel 877 il vescovo
Stagnense venne assoggettato al metropolita
di Spalato; di poi come consta dalla lettera
di Benedetto VID. scritta 1' anno 1023 a
Vitale Arciveseovo di Ragusa, ubbidi al
metropolita di Ragusa, e di nuovo, come scrisse
1' Arcidiacono, nell' anno 1030 a quel di
Spalato. Nel 1121, come dalle lettere di
Celestino II., divenne suffraganeo ali'arcive-
scovo di Ragusa, e circa 1' anno 1171 a quel
di Spalato, per ritornare intine sotto la sog-
gezione di quel di Ragusa, a eui ubbidi fino
al tempo della sua soppressione. ; /
(Sliedi).
II „Dalmata« che si gnarda nel
suo speccMo.
i.
II „Dalmata" vuol ad ogni costo
veder gettato uu velo sulle sue aspi-
razioni genuine, ama il lavorio alla
sordina: vuol essere peccatore politico,
ma che uessuno ne lo rimproveri.
Per u« certo cristiano rignarđo verao
il redattore „prestafirme" e piu ancora
verso quegT impiegati e quella parte
dei nostri coucittadini o comprovinciali
di cui il „Dalmata" pretende essere il
portavoce, e che non fa se non eora-
promettere coi suoi amori verso gli
eroi k la Nino Bixio e Garibaldi ecc.;
abbiarao ostinataraente e lungamente
taciuto. Ma il „Dalmata" non se ne
trovo contento e togliendo 1' occasione
da un nostro patriotico consiglio (da-
togli nel maržo 1880) di parlar piut-
tosto di terra doimala che di provincia
italiana; sentendosi punio nel vivo, il
Dalmata se ne dolse amaramente con
noi e ripetute volte ci disse calunnia-
tori. Per torci finalmente di dosso tal
taccia, ci siamo dati la pena di far
comprendere, con una serie di articoli,
che, al postutto, qualora avessimo an~
che detto che il Dalmata sa cl' irreden
iismo, non avremmo cletto mica una
calunnia. La lezione il Dalmata 1' ha
capito; la confutazione poi F attendiamo
ancora.
Se non chk sembra che il Dalmala
incominci a dirnenticare la passata le-
zione, e torna a ripeter sempre, che siamo
tanti calanniatori. Ebbene:gli ripresen-
teretno in parte lo specchio messogli
davanti al brutto viso nell' anno 1N80,
colla promessa, qualora cio non gli
bastasse, di servirlo con altre nuove
inoppugnabili cilazioni, che il Dalmata,
per non aver fatto mai 1' esame di co-
seienza, ha dimenticato.
Prima di tutto vogliamo conatatare
che, non ostanti le circostanze, che gli
impongono un' assoluta ri.servatezza, e-
gli ha tuttora delle escandescenze che
non hanno nulla di filaustriaco. Dudove
ne torremo le prove ? Nelle annate
1877-1880, come abbiarao fatto đue
anni fa ? No. Le prove le abbiarao in
quello stesso numero, dove il povero
Dalmata grida a squarciagola alla ca-
lunnia, ed adopera sacchi intieri di sa-
pone per lavar le sue magagne: nel
numero recentissimo 13 corrente set-
tembre! Infatti:
E vero o non b vero che immedia-
tamente dopo 1' articolo fatto a bella
posta onde purgarsi dell' irredentismo,
il Dalmata ha un articolo che sbuffa
gičt sulle prime contro 1' Austria, inco-
minciando cosi:
,,Quali sieno le intenzioni del go-
vcrno (austriaco, perchk b di questo
che vi si parla) orraai tutti sanno: le
violenze di Spalato sono state troppo
eloquenti per non comprenderle", e poi
aggiunge- „non liberta politica, non piu
coscienza, ma vergognoso serrilismo, con
oppressione da una parte e corruzione
dali' altra". E poi eundo crescit: „non
civiltk italiana, non redenzione delto spi-
rito\ ma ignoranza, immoralita oscuran-
tismo". Cosi incomincia 1' articolo. E
quale ne e la chiusa? Eccola: „ed e
cosi finalmente che la libertk e dive-
nuta il sogno dell' avvemreVolete un
quadro piu tetro delle „intenzioni" del
goverao austriaco ?
V' ha di meglio ancora. In qnello
stesso articolo, dove il Dalmata tenta
di rettificare le sue aspirazioni, parla
di „ordini draconianL strozzalori di mag-
giori libertariferendosi ali'Austria. Ma,
quali furono le liberta da essa stroz-
zate ? quelle avute „sotto ai veneti" !?
Non h a stupirsi quindi se piange (mol-
to innv>pportunamente, ma assai elo-
quentemente) nel mentre, accennando
al „vessillo di S. Marco" non pno a
meno dal dire che „fu abbassato dalle
secolari antenne in mezzo alle lacrime
dei nostri maggiori((. — Pel resto a ri-
vederci! Frattanto, perchfc non si creda
che il Dalmata noi lo confondiamo col-
T Italia e cogli italiani, rinnoviamo l'in-
vito pubblico e solenne fatto al Dal-
mata nel 1880: „Trovate nelle undici
annate (ora diciamo tredici annate) del
nostro giornale una sola parola che suoni
offesa al popolo taliano (come tale). Non
la troverete mai. Se ci troverete crudi,
lo sar& non coll' Italia reale, ma col-
V Italia legale, questa che ci tiene tut-
tora in progionia il Capo supremo delle
nostre coscienze, la Maestžl della terra
piu veneranda: il Papa. Contro T Italia
delle rivoluzioni s\, ci troverete sempre
inesorabili; quanto amiamo e rispW
tiamo la vera Italia, altrettanto sia^,
avversi ali' Italia sorta sulle roviQe
della giustizia e dei troni piu antiehi
e legittimi" ; a quella Italia per Ci*i
appunto simpatizza il „Dalmata"; come
lo proveremo.
— -o č^^i^'S 0 1
Dopisi.
Kim, 7 rujna.
(Politika — izbori — stranke — Bonghi i t. d.)
Kad pitaš Turčina: kad gjaur poludi? od-
govori ti: kad su poklade. Da mene upitate:
kad je Italija prava ludnica? ja bih vatu
odgovorio: kad su izbori. Vi ćete možda
zaključiti: dakle cio narod zauzimlje se za
to svoje ustavno pravo. Pomalo, toga baš
nisam htio reci j jer su jos istinite rieči? koje
je Yorik, jedan od najboljih talijanskih no-
vinara, napisao; biva, da bi valjalo proturiti
zakon, koji bi oglobio svakoga taljanca, koji
neće na izbore; ko što je živa istina što
je lani u ožujku neki zastupnik izreko u
talijanskoj komori: pretežna većina pučan-
stva tudja je sasviem našim ustanovama.
Htio sam reći da su stranke, načela, javno
mnienje tako izprepleteni, da nemoš ništa
stalna razabrati. Danas ti javlja jedno gla-
silo da će Depretis u liepe sa desnicom, sad
da će ko i odprije radje pomagati prevratne"
življe, sad.... ali ko bi sve nabrojio. Uz to
se proteže kroz svu Italiju jedna ista pjesma:
nema više stranaka, razsule su se, prevratni
življi preotimlju mah? Italija je u pogibelji,
od potrebe je da se svi življi prijatni mo-
narhiji sdruže proti republikancima, sociali-
stima, radikalcima. U oči smo subote, ali ne
kojekakve subote, već one koje Svevišnji
plaća. Ni Depretis, ni Minghetti, ni Cairoli,
ni Sella, ni Zanardelli, ni Baccelli, niko ne
može da pomogne, jer su vile došle k očima.
Kad je nazad nekoliko mjeseca Bismark
poviknuo, da se Italija primiče propasti, na
dnu koje je anarhija; talijanske su novine
graknule: crepi lo strolego ! Sad vise Bi-
smark ne pjeva u žalostne glasove; ali ga
izmienili ljudi, koji su skalupili današnju
Italiju. Tu je Bonghi, da prije u Como-u a
kašnje u Napulju pripravi taljancima istu
Bismarkovu jestbinu, ali malo bolje osoljenu
i opaprenu.
„Zemlja je, govoraše Bonghi u Como u,
nad kobnom strmeni" ; a u Napulju još ja-
snije progovori: „Koji je položaj zemlje
pred novim izborima? Ako dobro proma-
trate, najmučniji što ikad možete pomisliti.
| Zemlji je odabrati novu komoru sa novim
izbornim tielom; izabrati nam ju je pozvani
ministarstvom, o kojem neću da rečem ovdje
drugo no ovo: da nije izrazilo svoju miso,
niti je u stanju da ju izrazi Ako ministre
PODLISTAK.
Dva Sarkofaga
Ivana Ravenjanina i Lovre Dalmatinca
Spljetskih Nadbiskupa.
(Piše prof. Fr. Bulić.)
