LHACIJ
Veritatem facientes in charitate,
crescamus in illo per omnia, qui
est caput Christus.
(S. Paul. Kpli. IV. 13.)
Izhodi u Ponedjolmk i u Četvrtak
Vos ipsos, auxiliante Deo, in ilies alacriler operam Vestram impensuros in tuonda salulari Kcriesiae doctrina animisque in
Religionis amore el in verse fldci proíessione roborandis,... {Pio IX. u papinsk. listu, 21 veljače J872 pisaocim Katoličke Dalmacije).
Ego interim clamito : ^
Si quis Cathedrae Petri jungitur, ^
meus est. s
(S. Hicronym. Epis. XVI. ad Dam.) s
Uvjeti pređl»r«jl»e. — U Zadru, unapried 7 fior. na godinu. — Po ostaloj carevini 8 fior. — Za inozemstvo 7 fior. i poštarski troškovi. — l'redbrojba biva za cjelu godinu^ tko na svrhu godišta ne odbije list
smatra se prcdbrojnikom i /a naslajuću godinu. — Predbrojbe i novac, najbolje postarskom doznakom, šalju se na Upravu Katoličke Dalmacije u Zadar, a dopisi „franco" na Uredništvo. — Uvretbe po 10
novč. redak. Objave na 4 strani uz veoma nizku eienu. Svaki broj napose 10 novčića Rukopisi se ne vraćaju.
Br. 82 Zadar, Ponedj cinik 31 Listopada 1881. God. XII.
Dnevna pitanja.
Na dnevnom je redu putovanje kralja Um-
berta u Beč, pa Be pita koja ga. politika tamo
odvela? Bez dvojbe ona koja je vodila njegova
otca g. 1855 u Pariz, pa sutra dan po Sedanu
u Berlin. Kažu da je Talleyrand jednom re-
kao, da je rieč dana državnicima da skriju
istinu; ako je to istina ko što i je, tad ta-
lijanski državnici bili bi najprvi na svietu.
Od onog časa kadno lukavi Cavour sgrabi
jednu za drugom listnicu poštenome Mak-
simu d1 Azelju, koji je pod svoje stare dneve,
pišuć „1 miei ricordi", napisao nevjerojatnu
izreku, da kroz sve svoje popečiteljevanje
i državnikovanje nije rekao ni jedne laži;
od onog časa kadno mladi Manujlo zasuka
brkove i uhvativ pod ruku svog prvog po-
pečitelja Cavoura podje u Pariz da se kla-
nja francuzkome caru, od onog časa nepo
Štenje toči službenu Italiju, Cavour ne pre-
biruć sredstva, laćajuć se svake sgode, him-
bom i prievarom sprklja Italiju. Francuzka
vodila tu mladu momu na konopcu, nu kad
se g. 1870 Francuz našao u jadikovom klancu,
Italija skinula ular sa vrata, pa sutradan
po nesretnom Sedanu, U Re, galantuomo
neobziruć se na ugovore i poštenu rieč kroz
kapiju „Porta Pia" ušao u vječni grad, da
si ju učini prestolnicom talijanskog kralj e-
stva. Italija je sprkljana, Francuzka je o-
slabila, nemože da više pomogne, traži dakle
prijateljstva u mogućnog diplomata naSpree-i.
Ali to je harnost prarna Francuzkoj, koja
vas je ujedinila? Politika! politika! kažu
talijanski državnici. La France est morte,
vive V AUemagnel pa Manujlo istim oduše-
vljenjem, kojim je g. 1855 putovao u Pariz,
putuje g. 1873 u Berlin, nebi li mu Brlin
pomogao dočepati se kojeg komadića neod-
kupljene talijanske zemlje. Sjajno je bio
primljen u Brlinu, a još sjajnije Wilhelm u
Milanu, kadno je god. 1875 vratio posjet
Manujlu. Mu vidi ti stalnosti talijanske ! Go-
dinu poslie puknuo prvi top na Balkanu, I-
talija se prenula, dobra sgoda, samo da ju
upotrebi, ta i ona ima interesa u istoku, jer
istočna obala jadranskoga mora i Arbanija,
to su neodkupljene talijanske zemlje. Ü o-
žujku 1876, dakle ni punu godinu po Mi
lanskome pohodu, pada umjereno ministar-
stvo, koje je zagovaralo prijateljstvo sa
Njemačkom i donekle sa Austrijom, a po
pečiteljske stolice zauzimlje lievica, u kojoj
su ljudi Garibaldieva kova. „Ruj potajno"\
bijaše lozinka tog novog popečiteljstva. Ir-
redentizam: podpomagan od vlade, nadigne
glavu, klubovi se ustrojavaju, meeting i se sa-
kupljaju, listovi i broŠire se izdaju, neki ne-
mir obuzima cielu Italiju. Svak se spominje
na ukore Andrassyeve talijanskoj vladi, na
rieči cara austrijanskog pri domobranskim
vježbama u Tirolu, na utvrdjenje granice
prama Italiji, na dielo Haymerle-a „Res 1
talicaeu kao i na odgovor talijanskih rodo
ella non esiste piti nel moudo politico... — ! minjati promicanje trgovačkih i drugih
seomparsa...." To je odgovor, na ono:„/«c: j interesa, kad je samo predsjednikom
munebimus optimeu, što od ovo posliednih
10 god. dnevice opetuju talijanski drža-
vnici. Dosta je gorkih popila službena
Italija, dosta je pokore pretrpila a i još će,
jer Bog ne plaća svake subote \
Skupštine te u upravi nema nikakva
zvanična položaja ?
U pričeku talijanskog kralja i kra-
ljice u Beču, žica donosi sliedeće vie-
sti: Parovoz došo je na 7 '/2 po po-
dne. Na kolodvoru bio je Nj. V. car,
carević Rudolf i nadvojvode, pa gene-
ral artiljerije barun Filipović, podmar-
šal Jovanović, bečki namjestnik bar.
Possinger, načelnik Dr. Nevald i po-
klisar austro-ugarski u Rimu grof
Wimpfen. U Dvoru dočekala je Visoke
gostove carica, carevna i kneginja Gi-
sela. Na 8 ura bio je u Dvoru souper,
u dvije sobe; u jednoj car, carica,
kralj i kraljica i još samo druga pe-
torica; u drugoj pak sobi bilo je 28
pozvanika, najviše iz pratnje.
Sutra dan, na 28 tek. bi velika voj-
nička smotra kod Schmelze, kojoj su
prisustvovali na konjima naš kralj, kralj
talijanski, Rudolf i nekoliko nadvoj-
voda, a u kočijam kraljica Margarita
i kraljevna Stefanija.
Po smotri carica bila je posjetit
kraljicu Margaritu. Zatim dejeuner. Po
dejeuneru kralj Umberto i kraljica
Margarita bili su posjetit udovicu Hay-
merle i sve nadvojvode koji su se tad
u Beču desili. Na uru po podne De-
pretis i Mancini bili su na ministar-
stvu za posle s inozemstvom gdje su
ostali za cio sat. U obće priček je
dobar: Niemci znadu bit uljudni.
Sborovi francezke vojske uputili su
se sa tri strane proti središtu ustanka,
arabskomu svetomu gradu Keruanu.
Na sjeveru u Zaguanu, gdje se je ta~
kodjer nalazilo nekoliko tisuća tuniške
vojske pod zapovjedničtvom beyeva
sina, došlo je do okršaja, koji su se
svršili pobjedom beyeve vojske, a po-
arapske ustaše znatnim gubitkom. Oko
Tebesse, kamo su Francezi dospjeli na
16 o. m., bilo je takodjer više manjih
okršaja. Ukupno stupa 16.000 Fran-
ceza proti Keruanu. Na raznim mjestim
u zemlji imade do 30.000 mom. u
groznici i inim bolestim.
Delegacije su se otvorile na 27 tek.:
austrijskoj predsjeda Schmerling, ugar-
skoj kard. Haynald. Zajednički pro-
račun za g. 1882 iznosi 114,447.706
fiorina. Ljetošnji je iznosio dva mili-
juna manje. Trošak bi do godine bio
jednak ljetošnjemu da se nemisli ob-
skrbit satnike konjima i nastavit utvr-
djivanja u Galiciji. Za čete u Bosni i
Hercegovini traži se za dojduću godinu
kao za Ijetošnju (6 milijuna vjeresije).
Za bosansku domaću upravu, netreba
dodat ni novčića, jer će pokrajina na-
mirit sama sve troškove za burokra-
Glasove da su se dogodili ozbiljni
nemiri u Hedjasu u Arabiji turski ofi-
ciozni listovi gledaju ušutkati. Znak,
da u Arabiji nije sve u redu, nazire
se ponajprije u tom, što je turski pa-
robrod „Babit" s Četam i ratnim ma-
terijalom odplovio u Djeddu, a ovih
ma divizioner A sa-paia, sultanov po-
bočnik, imenovan glavnim zapovjedni-
kom Hedjasa te je brže bolje odputovao
na svoje mjesto. Službeni list vilajeta Ye-
men, „Sanaa", posvećuje tim dogodjajem
dug članak, pod naslovom: „Dvoboj u
svetom gradu Mekki." Po njegovom
crtanju postoje ondje dvie stranke, koje
već odavna živu u neprijateljstvu. Neki
povod, koga on nespominje, nagnao ih
je, da svoju razmiricu oružjem rieše.
Talija Hedjasa, akoprem je bio opo-
menut i zamoljen za posredovanje, čini
se, da nije ništa učinio, da zaprieči
sukob medju spomenutim strankam, te
se je tako ovaj sbilja sbio. Obadvie
stranke izgubile su mnogo mrtvih i
ranjenih.
prostim ljudem. Pa pošto sami radi bez-
sramnih pokušaja prouzročiše med katolicim
nuždni odpor, latiše se nova nasilja da ka-
tolike sve većina gnjete i tište. Jadnici! a
neznadu da je Isukrst uzpostavljenjem svoje
crkve odielio sasvim duhovnu od svietovne
vlasti, i tako istodobno uzvisio i oslobodio
najplemenitiju čest, duh ljudski, od čovje-
čjeg pritiska. Dok se politička vlast vrti u
okviru svojih prava, nek se neboji, ona neće
nigda naići na odpor moćne katoličke sa-
viesti. Nu je li se stala pačati u ono na što
nije pod nipošto od Boga ovlaštena, je li
stala narivati protuvjerska osvjedočenja i
srtati nesmotreno na potištenje najnježnijih
duševnih sloboda, valaj nek ostane uvjerena
da će na tom poprištu uviek naći prave ka-
tolike postojane i čvrste, ko što je i ona
klisura na kojoj je Isukrst postavio svoju
crkvu i od koje oni primaju jakost zdravlje
i život. Nek propitaju Niemci poviest Hinka
IV.a pak Miroslava I.a i Il.a, koji naumiše
činit da uskrsne stari cesarizam, onaj cesa-
rizam koji uzvisuje i čini politička vlast
samovlastnom na svietu, stavlja i snizujc
dostojanstvo svakog čovjeka pod samosil-
ništvom većkrat kojeg ljudskog izmeta, i
prisvaja usilno za se sva prava. Pa što o-
praviše, što li zadobiše? Poviest, dugovječna
ta poviedalica slabosti ljudske napram božji
ustanovam, dokazuje nam da je posve ne-
sretno po nje svršila ta borba, pobjedivši
crkva, koja se je jedina bila uspješno sta-
vila na put toj i sličnim smjelim namjeram,
a proti kojoj su oni omierali najpogibeljnije
njihove strieln; znajući dobro, da kad bi
jim po čem pošlo za rukom svladati crkvu,
za sve ostale manje bi se mislili, budući
da je ona bila oviek i biti će do vieka ne-
pomična i sigurna obrana prave Krstove
slobode, i kršćanske uljudnosti.
(Sliedi).
ljuba „Pro Patriagdje se čisto i bistro
reklo da Italija teži za Trentom, Trstom, , . .
Istrom, Dalmacijom, Koruškom pa sve do j tički premda preobilni aparat.
Zagrebačke županije, a ako se dobro spo- |
minjemo i komad iste županije. Ko mišlju
prikuplja one dogadjaje nemože da se ne
upita, što vodi talijanskog kralja u Beč ?
Opet ponavljamo, politika koja je vodila
njega i njegovog otca, prije u Pariz, pa u
Berlin, pa opete u Pariz — te sada u Beč.
Izvanjska politika nije no odsjev unutrnje,
reče jednom neki državnik, a Garibaldi je
napisao da je Italija: miseria e disperazione
alV interno, pa nemože da i ne bude : sere- Gambetta U jednom svom gOVOrtl
dito e disprezzo ali esiero. Rim, to je onaj i H nntvrdinip viost knia ae ie zalogaj, koji davi Italiju, dok ju ne zadavi. ;11 zavreli potvidju e viest koja se je
Mamiani je jednom rekao u senatu: ,,Quindi i tunomadne raznosila da jepodpromie-
noi, ehi pu6 negarlo? abbiamo in cospetto i njenim imenom putovao po Njemačkoj.
un avvenire pieno d'incognite, perchč il j Je li se sastao bio, kako se govorilo,
Grčka vlada razoružava svoju vojsku.
