U svibnju 1892. domaće novine objavile su kako je "ovdašnja ugledna knjižara Schönfeld stavila u prodaju elegantan listovni papir i poštanske razglednice". Prva zadarska razglednica rađena je litografskim postupkom. Fotograf Burato je krajem 1894. godine snimio i umnožio prvu autohtonu zadarsku razglednicu fotomehaničkim postupkom.
Najstarija razglednica Zadra u fondu Znanstvene knjižnice s motivom Nove obale datira iz 1896.
Najpoznatiji zadarski nakladnici razglednica su: Enrico de Schönfeld, Tomaso Burato, Petar Stauber, Leandro Nowotny, Arturo Gilardi, Ernesto Petri, Hrvatska knjižarnica, Lorenzo Mazzanti i tiskara obitelji Vitaliani.
Rane zadarske razglednice danas su autentični svjedoci rušenja obrambenih bedema i pretvorba zagušljive vojne utvrde u grad sunca i svjetla. Nakon rušenja zidina Grad je, kako je istražila dr. M. Stagličić, preinačio svoj vjekovni izgled.
U Zadru, koji je u Drugom svjetskom ratu pretrpio razaranja dramatičnih razmjera, stare razglednice imaju osobito značenje. Ne korespondiraju sa zbiljom već s onim čega više nema, a ipak postoji. Zbog toga djeluju kao kulturalni citati. Dakako, citatima i sakupljanjem razglednica ne može se obnoviti prošlost, ali se može otploviti u njezinu magiju i lutati bezgraničnim prostorima sjećanja i imaginacije
Kada se sjeća i pamti, ponovno se uspostavlja bliskost.
Izvor: A. Seferović. Zadar na starim razglednicama. Rijeka, 2005.
Perivoj je podignut od 1888. do 1890. godine zaslugom austrijskog namjesnika za Dalmaciju Dragutina Blažekovića. Po otvorenju 1890. nazvan je Vojni perivoj. Sredinom 1898. na južnoj je strani sagrađena vojarna, kasnije škola. Sada nosi ime Perivoj Vladimira Nazora.
U vrijeme stasanja stare hrvatske države, Nin je bio njezin krunski grad, sijelo župana i biskupa. Ponosi se krstionicom hrvatskog kneza Višeslava, čudesnom crkvicom Sv. Križa koja se vidi u daljini, natpisima s imenima hrvatskog župana Godečaja i kneza Branimira koji je ovdje 879. godine priznat od pape kao vladar Hrvatske. Kralj Petar Krešimir IV. smjestio je u Nin, dva stoljeća kasnije svoju jaku mornaricu gospodareći istočnim Jadranom i nazivljući ga "našim morem".
Razglednica najvjerojatnije prikazuje procesiju koja se održava od 1516. godine u čast Gospe od Zečeva. Događaj se obilježava svake godine u ponedjeljak prije Spasova. Vjernici nose Gospin kip na otočić Zečevo. Nakon toga kip se brodom vraća u Nin i u velikoj procesiji nose ga do glavnog oltara župne crkve.
Naselje Sveti Filip i Jakov leži uz obalu zadarskog kanala sjeverno od Biograda, na udaljenosti od tri milje, nasuport otočiću Babac iza kojeg se na drugoj strani nalazi otok Pašman. Zbog svoga povoljnog položaja ovo je mjesto bilo omiljeno odmaralište Zadrana, koji su tu imali kuće za odmor. Vrijedno je istaknuti sljedeće spomenike arhitekture: Park Borelli kao spomenik parkovne arhitekture u jezgri naselja, kuća Oštrić i kuće Borelli.
Nin je bio sjedište važnih hrvatskih biskupa Teodozija i Grgura Ninskog u prvim stoljećima kršćanstva u Hrvata. Ninska biskupija kasnije se prostirala u Kotarima, Bukovici i velikom dijelu Like, a ukinuta je i pripojena zadarskoj nadbiskupiji u 19. stoljeću. U središtu gradića nalazi se bogata arheološka zbirka sa značajnim spomenicima liburnske, rimske i hrvatske kulture.
Pogled sa Zmorca na mjesto Preko.
Nasuprot Zadru na otoku Ugljanu leži selo Preko. U starim spisima naziva se jednostavno Otoch i Ultra barcaneum. Nazvano je "preko brodarice" zbog stalne brodske veze od najstarijih vremena do danas, u oba smjera, jer su Zadrani odlazili u svoje ladanjske kuće u Preko, a Prečani su željeli održati stalnu vezu s gradom. Stara crkva u Preku posvećena je Gospi od Ružarija. Godine 1765. obnovili su je mještani predvođeni župnikom Matom Brižićem
Kraj naselja Preko, nasuprot Zadru, diže se otočić Galevac kojeg također nazivaju Školjić sv. Pavla, jer su ga nastanjivali sljedbenici sv. Pavla prvog svetog pustinjaka po čijem je imenu nazvana i najstarija crkva. Godine 1516. milošću vjernika obnovljeni su gostinjac i crkva, a otočić je predan na skrb i brigu fratrima, koji su u njemu čuvali i velik broj rukopisa o Dalmaciji na hrvatskom jeziku.
Ugljan je mjesto na istoimenom otoku. Otok Ugljan je sastavni dio zadarskog arhipelaga i ujedno najbliži otok kulturnom i gospodarskom centru županije - gradu Zadru od kojeg ga dijeli samo nekoliko NM. Ulje koje se u velikim količinama proizvodi duž cijelog otoka, dalo mu hrvatsko ime Uljan (od riječi ulje), a to potvrđuje i Šimun Kozičić Benja. Spominje se uvijek pod ovim imenom u spisima od 1349. pa dalje.Otok ima sedam naselja od kojih je mjesto Ugljan prostorno najveće i nalazi se na njegovom sjeverozapadnom dijelu koje zbog svojih reljefnih karakteristika ima najviše sunčanih sati na cijelom zadarskom akvatoriju.