(v. br. 70).
Za Dinarićem postao je nadbiskupom spljetskim
Ivan Luka Garanjin (1765-1783), koji je umro, kako
njegov životopisac Casotti piše, dne 23 listopada 1783 ')
ili dne 28, kako svjedoči izvješće tadašnjeg Providura
Dalmacije Frane Faliera na mletački senat. O po-
grebu njegovu nisam mogao ništa doznati u Spljetu, te
sam se obratio na Kanonički Sbor u Trogiru, u komu
je gradu Garanjin od plemenite i bogate obitelji rodjen
i za mlada članom kanoničkog Sbora. Dne 13 ožujka
1882 dobio sam od prepoštovanog Kanoničkog Sbora
odgovor, da je bio pokopan u grobnicu spljetskih nad-
biskupa, a da kasnije nije bio u Trogir prenesen.
Garanjinov nasljednik i zadnji spljetski nadbiskup
bi Lelij Oippico (1786-1807), koji umre dne 24 ožujka
1807 u 86. godini života, kako se štije u dotičnom
spisu u Vladinom Arkivu u Zadru 3). O njegovu po-
grebu nisam mogo nigdje ništa naći napisano, izim što
mi je pokojni prečastni vitez Guina pritvrdio da je
Cippico pokopan u grob Sforze Ponzona, gdje i ostali
nadbiskupi; jer kada je god, 1851 nasljednik mu bi-
') Opuscoli riguardanti la storia degli uomini illustri di
Spalato ecc. raccolti da D. Andrea Ciccarelli. Ragusa 1811
str. 10C.
a) Rela/Jone al Senato dol Provveditore genorale Fran-
cesco Falier n.r 6 libro II. curi« 13 u Vladinom Arkivu u
Zadru.
3) Fascicolo degli Atti dell' IspeUore centrale del Culto
per I' Arcidiocesi di Spalato.
skup Miošić u isti grob iz privremenog položišta u
Sustjepan prenesen i ukopan, da je on svojim očima
vidio tielo nadbiskupa Cippica još dobro sačuvano i
od staraca, koji su ga živa vidjeli, pripoznato.
Pošto je dokazano, da tielo cielo i nadbiskupski
odjeveno, u Lovrinu sarkofagu našasto god. 1881, ne
odgovara Lovrinu tielu, vidjenu god. 1700 u istom
sarkofagu i Lovrino nije, da je moralo dakle biti u
Lovrin sarkofag uneseno iza god. 1700 ili bolje god.
1724; i pošto sam potražio i našao ili pismenu ili ust-
menu viest gdje je svih osam nadbiskupa, umrlih iza
god. 1700 pokopano, reć bi da mi je sila odreći se
toga, da bih mogao izravno dokazati čije je ono tielo;
ali mi ostaje još pretresti i kritično prorešetati viesti
već navedene o smrti i pogrebu spljetskih nadbiskupa,
u koliko bih mogao naći je li koja od njih sumnjiva,
jer ta i ako mi nebi izravna dokaza pružila, dopustila
bi bar da se na nju naslonim, da istinu nagovieštam.
To stoji, da je čin vanredan, donekle i protuza-
konit, mrtvo tielo u tudji grob sahraniti, pa oni koji
su ga počinili, morali su takav čin i sakriti, barem za
vremena kada se je dogodio, dapače i turiti lažan glas
u sviet, da je čin drugim redovitim putem ovršen. S
toga se nisam baš ni nadao, da ću naći gdje napisano,
koji je nadbiskup u Lovrin sarkofag sahranjen. Nu je
iztraživanje moglo pomoći i pomoglo, da se nadju pri-
gode vanrednih okolnosti, koje su dale povoda, te se
taj protuzakoniti čin dogodio, i koje su mogle osumnji-
čiti koju od viesti navedenih o nadbiskupskim po-
grebim.
Vanredne okolnosti, koje bi mogle dati prigodu,
da koji nadbiskup ne bude pokopan u grob, u koji su
se obično ostali nadbiskupi sahranjivali, ili su se u o-
sobi istoga nadbiskupa nahodile ili van njega. Od onih
osam nadbiskupa, mjesto pokopa kojih gori je potra-
ženo, bio je jedan, koga su htjeli napose pokopati, a
to rad odlična štovanja što je bio zaslužio izvrstnim
djelim svog života, komu su i srdce poslali u Mletke,
da bude ondje sahranjeno. I još je nekoliko takovih
nadbiskupa u onoj osmerici, koji su se vanrednim za-
slugama u svom biskupovanju i svetinjom života odli-
kovali. Nu u ovom slučaju nije bilo treba tajiti tu na-
mjeru, ili taj čin, jer u njemu nema ništa protuzako-
nita, da bi se prikrilo, kako nije zatajano za nadbi-
skupa Cosma, i kako se uhvano ne bi bilo zatajilo da
on bude bio sahranjen ne u obći grob, nego o Lovrin
sarkofag, dok mu se naročita grobnica spravi.
Inače stvar stoji ako su vanredne okolnosti van
osobe pokojnika, ako su samo u namjerama onih, koji
su njega sahranili van obične grobnice. Tada ili sama
namjera može biti grješna, ili ako je namjera i najsve-
tija, može biti protuzakonit čin. Ako jednu po jednu
okolnost smrti i pogreba svih osam naznačenih nad-
biskupa opet pregledamo, naći ćemo jednog nadbi-
skupa, o komu se kaže da je umro na koncu kuge,
koja je god. 1763-64 mela u Spljetu, a to nadbiskupa
Nikolu Dinarića. Obstojao je običaj, da su se u obi-
čnim okolnostim mrtvaci kopali u crkvam i okolo njih;
no čim bi se kuga u kom mjestu pojavila Mletačka bi
Vlada zabranila pokopanje u crkvi i oko crkve i u
obće blizu kuća; ona bi naznačila kužno grobište, u
polju od kuća daleko, gdje bi se izkopale jamo, te u
nje mrtvaci, obično skupa, koji bi u jedan dan umrli,
u živo japno zakopali. Tako je bilo i za ove kuge,
kako nam svjedoče službena izvješća tadašnjeg Provi-
dura Dalmacije. Kakono bi pokopanje u kužna gro-
*) Relaz,ione dei Provveditor Pietro Michiel al Senato sul
morbo contagioso in Dalmazia V anno 1764. Mauoserilto carte
scritte n. 20 u Vladinom Arkivu u Zadru. Str. 5: Si pro-
vidde ancora ai modi necessarii per condurre i morti" con le
debile cautelle, tanto quelli di Borghi mioori alle Botticelle,
quanto quelli del Borgo grande a San Steffano, dove li seppel-
livano nudi e separati nella rispettiva Bucca profonda e lunga
Cinque piedi crescenti con molta calcina viva, unita alle ceneri
dei vestnnenti loro, quali si ardeano intorno alla sepoltura, e
poi da Beccamorti si gettava il tutto nella fossa, e si riernpiva
d« terra ben comprossa sino al disopra dell'ordinaria auperficie
del Gampo, acc.6 mai tramandasse il mai odore della pestilenza.,,
A u naredbi 12 siecnja 1774 u Atti del Provveditore gene-
rale m Dalmazia ed Albania Pietro Michiel dali' anno 1763-64
I dl carte 294 na str. 112 cl. 3 šti je se: „Lo stess
gpjjeca, kod nas, uetom stupe u školu —
osgljlto na Selih — ne nose znanja potrebita
zfraz. pučke škole; ona su nerazvijena,
tđpa^ bez ikakve predtečne priprave, s uz-
rofca Sto hod nas nema Zabctvišta k6 dru-
gdje, a sami roditelji neznaju il nemare to-
liko da priprave svoju djecu, ili ako to i
Žele, povjere ju njekoj vrsti muČiliŠta, gdje
no djeca materijalno nauče svega i svašta,
pa tako pokvarena — jer nenaviknuta mi-
sliti i suditi — stupe u školu, te sad je u-
čitelju podvostručiti svoje nastojanje, da
jedne izpravi, a druge opet dovoljno pri-
pravi ozbiljnoj strani obuke. Učitelju je da-
kle nadoknaditi nedostatak prvog kućnog
uzgoja, njemu je biti učiteljem, roditeljem i
mestrinjom zabavišta, naime mora ugladiti
i uputiti djecu zabavom i razgovorom u pi
aočitajuću obuku; mora ih priviknuti na
mišljenje i tim širiti njihov krug pojimanja,
što će im kašnje služiti za više razrede, o-
sobito kod sastavoslovne obuke.
Ovakovom djecom dakle nije moguće u-
puštat se u opisivanje predmeta imenovanih
po Kobaliu, većinu bo i nezna ni prosto i-
menovati predmete koje ih okružuju, a nek
mo li opisivati ih; koje, kad bi se zahtie-
valo, bilo bi nemetodično i pusto silovanje.
