Jarula je pripovjedno djelo u stihu na temu biblijske povijesti. Djelo je prvi put objavljeno u Veneciji 1618., a poslije autorove smrti još pet puta u istom gradu 1636., 1656., 1702., 1720. Sva su izdanja ukrašena drvoreznim slikama. Prema navođenju popa Ivana Tomkovića, kanonika šibenskog spjevana je prije Vile slovinke.
Jarula (jarula - vrtna gredica, lijeha) razdijeljena je u šest pjevanja. Priča Jarule je stvaranje svijeta u sedam dana. Pjesnik naglašava jedinstvo četiriju elemenata : vatre, vode, zraka i zemlje. Svi su elementi razdvojeni i svaki ima svoje mjesto u slici novostvorenoga svijeta: zrak u sredini (pod nebom), vatra gore visoko, zemlja dolje nisko, a voda na njoj. Priča o stvaranju u skladu je s biblijskim opisom - po volji "privičnjega". Prvog dana stvaranja nastaje dan i noć, drugoga dana nastaje nebo s anđeoskim korom, a trećega su dana odijeljene vode od zemlje na kojoj nastaje različito zelenilo. Četvrtog dana stvoreni su Mjesec, zvijezde i Sunce, a petog dana Bog je stvorio ptice i ribe. Šestog dana Bog je stvorio životinje i naposljetku čovjeka na svoju sliku: od svakog elementa uzima dio i stvara Adama. Potom stvara i ženu iz Adamova rebra. Ime ženino pjesnik ovdje ne spominje. Sedmog se dana Bog odmorio od rada. Na kraju uvodnog dijela spjeva najavljuje se prvi grijeh.
Izvor: Djela Jurja Barakovića / JAZU; prir. P. Budman i M. Valavac. Zagreb, 1889.
Dostupna na:dizbi.hazu.hr/sitetext=117#gpage_1