Ona je odredila, da se pošalju na dopust
dobrovoljci i pričuve, te sve učinila,
da se posije predaje Volo-a grčka
vojska smanji ua 30.000 ljudi.
possesso nostro di Roma genera necessaria-
mente mille attinenze indefinite ed inde-
finibili, dalle quali vanno esenti tutte le
altre nazioni." Te rieči nije izustio koji
papinovac, no talijanski slobodnjak, a mi
kao pendant tiem riečima, pitamo dali je
nestalo tog „avvenire pieno d' ineognite"?
Mislimo da nije, pa uzprkos hodočašću Um-
berta, može si i na dalje „7/ Piccolona-
puljski list, pitati: Dov'č 1'Italia? — pa
istim riečima odgovoriti: „In nessun luogo:
s Bismarkom, o tom šuti; kaže samo
da je bio u Bremi, Hamburgu, Stetinu
i|Lubeki, a to da se upozna s napredkom
onih primorskih njemačkih luka, jer da
je jedna od najljepših zadaća Repu-
blike promicati trgovačke, pomorske, i
obrtne interese. Kako se vidi ovdje
Gambetta govori; kao da je već vla-
daocem Francuske, jer inače Čemu spo-
Reuter prima iz Afrike, da je Volk-
sraad Pretorije odobrio ugovor s En-
gleskom i da je jednodušno primio
izjavu, da Volksraad vjeruje obećanju
Engleske, gdje kaže da će promienit
ugovor netom postane neizvršiv.
-^LJ^T^^S^
Svekožtvo (panteizam).
(v. Filosofizam. br. 81).
Crkva buduč neposredno od Boga postala
nezavisi nego od samoga Boga. Ona je bila
uviek i treba da bude samoupravna u uče-
nju i razglabanju božanstvenog nauka, ko
što i u imenovanju svojih poslovača; a nje
zini vrhovni glavar na ovoj zemlji nije nitko
drugi do samog rimskog Pape, nasljednika
sv. Petra, od koga jedino potiče svako za
konito pravo duhovne oblasti nad kršćani.
Pogriešno dakle i proti očitom pozitivnom
pravu, gorispomenuti nasilni zakoni htjeli bi
metnuti crkvu pod državnu oblast. Prilago-
diti se pak tomu bilo bi svejedno k6 pri
grlit razkol, ne samo, dali i vjekovito
osramotiti se prevjerom. Eto zašto nje
mački biskupi vole u progonstvu brojiti
odmjerene dane; eto zašto sveštenici i vjer
nici vole biti progonjeni i podlimi bunitelji
potvoreni, nego sastati se s izdajnici Krsto
vimi, s odmetnici vjere otaca sjećajući se
dobro da kad je do skrajnosti dotjerano bo-
lje je i spasonosnije ostati vjerni Bogu nego
Hotizic e coniineiiti
sul viaggio di re Umberto a Vicnna.
I giornali abbondano di notizie e com-
menti sul viaggio a Vienna di re Umberto
e délia regina Margherita. Secondo la Deut-
sche Zeitung di Vienna, „1' accessione del-
1' Italia ail' alleanza austro-tedesca prova che
essa Italia ha abbondonato la condotta e-
quivoca che tenne finora." Alla Republique
Française poi, la quale scrive che, andando
a Vienna, re Umberto avrebbe rinunziato a
Trento c Trieste, la citata Deutsche Zeitung
risponde che simile rinunzia non sarebbe
accettata dall' Imperatore d'Austria, perché
la rinunzia suppone un diritto, e „1' accetta-
zione délia rinunzia implicherebbe il ricono-
scimento del diritto." Non c adunque 1' Au-
stria che accetti una rinunzia che faccial'I-
talia, piuttosto è da dire che ,,gli uomini di
Stato italiani sono stati abbastanza saggi da
capire che una guerra aggressiva ncl Bcnso
degli irredentisti avrebbe -finito colla distru-
zione del Regno d'Italia
Secondo il Daily lelegraph, re Umberto
ando a Vienna perché ha capito „che i capi
del movimento dell' Italia irredenta cercano
non solo di allargare i confini del suo Re-
gno, ma anche di attentare alia Costituzione
ed alla Monarchia.'* L' Italia, sempre al dire
del diario inglese, va a Vionna, perché tro-
vasi collocata fra dne pericoli che sono ,,¡l
suo passato ed il partito anticléricale." —
La National Zeitung di Berlino si rallegra
coir Italia, la quale, coll' avvicinarsi che fa
ail'Austria e alla Germania, mostra di voler
adottare d' ora in poi una política „lea,le e
pacifica sulla base dei trattati esistenti, la
sola strada salulare che potesse prendere."
Il Berliner Tagblatt poi ci informa che, a-
derendo ad Austria c Germania, 1' Italia non
ne pone ma ne accetta le condizioni, "la
condizione cioé di seguire la política delle
altre Potenze."
La N. F. Presse, per tornare alia stampa
austríaca, dice che gl' ltaliani vanno a Vienna
per riparare i loro errori del passato. E fa
all' Italia il seguente complimento, certo poco
lusinghiero pe'suoi reggitori: ,,L' Italia ha
KATOLIČKA
\ Yeritatem facientes in charitate, >
jj crescamus in illo per omnia, qui <
> est caput Christus. s
^ (S. Paul. Eph. IV. 13.) \
Izhodi u Ponedjelnik i u Četvrtak
Vos ipsos, attxiliante Deo, in dies alacriler operam Veslram impensuros in luenda salulari Ecclesi® doclrina aniraisque in
Religionis ainore el in verce lidei ppofessione roborandis,... (Pio IX. ft papinsk. listu, 21 veljače 1872 pisaocim Katoličke Dalmacije).
\ Ego interim clamito:
\ Si quis Cathedrae Petri jungitur,
I meus est.
(S. Hieronym. Epis. XVI. ad Dam.)
Uvjeti predbrojbe. — U Zadru, unapried 7 fior. na godinu. — Po ostaloj carevini 8 fior. — Za inozemstvo 7 fior. i poštanski troškovi. — Predbrojba biva za cielu godinu; tko na svrhu godišta ne odbije list
smatra se predbrojnikom i za nastajuću godinu. — Predbrojbe i novac, najbolje postarskom doznakom, šalju se na Upravu Katoličke Dalmacije u Zadar, a dopisi nfrancou na Uredništvo. — Uvrstbe po 10
novč. redak. Objave na 4 strani uz veoma nizku cienu. Svaki broj napose 10 novćića Rukopisi sr ne vraćaju.
Br. 84 Zadar, Poneđjelnik 7 Studenoga 1881. God. XII.
Današnji položaj u Hrvatskoj. J)
(V. br. 83.)
Za bana Pejačevića sude umni ljudi,
da ima jako malo talenta, i u tom se
može sasma istinito reći, da je izpođ
Raucha, te je kao kakovo kladivo, kojim
drugi po svojoj volji tuku. Da Peja-
čević može vidjeti, on bi to i vidio.
Ima pako za svoju ovakovu vladavinu,
uz silu još mnogo zgodnije okolnosti,
nego jih je imao Rauch.
Svećenstvo, pošto nezavisnije od Či-
novničtva, laglje se upire svomu naj-
većemu poglavaru. Zar mislite, da nas
neboli, što stvari moraju ovako da
stoje. Ali da stvari moraju ovako da
stoje, najboljim je dokazom taj fakt,
što je sve savjestnije i odrešitije sve-
ćenstvo proti kardinalu, dočim uz nje-
ga stoji gdjekoji prilizavac, pohlepan
za čašću. Da i kardinal ima oči, on
bi to uvidjeti morao. Ta valjda nije
on sam umniji i uvidjavniji od svih
tolikih svećenika. Svećenstvo je javno
diti, koja od ovih svećeničkih stranaka pomisliti. Ipak nije liepo proti svomu
bila bi vriednija, da zastupa na sa- najvećemu duh. poglavaru, k tomu to
boru kat. crkvu. Ipak je indirektno
barem zasluga i Nj. Uzoritosti, da
danas neima Berute, Lehpamera i Ša-
vora, — tih uzor svećenika u saboru.
Doćim Miškatović i nadalje paradira
ondje.
Možda su danas vremena, te nije od
potrebe, da bude crkva po svojih do-
stojnih zastupnicih zastupana. Da to
nestoji, Uzoritomu će gospodinu sa-
momu biti jasno, ako mu samo ove
dvie činjenice prćd oči stavimo. Prvo:
Nj. Uzoritost, ako mu je ikoliko po-
vješt Hrvatske poznata, znati će, ka-
kovom energijom borahu se naši otci,
ne samo biskupi i svećenici, nego i
bani i lajci proti protestantizmu. Pod
živu glavu nehtješe mu dati ulaza u
Hrvatsku. Nj. Uzoritosti biti će po-
znata ona naših starih izreka, koja je
bila i zakonom: nU Hrvatskoj samo je-
dna je vjera, a ta je rimo-katolička.11
Danas što je učinila Nj. Uzoritost za
izreklo, da ono nesmije podupirati da-1 ovu izreku? A što taj naš katolički
našnje vlade, kojoj je naš Krist gospo- ! ban ? Protestanti, što nemogoše kroz
din mythos, a Derenčinove izjave vlada
jošte opozvala nije, — koja naše naj-
bolje svećenike progoni, kad najme
sva i nedopuštena sredstva rabi, samo
da jim zaprieči pristup u sabor, koja
svećenstvo i u zatvor baca. Ali kar-
dinal ipak želi i zapovjeda, milom i
silom, da ju podupire.
Čudno je ono, što je Živković, gr-
čko-nesjedinjeni, u saboru, dakle sje-
gurno javno, izreći mogao: da je Sorg
župnik, „komu nije ništa sveto". Kar-
dinal ili je znao za toga župnika, „komu
nije ništa sveto", ili nije znao. Ako
je znao, kako je mogao puštati tako-
voga čovjeka, na tako velikoj župi,
kroz toliko godina? Ako nije znao,
biti će tu i njegove krivnje. Ako pak
nestoji premisa, zašto se nezauzme za
svećenički stališ, zašto nebrani župnika
od javne, tako ogavne osvade. Je li
se je onda čuditi, što je svećenstvo
proti kardinalu ?
Još jedno. „Kat. Dalm." doniela je
takodjer viest ob onoj čudnoj okružnici
kard. B^halovića, kojom zabranjuje o-
pozicionalnim svećenikom primati za-
stupstva za sabor. Ovo nije moguće,
da je učinilo sto drugo nego — neka
nam se oprosti izraz — magjarska
strast Nj. Uzoritosti. Bilo bi suvišno
dokazivati pogubnost takove zabrane
danas, gdje uz neutralne, stranom i
bezvjerne „katoličke" svjetovnjake sjede
u saboru svećenici i svjetovnjaci gr
Čko-nesjedinjeni, dočim se u saboru
mnogo put razpravljaju stvari, koje su
u najbližem doticaju s kat. crkvom.
Prošle godine bilo je u saboru ovih
kat. svećenika: kod opozicije Brantner,
Beruta, Lehpamer, Šavor i Zorić. Kod
vlade (poslie glasovanja za Davidovu
školu) Miškatović, Lončarić, Štengl,
Stražimir i Vučetić. Da razpravljamo
moralnu vriednost jednih i drugih, mo-
gao bi biti posao po neke od iste go-
spode malko neugodan. S toga osta-
vljamo ga. I sam uzoriti gosp. kardinal,
kad neće biti uzrujan, znati će prosu-
1) Od odlična prijatelja iz Hrvatske 3 onu
stranu Velebita. Uredništvo.
viekove učiniti, čine danas, grade u
Zagrebu crkvu. Nj. Uzoritosti jako su
mili drugovi grčko-nesjedinjenici Živ-
ković, Krestić etc, dobit će možda još
kojega protestanta; biti će bar svega
i svašta. Drugo je: Nj. Uzoritosti biti
će takodjer poznato, da se u našem
saboru ustrojila „srbska stranka". Ta
će stranka zastupati i crkvene interese
grčko-nesjedinjene crkve proti katoli-
čkoj. Ban tu stranku podupire, a kar-
dinal Mihalović svomu svećenstvu za-
branjuje primati mandata za sabor.
Sjegurno žalostno!
Ali reći će se: kardinal je zabranio
samo opozicionalcem, ne pako uz vladu
stojećim svećenikom. Ako to ima smi-
sla, onda mi neznamo, što je smisao.
Nedao Bog, da bismo Nj. Uzoritost
osvadili da, namjerice, vjeru tlači, a
bezvjerje podupire. Svakako ipak ta-
kovu okružnicu u današnjih okolnosfih
izdati, znači, da Nj. Uzoritost ili jošte
nepozna naše vlade, ili nepozna poli-
tičkoga i crkvenoga položaja u Hr-
vatskoj. Jedno i drugo se njemu, kao
politiku i kardinalu mora zamierati.