I zbilja. Jesu li shodna ovakova pitanja
za djecu, koja stopro stupila u školu, bez
pripravo, koja si predstavlja učionu kao
koznionu, a učitelja profosom, dali, velju, su
shodna i prama dohvatu djece pitanja: Ko-
liko uglova imadu listovi i korice ? Kako
se zove papir od koga su korice ? Koje je
boje papir, korice itd ? Netreba ovdje čudo
mudrolije za dokazati da su neumjestna i
pretežka ovakova pitanja za stopro u učionu
došlu djecu, er kod prvog pitanja moralo
bi se dobiti u odgovor Četiri ugla, bez da
imaju pojma ni o broju 4, ni o uglu; a još
manje je zahtievati od djece ono: Četverou-
glasta. Drugim pitanjem svrha je upitača
da od upitana dobije u odgovor: Ijepenka;
za koji naziv nikad nisu ni čula. Treće pi-
tanje smiera dobiti u odgovor boju, stvar
mučna, za koju osnovom je propisano ka-
snije doba. Ova tri pitanja, dostatna su do-
kazati da opisivanje predmeta mora doći
stopro kasnije, nu medjutim evo me i osno-
vom da to dokažem.
Drugoga polugodišta propisano je; sa stvar-
noga predmeta proći na umišljeni pojam i-
stoga; razabrati poglavita svojstva pred-
meta ; boje i tvarna obilježja istoga itd.
Ovoga poljeća dakle učitelj mora proći
ea stvarnoga predmeta na umišljeni pojam
istoga, te razabrati boje i tvarna obilježja;
ali, da upitam: na temelju kakvih predme-
ta? Mora li tu učitelj uzeti koje mu drago
predmete ili osnivati se na onim predmetim,
koje su učenici prvoga poljeća samo na pro-
sto imenovali ? •— Kad bi se prvog poljeća
uz imenovanje i opisivali predmeti, za II.
poljeće bi se morali uzeti drugi, koji nebu-
dući označeni osnovom, ostaju na volju u-
čitelju i tako obučavanje nebi bilo jednoli-
čno — svrha osnove — ; drugo pako, kad
bi se uz imenovanje i opisivali predmeti,
tada pao bi zahtiev II. poljeća, jer u I. bi
se već izvelo, što je inaće za II. poljeće
propisano.
Dakle iz svega ovoga jasno se vidi, da
učitelju je dužnost I. poljeća, 1. škol. god.
samo činiti imenovati propisane predmete od
učenika, pa ove iste II. poljeća opisivati
tako da izvede propisano gradivo za ovo
poljeće i to postepeno kako je u osnovi za-
bilježeno t. j. prvo će proći sa stvarnoga
predmeta na umišljeni pojam istoga; tada
će dati razabrati razna svojstva, pak boje a
najzad tvarna obilježja; dakle ono što je u
Kobaliu izvesti će učitelj u 5 navrataka.
Ovo su moji nazori, a medjutim tko zna
bolje široko mu polje. Tugoević.
II „Dalmata" che si guarda nel
suo specchio.
iii.
,,La nostra simpatia ali' 1-
talia legale ? Noi non la ne-
gliiamo, anzi ci vantiamo di
averla". (II „Dalmata", 20
settembre 1882).
II „Dalmata" ci ha fatto nell1 nltimo
»BUO numero un brutto tiro, col pericolo
di mandare a gambe levae (frase za-
ratina) tutta la nostra polemica; poi-
chč, invece di una confutazione coi
fiocchi, egli ci ha fatto una preziosa
confessione: „la nostra simpatia ali' 1-
talia legale (ci diče il „Dalmata") noi
non la neghiamo, anzi ci vantiamo di
averla". Ma, benedetto! Niente di rae-
glio ! Almeno ora resta chiaro, che noi
non siarao piu quei neri calunniatori di
cui avete tante volte parlato, e clie il
„Dalmata" non solo ha inneggiato, ma
6 11 clie inneggia tutlora ali' ide a irre-
dentista e non solo ha fatto ma fa tut
todi aW amorc cogli Imbriani e compa-
gnia bella; e compie questo patriot,ico
atto nel bel giorno delle palie e delle
bombe. II fatnoso 20 settembre. ha avuto
eosl la sua cara fanfara anche sotto il
palazzo comunale di Zara. E deve aver
piaeiuto assai la fanfara poiche, il „Dal-
m ata " la ha bissata. „Si" (ei torna a
dire) 1' llalia legale ha tutte le nostre
simpatie.
II „Dalmata" ha avuto contempora-
neamente il gentil pensiero di štam-
pare una dettagliata spiegazione del-
T inno suonato pelT ingresso del Ca-
dorna in Roma papale, per torre con cio
al pubblico 1' incomodo di dover alma-
naccare sullo spirito del suo ritornello:
„Si I' Italia legale. Si 1' Italia legale".
Infatti. Dopo d' aver narrato per filo
e per segno, da vero maestro, il si-
gnificato dell' irredenta, passa a dire
bellamente dei connotati a cui ricono-
scere 1' Italia legale, perche ognuno
sappia i pregi dell' idolo del suo cuore.
L'Italia legale attrae il „Dalmata"
perche dessa „cammina sulla ma delta
liberla e del progresso" (1. c.) e perche
non si scosta „da cjnei grandi principii,
che dalla I'ivoluzioiie SiailCCSC in poi fu-
rono conquistali dalV umanitd col sacri-
fizio di tanto sangue e di tanti eroi"
(1. c.) II primo di questi e „Garibaldi",
questo si sottointende. Passa poi a
spiegarsi ancora meglio col mettersi
in anlilesi coi nostri entusiasmi „clie
hanno dei confiui molio pm nstretti" di
qnelli da cui e animato il „Dalmata".
„Le idee poi, che essa — la „K. D".
— ha in politica ed in eivilta, sono
quelle di cent' anni addietro. Essa e
avversa aW Italia, sorta sulle rovine
delta giustizia e dei (roni pik antichi c
legittimi!" „Intanto noi continneremo ad
avere la nostra simpatia per I' [lilli.'l le
gaie".
Questo linguaggio franco e corag-
gioso fa onore al „Dalmata" e non si
avržt quindi a male se noi pure faremo
la nostra parte e continneremo a pro-
vargli che non si smentisce nelle sue
aspirazioni. Non e necessario, e vero,
ma melius esl abundare. E poi chi sa
che contemporaneamente non arriviamo
a dare noi la risposta alla dimanda,
che fece a se stesso queU' ingenuo di
„Avvenire", quando, riferendosi a certe
corrispondenze, cosl s' espresse: Vedia-
mo piultosto cjuale nostro atto di perftdia
o di slealta possa aver dalo appiglio al-
r anatema della štampa ufficiosa. Riesce
poi anche opportuno il considerare pa-
rallelamente il „Dalmata" e 1' „Avve-
nire", perchfe il „Dalmata" di Zara
aveva ed ha (scrisse 1',, Avvenire", 31
maržo 1880) un programma paralielo
al nostro, sebbene (aggiunge 1' „Avve-
nire") per visle di opportunitd locale,
non faccia una opposizione ne molio spic-
cata ne molio costante.
* *
*
Fu un tempo quando il „Dalmata" e
1' „Avvenire" ehiamarono sk stessi buoni
austriaci! Ma lo hanno fatto per celia,
poiclik il „Dalmata" per es. sapeva
che era suo f articolo „Nazionalitd"
(24 dec. 1879) dove cosl si lagnava:
Inoltre V affermazione del diritto storico
croato dovea staccare per sempre la no-
stra provincia dal nesso dei piesi veneti
e tagliare (jualsiasi iilnsione agli annessio-
nisti della penisola italiaaa. Per cui, (con-
tinuano le sue lamentazioni) collegati
Dalmazia, Croazia e Slavonia in un
nesso politico, si Soffocava da noi un po'
alla volta ogni ricordo del passato e la
lingua italiana. E Verao la fine dell'ar-
ticolo stesso il „Dalmata" usciva nelle
seguenti minaccie (fortnnatamente im-
potenti). A noi pare che cio non sia
suggerito ne dalla prudenza, n6 dali* uliliia.
Aon daiia prudenza, perche un popola,
impedito di espandersi legalmente, cerca
di farto a dispetlo degli oslaeoli
Vede egli il „Dalmata" come e tutto
devozione ed osseqnio ali' Auslria ? un
buon auslriaco nel piu pieno senso della
parola ?!
Senza đubbio! il „Dalmata" e buon
austriaco, e come tale si b creduto in
dovere di stringere, al paro del suo
confratello di Spalato, alleanza. coi
serbi. E che male percib ? Nessun
male! Infatti, dimandatelo ali'„Avve-
nire'^ e al „Dalmata", che significhi?
dove lenda il serbi snio, ed avrete ra-
gioni da vendere, tutte intese a pro-
varvi elie il serbismo e anche per l'Au-
stria un alleato, un elemento affatto
innocuo !
