Marin Franičević za djelo Život nikoliko izabranih divic kaže: "Za našu je književnost značajan i kratak spis na hrvatskom jeziku, iako nema naročite literarne vrijednosti, taj je tekst vrijedan kao dokument o Vrančićevu jeziku i njegovoj privrženosti domovini".
Navedena knjiga odavna je bibliografska rijetkost: sačuvana je u malom broju primjeraka, te su rijetki koji su je imali u rukama. Ovu knjigu je Vrančić posvetio opatici i redovnicama šibenskoga samostana sv. Salvatora.
Svoj jezik Vrančić zove dalmatinskim, ali i slavenskim (Slavonicam tantum atque Ungaricam linguam), no u dalmatinskom jeziku vidi ne samo zajednički jezik za sve Južne Slavene, nego i budući opći slavenski jezik.
Faust Vrančić, živeći u posebnom duhovnom ozračju koje karakterizira briga o duhovnim dobrima, mnogo prije nego je stupio u duhovno zvanje, priredio je knjigu Život nikoliko izabranih divic, zbornik hagiografija, posvećen prvenstveno sveticama koje su se posebice štovale u Dalmaciji, Hrvatskom primorju i Istri, kojih je kult bio veoma raširen i u zapadnoj i u istočnoj crkvi. Knjiga započinje životopisom sv. Tekle, dalje sv. Katarine, sv. Cecilije, sv. Agneze, sv. Agate, sv. Lucije, sv. Febronije, sv. Eugenije, sv. Eufrazije, sv. Apolinaris, sv. Marija Egipatska i posljednja sv. Barbara.
Budući je Vrančiću stalo do jedinstvene i praktične grafijske postave svoje knjige i knjiga drugih hrvatskih pisaca, napisao je na kraju knjige i napomenu o svome prijedlogu grafije De ratione legendi, a zatim slijedi tekst De Slovvinis seu Sarmatis, pismo Kristoforu Warszewickom, krakovskom kanoniku, na pune tri stranice.
Izvor:
F. Vrančić. Živiot nekoliko izabranih divic. Priredili J. Bratulić, B. Glavičić, J. Lisac, M. Šokota. Šibenik, 1995.