Liepu je izreku donio „Pozor" u
članku „kard. Mihalović i hrv. sve-
ćenstvo:" „Jamačno nije zavriedilo
hrv. kat. svećenstvo, da bude manje
uticalo u javne poslove zemlje, i osu-
djeuo na manji ugled, nego inovierno
svećenstvo. Toga nemože dopustiti po-
glavar katoličke crkve. Tim bi se
stvorio u ustavnom hrvatskom životu
vrlo pogibeljan precedens od najžalo-
stnijih posljedica ; Nj. Uzoritost će jim
se valjda sama domisliti; jedna bi sva-
kako bila ta, da bi u narodu pao u-
gled svećenstvu, što jamačno ni vlada
nemože želiti pri velikoj zadaći, koju
iraade svećenstvo u ljudskom družtvu,
a drugo da bi se svećenstvu za uviek
zatvorila vrata sabornice, te u njoj
nebi bilo više zastupnika vjerskih in-
teresa. Sto bi to značilo u današnje
doba, gdje se crkva tako dosljedno po-
tiskuje u kut, netreba mislimo dokazi-
vati.« Tako „Pozor" Nj. Uzoritosti!
Možda će tkogod od štovanog čita-
teljstva „Kat. Dalm." reći, ili barem
likomu crkvenomu dostojanstveniku ja-
vno ovako govoriti. Koga to više boli,
nego pisca ovoga članka ? Ali pošto
Nj. Uzoritost sve što u politici radi,
radi javno, a po našu domovinu, a
mislimo i po samu vjeru naopako, te
to nije u Zagrebu ni u Hrvatskoj ni-
kakova tajna; neka se nereče, da smo
svi bili „canes muti" i da se nitko
neusudi braniti istine. Dao dragi Bog,
da će pisac ovih redaka moći Nj. U-
zoritost javno hvaliti; on će to mnogo
većom pripravnošću učiniti, nego ovo
piše, a i „Kat. Dalm." će sjegurno
takove stvari rado primiti.
K Čemu dakle 0 svemu ovomu go-
vor ? Neka čitateljstvo „K. D." neo-
biedi hrvatski narod s nehajstva za
svoj obstanak, s izgubljene svoje na-
rodne samosviesti, ili s česa god dru-
goga. Neka imade pojam 0 sadanjoj
poziciji Hrvatske, neka vidi žalostne
okolnosti, u kojima se nalazi, pa neka
i vidi, da je narod sve učinio, što je
učiniti mogao. No te okolnosti, ako
1 r dade, neće dugo postojati. Taj
1 i narod imade svoje političke mu-
č 'like, ljude, kojih život može s pono-
som „K. D." sa svakog gledišta po-
hvaliti: a to je za nas dokaz, da hr-
vatski narod, ako i tlačen od nepri-
jateljske ruke, nepropada, nego se pače
diže.
Najgore je zlo po nas, naši nehr-
vatski poglavari. No takovih imao je
hrvatski narod već više; ipak su svi,
ostaviv više manje crnu uspomenu, o-
tišli. Otić će i današnji.
Nećemo da više 0 toj stvari govo-
rimo, jer je ipak po sriedi visoko cr-
kveno dostojanstvo. Uzoriti gospodin
kardinal Mihalović htio ili nehtio, od-
govarati će pred Bogom za mnogo
toga. On ipak valja da znade i vidi,
koliko u takovih okolnostih pati vjera.
U takovih pozicijah našeg naroda
bilo bi najnuždnije, da se težkoće Hr-
vatske prejasnomu vladaru predstave,
i na srce stave. Ali kako ? Većina sa-
bora neće, manjina nemože. Možda će
se ipak doći do okolnosti, te će i
prejasni Vladar uvidjeti nepravde, koje
hrvatski narod trpi. Da će se do tih
okolnosti doći morati, svjedokom je
ova činjenica: Vlada je uništila, barem
je u saboru onemogućila neodvisnu na-
rodnu stranku. Vlada valjda imade oči,
te će vidjeti, da time nije uništila na-
rodne opozicije. Vlada znade i za
stranku prava, te priznaje sama, da
joj je ista pogibeljnija od neodv. nar.
stranke. Vlada i istu stranku na svaki
mogući način tlači, a ne vidi jadna, da
se stranka tim samo dublje učvršćuje,
kako je i sbilja većim dielom naroda
mah preotela. Magjarona jedva imade
što više, nego oni, koji su u saboru,
te oni Činovnici, koji aspiriraju na višu
čast. Ti pako ljudi nepredstavljaju na-
roda. Pristaša neodv. nar. stranke ima
u narodu mnogo; ali pošto je vlada
onemogućila jim stranku u saboru, to
će jih samo ogorčiti, te će ovi proći
ne k vladi, — toga valjda vlada ni
sama očekivati neće — nego prije k
stranci prava. Vlada nije se znala
okoristiti sa umjerenom opozicijom, te
joj se je od sada ogledati s opozicijom
stranke prava. Ban PejaČević mogao
bi se varati, ako misli, da će takova
vlada, koja je proti narodu, i proti
kojoj narod mora da bude, moći trajno
obstojati. Neprijatelji naši vesele se
dakako tomu suboku naroda s vladom,
te ga i podržavaju. Ali uztrajni hr-
vatski narod, vičan na borbu, doći će
opeta do okolnosti, gdje će tu svoju
maćuhinsku vladu sa sebe stresti.
Da podrže taj sukob, Magjari su
potaknuli čin, kako bi Hrvatsku za-
vadili s Kranjskom. Neka bude Žum-
berak hrvatski ili kranjski, on će biti
slavjanski. Radili neprijatelji slavjanstva
Što mu drago, oni neće izbjeći toj i-
stini, da će Austrija u svojih slavjan-
skih uarodih za koje vrieme naći naj-
jaču podporu. Dao Bog, te bilo to Što
prije!
Ovoliko braći Dalmatincem glede
današnjeg našeg stanovišta.
Hrvat.
Svebožtvo (panteizam).
(v. Filosofizam. br. 83).
Sva je družtvena sgradja osnovana na
neobhodnoj podlogi zamjenitih prava i duž-
nosti, o skladu kojih zavisi nesamo dalji
red i napredak dali i sami družtveni obata-
nak. Ali ti panteizam uprav ubitačno dje-
luje, uništujući smjesta svako i najsvetije
pravo, svaku i najneobhodniju dužnost. Po
Hegelu usavršitelju panteističke kude i opasne
obmane, nepostoji nikakve razlike izmedju
naravnog i vrhunaravnog bića, izmedju Boga
i čovjeka; a tada još više sama po sebi iz-
čezava svaka razlika izmedju istoga čovjeka
i ostalih ljudi. Panteizam u praksi dakle
nevodi drugamo neg k paavom socijalizmu,
naznačivši posvemašnju jednakost. Čovjek,
kaže isti Hegel, neobstoji sam po sebi, ko
što ni ostale stvari na svietu; sve što je
god, sve biva predmetom oživotvorenja po
božjem sućanstvu koje se postepeno u pri-
rodi pojavlja, dok neoživi i neosviesti se u
samom čovjeku. Cielo ljudstvo gubi se u
Bogu, sve isto ko što i sami Bog gubi se
u ljudstvu. Po tomu čovjeka naravno kao
osobe nema ga, izčezava, a s njim ujedno i
svako osobno pravo. Kad nije gospodar od
sama sebe, nemože doista ni gospodariti be-
zuvjetno ostalim stvarim koje ga okružuju.
Evo socijalizma. Zato baš ti je živo i isti-
nito Goethe, taj njemački veleum, naslikao
panteizam prispodabljajući ga s nekom na-
kaznom živinom, koja sve proždire.
Po isti način neima ti već ni govora o
ma kakv&j dužnosti. Ni ljudstvo ukupno ni
pojedini čovjek napose, usliea takova sustava
neuživa vlastite si osobnosti, a po tomu niti
ikakve djelatnosti ni odgovornosti. Čovjek
već nije pri slobodnoj volji kojom privoljuje
ili zlu ili dobru; dapače ta razlika već i
neobstoji, sve je to izjednačeno toli zlo i
dobro, koli opačina i krepost Jer što je god
života u svietu i u prirodi, sve je to život
božji, djelatnost božja, saviest božja koja
oživotvoruje i kreće; u svem je Bog a
Bog je sve, onaj koji sve ravna neobhodno
kobno! Može li biti tu dakle govora o ka-
kvoj ljudskoj ili osobnoj dužnosti? Gdje
neima slobode, neima ni odgovornosti ni
dužnosti. Čudoredno ćustvo, kao što i isti
ćudoredni pojavi svi su ti za uviek dobuko
zakopani; kobna neka neobhodnost izjedna-
čuje sve pojave u prirodi, jer su to sve
jednaki pojavi djelujućeg pauteističkog Boga,
koji nesmiljeno goni preda se nesretno ljud-
stvo kao bezsviestnu marvu, i trpa ju sili-
mice u strašni i velekužni tor intelektualnog
i moralnog nihilizma, gdje poslio zdvojna
medjusobna komešanja, poslie bezsviestna
vrtoglavna trkanja, valja napokon da grozno
strada. Panteizam, kako rekoh a i odveć je
KATOLIČKA
Veritatem facientes in charitate, )
crescamuB in illo per omnia, qui I
est caput Christus. s
(S. Paul. Eph. IV. 15.)
Izhodi u Ponedjelmt i u Četvrtak
Vos ipsos, auxiliante fteo, in dies alacriter opcram Veslram impensuros in luenda salutarl Ecclesiae doctrina animisque in
Religionis araore et in verse fidei professionc robot andis,... (Pio IX. u papinsh. listu, 21 veljače J872 pisaocim Katoličke Dalmacije).
Ego interim clamito: \
Si quis Cathedrae Petri jungitar, \
meus est. s
(S. Hieronym. Epis. XVI. ad Dam.) >
Uvjeti predbrojtoe. — U Zadru, unapried 7 fior. na godina. — Po ostaloj carevini 8 fior. — Za inoee'natvo 7 fior. i postarski troškovi. — Predbrojba biva za cielu godinu; tko na svrha godišta ne odbije list
smatra se predbrojnikom i ea nastajaću godina. — Predbrojbe i novac, najbolje postarskom doznakom, šalju se na Upravu Katoličke Dalmacije u Zadar, a dopisi „franco" na Uredništvo. — Uvrstbe po 10
novo. redak. Objave na 4 strani uz veoma nizku cienu. Svaki broj napose 10 novčića Rukopisi se na vraćaju.
Br. 89 Zadar, Četvrtak 24 Studenoga 1881. God. XII.
Porodiše gore!
Bogu hvala ! rekosmo, kad pročita-
smo u brzojavkama iz Pariza, da je
napokon „Journal Officiel* izdao imenik
novog popečiteljstva u Francuzkoj.
Mjesec a i dva prije, govorilo se po
novinama ciele Evrope o tom novom
popečiteljstvu, kog leiborgani Gam-
bettini okrstiše ništa manje no „le
grand ministère", pa napokon... poro-
dice gore i izleglo se malo maluâno
popečiteljstvo kog punim pravom umje-
reno francuzko glasilo „Temps" okrsti
popečiteljstvom „des illusions perdues".
U Francuzkoj jedno popečiteljstvo više
ili manje, nije stvar koja bi mogla
uzbuditi pažnju Evrope, ta ako su dobro
proračunata ona dva Francuza, pope-
čiteljstva u Fruncuzkoj mienjaju se po
prilici svako pet mjeseca. Ali novo
popečiteljstvo izčekivano je s najvećom
napetošću. Skupnovlada ulazi u novo
doba svog Života, koje može za nju
biti smrtonosno. „La République" opor-
tunista došla je vrhuncu, s kog bi se
fahko mogla strmoglaviti. Nazad go-
dinu dana, kad se mienjalo popečitelj-
stvo u Francuzkoj i kad Ferry sastavio
svoje popečiteljstvo, mi smo pišuć o
tom naglasili, da je Gambetta ona tajna
vlada, koja baca i uzdiže ministarstva,
duša cielome francuzkome pokretu ovih
posljednjih pet-šest godina, koji se
krije sad za jednim, sad za drugim
popečiteljstvom, kojim nije druge za-
daće no ostvarati misli i težnje Gam-
bette, koji će kad vidi svoj skok sa
predsjedničke stolice, skočiti na pope-
čiteljsku, a tada do one predsjednika
skupnovlade nije no jedan korak. Naše
se mnienje izpunilo. Vrieme je došlo
i tajna vlada valjalo je da se preobrati
u javnu i odgovornu.
Da je Gambetta sva prijašna pope-
čiteljstva znao upotrebiti u svoju ko-
rist, svjedoče nam i posljednji sgo-
đjaji. Popečiteljstvo Ferryevo postalo
je uemogućnim u Francuzkoj sbog svoje
vojne na Tunis, koju je,, kako se je
prigovaralo, poduzelo u špekulantne
svrhe. U tim špekulacijama bio je za-
pleten, po tvrdnji nekih francuzkih
novina, i Gambetta. Al gle nevjeroja-
tnosti! Popečiteljstvo Ferry-evo pada,
predajuć vladu u ruke istog Gambette,
koji peruć si ruke predlaga da komora
zaključi, da se Franctizka čvrsto drži
ugovora, kog prošastog Svibnja sklo-
pila. sa Bey-om. Taj dnevni red većina
sljepački primila i tako dala pouzda-
nicu Gambetti, komu je tada bilo tra-
žiti ljude za svoje popečiteljstvo. Kažu
da je predsjeduik Grevy dao „bieli
list" Gambetti, da ga popuni po svojoj
volji, da na taj način sva odgovornost
ostane pri njem. Iz početka se mislilo
da će Gambetti poć za rukom sastaviti
ugledno popečiteljstvo, ali ni Ferrv, ni
Freycinet ni Leon Say predsjednik
starovieća, pa ni isti osobni njego;/
prijatelj poslanik u Londonu Chaliemel-
Lacour nehtjedoše u novo popečiteljstvo,
ne samo s toga što jim nisu bili po
volji ljudi koje jim je Gambetta htio
dati za sudrugove, već zanajviše s toga,
što svaki od njih ima svoja mnienja,
svoje težnje, pa mu nije bilo po volji
puhati u istu tikvu sa Bordeaux-skim
diktatorom. I tako je Gambetti bilo
proći se velikog popečiteljstva, i sa-
staviti „malo" o kom netko reče: da
je popečiteljstvo sliepih u oba oka,
komu je glava sliepac u jedno oko"
(Gambetti naime fali oko).