« *
E da notarsi ancora, eselama stiz-
zoso il ^Dalmata" (17 decembre 1879)
che (jnesla nuoea vitalild dell1 elemento
slavo la si vitole ehiamare „croatismou
e non „serbismo44. Un peccato imper-
donabile, agli occhi del buon austriaco
del „Dalmata" E cio perche (rispoude il
„Dalmata") col primo vocabolo e unita
/' idea di un diritto storico, d\ cui f Au-
Siria divemie f ere.de. Non e questo un
parlare facendo da interpreti ai go-
verni di Vienna e di Pest, ossia, quod
est unum alque idem, ai goverui di
Belgrado e Cetinje ? I buoni austriaci
stendono una mano a Venezia, To-
rino, r altra a Belgrado e Cetinje, non
e vero ? Essi, come attenuano i peri-
eoli dell'Irredenta, attenuano anche quel-
li del serbismo, che e un particolari-
smo (il „Dalmata" 17 dec. 1879) rite-
nulo (semplicemente rilenuto) pericoloso,
benehe afj'ermi se stesso col diritto sto-
rico dei Nemagna.
Essendo indifterente per V Aust.ria,
al dire dei buoni austriaci (il „Dal-
mata" e 1' „Avvenire"), il diritto croato
0 il diritto dei Nemagna, perche non
sara leeito ai buoni austriaci conside-
rare i serbi (e prima di tutto quelli
viventi ali' orabra dell' aquila dagli ar-
tigli rapaci) cotne alleati degli ilaliani
in Dalmazia, e fondere i dne pro-
grammi e formare del programma dei
serbi in Dalmazia e di quello degli i-
taliani in Dalmazia un programma u-
nico, in quanto alla parte sostanziale
(v. „Dalmata" 9 agosto 1879), e di-
fendere la na^ionalild e la coltura serba
al pari della nazionalitd e coltura i-
taliana (v. „Dalmata", 1. c.) ? A cio si
e tanto piu autorizzati perche, mentre
1 croati, col loro diritto storico, sono
abitanti čestiti da Ercole, e con un o-
dore ircino, da digradare i profumi dei
pastori di Senaar („Dalmata", 16 aprile
1879), i serbi, col diritto dei Nema-
gna, posseduto da Milan e Nikola, sono
una razza tanto generosa, tanto nit era
della propria individualnu e nazionalitd
e tanto gelosa dei propri priiicipit („Dal-
mata", 9 agosto 1879), - /,' egemo-
nia croata čeda dunque il posto alla na-
zionalitd (il „Dalmata" 1. c.) ed al di-
ritto storico, dei serbi, perche l1 ideale
croato non si spinge oltre il [ederalismo
(eppure panslavisti! — e, perche non
si spinge. oltre, non sara snl retto sen-
tiero ? per esserlo, dovrebbe forse spin-
gersi oltre?): il suo ' estremo orizzonte
(v. 1' „Avvenire" 23 gennaio 1880) e
la costiluzione di una grande Croazia
absburgica (nuovo delitto al giudizio
dei buoni austriaci!) daW Adriatico alla
Drina e dalla Drava al Narenta: for™
mazione politica che non potrebbe na-
scere che a malgrado dei serbi e contro
li loro programma (programma fuso con
quelli del „Dalmata e dell' „Avvenire")
che e la niiifleazione liber'a e completa di
tutli i frammenti della schialla jugoslava.
Eppure buoni austriaci! e da buoni au-
striaci sostenuti, pagati, protetti!!! anzi,
diciamo soltanto, tollerati !!!
x *
Se vogliamo essere buoni austriaci
dobbiamo guardarcene dai Croati^ e
stringerci in alleanza coi serbi, fondere
1' essenza dei program mi e metterci
ali'opra, e non dubitate: sarete ottimi
austriaci! Rieordatevi che i Croati,
questo branco di pecore (Y Avvenire 12
gennaio 1880, pubblicato in Dalmazia
organo di un Comnne dove il 90
della popolazione sono croati) senza
dare un lame uto, senza lesilare una rivolta
(lo vorrebbero forse gli italianissitm
ed i serbi in causa propria, purch^
ci5 loro fosse possibile?) seisza pensarc
mai alla indipendenza, passarono in ere-
ditd ai re ungarici, e cio mentre i serbi,
sotto la glor/osa ca a di Neman ja, gi-
ganteggiavano sulle rovine delV impero
(f Orienfe. Una barriera insuperabile di-
v i deva orma i i dne popoli fratelli: cjuella
che di vide. u servaggio dalla liberfš ((<-
beri a in Servia, servaggio nell' Unghe-
ria!) Lungi dai croati carne da cannone
(l'„Av.« 12 gennaio 1880J! E cosl si
insulta alla fedelta dinastica ed ali' e-
roismo d' un povero popolo, di quello
stesso, i cui figli vi pagano il vitto
quotidiano e sono vostri concittadini!
Ma sono carne da cannone dei re d' Lii-
gheria ! che giova U loro valore, se e
slipendiato df! U1S lil'0IH10 ?!
Eppure ei saranno ancora dei buoni
austriaci, della gente colta e civile, che
paghi la pubblicazione di simili infa-
mie, lanciatc villanamente nel viso ad
un popolo, nell' atto che egli, con mi-
racoli di valore e con una fedeltk senza
esempio, compie il proprio dovere di
suddito sui campi di battaglia. E pen-
sare cbe sono infamie lanciate anche
contro i re d' Ungheria, contro questi
tiranni predecessori di S. M. 1' Impe-
ratore e Re 1' Augusto nostro Sovrano!
II croato compie il suo dovero ed e
U no sclieraao (il confratello del „Dal-
matau, 1' „Avvenire", 12 geunaio 1880)
della časa d' Absburgo ! il croato muore
per la salvezza dell'Austria ed e il
SUO Svizzero, esso eombatte per conlo
degli allri e per ordine superiore (1' „Av-
venire" 9 gennaio 1880), e senitore
uutUtssinio di Vienna e di l'esi (il Dalmata
15 feb. 1879).
-
'O O |3 1 fB 1.
Trstu, 18 rujna.
I Jučerašnji dan ostati će nezaboravljen u
tpoviesti grada Trsta. Jučer je carska obitelj
(počastila svojim posjetom grad, koji slavi
/petstogodišnjicu odkad je podpao pod žezlo
jHasburgovića: jučer je većina ovog puoan-
jstva zasvjedočila da uzprkos tajnom i javnom
,rovanju lrreiente u Trstu, naosob med slo-
jvinskim življem, i u okolici ima još življa,
koji neće da zna za blagodati talijanskoga
jedinstva i koji bi sutra bio pripravan da
I se u potrebi i oružjem u ruci obrani proti
Irredenti. U 5 '/„ u jutro na šest Lloydovih
parobroda ukrca se množtvo gradjana da
podju u susret Caru. Uzprkos sasviem lošem
vremenu bilo je i omanjih parobrodića, tako
da je izgledalo ko da cielo brodovlje hrli u
susret vladaru. Izvan luke susreli se brodovi
na jedra i vesla koji se borili uzburkanim
morem, potaknuti željom da izkažu čast pre-
jasnomu Vladaru. Izmed Maje i Kopra bro-
dovi susreše carski yaehl Miramnr, te po-
redavši mu se po krmi dopratiše ga do pod
kašteo Miramar. U 7 V2 Car se izkrca uz
radostno klicanje i udaranje carevke. U 9
sata i 40 časa zagrraiše topovi na kaštelu i
na c. k. brodovima a zvona zaslaviše, da
naviešte pučanstvu radostnu viest da je po-
sebni vlak sa Carskim parom i Prestolona-
sljednicima ušo u tršćansku postaju. Car,
šašav sa vlaka pregleda počastnu satniju
pukovnije Nadvojvode Albrechta; a za tim
primi poklonstva ministara, namjestnika i
predstojnika gradjanskih vojničkih i crkve-
nih vlasti; te uz udaranje carevke podjoše
prejasni gosti do paviljona podignuta za ovu
prigodu prama željezničkoj postaji. Pri ulazu
u paviljon načelnik je Bazzoni izrazio ćustva
podpune odanosti i vjernosti; na što Car
izmed ostaloga odgovori: „Rječitim ste cr-
tama spomenuli liepe tradicije grada Trsta;
čuvajte ih brižljivo gospodo; jer su vani
amanet za budućnost«. Od vrata postaje pa
sve do paviljona razredjene su bile u po-
vorku mnoge curice najboljih gradskih obi-
telji sve u bielu i seoske djevojčice, obučene
u divnoj seoskoj odori. Dvie curice, kćeri
namjestnika i načelnika, predadoše Carici i
Carevni dva preliepa bouguets-a od ruža.
