Jakšić se prvi put javlja kao pjesnik 1785. godine u svojoj 23. godini i to u žanru prigodnice kojem je ostao vjeran do smrti. Godine 1804., ponovno se javlja prigodnicom grofu Goessu u zbirci koja je digitalizirana sa podnaslovom A Sua Eccelenza Pietro co: di Goes, il puro omaggio, pa nakon godinu dana ponovno prigodnicom istom plemiću. Prigodna pjesma je kao žanr možda i naprikladnija za pokazivanje javnog odnosa prema nekim najbitnijim društvenim datostima. Jakšić kao prigodni "carski pjesnik" slijedi već poznate i afirmirane pjesnike i nije u tom smislu inovator.
U prvoj fazi knjiženovg rada Jakšić otkriva neke bitne elemente koji će se i poslije ispoljavati u njegovu prigodom pjesništvu organiziranom oko podaničke egzaltacije prema Habsburškoj Monarhiji. To se najbolje vidi u prigodnici guverneru Goessu, koja je bez prave inspiracije, ali u prvi plan izbija njegov pogled na svijet i život formulaično izražen u to vrijeme poznatim riječima: istina, lijepo, dobro i veliko. Zadarski je književnik opsjednut konotacijama ovih sadržaja koje karakteriziraju i njegove težnje, javno djelovanje i priznavanje društvenih vrijednosti.
Izvor: Nižić, Ž. Nikola Jakšić, zadarski književnik, prevodilac i rodoljub : (1762-1841). Zadar : JAZU, 1984.