Ugledni „Times44 govoreć o novom
popečiteljstvu kaže da to nije popeči-
teljstvo Gambette, no uprav isti Gam-
betta. Mislimo da je englezki list sa-
sviem dobro pogodio, jer u njem nema
ni jedne ugledne osobe, koja si je iole
glasa stekla izvan granica francuzke
Najpoznanija su ona dvojica starog
popečiteljstva, naime Cazot pop. pravde
i onaj pošta i brzojava Cochery,
koji su u starom bili najobskurniji.
„République Française" naglasuje, da
su svi novi popečitelji bili njezini
suradnici, i to je najbolje oznaka
Gambettina popečiteljstva, svi će biti
dobri sluge svoga gospodara. U ko-
morama će figurirati jedno desetak
njih, al u istinu Gambetta će ne samo
Upravljati sa izvanjskom politikom, već
će i dielit naredbe za unutrnji „red",
preustrojavat će vojsku i mornaricu,
sklapati trgovačke ugovore, nastavljati
narodni odgoj ; u jednu rieč on će
držati niti cielog popečiteljstva, a po-
pečiteiji će Jîiti po prilici kao kakvi
predstojnici ili tajnici. Gambetta kao i
Bismark načinja se kao da će po njemu
Francuzka doprieti do velike moći iz-
nutra i izvanka, kao da je on zvan
da utemelji i učvrsti pravu demokra-
tičnu republiku, da spasi Francuzku,
pa s toga netrpi da iko presjeca nje-
gove osnove, već hoće da sasviein
slobodno po svoju vlada. Na taj način
os je uprtio na se veliku odgovornost
ne samo pred sadanjim pokoljenjem,
vçé i pred potomstvom.
Dogodjaji će nas podučiti u što će
se i izvrći diktatura jednog Gambette,
je samo to naglasiti da novo
stanje stvari u Francuzkoj znači korak
napried k revoluciji. Nijedno popeči-
teljstvo od posljednjih pet-šest godina,
nije bilo dosta republikansko ljudima
koji de facto vladaju u Francuzkoj.
Izmienilo ih se jedno pet sve jedan
za drugim. Dufaure, Vaddington, Frey-
cinet pa Ferry, a sada Gambetta. Što
dolazi na red po Gambettinovom po-
pečiteljstvu! Ako je istina da je Gam-
betta utjelova misli republikanske, pod-
legne li i on radikalnoj struji skrajne
ljevice, tad je ujedno odzvonilo istoj
skupnovladi. „Chi vivrà, vedrà" !
Med strankam carevinskog vieća do-
godilo se nešto nova i znamenita. Ljevi-
čari su se ujedinili imenom: „sjedinjena
ljevica" a desno se središte razdvojilo,
naime do 38 zastupnika iz Vorarlberga,
Tirola, Salcburga, Štajerske, gornje i
dolnje Austrije izstupilo je iz kluba
desnoga središta, te ustrojili poseban
klub pod imenom „klub središtau. Pred-
sjednikom ovomu klubu izabran je knez
Alfred Lichtenstein, a Lienbacher njego-
vim zamjenikom. Po tom od kluba
desnoga središta ostaje 24 Člana, na
čelu im grof Hohenvart.
Za ministra za posle s inozemstvom,
izabran je grof Kalnoky, dosada au-
stro-ug. poklisar u Petrogradu.
Evo budgeta za zajedničke poslove, Sto
su ga dozvolile delegacije : Ukupna redovita
potreba 105,332.720 fior., vanredna potreba
8,491.959 fior., ukupno 113,824.679 fior., od-
tuda odpadaju dva postotka na teret Ugar-
ske, što iznosi 2,276.493 fior., 58 novč. Au-
strijska kvota iznosi 78,083.729 fior. 79
novč., a ugarska zajedno sa dva postotka
35,740.949 fior. 21 nč. Izim toga valja QVAQIO
ubrojiti vjeresiju za okupaciju u ukupnom
iznosu od 6,177.500 fior., odtuda odpaaa tía
austrijsku kvotu 4,237.705 for., na ugarska
1,939.735 ior.; napokon naknadna vjeresiju
od 558.907 fior. 59 novč., od toga odpada
na austrijsku kvotu 383.410 fior. 61 novč.,
a ña ugarsku 175.496 fior. 98 novč. Ukupna
svota kvote, koja se imade uvrstiti u ugarski
proračun za 1882 iznosi po tom 37,856.181
tior. 19 novč.
Delegacije, pošto su svaka svoje posle
trsile ¡>ak se dogovorile i složile, bile su
zatvorene.
PODLISTAK.
Pojavi u zraku.
Tumači učenicima pučkih škola
Slavomir Sinčić učitelj gradjans. skol.
(Ronac v. br. 88.)
XIV.
0 vjetru.
Zašto smo jutros I...., prozore zatvorili ?
pokvarit će nam se zrak! Vjetar je, gosp.
učitelju! Baš o vjetru ću vam danas nješto
pripoviedati, no prije ponovimo što sam vam
tu skoro o zraku tumačio.
Kad ste mi tako liepo o zraku znali, o
vjetru ćete se takodier liepo naučiti; naatojte
da se opoštenite. Da je oko nas zraka, o
tome ste sigurni, jer da ga neima, nebi se
opirao knjigi, kad smo njom mahali. Ono
što se knjigi opire znamo da je zrak. Što
je dakle vjetrić ? Vjetrić je gibanje zraka.
Pogledajte kako se oblaci giblju i kako se
pra&ina onamo kraj kuće u vis diže. Što
čini, da se onako oblaci giblju? l)a nije
vjetra, bili se prašina digla u vis? Što je
tomu uzrok ? Jeli svedjer vjetar ovako že-
stok ? Puše li uvjek s gornje strane kako
jutros? Imamo dakle vjetara što imaju ma-
nje sile, i razniem smjerom pusu. Da vidimo
najprije kako se vjetri po jakosti diele.
Brojem 1. označuje se onaj vjetrić koji samo
lišćem giblje; br. 2 koji niše grančice; br.
3 koji deblje grane miče; a br. 4 kad lomi
i trga stabla, a kadšto ruši zidine i kro-
vove 8 kuća baca. Još ću vam jednom to
ponoviti Nek mi to kaže K Sada će
mi to isto kazati F Koji se vjetar ozna-
čuje br. 3? Koji br. 4? Koji 2 i 1. ?
Glede smjera, vjetrovi se diele po kraje-
vima svieta s kojieh pušu. Četiri su glavna
smjera: iztok je gdje sunce izlazi; za-pad
gdje zalazi; jug je gdje sunce u podne stoji,
a na protivnoj je strani sjever. Koji se smjer
zove iztok? Koji zapad? Koji vjetar puše
odanle gdje sunce o podne stoji ? Kako se
zove vjetar protivan jugu? — Vjetar koji
duva sa zapada k iztoku, zove se zapadni,
a na primorju takodjer smorac; sa sjevera
k jugu, sjeverni; sa juga k sjeveru, južni,
a s iztoka k zapadu, iztočni vjetar ili je-
dnom rieči krivac. Koji se vjetar zove sje-
verni ? Zapadni ? Južni ? Iztočni ? Bili ti
A , znao mi kazati gdje je iztok? Pokaži
ti B.... gdje je zapad ? A sjever ? Gdje o-
staje jug? Okreni se licem prama iztoku i
tako stojeći kaži mi odkle pušu četiri
glavna vjetra ? Dobro je, dali toliko puta
vjetar ne duva upravo sa sjevera, juga,
iztoka i zapada, n5, izmedju sjeverne i izto-
čne: sjeverne i zapadne: pa s južne i za-
padne strane, te se nazivlje taj vjetar —
sjevero iztočni i južno iztočni, sjevero za-
padni i južno zapadni. S koje strane osim
sjevera, iztoka i t. d. može duvati vjetar?
A pušeli uvjek vjetar? »Kad nepuše vjetar
što je onda? Tišina. Sto je dakle tišina? Već
znate, da je vjetar gibanje zraka, poznate kako
se po jakosti označuju vjetrovi i kako se diele
po smjeru. Dali neznate još, kako nastaje vje-
tar. Evo ovdje' imam papirnati balon (zrako-
plov) : Ispod balona nalazi se otvor gdje ću po-
staviti ovu svjećicu, da se zrak što je u njem
ugrije. Sada ću užeći svjeću, te ćete vidjeti
što niste fjoš. Kako se je zrakoplov digao u
vis? Eto vam kako: Da koja stvar pliva u
vodi ona mora biti, dakako, laglja od vode,
na isti način mora ovaj balon biti laglji od
zraka da se u zrak diže. Kako je zrakoplov
postao laglji ? Kako dakle djeluje toplina ?
Zrak što je u balonu postao je laglji od vanj-
skoga zraka usljed one sviećice što je u-
grijala nalazeći se zrak u balonu. Isto biva
djeco, sa zrakom, što je tik zemlje, kad se
U Berlinu. Na 17 tek. otvorio se je
Berlinski Heichstag. Prestolni govor
naglasuje austro-njemačko-ruski savez,
za učvršćenje europejskog mira.
Otvorom Reichstaga stranke su se
konačno omjerile. Pišu iz Berlina u-
glednom „Osservatore Romano" da
stranke u Parlamentu sada ovako stoje:
središte 110, konservativci 54, konser-
ona ugrije uslied sunčane topline. Najprije
se ugrije onaj zrak što je pokraj zemlje,
te se diže u vis, a na njegovo mjesto do-
lazi hladan zrak s bližnje okolice. Zemlja
se ugrije na kojemu mjestu sad više sad
manje, te se tako i zrak nejednako ugrije,
sbog česa nastaje gibanje što se vjetar zove.
Kako nastaje vjetar? Koji se zrak diže u
vis? Koji se zrak najprije ugrije? Ko šalje
na zemlju toplinu ? Grije li sunce u svako
doba jednako ? Što se više na kojem mjestu
zrak ugrije, tim postane redji te će se brže
dići u vis, a gušći će zrak strujati onamo
toli brže koli onaj prvi postao redji. Što sam
rekao N...? Što je prouzročilo strujanje?
Ponovimo još jednom, pa za danas dosta
o vjetru.
XV.
Što je prouzročilo strujanje u zraku ? Da
je baš tako, mogao bi vam to pokazati po-
kusom. Kad bi na. pr. užegli u ovoj sobi
peć, zrak bi se ugrijao i postao bi laglji.
S toga digao bi se gori najprije zrak fito
je kraj peći, a na njegovo mjesto bi došao
dolnji zrak t. j. hladniji, a i ovaj bi skočio
u vis kad bi se ugrijao. Zašto bi se digao
zrak- peći ? Ondje koji bi zrak
rodnim osobam bio na raku, ko što je svo-
jim i narodnim protivnikom najmanje nazlio,
dapače im višekrat propustio koješta, ni dr-
žavi ni naroda na korist, Rodić nije poli-
cajske ćudi; nježnoj poli svojoj nije lake
ruke pripuštao da mu se zaliće u namjestni-
kovanje. Rodićevim poštenjem na domaćem
ognjištu, razvedriše namjestničke dvorane, i
podjoše u zaborav Lapenova napijanja, kao
što notnji vašari, Mamula-Rozner-Alesanovi,
Uzprkos dugomu zatezanja i mnogomu pro-
pustu, Rodio je zadnjih doba dvaput junački
zamahnuo, kad nam je pomogao iztrgnuti iz
autonomaških ruku srednje učione 11 Splitu,
i kad je odturnuo od upropašćene obćine
biesnoga Bajamonta. Ova mu cio narod neće
nikad zaboraviti; ko što će ga se harno spo-
minjat Zadar za svoje povjestno proširenje;
Šibenik za svoju vodu, pa i za komad svoje
željeznice; Makarska za Stazu i za Dubce;
Boka za mir i za pregršti blaga u nju sa-
sute; a Neretva moždu za došasto zdravlje."
Pogibosmo! i tim veće usljed sliedećih na-
stavljenih rieči: nN. L. smatra svojom du-
žnošću ljudski oprostit se s tim čovjekom"
(čovjekom očevidno „velikih zasluga" kako
već na drugom mjestu kaza) — ,,i nepred-
bacit mu na polazku, po običaju divljih Ka-
ira, pogreške njegove vladavine".