Na 19 tek. na noć kad je kiša lievala
kao iz kabla, nepoznati lupeži razbivži bra-
vu na malima vratima crkve sv. Antuna u
»Vrisniku, uvukoše se i pokradoše ne samo
alato i srebro što nadjoše na oltarima B.
jp. ?fMarije i sv. Antuna opata, nego i dru
gih crkvenih posuda, kao na pr. kadionik
i siglić. Vriednost ukradenog zlata i srebra
nadmašuje svotu od 300 fiorina. Vlasti biše
odmah obznanjene i iztražuju, ali mučno da
olpaznaju za lupeže, ier bez dvojbe nijesu
s onog otoka. * , i •
- Primamo iz Vrbanja: Ovdje zapelo pro-
davanje; vina. Ciena mu je f. 9 barilo (137a
' hektolitar). Maslina ni za liek na sredini
: otoka. '!
v u X „confratelliu. „Dalmata" i „Avveniru"
kao suborci jednoglasno kriču na mane au-
strijskog ustava. Da su pravi naprednjaci
imala bi dva pobratima vikat radje na po-
bratimski im ustav talijanski, koji je za
narod puno udesnji, pače u ime slobode drži
U sužanjstvu prvu i najveću svoju i svega
Svieta diku, Papu, prvog domorodca i gra-
djanina: ili se prihvatiti programa sjedinje-
nja s Hrvatskom preko Velebita, jer tamo
naša braća, koliko im god krnjili Magjari
slobodu, mogu u ime nje prispodobit se
baš ako će liepo sa Zvicerom. Nego „Dal-
mata" i „Avvenire" kriču samo tako, da
dokažu da još duhopire. Jadni oni: kako
im se obrnula kola niza stranu! nu to je
po onoj: tko zlo čini nek se dobru ne nada.
Žele tobože slobodu, a što oni Čine pd ve-
ćine hrvatskoga naroda u Spljetu i Zadru ?
Eh, propala gospodo, došla je revanche.
lnjluenze di partiti. Riceviamo dalla citta:
Nel nam. il Dalmata di carta, parlando
del concorso a due posti di cancellisti, doman-
dava: „Non c'entrerebbe forse dimezzo anche
ilpartitof1' e girava la domanda e le relative
considerazioni ,,a chi spetta e a chi incombe il
sacrosanto dovere di vegliare che giustizia
sia fatta". — Giorni sono le nomine venne-
ro pubblicate nella gazzetta ufficiale ed il
buon Dalmata tacque, come tace chi si
trova in falio e viene preso nei ferri ap-
postati ad altri. Orbene, se il Dalmata tace
non sareitifKi^oi die sorpasseremo in selenzio
le ultime nomine, e diremo al Dalmata che
una delle ultime nomine si deve ascriverla
a gloria d'un alto dignitario „ortodosso" o*
meglio greco-orientale e d' un consigliere o-
menimo; mentre sulla idoneitž al posto del
raccomariđato serbo (il quale in meno d' un
anno di servizio si buscč una romanzinajj
che per decisione del Giudice fu riportato
nello statd personale del raccomandato) nef
saprebbe raccontare delle belle il giudice
d'una vicina borgata. Che ne diče il Dal-
mata? Ne riparleremo.
Od S1. Obćinskog upraviteljstva u Drni-
šu primamo sliedeći Oglas:
U sijed postignute dozvole od Visokog C.
K. Namjestništva Izdatkom 19 prošlog Ruj-
na Br. 12933, donosi se na obće znanje da
svake godine počamši od tekuće držati će
se dne 21 studenoga u ovom Varošu, pri
godom Svetkovine Gospe od zdravlja, sajam,
na koji se svakovrstna roba i blago dovesti
može u svrhu trgovine.
U „Godišnjem Izvješću Državne velike
gimnazije u Kotoru" za školsku godinu
1881-82, blagohotno nam poslanu, nahodimo
zanimivu razpravu o Svilarstvu od najsta-
rijih <toh& do trećeg vieka prije Is. Napisao
ju prof. M. Martinović. Iz školske statistike
vadimo da je brbj učenika bio 116-108. Po
vjerozakonu bilo je 64 katolika (većina) i
44 pravoslavna.
iz mužara, vijanjem srbskih i talijanskih
zastava, ali kad pomoliše k Igranima nade
jim se izjaloviše, nevide nikoga do šarenog
Pere i učitelja, pa stadoše sbor sboriti i
rujno vino piti. Al u to đošč Radonić, te
videć nešto proti zakonu zabrani sjednicu.
Slavna gospoda odu u Perinu kuću, gdje
zavezaše da pokušaju sreću i u Drašnicam.
Dakle sbilja odu, al kad dodju, glavar jim
odmah u brkove: Nepačam se u ništo, a u
to zasviri himna Muzuviru. Tu jim neima
posla, pa odu u Podgoru, al tamo netom se
pomoliše započe pjesma Muzuviru. Al ti
ljudi nezahvalni, stanu se protiviti, nu pod-
gorani neznadu za šalu, već jih odagnaju.
Bilo bi i krupnijega, da neki djak podgorski,
svojim uplivom, ne zaprieči domorodcima, da
nauče pameti talijanske prirepine. Podbru-
siše pete i u sav mah podjoše iz Podgore,
praćeni kroz cielo primorje muzuvirskom
himnom:
Primorac je vira i poštenje
On nedaje viru za neviru
On nedaje dušu na prodaju....
X. y.
Imenovanja: Stjepan Margetić, duhovni
pomoćnik i učitelj kod pučke kofesionalne
mužke učione u Dubrovniku imenovan uči-
teljem grčko-istočnoga vjeronauka kod ko-
torskoga gimnazija; a Stjepanu Margetiću,
pravofcnu učitelju kod kotorske gimnazije po-
dieljen naslov „profesur".
Nove plovitbe austro-ug. Lloyda. Po okru-
žnici, koju je dne 15 tek. dalo Ravnateljstvo
Lloydovo, doznajemo da će se učiniti slie-
deće promjene na plovitbama družtva: 1.
Na brzoplovitbi Trst-Aleksandrija povisiti
će se brzina na 10 milja na sat; 2. Na
plovitbi Trst-Bombay-Hongkong odsle će
biti deset redovitih putovanja, a si tu će
parobrodi brže ploviti; 3. Na plovitbi Trst-
Kalkuta mješte 6 ko dosad biti će 8 putova-
nja; 4. Plovitba u crvenom moru, koja je lani
privremeno uzpostavljena uzdržati|Se se kroz
cielu| dojduću godinu. Polaziti ćq redovito
svako šest nedjelja iz Carigrada, tičuć Sajd
Lukij, Suec, Gedu i t. d.; 5. Uzpostaviti
će se plovitba s odlazkom iz Trsta preko
Jakina, u Bari, Brindisi, Mesinu, Cataniu,
Maltu, Tunis i obratno; a sudarati će se
ova plovitba sa plovitbom Rieka Zadar-Ja-
kin. Odlaziti će iz Trsta i Rieke redovito
svako 15 dana. Prvi odlazak je dne 4 sie-
čnja doj. god. * |
Pirenejski podrov. U Španjolskoj je go-
vora o veiikoj osnovi, da se pi*obiju pi-
renejske gore, koje smetaju brzdm obćenju
izmed Španjolske i Francuske. Kralj je Al-
fonso već podpisao neku osnovu, koja će
se iznieti pred kortes, Pirenejske će se gore
probit kod brežuljka Sompart. Troškove bi
namirile po pola obe države. Na taj način
skratila bi se za 100 kilometara dalečina
izmed Madrida i Pariza.
Zlata ko žala. U s. Gabriel Canon kod
Los Angeles (Kalifornija) pronašli su neiz-
crpive zlatne rude. U tri dni neki podkopač
sakupio je 21*000 dolara u prahu. Viest je
mnogo uzrujala obližnja mjestija, a narod
vrvi da kopa dragocienu rudu.
Primamo iz Bola, 16 tekućega: U Br.
78 ,,N. L." čitamo mali dopis s Bola kojim
se posve 'neuljudno navaljuje na upravitelja
pokrajinske pošte;! " " ' :!'i
Ta neuljudna navala nije poništo oprav-
dana, jer nevisi od pokrajinskog upravitelja
pošta da popravi Lloydove posle. A mi smo
uvjereni da Gospodin1 Biringer, samo da
mu je to moguće, bi popravio stvari u Dal-
maciji najbolje. Neg mi poznajemo vrlo do-
bro nemirnjaka, koji je „N. L.„ pisao —.
kojemu je običaj vriedjati i najvriednije ljude.