Stara župna crkva sv. Mihovila jedna je od najstarijih sakralnih građevima na području obalnog dijela Biogradskog dekanata. U većem dijelu neizmijenjena je punih 300 godina. Crkva ima lijep i čvrst slobodnostojeći zvonik, koji je vidljiv na ovoj razglednici, a izgrađen je krajem 18. ili početkom 19. stoljeća.
Područje današenjeg naselja prvi se put pod imeno Sv. Filip i Jakov spominje 1387. godine kao Sv. Filip i Jakov od Rogova.
Izgradnja velikog kamenog gata na Novoj obali 1902. godine imala je veliko značenje za Zadar jer je na njemu redovito pristajao putnički parobrod iz Trsta. Parobrod Graf Wurmbrand ispred Poštanske palače. Najbolji parobrod Austrijskog Loyda izgrađen 1895. plovio je na brzoj pruzi od Trsta do Kotora.
Podnaslov:Porto - Porta Piazzetta Marina - Lauterna Punt'amica
Datum izdanja:1899
Izdavač:Pietro Stauber
Razglednica prikazuje pogled na Zadar iz uvale Vrulja, Vrata sv. Krševana i svjetionik na Puntamici. Ova razglednica je značajna jer je pomogla otkriti identitet nepoznatog fotografa. Razglednicu je izdao Stauber 1899. godine i smatralo se da je fotografiju napravio zadarski amater Hamilkar Vitaliani. No, Vitaliani je prema godini rođenja u vrijeme nastanka fotografije bio jako mlad. Stoga je jasno da je ova fotografija iz ostavštine obitelji Vitaliani, no nije jasno kako je oni nisu tiskali već je dospjela kod Staubera.
Najstariji povijesni podaci o Gradskoj luci potječu iz 12 st. Pored važnosti općeg geografskog položaja Zadra na važnoj točci kanalskih plovnih pravaca, vrlo veliku važnost za njegov povijesno-zemljopisni razvoj ima specifičan poluotočni topografski smještaj. S obzirom na tradicionalnu tehnologiju pomorskog prijevoza kao i s obzirom na razloge sigurnosti, odnosno stvaranja utvrđenog gradskog naselja koje štiti svoju prirodnu luku, taj položaj je bio izuzetno povoljan, tj. najpovoljniji prema svim gradskim središtima Hrvatskog primorja.
Razglednice s Trga sv. Stošije najčešće rabe motiv pročelja katedrale. Među njima su rijetke one bez crkvenoga zvonika koji je dograđen u ožujku 1894. godine. Baza i prvi kat zvonika podignuti su između 1452. i 1480. godine, a inicijtiva za njegovu dogradnju pokrenuta je tek 1860. Na početak realizacije čekalo se do 1890. kad je prihvaćen projekt T. G. Jacksona.
Poluotočni grad, s površinom od oko 25 ha, gradskim bedemima zaštićene površine najveće je srednjovjekovno gradsko naselje istočnog Jadrana. Za razliku od jugozapadnih bedema koji su potpuno razoreni, sjeverni zadarski obrambeni pojas sačuvao je integritet, premda je rušenje započelo na njihovoj strani.
Velebno Novo kazalište sagrađeno je na zapadnome kraju Široke ulice, između Kazališnog prolaza i Trga tri bunara. Nakon Verdijeve smrti preimenovano je u Teatro Verdi. Svečano je otvoreno 1865., u glavnoj dovrani imalo je 1.500 mjesta, a u posebnoj koncetnoj dvorani 400.
Rt Puntamika se spominje još 887. godine, potom u dokumentima iz 1355. i 1381. godine. Tu su puntu, Rt Mikulu, Punta Miku, Oštri rat ili Puntamicu, kroz povijest naselili brojni otočani, većinsko domicilno stanovništvo.
Za razliku od većine javnih zgrada u Zadru, koje su najčešće građene u neorenesansnom reprezentativnom stilu (banka, sud, kazalište), građanski ukus Nove obale više se ugledao na neoklasicizam talijanskih gradskih središta (Trst, Venecija).
Gradsku ložu Zadar je dobio u 13. stoljeću, točnije prvi put se spominje 1284. godine. Stajala je na istom mjestu gdje je 1565. podignuta sadašnja, nešto manja od bivše. Zgrada je građena u manirističkom stilu kasne renesanse. Od 1855. do 1937. u Loži je bila smještena Gradska knjižnica Paravia koja je posjedovala brojna vrijedna i rijetka izdanja. Osnovao ju je poklonom svoje osobne knjižnica Zadranin, sveučilišni profesor, Pietro Alessandro Paravia 1855. godine. Iz spomenute knjižnice izrasla je sadašnja Znanstvena knjižnica Zadar.
Vrata sv. Krševana otvorena su 1573. u slavu pobjede kršćanske vojske nad Turcima kod Lepanta 1571. godine. S jedne strane vrata nalazi se grb sa sv. Krševanom dok je na drugoj mletački grb sa krilatim lavom simbolom mletačke države.
Kroz vrata Sv. Krševna ulazi se i izlazi na Staru obalu i Gradsku luku.
Planiranje gradnje mosta preko zadarske luke započelo je 1906. godine. Most je izgrađen i pušten u promet 1928. godine. Logična posljedica njegove izgradnje bilo je da su na Poluotoku 1931. godine otvorena Nova vrata u gradskim bedemima, a na Voštarnici probijena današnja Ulica Stjepana Radića. Na ovoj razglednici vidimo pogled s mosta na navedenu ulicu.