Mi smo sve evo vjerno i doslovce donieli
iz N. L. Molimo sada: častni čitatelji, po-
zor] Za ovim riečima u pohvalu bar. Ro-
dica, za nabrajanjem ovih dvostrukih lovor -
vienaca (na političkom i ekonomičkom polju)
kojim se je okitio bar. Rodić za svoje vlada-
vine, sliedi neprekidno u istom broju Nar.
Lista pače u istom članku, rieč po rieč
ovako:
„Hoćeli ipak zaliti Dalmacija, kad Rodić
odstupi ? Mislimo da neće *)
Na stolici namjestničkoj, Rodić se je pu-
stio zavesti na nekoliko krupnih pogrje-šaka. 2) Najprva mu i najveća, što je ope-
tovano odvraćao saborsku većinu u Zadru od
pitanja sdruženja; 3) a u Beču, glasove
dalmatinske pomagao uprezati pod kola nje-
') A što govori dosljedni, nezavisni, nepod-
kupljeni rodoljub, urednik zastupnik D. Juraj
Biankini iste godine naime u zadnjim brojevima
Nar. L.? Plače, žali gdje odstupa bar. Rodić !!!
Tako li se časti narodno glasilo i služi narodne
prvake, narodnu stranku? Tako li se časti svoju
vlastitu firmu ?
2) Te su „krupne pogrješke" podpisane od
D, J. Biankinia na 2 veljače 1881 postale nakon
samih 9 mjeseca „pogrješke, kojim (Rodić)
nije mogao izbjegnuti" („N. L." od 16 -'ud.
t. g. u uvodnom članku). Puste dosljednomu 1 . ak
takove firme da podpisuju Nar. List., da govore
0 poštenju? Žali Bože 1 narodna stranko!
Č11 li, jnnače Jurje, „nemalih zasluga za
Dalmaciju" (,,N. L." od 16 st. t. g.) od strane
bar. Rodica! On odvraća saborsku većinu od
združenja, što je temeljem narodnoj stranci,
a urednik glasila iste stranke nestidi se kovati
ga u zviezde i branit ga a spada tratta kao
da je svu Dalmaciju u zlato okovao; pače ima
obraza pred bielim svietom na nas napadati, jer
mu smijemo predbacit tako sramotnu nedosljednost
1 nevjernost. Treba li tražit u Krivošijam izdajstva ?
Nu der, da smo premučali, tko bi se na to bio
drugi javio? Tko bi bio drugi u Dalmaciji tu
krupnu pogriješku u ime narodne stranke izpravio ?
Čemu žive N. L. ako ima bez ikakva uztezanja
ronit suze nad odlazkom namjestnika, koji je uložio
PODLISTAK.
Sastanak s pobratimom Radovanom
u Broćnu, u Hercegovini na U listopada 1881.
(V. br. 90.)
Svićao vedri dan 9 listopada, a mene ra-
nim jutrom hrapavi, tužni glas sa vitih
munara budi, da razgledam taj čudnovati,
čarobiti grad! Bogu se pomolih i žrtvu žr
tvovah, da lakše odolim polumjesečevu žaru
i orientalnom, zamamnom šaru.... Pravo ti
me iznenadi pitomina Mostarska. Vinograd
i svakovrstne voćke zasadjene cielom oko-
linom, a tiha blagonosna Radobolja jur stvo-
rila gotove perivoje cvieća, voća i jadike
novome evropskome gradu. Ta prodo pre
puna romantičnosti svega me osvojila. Ra-
zolika nošnja, liepa krv, milozvučan hr-
vatski moj jezik, neobična veselost, silna
mikljavina svakojaka naroda i kroja u tom
gnjezdu turskom, zadahnjuje te blagom
snošljivošću i mladom slobodom. Kako da-
doh besjedu na 5 srpnja u vječnome gradu,
tako i padoh na prag biskupov. Nadjoh,
moj Kažimire, nadjoh tu hrvatskog biskupa !
To ti budi dosti, da znaš kako li me primi
i pogosti! Pustoga Radovana odniele vile u
Broćno! Vilinski je stan biskupov, Vukod6,
kud mu se jedvice zavrieti dalo za turskog
pašovanja, Podalje to od Mostara. Prenoćih
maŽia, 4) sklapajuć nejunačke saveze sa Ste-
fanom Ljubišom. Sliedom toga, Rodica na-
velo na pokušaj da novim glasilom razdvoji
narod, i da ga od duševnih potreba navrati
na potrebe mastnijega zalogaja 5) i na same
koristi zemaljske. Kad nepomoglo rušenje
nepodmitljivih vodja narodnih,propustio
Rodić crkvenomu razkolu da izvede kroz
birališta razkol u narodu, pod političkom krinkom srbstva i neadruženja. 7) Hr-
vat, namjestnik zemlji hrvatskoj, Rodić nije
dovoljno ponosa imao, da pred šakom tali-
janskih zastupnika svoj brk smiešno neuloži
u nepoznatu talijanštinu; ko što nije imao
dovoljno hrvatske soiesti, da pred jednovjer-
nicim svojim naglasi uz privrženost vlas itoj
crkvi, dužnu privrženost zajedničkoj domo-
vini Hrvatskoj. 8) Sitnije, ako i jednako za-
mirne pogrješke desetgodišnjega vladanja
Rodićeva, svadjamo poglavito na neizlječivu
tromost, s koje se jedva otresao prvoga sa-
vjetnika, tudjinca i pukog pridvorice, poslie
godina i godina zatezanja."
Evo na što se svadja dosljedno i pošteno
i nezavisno i neslužbeno uredjivanje narodnog
glasila od strane junaka Jurja. Pa nijesmo
li bili preblagi došle u rasudjivanju zadnje
faze, u koju je po svojoj krivnji uvalio na-
rodno glasilo njegov sadašnji urednik ? Nije
li mu bilo bolje mučati nego zadirkivati, i
prostački napadati?
Ali ostajemo dužni odgovora na ekonomi-
cke velike zasluge bar. Rodica. Govori
Narodni List, da će ga „harno spominjati
Zadar za svoje poviestno proširenje, Šibenik
za svoju vodu pa i za komad svoje želje-
znice, Makarska za Stazu i Dubce; Boka
za pregršti blaga, u nju sasute, a Neretva
za došasto zdravlje." Ovdje je sve liepo na
broj eno.
Koliko vriede ove ekonomičke zasluge bar.
Rodića, uz spomenute ogromne pogrješke?
„Zadar za svoje poviestno proširenje" —
Zadar je auton omaški grad. Da bi dakle
već iz početka svoj veliki i ugledni upliv proti
hrvatskomu pravu i nastojao da zabode mač u
srce narodnoj stranci i svemu političkomu životu
u Dalmaciji ? Zar su na to imale da se svedu
desetgodišnje borbe? Pita li se od nas i sada:
tko vara mučenički naš narod ?
4) Je li i ovo, dični zatoemče narodne časti
i narodnih pravica, „ne mala zasluga" za Dalma-
ciju od strane bar. Rodića?
5) I ove su sve žive „zasluge" ! ne li, neza-
jni, neslužbeni urednice?
6) I mito! Pa ipak slavospjevi, a pogrde. A
„Katoličku Dalmaciju" jer se na to zgraža! Da
nije to ono bratstvo što urednik g. Juraj Biankini
0 bar. Hodiću toli zanosno spominje; da nije to
ona „ljubav" toli draga uredniku Nar. Lista
kojom je bar. Rodić „naš narod ljubio" (rieči
„N. L."), da nije to onaj „napredak" (rieč WN. L.")
kojemu je bar. Rodić „sudjelovao" ?
7) Fle, hrvatski rodoljube, kako se ovo slaže
sa „ne malim zaslugam" i žaobom za odstupom
bar. Rodića? Jesu li ovo šetlje-petlje f l'a nere-
kosmo li dobro da je junak Juraj 11a sramotu na-
rodne stranke ?
8) Ovo je sve pošteni polemista D. J. Biankini
iz članka izpustio. Slo vriede navedene pohvale
uz ovako ogromne pogrješke? Kako krstit postu-
panje takova Ureknika i narodnog bdioca na sve-
tom domovinskom brdu ?
tu i snu se ukradoh, te s vitog poglednika
pri bliedoj mjesečini, gledajuć tanke munare
po pitomom prodolju, e sam ti čustvovao,
ko malo kad u životu. Razmišljao muke
odrješitog i umnog biskupa Barišića, koji
mačem u ruci gradio to katoličko i krvat-
sko svetište. Sutradan krenem tragom starca
Radovana. Ja u Broćno, u Gradniće, a on
na Humac. Ako li se vile uzplahire, nigda
se sustignuti, te ja čekaj; a ulaku i tako
bilo tamo putovati, te se Rade lako domislio
da je Ivo u Hercegovo leno dokročio i da
vilenika na razgovor rači; pa mi ovo po
tekliću pismo miče:
Pobratimu Despotu.
Knjigu piše starac Radovane
A sa Humca brda visokoga,
Pa je šalje pobratimu svomu
U Gradniće, selo malahano:
Ti si došo iz daleče Pobro,
A Rade je jošter iz daljega,
Tebe vrieme zavaralo grubo
A još gore njega jadjenoga,
Jer su Radi utužili klanci,
A kiša ga varavala težka,
U lijepu Humcu manastira,
Ima piva, ima i jediva,
Pa ni tebi nebi loše bilo,
Kad bi mogo sjutra stići pobro.
Ali Rade žaleći brajana,
Želi da mu dobro jutro vijne,
Sa boljijem zdravljem i veseljem,
Nar. Listu uzeo Dalmata rieči iz usta 1 po-
svojio ih, ne bi li one bile umjestnije i A
da je na mjesto Srbina bar. Rodića bio ka-
kav talijan, što tada? —
"Šibenik za svoju vodu." I mi smo na ovoj
velikoj stečevini rodoljubnom gradu čestitali:
nu gosp. Biankini zna, da su i zastupnici
nješto u tom zaslužili; svakomu dakle svoje,
pa koliko ostaje za bar. Rodića? vriedili to-
liko politika nesjedinjenja, srbstvo u Dalma-
ciji i ostalo ut suprat —
„Komad željeznice". 0 tom nećemo mi ni
slova: prepuštamo rieč N. L. Nije li ju on
prezirom svedj nazivao krnj — željeznicom?
Nije li on g. 1873 o tom ovako pisao, ob-
zirom na onu petoricu što su glasovali za
izravne izbore: — „Petorica bečka već na-
rodnoj stranci nepripada.
Kaže da će narodu koristiti.
Ako joj se dade u cienu glasa, kako se
pohvali i lani i ove godine, željeznica, po-
krajinska vlast u ruke, narodni jezik preko
zubi, tad ćemo znati da je prodala izmorena
prvorodjenstvo svoje za pladanj lećt". Pa
nastavljaj uć:" Prva motika što u dalmatin-
sku zemlju udari, da krči trag željeznici,
odjeknut će nam u srdeu ko udarac mrtačke
motike nad mrtvim glasom naše umorene
majke".
„Prvi parostrojni zvižd preko Dinare i
preko Bihača, probit će nam dušu, ko prvi
zvek dražbene trublje kad pozivlje tudjina na
jagmu puste naše otčevine.
„Mi ćemo tad pokriti svoje lice, i plakat
ćemo: skupo li nas stade taj komad želje-
znice". —
„Makarska za Stazu i Dubce" — N. L.
valjda zna, da barem ova staza nije toliko
velika zasluga bar. Rodića, da bi mu ona
mogla biti sveobćom koprenom za krupne
pogrješke. Staza nije za promet, no zastra-
tegične svrhe. Pa zar je zaboravio i to u-
rednik N. L., da je pri toj radnji narod
ulagao svoj znoj i žandarim na orudje tje-
ran bio? —
„Boka za pregršti blaga, u nju sasute" —
Ovim se braniš junak urednice! A vidje li
tom blagu uspieha: vidje li sjajnih poslje-
dica? Sto smo tim blagom dočekali: odpor
kakav i bio i pobjedu crnogorske kape na
glavam naših domobranaca južne Dalmacije.
Ču li, rodoljubni hrvate „Nar. Lista" ? —
„Neretva za došasto zdravlje" — Dakle
i tu bar. Rodić? I on sam? Kamo ode da-
kle „skrb narodnih prvaka za presušenje Ne-
retve" (N. L. br. 20 g. t.) Sto bi imao na
to odpjevati d.r Klaić g. Jurju? Još nešto:
a zar nezna neslužbeni urednik nastojanja
Rodićeva da prisili Neretvane neka skoro
svu zemlju pripuste vladi? Zar je zaboravio
poglavara Luxarda, oružnike i novac na
uštrb prava neretvanskih obćina?
Eto na što se svadjaju, i bez ogromnih
političkih pogrešaka Rodićeve vlade, njezine
ekonomičke zasluge.
Pa ostala Dalmacija? Pitajte na pr. oto-
čane za puteve, kako su im se prokrčili, a
ciele obćine od 6(XK) stanovnika (kao na pr.
Lečevica) za njihove fine vode i t. d. i t. cl.
Nije li tako narodni dični i nezavisni za-
točniče?