Pišu nam iz Makarske, 16 listopada:
Skoro Ive Topuzina, Grgo prodanac, Bi-
tanga i Bonaventura (svaka ptica k avojpae
jatu) uputiše se uz primorje put IgranU
Vozila sd ; vesela družina, gojeć nadu, da
če pošteni Igrančani dočekati pucanjem
Umrli. Čuveni Slovački utemeljitelj bivše
„Matice Slovačke" i katoličkoga gimnazija
u Klaštoru, Gjuro Slota dne 3 tek. u Pusta-
Voderadim. — Dne 17 tek. umro je u
Doblingu, krajišnik podmaršal barun Josip
MaroiČić u 70. god. života. Bio je junak na
sablji (odlikovao se osobito u Italiji kod
Madonna del Monte) a vješt u vojničkim
stvarima. Sin mu je Ambroz politički po-
vjerenik kod namjestničtva u Zadru.
Zahvala.
LT inesorabile morte ci rapiva teste
i' amato, il benemerito, rindimeuticabile Don Francesco Kargotir,
passato agli eterni riposi nella sua
parrocchia di Škrip; e la cara salma
ne fu provisoriamente deposta in quel
cimitero per esser quanto prima tras-
portata in questo di Lissa, sua patria
— I piet08i uffizii e le sincere com-
partecipazioni al nostro dolore, che in
questa luttuosa circostanza ebbero a
verificarsi tanto alla Brazza, che a
Lissa per parte degli amici e cono-
scenti ci obbligano a porger loro i
piu sentiti ringraziamenti.
Professiamo quindi la piu profonda
riconoscenza al M. R. Parroco D.n
Rocco Kalafatić, ai R.di sacerdoti Ca-
rević e Bonacić, al chierico Giovanni
Vusković, ai Signori Fabbricieri e
Confrati della scuola del SS., alla
Spettabile Direzione della Banda di S.
Pietro, alle famiglie Nikolić, Krstulo-
vić e '7eccliietti, al nostro amico Gian
Bortolo Nikolić per le sue prestazioni,
e all'intera popolazione di Škrip, ai
Sig.ri Dujmović Anticević Giovanni e
Giorgio, nonclie a tutti quei che da
S. Pietro, Postire e Dol accorsero
spontaneamente o si fecero rappresen-
tare ai funerali, ed in varia guisa ci
furono prodighi di conforti. Uno spe-
ciale ringraziamento dobbiamo ai nu-
merosi intervenuti da Mirce, ove il de-
funto per oltre trenta anni fu parroco,
e vollero dare questa ultima manife-
stazione di pio aftetto al loro defunto
pastore.
Ne siamo meno tenuti di esternare
la nostra perenne gratitudine al R.do
Parroco Arciprete D.n Giorgio Zude-
nigo, al R.do D,n Apollonio Zanella,
ed al Clero di Lissa per aver fatto
celebrare al primo annunzio della no-
stra grave sventura dei solenni fune-
bri uffizii divini, il primo nella Chiesa
Parrocchiale, ed il secondo nella Chiesa
di S. Spirito; e coiranimo vivamente
commosBO esterniamo del pari la no-
s|ra riconoscenza a questa Spettabile
Amministrazione Comunale, la quale
»i fece rappresentare ai funerali di
^Skrip, e si compiacque di far celebrare
nella Chiesa parrochiale una messa
solenne, a cui intervenne la patria
rappresentanza con a capo il Sig.r
Podest& Pietro Cav, Dojmi di Delupis;
alla Spettabile Societk „Viški Skup";
alle i. r. autorita locali ed eletto stuolo
di amici e patrioti dal piti profondo
del cuore rinnoviamo la nostra eterna
gratitudine.
Possa la nostra patria diletta, in
ricambio di si pietose dimostrazioni,
esser felice quanto il nostro caro de-
funto le ha sempre desiderato.
Lissa, 10 ottobre 1882
I parenli.
Pomorske viesti. Iz Bordeaux-a pišu dne
11 tek. da je bark Vesna, dojedriv sa Rie-
ke krcat duga, u putu pretrpio sasviem lo-
ših vremena i da mu je odnielo veći dio
tereta sa palube. — Pomorska vlada javlja,
da se je uzpostavilo novo svietlo sa bielom
stavnom svjetlosti na rtu na jugo istok S.
Nikole Budvanskoga. Svietli na osam milja
dalečine. — Dne 29 proš. mjes, na ruskoj
se oklopnjači Novgorod, usidrenoj u odeškoj
luci, nešto upalilo. Ostalo je mrtvih dvade-
set vojnika. Brod, koji je stajao osam mi-
lijuna rubalja skoro je sasviem razrušen. ?
Trst. Mletci: odj. 13 list. Iskra. N. Vorfe
doj. 30 ruj. America; 2 list. La Fortm^.
— odj. 28 ruj. Olga R., k. Mikuličić, Cork'.
29 Carla, k. Smokvina, Bajona; 4 list.
tvrti Dubrovački, k. Turčinović, Lisbonft ^
Newport: doj. 11 list. Marino; Ođe8a«
doj. 10 listop. Amalia D.; — odj. 4 liston
Maylath, kap. Pršić, Nizza. Penarth: odj
15 list. Imperatrice Elisabetta, k. Krelji^
Singapore. Port đe Bouc: odj. 7 Hštop'
Zebra, kap. Sutora, Gorea. Queen8tow&'
doj. 16 listop. Imperatore Francesco Qju,
seppe I. St. Vincent: doj. 1 listop. Nina
Swansea: doj. 14 list. Esempio. Tolone'
odj. 12 list. Aridrić, k. Stefić, Rieka.
Lisbona, 16 listop. Sretno je dojedrio iz
N. Yorka bark Boritelj, kap. A. Tripković
Dne 10 rujna susreše na debelom moru
b. Conte Oscar L., kap. Ragusin, iz Cardiffa
put Cape Town. .if« f* .vat; i 'ULT P' nm 9 ijt«'., ' ' , • »i«^?}
Ođpisi ,,K. D.'
•f'Ui!
Jimtir!
Iršćanska bursa. Napoleuni: 9.50 — 9.48 V2» dukati v 5.61-^- 5.6S| Imđon: 119.35 —
119.15; bankanoie talij.: 47.05 — 46.85; do: hodnik aušt. u papiru-. 76.75 — 76.90; u sre-
bru: 77.60 — 77.70. !
X>. Ivo Prodan, vlastnik, izdavatelj i odgovorni urednik
Pio\ilba aust.-ug. brodova.
Barcellona: dojed. 13 listop. Girolamo.
Brest: odj. 13 list. Sreća P., k. Drobac,
Filadelfija. Brindisi: doj. 6 list. Protetto.
Buenos Ayres: doj. 11 listop. Eolus I.
CarđifF: doj. 13 list. Šator. Ctette: doj.
12 list. Nuova Fama; — odj. 15 list. Pao-
lina S. I., k. Lucijanović, Palma. Carigrad:
odj. 11 list. Cainan, kap. Lupiš, Liverpool.
Cork: doj. 12 listop. Saggio. Delaware:
doj. 3 list. Erminia II S)unkerque : odj.
12 list. Tisza, k. Morović, Newcastle. Fal-
mouth: odj. 12 list. Grad Senj, k. Tićac,
Belfast. Filadelfija: doj. 29 ruj. Mirni P.
Granville: doj.fi12 list.- Padosa. Malta:
odj. 12 listi Dušan, k. Marochini; N. York.
marsilja: odj. 13 list. Egle, kap. Vranić,
Lussinpiccolo; 15 Comm. Tonello, k.Smarda,
- - c*
CC. gg. Braća Boeca et C. - Rim _ \
Još na 11/6 odaslato vam uljudno preporn-
čeno pismo, a vi ni niukact. Vaš dug I
•osi f. 13. •.
G. g. D. P.' Kajer — Kamo se staoila
tolika vaša obećanja ? Znamo da će vam
bit težko, ko n obće, ali Molimo dakle!
Č. g. Š, Pjerotić -- bez kuće i kućišta na
Balkanu — Liepe Vaše rieči nijesu tia« j
pomogle. Žurite se poslati nam, bilo srbijan-
skih, bilo bugarskih f. 20:91.
Č. g. D. J. Skopinić. — Na 1.6/8 poslata j
vam je najoljudnija preporučena molba Ha i
izplatu onih blaženih f. 16:08, pa koliko đa
nijeste ni živ! II Vam nije stiglo?
SI. Narodna Čitaonica u Kastvu — Nije
liepo da se i ta slavna Čitaonica oglušuje.
Molimo rn s i!
