DIKAZ - Digitalna knjižnica Zadar

Fotografija prikazuje pogled na glavno pročelje zgrade Kazališta Verdi u Zadru. Prije ovog kazališta u Zadru je od 1783. djelovalo Plemićko kazalište (Teatro Nobile). Gradnja novih kazališta u Splitu i Dubrovniku dala je poticaj za izgradnju novog kazališta u Zadru. Glazbenik Giovanni Salghetti Drioli promicao je ideju o gradnji kazališne zgrade, a zadarski uglednici odvjetnik Natale Filipi, dr. Simeone Cattich, vitez Antonio de Stermich, posjednik Giuseppe Perlini i tvorničar Nicolo Luxardo osnovali su dioničko društvo Novog kazališta. Nacrt zgrade izradio je arhitekt dr. Enrico Trevisanati. Izvođenje radova nadgledao je inženjer dr. Miho Klaić. Kazalište je otvoreno 7. listopada 1865. pod imenom Teatro Nuovo (Novo kazalište). Nakon smrti poznatog talijanskog skladatelja Giuseppea Verdija kazalište je preimenovano 1901. godine u Kazalište Verdi. - Novo kazalište bilo je odraz sjaja, bogatstva i političke moći tadašnjeg Zadra. Luksuzno opremljeno, kazalište je imalo čak tri dvorane: kazališnu, koncertnu i plesnu dvoranu. Na unutrašnjoj opremi radili su najbolji majstori iz Venecije i Beča, a prostor gledališta mogao je primiti čak tisuću i petsto gledatelja. Prema sačuvanim fotografijama zadarski Teatro Verdi svojom suzdržanom, neorenesansnom vanjštinom nije nagoviještavalo bogatu i maštovito ukrašenu unutrašnjost. Posebno dekorativne bile su lože, njih ukupno 75, koje su se prostirale u tri niza, svaki s 12 sa svake strane. Poput mnogih kazališta tog vremena Kazalište Verdi bilo je vlasništvo dioničara odnosno vlasnika loža koji su doprinosili godišnjom članarinom da kazalište normalno funkcionira. - Nakon Prvog svjetskog rata kazalište počinje stagnirati (krah austrijskog novčarstva, talijanska okupacija Zadra, početak kino predstava ...). Kazalište je 1936. godine proglašeno neuporabljivim. Zgradu je otkupila gradska uprava i pokušala je obnoviti. Izrada projekta povjerena je Vincenzu Fasolu, koji je projektirao i zgradu gradske uprave na Narodnom trgu, i rimskom arhitektu Paolu Rossi de Paoliju. Pripreme za realizaciju otpočele su u jesen 1942, ali zbog Drugog svjetskog rata sve je stavljeno na čekanje. Uslijed savezničkog bombardiranja i poslijeratnog nemara kazalište je srušeno do temelja nakon Drugog svjetskog rata.