Njega sada druge brige taru: kao štova
telja Rodićeve vladavine, on ti vrši i vra
tarsku službu bar. Rodića i gleda komu
stresa ruku a komu ne. O govoru častnog
prisjednika Vrankovića mi smo spomenuli
kako je on oprezno hvalio ban. Rodića, a
na Biankiniev klasični Izraz stresao ruku
dodasmo opazku kao da je ruka^ vreća. To
je mogo biti najviše kakav crimen laesi
Biankini, nu on je dosta pošten da ga iz-
vrne u, pazite, što: nK. D. da se naruga
(ne Biankini u već) prvoj narodnoj oblasti
u zemlji, i da u srdačnom rukovanju pred-
stavnika naroda sa bivšim carskim namje-
stnikom. vidi prostačko stresanje nekakvih
vreća}' Tko je dakle, i ovdje, ako nije Bian-
kini uzor poštena polemiste ?
Što Biankini govori o Klaiću, volimo pre-
mučati radi prvaka narodne stranke. Njim
Biankini zbija šalu kad ga bez potrebe ovako
brani: „dr. Klaić ide u Beč, da očevidnom
svojom štetom ostavlja svoju kuću, da u Beču
zavise mjeseci zagovara slavjanske interese
u obće, a hrvatske na pose".
Ima još jedna amiešna, ali iznimno smie-
šna, u članku tobožnje „obrane", ondje naime
gdje Biankini govori da kneza Iiorelli-a u-
braja ,,K. D." u ustavovjerce, pa da bi htjela
i d.ra Klaića! Kad ovako Biankini narod
vara gdje je jasno i javno, kako nećeš po-
sumjit da će ga varati gdje je skrovito i
tamno.
Evo nas već na zadnjoj stavci članka bez
primjera. U njoj po onoj finiš coronat opus
Biankini ima obraza završit remek djelom:
- novom tvrdnjom na obranu ćaće bar. Rodića,
da je on (neće vjerovati naši čitatelji što
ćemo im sada kazat) da je on, bar. Rodić
zaslužan i za katoličku crkvu!
Kad je ovo pisao Biankini nije bio pri
sebi, il je naumice upotrebio svoju bezo-
braznu drzovitost da se blatom baci na naše
svećenstvo.
Barun Rodić zaslužan za katoličku crkvul
Zaslužan valjda, dočim nastojala mu Vlada
da u svetn iznimku napravi za grčko-istočno
svećenstvo ? Da ga novcem obaspe, da ga u
svilu obuče?
Nego valjda Biankini u svojoj zanešenosti
za babajkom mieša crkvu istočnu i zapadnu.
Inače: kako poj mit hvale vladavini koja 3
katoličke župe u Spiču nastoji svesti na 2,
a 1 grčko-istočnu podvostručit? Kako pojrait
Rodićevo geslo u imenovanju katoličkih po-
pova na javna uplivna mjesta „neću popa";
kako pojmit njegovu volju da s političkih
obzira grčko-istočni parosi-učitelji imaju imati
250 f. godišnje naknade, dočim naši nemaju
nego 150? Kako pojmit presiju Rodićeve
Vlade, koja sad ovom sad onom župniku
prietila uztegom izvanredne podpore, ako
ne odbaci ,,K. D." i složit ovu uvrjedu ka-
toličkom svećenstvu sa slobodom Srp. L.,
kojemu svukud prosto? Pa zar je zaboravio
Biankini nastojanja da se ukine Sinjska gi-
mnazija, premda jedina u Zagorskoj Dal-
maciji, pa kad to ne opalilo, da se oduzmu
4 gornja razreda? Zar je zaboravio Bian-
kini tužbe proti Rodićevoj vladi u dieljenju
podpora katoličkim dušobrižnicim, kojim je
i on sam bio prisiljen da u Saboru u prilog
nešto licumjerski progovori ? Zar je zabo-
ravio kako je uzprkos viki novinstva do
te mjere saviestnomu katoličkomu sve-
ćenstvu dogorilo bilo pod Rodićevorn vla-
davinom, daje u neku bilo prisiljeno predla-
gati skrajnu mjeru sciopero in massa i slati
izravno na N. V. kralja tužbe? Ili misli
Biankini, da su svečani uredovni grčko-isto-
čni obhodi po katoličkom Zadru,*uz sudje-
lovanje vojničke glazbe i vojske i činovnika
u velikoj paradi, obzir a ne izazivanje proti
Pa će tebi u Gradniće doći,
Za junačko upitat se zdravlje.
Čekaj pobro, nebilo ti težko,
Vjera ti je koja manjkat neće
Na sutrašnjeg povečerje dana —
Pozdravlja te družtvo svekoliko !
Pobratim Radovan.
* *
*
Dk, ja upadoh u Gradniće liepo selo Bro-
ćansko. Liepo me gleda vrli tamošnji župnik
ot. Avgustin Zubac, liepo ko brata, a još
ljepše s zajednička vrela čustvovanja. To
ti je jedan od najumnijih Hercegovačkih
fratara, a na oko pravi junak, tip hrvatskog
soja.
Učio u Tirolskoj i u našem Zagrebu, te
prirodjenu ozbiljnost osolio naukom i svjet-
skom doskočicom. Pravi je to značaj, tvrd
ko stanac u borbi za prava i slobodu hr-
vatsku. Kad u toj zabiti nadješ, da uz o-
stale domaće časopise, zaboravljeni župnik
i „Vaterlanda" prima, odmah znaš da taj čovo
zna da žive. To i nekog niemca začudilo,
te baš kod 0. Augustina nadjoh jednu topo-
grafično-putopisnu knjigu, tiskanu ove go-
dine na mjemačkom jeziku, gdje junačinu
Zubca vrše ko valja i vrline mu u zviezde
kuje.
* * *
Kišilo vas cieli dan, a kad sjutra udu-
hnulo, eto se čuje od Ljubuških strana klo-
pošarina Radovanova, Pao nam u Gradniće
željeni starac, ko jabuka u djevojačko nje-
dro. Pjesnički pjesnik pjesnika grli i za
pusto porušeno zdravlje pita. Moj Kažimire!
Mi smo k6 mahniti da izaznamo kakvih je
očij u Cezar bio, kakve kose Napoleon i-
mao, kakve ćudi bio Klopslock, koliko puta
uzdahnuo jadni Leopardi, pa koliko košulja
nosi Josip Garibaldi, a za naše junake, neurar-
like naše, stalo nam k6 da ili i nije!...
Prosvjetljeni ljudi gaze brda i doline, da
se upoznadu s kakvim odličnikom, bilo na
bojnom polju, bilo na umnom kreševu; i
broje u najsladje čase života, što ih s njima
proveli. U našoj biednoj domovini, znam da
mnogo ljudi ima, koji se dive „Osvetnicima"
slavnoga našega Martića, a vidili ga nisu,
pa vjerovatno i neće.... Valjda za tim ni
meni samomu nebi stalo bilo, kad bi me
srsi prožigali kano kukavnog De Amicisa,
kad se u strahu penjao uza stube sjajne pa-
lače Victor Hugona, da mu pokuca na vrata,
da ga promjeri od pete do glavo, da mu o-
čituje kakve magjije imade, kako od zem-
lje odskače kad pjeva davorije narodu fran-
cuzkomu, kad siplje nebesne iskre 0 slobodi,
o čaru elizejskih poljana... No k Radovanu,
brate, može se u svako doba ko k doiednom
našem milokrvnom i prostosrdnom guslaru,
što ih je od Triglava do Durmitora.. Ja se
s njim vidjeh, kako ti kazah, u Rimu prvi
put;^ ali čovjeka, noosob pjesnika, treba vi-
djeti u njegovoj zemlji, medju njegovim
si|g|§pL
Veritatem facientes in charitate,
crejcamus in illo per omnia, qui
est caput Christus.
(S. Paul. Eph. IV. 13.)
Izhodi u Ponedjelnik i u Četvrtak
Vos ipsos, auxilianle Deo, in dies alacriler oporam Veslrara impensuros in luenda salulari Ecrlesi® doclfina animisque in
Rcligionis amore cl in verae fidei professione roborandis,... (Pio IX. utpapinsk. listu, 21 veljače 1872 pisaocim Katoličke Dalmacije).
Ego interim clamito:
Si- quis Catheđrae Petri jungitur,
meus est.
(S. Hieronym. Epis. KVI. ad Dam.)
Uvjeti predl>rojlbe. — U Zadru, unapried 7 fior. na godinu. — l'o ostaloj carevini 8 fior. — Za inozemstvo 7 fior. i poštarski troškovi. — Predbrojba biva za cielu godinu; tko godišta ne odbije list
smatra se predbrojnikom i »a nastajuću godinu. — Predbrojbe i novac, najbolje postarskom doznakom, šalju se na Upravu Katoličke Dalmacije u Zadar, a dopisi „franco" nft Ure«—™. — Uvrstbe po 10
novč. redak. Objave na 4 strani uz veoma nizku eienu. Svaki broj napose 10 novčića. Rukopisi se ne vraćaju. uana^
proti pa-
Br. 1 Zadar, Ponedjelnik 2 Sječnja 1882. t
Odpisi o pređplatam, koje imazgo-
tovit naš Urednik, bitir će oglašeni
u dojđućem broju. Uz to molimo
najtoplije onu gospodu predbrojnike
koji još nijeau na čistu s pređplatam,
da ih točno namire, nek može stvar
teći bez neprilika za obe strane.
Ovu opomenu molimo nek ne pre-
Bkoče osobito ona gospoda, koji rek
bi hoće „do skrajnosti da kušaju
uztrpljenstvo naše uprave.
danas osvrnuti. Dok govorimo o miru "E urTmonumento d'llT'e ™ Carigrada, rek
eiilado ljeto.
„Kat. Dalm." pozdravljajuć prvim
brojem svoje Čitatelje, želi da jim mlado
ljeto urodilo svakim dobrom, a donielo
jim obilja radosti i veselja!
A1 bez mira nema ti pravog veselja,
ko ni pravog mira, ako taj neprihvati
oba svieta.
0 miru sviet upravo danas, kad mu
ga fali, najradje piše i govori; svak
bi se hlio nauživati tog blaženog mira,
al da ga se đostanu niko neprebire
prava sredstva.
Mnoga visoka gospoda znadu doduše
za jedno sredstvo, kojim bi lako bilo
.do mira doći, sredstvo što jim ga pruža
.jatfera. JUi piosvjetljeni de^et,ujesti viek
lioće da završi, k6 sto je počeo —
ruit mole silia. Znade a gdjegod i pri-
znaje što je vjera, al prava krstova
vjera, koja čovjeka duševno i tvarno
oplemenuje, dižuć ga iz ovozemne
kaljnžine; nu prirodna oholost neraza-
bire istinu, niti ćuti plemenitost. Devet-
naesti viek htio bi svjetla bez prave
svjetlosti, al toga viekom ne bude!
„Kat. Dalm.", u umjerenom svome
krugu, želi da i ona doprinese po svo-
jim silam štogod k pravomu miru, k o-
nomu miru, koji jedini može čovječan-
stvo usrećiti, koji nam može donieti
radosti i veselja.
Naravno dok se u Rusiji šepiri ni-
hilizam ; dok prosvjetljena Englezka
ćepa Irce; dok u Francuzkoj republika,
hrleć propasti, traži da crkvi katolič-
koj zakrene vratom; dok u Italiji sam
kralj u Papinom Rimu stanuje, a biesni
revolucionarci njemu na očigled na
svetog Otca onako ružno napadaju;
dok u Njemačkoj bezvjerci udaraju na
katolike; a recimo napokon, dok se u
našoj carevini osnivaju družtva, da ta-
mane katoličku vjeru i slovinsku na-
rodnost; dok pod austrijskom vlada-
vinom oholi šovinizam magjarski, slu-
žeć se lažju i prevarom, gospodari po
našoj domovini: dok se sve ovo sbi-
va, dotle pravoga mira nemože biti.
„Kat. Dalm." neima drugih sredstava,
no da u svom malenom obsegu perom
brani istinu te joj krči put, a uz to da
ođkriva laž, gdje ju dozna, te ju po-
bija.
To je „Kat. Dalm." odkad si nasa-
dila hrvatsku kapu uviek činila, a či-
niti će i unapred, bez ikakvih obzira.
Znademo mi, da nam mnogi zamie-
raju, kako da može naše katoličko gla-
silo višeput onako nemilice udarati.
Tu zamjeru „Kat. Dalm." medjutim
lako podnosi. Ona je uviek govorila i
pisala sgoljnu istinu —opportune, im-
portune.
Još jedno je, na što se ima ,,K. D."
Katolici u Njemačkoj. Bečkom Vaterlandu
pišu iz Berlina (28 p. mj.): Opet amo, ako
i pomalo, koraknuli napried. Stolica sv. Bo-
nifacija ima od jučer biskupa. Oduševljeno
js prijao grad svog novog pastira. Nakit
i prosvjeta ulica bila je ljepša i veća
no posliednje stoljetne svečanosti njema-
čkog Apostola. Pri posveti bilo je prisu-
tno 169 svećenika, razne dioceze poslaše
svoje zastupnike, a i vladini zastupnici nisu
ialili. Novog biskupa d.r Koppa posvetio je
na grobu sv. Bonifacija biskup Hildesheima
uz podvorbu biskupa Triera i Wurzburga.
Svečanosti sudjelovaše 200 osoba. Prvu na-
pitnicu izreče mladi biskup Juraj Papi i
Oesaru. Pruska dakle ima dva nova pastira,
a po viestima iz zapada, ko đa će Pader-
born i Osnabriick dobiti svoje biskupe, mje-
sto sadašnjih kaptolskih vikara.