^ ; r i ' v u • I - . (
č. g. X. — pokrajina— Ne čudite se šio u nas
nikad nevidite „Kalugjersko klapaloft, to bo ne
ide nego ili „Kalugjersko klepalo" il što druga,
Svakako i u slučaju da ima te rieei, „Klapalo0
koja se vadi iz neprelaznog glagola klapati
(tali. bussare), bilo bi mužkoga spola, kako su
mužkoga spola nadjevna imena „brbljalo", ,,hro-
palo", „nabrojalo" i t. đ., te bi se imalo reć I
„Ralugjerski klapalo"; nu „klepalo" (battocchia;
pettegolo) iz prelaznoga glagola klepati (kle-
petati) dakako srednjega je spola, kako su Sred-
njega spola na pr. motovilo, r*lo, veslo, i t. d. j
Čistimo dakle malo po malo naš liepi hrvatski jezik,
a nemojmo ga porabom kvarit. — Nezamjerite;
pogreška nije Vaša. i^l
C. g. D. Bart. Ilić —Starigrad — Pregledasmo.
Istina je da ste nam g. 1880 poslali f. 7 (ne 8),
ali ono je namirilo g. 1879, kako ima bit bilo
onda javljeno i u listu. S toga sad poslato nam
namiruje cienjenu Vašu predbrojbu do konca
godi 1881.
Č. g. D. Š. A. — Zirona. — Molimo nastojle
i za ostalo. Knjigu predadosmo. Da iste nam
zdravo ! ..• . j i
C. g. C. G. — Hrvatska preko Velebita. — Liepa
Vam hvala na izvrstnom članku, pnnu istinitoga ro-
doljublja. Da smo Vam preporučeni i unapricd:
svakomu prijatelj al najprije Bogu i Hrvatim, .ii,
C, g. A. M. — Dubrovnik — Primismo i liepa
hvala! Čestitamo na živahnoj i bujnoj mašti. W |
nam nije prostor izvanredno uzak, pjesnika bi i
kroz list na vidjelo, premda je na, do brzo, »
Dalmaciji obsoletnom jeziku.
g- X. — Hvar — Na svoje vrieme čat ćete
kako jo zapela stvar o t. kod naše vlade, koja
kao da nije bila mirna dok se nije i u ovom posjn
pokazala pravednom napram svećenstva !! Za
samo to. Srdačan odpozdrav!
C. g. X.— S „burinovca Skradinskoga" — Red
nam je neugodit Vam, jer evo dobismo drogi ob-
širni dopis o istom predmetu. Molimo do
1 « unapried. A. B, Perast — Obrnusmo. Onoili^
pometli, jer bi razpalilo osobna, udirkivaaja.'
Či;g. X. — Beč — u dojdućem broju. Drapo j
nam je da zalazite i u širu politiku. Vam sve id«
od ruke. v . . f -'j \ »ti (J®
't. g. Dinko Domić — Korčula - Šaljemo, rJ
boljeg reda od 15 t. mj. Življeli!
ist
•i »V..-H
m
el'.lH^l
Tiskarna Ivana Woditak«^;
Veritatem facientes in charitate,
crescamus in ilio per omnia, qui
est caput Christus.
(S. Paul. E«ph. IV. il.)
Modi u Ponedjelnik i u Četvrtak
.... Vos ipsos, auxiliante Deo, in dies alacriter operam Veslram impensuros in tuenda salutari Ecclesia neligioms amore el in verse fidei professione roborandis,... (Pio IX. v^pinsk. listu, 21 veljače 1872 pisaoch
Uvjeti pređbrojtoe. — (J
pisaocim .Katoličke -Mtfiacije).
Ego interim olamito:
Si quis Cathedrae Petri jungitur,
meus est.
(S. Hieronym. Epis. XVI. ad Dam.)
smatra se^^dbroin^fm^^Ta'ućJ zZ^Tnovi?" ISff? 8 ^ inozemstvo ! fior, i po.štarski troškovi Predbrojba biva za cielu godinu; tko na svrhu godišta ne odbije list
novo. redak. Objave na 4 strani u^veLfa nizL J^tti ^Z^w'lJ^tSo^Z vt?^ " PPaVU ' " * ^ "fran°°U UrednÌètV°- ~ ,0
Br* 95 Zadar, Četvrtak 7 Prosinca 1882. God. XIII.
Broj od ponedjeljnika bio
nam )e zaplienjen radi je-
dinog odpisa. Ne vidimo časa
i ure da nam stigne moti-
vacija te zapljene, ako po
novom čudu bude od starije
vlasti potvrdjena.
Drugo izdanje, buduć bilo
kasno za poštu od utornika,
priredismo ga za poštu od
sriede.
Katolička Hrvatska.
I.
Danas upravit nam je svečano i iz-
ravno svoju rieč katoličkom svećenstva
i ostalom hrvatskom narodu.
Nastalo je bo za nje neko preozbiljno
pitanje, pitanje koje se ne tiče samo
zlatne slobode zakonom, kršćanskom
uljudbom i prosvjetom zajamčene, nego
i same časti i dostojanstva naše Ka-
toličke Hrvatske domovine.
Pokoravajuć se starijim odredbam,
kako je naša dužnost, govorit ćemo
samo objektivno, a ostavljamo čita-
teljevom oštroumlju i oduševljenju za
Boga, Kralja i Hrvate, da popuni što
je nama red ostavit prazno.
Poznato je, dielom, našem obćinstvu
kroz koje klance jadikovce bilo je sjeć
„Katoličkoj Dalmaciji" nazad tri godine
dana, one naime slavne al i ljute godine
kad je, uzprkos hiljadi protivština,
metla si na glavu dičnu hrvatsku kapicu.
Digla se bila graja obća! Visoka Vlada
šalje presidiale kó namećuć se duhovnoj
vlasti i silujuć svećenstvo na župam,
siluj u c kaptole, silujuć sjemeništa, da
se odreku svoga katoličkoga i hrvat-
skoga glasila, il uzkrate mu pripomoć
i dopisivanje. Sam namjestnik zalazi u
zagorske krajeve da širi propagandu
proti „Katoličkoj Dalmaciji" ! Uz to i
ostale vlasti nemiruju : Državno od-
vjetništvo plieni list broj za brojem, a
sud zameće devet iztraga, a i od policije
se pita može li i ona što. Prepušta se
pak ostalo neprijaznom obćinstvu,
spletkam i novinstvu. Odbori tajni i
javni priete gradjanim, koji drže list i
koji radi svoga položaja zavise od
bratske susretljivosti, da će ih ostavit
Bogom prošeće, ako se „K- D." ne
kane ; drugi zavadjaju dobroćudne i
kratkovidne podmećuć pakleno da je
list u politici porušio se, u vjeri se
porišćanio ! pa kad i to nepomoglo
stalo se prietit smrću javno i pi-
smeno ! Uz to „Dalmata" i „Avve-
nire" šibali nemilice rigajuć čega im
je god na usta dolazilo i nastojeć osa-
mit urednika, nadom da će pri obćoj
viki a videć se u samoći il klonut
duhom il se skršit prevelikim brigam
i pretežkim radom. „Narodni List",
koji nam je mogo zgodnom rieči
mnogu olakotit, ignorira sve i nikada
niti hoće da spomene ljuto boreću se
sestru hrvaticu : pušla ju svojoj sud-
bini. Grozno ! Al nije ni tu bilo sve.
Ekonomičko stanje lista nije moglo
a da strašno neoćuti tolike materijalne
i moralne udarce, te je bilo red skoro
doć do milostinje, il prestat. Kako je
pri tom bilo uredništvu, Čiji je poso
naslonjen bio sa svim ostalim teretim
na jedna jedina slabašna ledja, kako
je bilo uredniku ucviljenu, uz ostalo,
i najvišom domaćom žalosti koja može
zateć sina vojujućega i tugujućega u
daljini i za tri godine, rad obćeg dobra,
od milih svojih odsutna; to prepuštamo
razmišljanju svih kojim u grudim ne bije
kameno srce.
Ali Bog nikada nezapušta, pravica
PODLISTAK.
Učenje Leona Velikoga
0
Prvenstvu svoje Stolice,
1
Odnošaji Papa napram crkvenim kanonim.
(Napisao O. Iv. Marković)
(v. br. 94).
I.
Evo nas dakle k Leonu Velikom, ovom
Papi koga pobožnost, učenost, riečitost, raz-
boritost u vladanju, pastirsko nastojanje i
revnost, isto lpo i do konca uztrajna brižlji-
vost za katoličku vjeru isti Cave nije mogao
da nepohvali (Hiat. Litter. Script. Eccl. pag.
278. edit. Colon. 1720).
Iz Besjeda (Sermones) i Epistola ovog
velikoga Pape, čovjek može najlašnje u laž
utjerati one koji hoće da je oblast rimskih
Papa nad Crkvom u srednjim viekovima
potekla iz Pseudoizidorovih dekretala, i na
njihovu se temelju razvila. — S toga nemogu
da se dosta izčudim G. Milaau kako on,
mjesto da mukom mimoidje Leona i njegov
nauk, usudjuje se na nj se pozivati da do-
kaže shizmatičku svoju teoriju o jednakosti
svedj pobjedjuje. Bilo je jada, neču-
venih jada, al je bilo i utjeha. Bilo je
strahovanja, al u Zadru i van Zadra
bilo je plemenitih srdaca, tvrdih zna-
čaja, koji se nijesu dali zastrašit nit
su ijednom prigodom propustili osudit
najodlučnije nekršćanske napadaje.