•i- veaolkh- noamijomo-«aiaaoi4l-<H-boia- ji. loakA -ial i*%ta--ai'V-°J"
zni, koja nas se i nehotice hvata. Go- n,ck°s zakoua za K
dina je duga, može se u njoj puno
dobra, a može i puno zla učiniti. Do-
movina naša jedva da sa nekim stra-
hom i trepetom nenastupa ovu novu
godinu. Prijatelja malo, a neprijatelja
na svih strana mnogo. Ovdje uporavlja
„Kat. Dalm." na svoje prijatelje one
rieči Spasiteljeve: „Bdijte i molite"!
Jest, bdijmo i budimo na oprezu !
Ali bdienje naše biti će pravi i tupi
san, neuporabimo li i ovo drugo od
Spasitelja nam preporučeno sredstvo:
molite! „Kat. Dalm." znade, te u svo-
joj „mračnoj" i „ultramontanskoj" pro-
stodušnosti rado izpovieđa: da badava
naše bdienje, badava sav naš rad, trud
i napor, nije li nam on s gora blago-
slovljen. S toga molimo ! da nam do-
movina postane sretna.
Uz sretnu domovinu, bit će nam
sretno ; a dokle nam ona stenje u o-
kovim, za nas neima pravog veselja.
Samo kod sretne majke, sretna su
djeca.
S toga, ko perom, ko savjetom, ko
dobrom riečju, a svi molitvom stupimo
u kolo pod dičnim barjakom vjere i hr-
vatstva. .' \ --r. .
Bože daj ! nova nam godina bila
sretnija, no što je bila prošasta. Bosna
zapjevala Jurjevu pjesmu, Banovina se
izpriprostila magjaronž, i družine, a
naša Dalmacija okriepljcna vjerom i
hrvatstvom, pribrdila Velebit đa zaigra
kolo jednoliko sa zemljama Zvonimi-
rove krune. Ujedinila nam se domo-
vina! Eto naših želja, eto jabuke na
mlado ljeto.
Provincial-Corvespondenz nada se, da će se
uzpostaviti častan mir izmed crkve i države.
Dnevne viesti.
U posliednjem smo broju donieli
careve rieči tršćanskoj deputaciji. Rieči
su careve uzdrmale silno oposiciju, jer
se one netiču samo tršćanskih posla-
nika, nego ciele nekoć ustavovjerne, a
sada sjedinjene ljevice. Ta i sami u-
stavovjerci pripoznaju da su zastupnici
Teuschl, Rabi i Vittman medju njima
najumjereniji. Vladar je dakle s&m u-
zeo u obranu sustav današnje vlade,
kojeg Dalmatovci i Avvenirovci ruže i
protive mu se. Rieči careve imale bi
naći odziva i u našoj Dalmaciji, stranka
koja svakojakim sredstvima tjera opo-
siciju proti današnjem sistemu vlada-
vine, imala bi dobro promišljati na one
rieči. — Što je urotnička oposicija?
Ona koja se ne ravna po nikakvom
političkom načelu, koja neima nikakove
državne misli, koja neidje za drugim,
nego đa si đostane vlade, po kojoj bi
radila samo na korist strančarstvu, bez
obzira na dinastiju, na državu, i mnogo
veću većinu austrijanskih naroda. Takva
ti je uprav autonomaška clique u Dal-
maciji, i sjedinjena ljevica u Beču, ko-
joj pripada i onaj zastupnik iz Dalma-
cije, pola srbiti a pola autonomaš. Rieči
su nam vladareve dokaz, da je odzvo-
nilo toj stranci.
Katolici u Španjolskoj. — Vlada španjolska
hoće da po što po to uvede gradjansku že-
nitbu u čisto katoličku državu. Vjekoslav
biskup Santandera bacio je anatemu na tri
novine onog grada, i zabranio vjernicim da
jih-čitaju. Kaptol i kler Santandera, bez
iznimke, pristaju podpuno uz svog biskupa,
kako mu i izjaviše. Al ne samo svećenstvo,
dali i svietovnjaci podpomažu svog biskupa,
dapače izdavalac jednog od onih triju glasila,
neće da ga više izdaje.
Iz Biograda javljaju da će se u drugoj
polovici tek. mj. sastati skupština, koia u-
slied naknadnih izbora broji 122 naprednjaka
(vladinovci), 40 radikalaca i 8 slobodnjaka.
Pa da Srbi nenapreduju! — Rekbi da će
svrgnuti mitropolita Mihajlo do malo mo-
rati u samostan.
Rimsko pitanje.
Evo nas dakle da po obećanju nastavimo
prikupljati glasove o rimskom pitanju. Po-
sliednji put, donoseć izvadke iz članka ber-
linske Posi, zaboravili smo spomenuti da
ona primjeće: bilo je pripoznato kraljestvo
talijansko, ali kada? Dokle je Papa bio
neodvisan vladalac i gospodar Rima odgo-
vara. I zbilja! Englezka ga pripoznala dne 30
ožujka 1801, kako se vidi iz „službenih novina"
one godine, br. 92; Ruska dne 12 srpnja
1862 (služ. nov. br. 164); Pruska ga je pri-
poznala 21 srpnja 1862, a Francuzka ga
bila pripoznala godinu prije, 15 lipnja 1861;
ali pazit je, da su sve ove vlasti istodobno
pripoznavale Papu za zakonitog kralja Rima
i papinskih država. To je pripoznavao dne
20 kolovoza 1870 (dakle prije provale kroz
kapiju „Porta Pija") isti predsjednik tada-
šnjeg talij. popečiteljstva I. Lanza, koji je
u zastupničkoj kući po prilici rekao (Atti
ujficiali, N. 761, p. 3005): „Mislite li, go-
spodo, da je oprezno doći u komoru i pod-
badati vladu, da namah zauzme jednu dr-
žavu?... državu, koja, hoćeš il nećeš, sveu-
dilj je pripoznata od svih vlasti Evrope, što
je dosta važno ?.... Primjetit mi je, da vi
mjesto da postignete vaš cilj, pokvarit ćete
ga; stvorit ćete si mučnoća, te ćete onemo-
gućiti svaku nagodbu, svako drugo riešenje
rimskog pitanja". — Devet godina dakle
poslie neg su vlasti pripoznale talijansko
kraljestvo, pripoznavali su, po sviedočanstvu
istog Lanza-e, Papu za zakonitog kralja
Rima i njegovih država; a poslie talijanske
provale (1870) nijedna vlada europejska nije
zaista pripoznala i odobrila osvojenje Rima
i papinakih država. Zelena knjiga, koju je iznio
Tčh / >r Jj;
Visconti-Venosta, Svf . Aii da au sesve vlade
Europe ustručavalfjg'ipoznati osvojenje. Sad
Ju, 'vrieme, da se Europa iz-
priprosti te neizviestnosti i šarenosti; da se
urede odnošaji Pape, koji prestajuć biti kra-
ljem, žive u tudjoj medji i podložan je po-
sebnom zakonu jedne evropejske vlasti. Ovo
uredjenje ima dosta mučnoća, a najveća u
tom leži, da se učini neodvisnim jednog po-
danika, mučnoća slična onoj, na koju bi na-
basao onaj, koji bi htjeo bielo promieniti u
crno. Svakako red je urediti. Europa ćuti
potrebu Pape, al Pape slobodna i neodvisna,
a prije neg se uteče tom Papi, pravo joj je
da se uvjeri o njegovoj neodvisnosti i slo-
bodi. Ovo je četvrti članak Bismarkova gla-
sila Post-e. —I Napoleun I. tako je mislio. A
Thiers
u svojoj povjestnici Le Gonsulat et
I' Empire donaša govor prvog konsula, koji
reče; „Potreba mi je Pape, koji će pomiriti
i ujediniti duhove; s toga hoće mi se pravog
katoličkog Pape, apostolskog i rimskog, o-
nog koj u Vatikanu pribiva". A kad je po-
stao carem reče: Papa je izvan Pariza, a
to je dobro; nije ni u Madridu, ni u Beču,
i s toga podnosimo njegovu duhovnu vlast....
držite li vi, da bi Bečani i Španjolci pri-
mali njegove odluke da je u Parizu? Dk
on prebiva u tom starom Rimu, daleko od
cara.... viekovi su to iznieli: i dobro učiniše.
Za vladanje duša to je najbolja i najblago-
darnija uredba, što se može pomisliti." —
Predbacit će se daje ipak Napoleun zau-
zeo Rim, jest, al mu nije bilo mira, dok ga
sjajno nepovrati. Talijanski kralj morao bi
sliediti stope Napoleuna i u povratu Rima,
ko što ga sliedio u zauzeću.
* * , *
Udarili smo u bezpuće, komentirajuć raz-
ne glasove, al nek nam se oprosti, jer je
gdjegdje od potrebe. Sliedimo ! — Pisanija
njemačkih novina nije po ćudi talijanskom
novinstvu. N. p. talijansku Opinione čla-
nak Poste srdi i plaši. Začudno! Srdi je,
jer Post baveć se o položaju Pape u Rimu,
postupa s Italijom „onim načinom, kojim se
govori o tunižkom bey-u;" „plaši se, jer
je govor Poste bliedi odsjev misli velikog
kancelira." Svršuje svoj članak sa riečima:
„bojimo se da će rimsko pitanje udarili M
grom, poput tunižkog pitanja.11 To i mi vje-
rujemo! — Perseveranza kaže đa i „ćoravi
mogu uviditi da je rimsko pitanje, po noći
13 srpnja, podiglo glavu, i još jednom prieti
slobodnjačkoj Evropi", te đa je „nadošlo vrie-
me da Italija ozbiljno promišlja na svoje
stvari". — Diritto, vladin list, na badnji dan
izdao je članak, u kom kaže, da ima neko
otvoreno pitanje, pitanje Papinstva, te viče:
„od potrebe je stajati otvorenih očiju, da
nas neiznenade i ne dovedu u pogibelj". Na
oprez Diritto !
* * *
Po Courrier de Bruxelles, rimskom pitanju
od nekoliko dana posvetili su osobitu pažnju
i brigu popečiteljstva Evrope. — Po nekom
dopisu londonskog Standarda, popečiteljstva
Londona, Berlina i Beča poslala su u Rim
izvieštaja, koja se sudaraju sa mnienjem
katolika, u koliko se tiče položaja sv. Sto-
lice. — Po viestima Osservatore Romano iz
Berlina, carska obitelj češće se ovih poslieđ-
njih dana dogovara s Bismarkom glede vjer-
skih pitanja, te kao da su se složili; jer po
viesti Standarda iz Berlina, carević je uvje-
ren da budućnost Njemačke ovisi od vjer-
skog mira kao i od nekih reforma, na ko-
rist radničke ruke.
On pako drži da se hoće oduljeg vre-
mena da se postigne taj dvostruki cilj, a to
je mnienje i Wilhelma, koji predaje u ruke
svome nasliedniku da provede drugi dio o-
vog programa. — Pišuć o ponašanju Bi-
smarka glede „rimskog pitanja", parižka U-
nion trrdi, da ako i nije B. pošao u Ka-
nosu, pošao je u Beč, koj je prva stacija,
buduć da se nije mogao sklopiti savez iz-
med Austrije i Njemačke, bez da se nagode
na katoličkom temelju. — Revue Britanni-
qite, pripoznajuć i ona novu fasu rimskog
pitanja i razpravljajuć o raznim slučajevima,
promatra zapleteni i pogibeljni položaj, u
r Vfe
Veritatem facientes in charitate,
crescamus in illo per omnia, qui
est caput Christus.
(S. Paul. Epli. IV. 15.)
Izhodi u Ponedjelnik i u Četvrtak
Vos ipsos, auxiliante Deo, in dies alacriler opcram Veslram impensuros in tuenda salutari Ecclesi« doclrina animisque in
Religionis amore el in vera; fidei professione roborandis,... (Pio IX. u papinsk. listu, 21 veljače J872 pisaocim Kaloličke Dalmacije).
Ego interim clamito:
Si quis Cathedrae Petri jungitur,
meus est.
(S. Hieronym. Epis. XVI. ad Dam.)
Uvjeti pređltrojbe. — V Zadru, unapried 7 fior. na godinu. — Po ostaloj carevini 8 flor. — Za inozemstvo 7 flor. i pošlarski troškovi. — l'redbrojba biva za cielu godinu; tko na svrhu godišta ne odbije list
smatra se preilbrojnikom i za nastajuću godinu. — Prcdbrojbe i novac, najbolje postarskom doznakom, šalju se na Upravu Katoličke Dalmacije u Zadar, a dopisi „franco" na Uredništvo. — Uvretbe po 10
novo. redak. Objave na 4 strani uz veoma nizku cienu. Svaki broj napose 10 novčića Rukopisi se ne vraćaju.
Br. 3 Zadar, Ponedjelnik 9 Sječnja 1882. God. XIII.
Prorokovo kiiliouiclaiijc
istiimačeno.
III.
Kolika je Čednost i poniznost Vuli-
ćevića, kakove li ga srpske krjeposti
rese, ustrpljivost, zatajanje sama sebe,
to posvjedočuje on riječju i gjelom.