Slava im! Nu pri obćoj toj vrevi, pri
tom obćem mutežu, pri tom obćem
vihoru, koji je doprinio samo da gnjilo
odpade, a zdravo se ojača, još je nešto
divna ugledano. Dà, dà, obéa vika :
nepredajte se ! obći uzklik : sve za vjeru
i domovinu, za nju i u vatru i u vodu,
napried, napried! ta se ugledna vika
duševnosti, zakonitosti i nezavisnosti
ne samo glasno sa svih strana čula,
nego je ona bila predtečom i stvarnih
uzvišenih podhvata.
Hrvatska radja u duši i u tielu
prave vitezove ! Ovu toli po nas častnu
istinu zasvjedočila je Hrvatska od Lov-
ćena do Sriema i prigodom ljute borbe
na načela našega lista.
Zemlja koja rodila tolike junake na
bojnom polju, da se pred hrvatskom
mišicom i silna otomanska sila, kao
morski val pred grebenom, ustavila i
o nju se olomila; zemlja koja je i na
duševnom polju tolike veleume od-
gojila, da je kao iz razsadnika i dru-
gim narodim imala, bez uštrba svoje
slave, koga da daruje; ta zemlja pri
zadnjoj mieni borbe, kojoj se niti pro-
miču kroz vjekove, pri borbi za Kato-
ličku Hrvatsku, borbi kao usredotočenoj
u ovo zadnje doba lišma okò „Kat.
Dalm.", nije bila zadovoljna dok nije
utvrdila sebi stari zlatni glas: neobo-
rive junakinje.
Bilo je baš u sred crne zime prve
godine naše borbe. Snieg mete, eh Bože!
Al što to smeta žaru za vjeru i do-
movinu ? Što prieči da, i po tom vre-
menu, ptice veselice, iz Šibenskog gniez-
da, dolete u Zadar, kao poklisarice
svijuh episkopa. Biljeg je to očevidni da on
nije nikada u izvorna djela Leonova zavirio.
Inače bio bi . . . hotomični laža. — Tà pod
nijednim Papom ne iztiče se bolje i podpu-
nije idea prvenstva Rimske Stolice, što pod
Leonom; i ta idea kako iz svakog njegova
čina, tako maldane iz svakog njegova spisa
odsieva. S toga Quesnell, ovaj zakleti ne-
prijatelj preimućtva papinskih, da oslabi
utisak vrhovne Papine vlasti nad cielom
Crkvom kog čitatelji iz spisa, sv. Leona ži-
vahnije osiećaju, po svjedočanstvu istog Ca-
saubona (Exercit. 15 ad Ànnas. Baron.),
negoli iz. djela većeg broja Papa kasnijih
doba, preduzeo je svoje Parižko (1675) iz-
danje djelà sv. Leona: kako mu to predba-
cuju najvriedniji kritici, Baluze, dom Cou-
stant, Anthelmi, Jean Salinas, Cacciari i
braća Ballerini. — Fleury dakako sliedi
Quesnella.
Nego bilo što bilo, nut da vidimo što je
u istinu Leo Veliki učio o svojoj Stolici i
o sebi. — Njega rusko iztočna crkva u svojoj
liturgiji proglasuje stupom vjere u pravo-
slavnoj Bristovoj Crkvi, nastupnikom Petro-
vim i Petrovim poglavarstvom (načalstvom)
obdarenim, glavom pravoslavne Hristove cr-
kve, okom blagočestja, propovjednikom istine,
pravilom izvjestnim božanstvenog nauka (Sti-
jić, Kratki razgovor o iztočnoj crkvi, str. 53;
De Maistre, Du Papa, Liv. 1. eh. 10; Ton-
dini, Le Pape de Rome et les Papes de
l'Égl. Orthod. pag. 126: - ') —). Njemu dakle
nemožemo s nekojim protestantim, a poime-
nice s Cave-om (loc. cit.), predbaciti často-
hlepje ; i njegovim riečima nemožemo drugog
povoda pripisati nego osvjedočenje na samoj
istini osnovano.
Ovdje mi je opaziti, kako neimajuć pri
ruci boljega izdanja djela sv. Leona, usilovan
sam, na žalost, služiti se s Mletačkim od
god. 1748. Velim na Žalost, jer je i ovo
skalupljeno po Quesnellovu. Na nekojim
mjestim tekst osakaćen, kò u dekretali u-
pravljenoj episkopim Mauritanskim ; izo-
stavljene neke znamenite rieči, kó u jednoj
poslanici caru Marcijanu (Ep. 74) naziv:
Leo Episcopus romanae et universalis Eccle-
siae ; osim toga : index rerum memorabilium,
u koliko se odnosi na oblast rimske Stolice,
svećenstva i naroda, da nam priobće
ništa manje nego osnovu za usta-
novljenje
„katoličke hrvatske tiskarne"
na obezbiedjenje „Katoličke Dalma-
cije" ') ? —
Ta je viest u taj mah prosula se
munjevnom brzinom i uprav elektrizi-
rala sviestno katoličko obćinstvo, te
nakon malo sve što je boljega, što
inteligentnijega naše krvi u inozem-
stvu, i što kod kuće: u Dalmaciji, Bosni,
Hercegovini, Hrvatskoj preko Velebita
i Slavoniji, dragovoljno je doprinielo
svoj kamičak vjero-i i rodoljubnom
poduzeću. Tu su Vam: izvrstni biskupi,
kanonici i prosti svećenici; uzorni na-
čelnici, zastupnici, trgovci i drugi vi-
djeniji svietovnjaci 5 tu Vam je dakle
prava kita izabrana. —
Nakon predtečnih priprava, i pošto
se osigurala dovoljna svota, saučestnici
sporazumjeli su se početkom tek. godine
na prijateljskom sastanku (uzoru brat-
ske sloge i jednodušja u ljubavi na-
pram Bogu, kralju i hrvatskoj domovini)
sporazumjeli su se i o roku u koji bi
bilo najbolje otvorit kal. hrv. tiskarnu,
na toliku korist i Čast katoličkog i
hrvatskog elementa. Taj rok bio je
oduševljenjem predložen i primljen da
ima bit dan velikih naših blagoviestnika
SV. ćirila i Metoda na 5 srpnja t. g.
UoblaŠteni odmah smo se pobrinuli
za izvedenje tog veselog i dičnog, tog
ne privatnog nego narodnog podhvata,
te nekoliko tjedana prije srpnja bila
je od Uredništva kao povjerenika po-
dastrta sliedeća ponizna prošnja Vis.
c. k. Namjestništvu u Zadru:
*) „L1 a u ter russe de la brochure Kto prav?
(Qui a raison ?), qui forme le seizieme volume
de la Buskaja Biblioteka, pubbliée à Leipzig,
avance, dans une note, ce qui suit" „Les Grecs
ont positivement supprimé dans leurs Menées le
passage où il est dit de sain Léon : Tu es le
chef de V Église orthodoxe. C' est ce que j' ai
vérifié sur les originaux grecs. Cela montre qu' une
telle expression ne leur souriait point". (Leipzig, 1861).
*) Vriedno je opaza da su zamisli ovoga
velikoga podhvata kumovali, po nekom di-
vnom slučaju, svi domaći nam crkveni stališi:
dominikanci, franjevci i mirski svećenici.
nedostatan i nevjeran ; sinopsisi pristrano
napram sistemu udešeni; i, — da drugo ne
brojim — pri važnim mjestim apostille na
okrajcim često varave, a neizbrojno puta
sasvim izostavljene: to su mane ovog Mle-
tačkog izdanja. Ipak, izuzam samu dekretalu
koju sam gori spomenuo i koju ću popuniti
na temelju drugih knjiga, ja ću se vjerno
ovoga izdanja držati.
II.
Poznato je kako izmedj Besjeda, kršćan-
skog Cicerona, odlično mjesto zauzimlju one
što je prigodom obljetnica, svoga povišenja
na apostolsku Stolicu držao. — Iz ovih,
protiv rimskoj thezi, vadi svoju objekciju
naš G. Milaš. — Nut dakle da vidimo što
sbilja u njima Leo pripovjeda o sebi i o
svojoj Stolici.
U prvoj od tih Besjeda pokle bijaše
kazao kako čast Svećenika ide k Bogu, i
kako je čovječja slaboća po sebi nedostatna
a da bi toliko breme mogla nositi, veli da
Hrist isti Crkvom svojom vlada, koju je na
Petru Poglavici Apostola zbog njegove iz-
povjedi sagradio. Zatim nastavlja:
„Pa kako obstoji što je u Ilristu Petar
„vjerovao; tako obstoji što je u Petru Hrist
„ustanovio. I zaista, buduć Gospodin uče
„nike svoje pitao: A vi tko mislite da sam
„jate Petar odgovorio mu: Ti si Hrist,