čujte, pa sudite. Evo na koji način se
on dostoji pristupiti pred Biskupa Stros-
majera: On ne dopušta ni za jedan
trenutak misliti, da piše, eda bi pismom
ime stoje sa njegovim sjedinio, svoju
malenkost (zabilježite samo ovu) uveli-
čio i proslavio veličestvom i slavom Stros-
majerovom. On pripoznaje i ispovijeda,
da je Strosmajer za cijelo viši od njega-,
on mu besjedi velikim i dubokim poči-
tovanjem; al ne može zanijekati ono
što žestoko u tikvici svojoj ćuti, ouo
o čem je tvrdo uvjeren, da je Stros-
majer od njega viši samo što je od njega
sretniji (Srpski List, god 1881, br. 39
na početku). Ovo se kaže rijet lijepo
istinu, bez napetosti, sa svom smjerno-
šću, ne osvrćuć se ni na pliticu, ni na
kakove niske svrhe — Eh! za sve da
zna dobri Vulićević još od teologije, da
mu se život tanji, da mu se dnevi u-
kračuju, njega i tako ništa ne može
obmanuti ni Srpstvo ni Kršćanstvo, ni
Bog ni svijet; on okolo sebe ne vidi
nego razvaline razvalinama obkružene
(39); za kožu mu se već od crne po-
trjebe prilijepiše kosti, dakako u pre-
nesenu smislu; pa dočijem fratri, koji
su i njega pustu sirotu othranili, šire
svoje trbuhe, da im se duša raširi (br.
38), njemu Vatikan porazi i dušu (39).
Eto i u njem vidimo, da est ex
omni parte beatum (Hor). — Što nije
žalostan podnio radi istine, koja u
svemiru najdubljim mrakom bijaše o-
bastrta, i koja se tekar kroz prozna-
čnu mračnost njegovu objavi ? (39.)
* *
Onda bilo sad se spominjalo. Vuli-
ćević još ne bijaše dopro do sadašnje
usavršenosti; još na njem bijaše nje-
što biljega nezasluženijeh drapavijeh
ogjeća; al je već tinjala u rasušenom
srcu ništavetna iskra; kad mu kucne
sveto nadahnuće. Podbrusi pete, i sta-
rosnijem štapom u ruci dotepe se do
Djakova, gje se je nadao utjehe jur
prebrgjenijem obmanama; i već je bio
blizu uzdisane kuće, i šćaše dušu svoju
(čemernu) izliti i uliti u gosparovu; ali
mu dvornici rekoše, da ne prima (39).
— Ovo bje zajsto najveća pogrješka u
životu Strosmajera. Ko zna danas pro-
suditi omašnost ondašnjijeh prorokovi-
jeh misli? To stoji svakako, da što
onda šćaše reći, sad ne može, jer su
se mnoge stvari na gore okrenule. Ovo
se zadnje proteže na samoga Strosma-
jera, jer Vulićević igje uvjek nabolje,
ascendit semper. Ali i poslije ovog dr-
skoga čina, bez dvojbe od Rima na-
dahnutoga, i koji, da tako rečem, ubi
proroka (39), u ovome nije takove i
tolike smjelosti, da Biskupa prosugjuje
i dirne u svetost njegovu i u krasnost
krasne duše njegove. Kaže mu samo da
je ražegao nekadašnje vjerske strasti,
štetne narodu srpskomu, i da je bolje
Srbe i Slavjane ostaviti u onoj vjeri u
kojoj su se rodili-, možda je još bolje
bilo, da su ostali pogani; nagovara
ga na bezboštvo ili Srboštovje, i kune
ga strahovitom (dakako) srpskom klet-
vom (39 pri svrsi). A ovo prorok divno
sklada s onijem što je u istome članku
sprpošio o Strosmajeru, da su mu to
jest sve moći i sva djela dobru uprav-
ljena.
* * *
svetijem Pismom ne dade se ništa do-
kazati, ni da je Isukrst Božanstveni
Otkupitelj, ni da je ustanovio svoju
Crkvu, ni da je Petar bio Poglavicom
Apoštolskijem, Vulićević niječe sve, što
se u svetome Pismu sadržava; pa spo-
minje li što ob Isukrstu, o Kršćanskoj
Crkvi, to on vadi iz povjesnice, koju
je učio u romanopisca Rčsuana Straus-
seva prepisatelja.
I drugi su, nije sdm Strosmajer,
skrivili i preko razloga protiva proroku,
ne promišljajuć, kakova bi ih nečest
mogla snaći, te bi Vulićević zbiljimice
ostao uvrijegjen; ne shvaćajuć, da je
on srpski čelovogja, da je u njem
božanstveni duh srpski, i da sav narod
srpski na mig proroka zdroždio bi ju-
nački sve đušmane njegove. Ali pro-
rokovo ustrpljenje ne poznaje mjere;
stresao bi se i razjario i najkrjepčiji
Jukićev drviš, a da se prorokovo čelo
i ne namršti — Još i tada Vulićević
ne bijaše prešao mit Sack im Pack pod
svete Dušanove šatore, još mu Gari-
baldijeva koračnica usne razblaživala
di quel cantar che nell' anima si sente,
kad u Poli, u Istriji, godine sedamde-
sete i druge, ljudi zločesti; preopaki,
bez dvojbe klerikalci htjedoše njega, mirna
i nevina u grob (avaj i pomagaj!) s
mrtvacem baciti (39); pa opet u samoj
slobodnoj Italiji, blizu varošice Sačile,
bili bi ga, po svoj prilici isti istahni
klerikalci, u rijeku utopili da mu upo-
moć ne dogjoše omamureni suortaci ta-
lijanski carabinijeri (39). Ovi smioni al
i smjehuravi pokušaji ostaviše proroka
kakova ga nagjoše nepreplašna, ustr-
pljiva, brižna ne radi sebe, nego radi
onijeh, koji za klapanje njegovo mare
ko za lanjski snijeg; ter, ko pravi ro-
doljub i iskreni vjeroljub, bojao se je
vrlo i boji se samo, da kojigod monsi-
njor ne bi romanuljskim bodežem ubio
miloga Biskupa Strosmajera (39).
* * *
Vulićević ne bi zatajao ijedne istine,
a i one, koje mu nijesu vele na diku,
ne zna premučatij on ih spominje; da
se ponizi. Dočijem dakle povijeđa sla-
vne dogogjaje, što je prekužio u Poli
i u Italiji, ne izostavlja prostodušno
kazati, ne kako mnogi čine licumjer-
ski, da je bogoslovac. Sramota velika
zajsto, ali nije sam tako nisko pao; i
Strosmajer se je istom smolom oprljao;
pa se prorok lako opravda, govoreć
mu: Ti si bogoslovac a i ja sam, i u
tom dakle nijesam gorji od tebe; mi
oba (jednako ? dopušta radi čednosti)
znamo, da se ozbiljni ljudi ko što sam
ja svijetom poznati Jelin sin, ne mogu
podsloniti na bogoslovske razloge (39).
Niti Bogoslovje, niti bogoslovac sadrža-
vaju u sebi znanja, jer ništa ragja ni-
štavca, kako ja već dokazali da se ne
može bolje u drugim svojim spisima (39);
jer sam reko, da je Bog nepoznat ljući-
ma., i jer Bog nije ni predmet ni sadr-
žaj Ijuckoga znanja (br. 26). Ako je
dakle nemoguće poznati Boga, sve ono
što govore o njem bogoslovci, i s&m
prorok Vulićević, jesu tlapnje; nema
objavljenja; kršćanstvo je izmišljotina,
tako zvano sveto Pismo je igraljka; sa
Vulićevića mračnost, kako se s&m
istinito nazivlje, ne vjeruje u papinu
nepogrješivost, i to je posve naravno;
ali on ništa ne manje radi te smjelosti,
pita ponizno od Strosmajera oproštenje.
Za sve da Petar nije nikad iz Pale-
stine krenuo, itako vjerni prorok dopu-
šta, da su i prije Kostantina Kršćani
pripoznavali rimskome Biskupu neko pr-
venstvo,.... ali mu se nisu nikad svi e-
piskopi kršćanski podložili, i nije mu
nikad Istok potpuno prvenstva pripoznao
(39). Ovo sve on crpi iz svoje povje-
snice; ali prava povjesnica nješto ina-
Čije glasi. Istina je, barem svijem kr-
šćanima, poznata, da je Petar krenuo
na više mjesta iz Palestine. Poredati
ovgje mnoštvo svjedočanstva od spisa-
telja svijeh vjekova, koji kažu i do-
kazivaju, da je Petar bio vanka Pa-
lestine i u Rimu, izgledalo bi, k6 da
se nadam zapanjiti Vulićevića, kako je
ostao njekoč zapanjen Balaam pred
mnoštvom sinova Izraelskijeh. Rijeću
samo, kako i pravoslavni vjeruju, da
je Apoštolski poglavica Petar prije do-
šašća u Rim utemeljio Antiokensku
Crkvu; pak se i od prve Petrove po-
slanice može razabrati, da je prošao
proz Pontum, Galaciju, Kapadociju,
Aziju i Bitiniju. Vulićeviću su možda
sve ove pokrajine i skm Rim u njego-
voj Palestini. Njemn svjedočanstva
svega svijeta ništa ne vrijede; on pi-
šuć povjesnicu ne vjeruje nego sebi;
a pokle je povjesnica izmet njegove
mašte nije čuda, što joj je slijepo i oko,
to jest zemljopis, koji je nazvan okom
povjesnice.
* *
A da mu je na žalost povjesnica
slijepa ne jednijem nego objema očima
Vulićević posve lako dokaziva. Hoćete
li znati ko je kriv, te je prorok ne-
znabožac ? Kriv je Bini, koji mu je dušu
porazio. Ko je kriv, te je Srbija pro
pala na Kosovu? Bez dvojbe Vatikan,
koji nije nikad pripoznao prava svjet-
skih naroda (39), prava to jest da
sužnjom drže Crkvu Krstovu, koja bje
uprav najpotištenijom sužnjom u Srbiji
navlastito pod Stjepanom Dušanom do
propadnuća Carstva. Ko je, pita još
bistrije prorok, ko je u Poljacima uni-
štio Slavjansltu sovijest, ter se nikako
s gledišta narodnoga ne dadu uvjeriti,
da su im ugnjetači Rusi ljubezniva
braća, i dostojni gospodari ? Ilim za
cijelo; i ako dobro uvidiš uzroke Poljske
propasti, ne ćeš rijet, ni da je plem-
stvo zavagjeno i gjelimice lutorsko
tomu krivo, ni da je tu prste uvukla
pravoslavna Ruska svakojakijem splet-
kama, ni da jadna Poljska obješena o
kukavnom plemićskom veto, bje razdi-
jeljena od jačijeh susjeda, nego ispo-
vijedićeš, da joj je Rim, prvi i najveći
uzrok (39). Napokon, da spomenem još
jednu krupnuj kv je w«roft,' darsn ~sc
Srbi bogumila u Bosni poturtili? Nijesu
uzrok usilnici turci, ni sami bogumilci,
koji su već prije dobrijem dijelom ni-
šta manje od Turaka raskvareni bili
izopačeni, i koji su prigrlili ćitap,
da sačuvaju i umnože imanje i go-
spodstvo nad potlačenijem kršćanima,
nego je uzrok okrutnost Vatikanska i
Ugarskih kraljeva (39) — Zajsto kaže
dobro i istinito Ljudevit Vulićević, da
ko je prodao dušu, može prodali i ruke
(br. 38).
Kimsko pitanje.
Danas smo na čudu, jer neznamo kako
da počmemo naš novinarski pregled. Pred
nama leži cio snop novina, svaka bi htjela
da se protjera u list prva, ali.... Fra Pocomio
čvrstiji je na nogama, dakle, napried Fra
Pacomio! Nek nas samo naši čitaoci negle-
daju krivim okom, Fra Pacomio nit je fratar,
niti li je, što no naša rieč, fratra vidio....
on, sasviem da vam je ovejani liberalac,
nadjeo si tudje ime, da u slobodnjačkome
glasilu Corriere de.Ua Sera piše, uz dobru
plaću dakako! svoje Note Vaticane, koje
mu, da istinu rečemo, stekoše dosta glasa,
pa ga slobodnjaci češće navadjaju kao —
auktoriteta. Evo dakle božičnjeg kolača Fra
Pacomio a: „Vrieme je da se uvjerimo, da
je dandanas položaj Vatikana prama drugim
državama toliko bolji, koliko je onaj Italije
gori. Dočim sv. Stolica uzlazi, Italija silazi-.
jedna stiče glasa, druga ga gubi. I u tom
prevrnuše uloge, jer dočim Vatikan, čvrst
na nogama, traži da bude umjeren.... vlada
talijanska potisnuta k propasti, množi po-
grješke, i pušta da se vriedjaju i da se prieti
na Pizanskoj postaji hodočastnicima, vraća-
jućim se iz Rima. Prava ti je rieč: motus
in fine velociorl Al je mučno pogoditi narav
ovoj svrsi: dali će, koje na višjem mjestu,
zaustaviti kola, koja udariše nizbrdice, il će
se on isti sa novom Italijom odkoturati!!
Evala! fra Pacomio! pogodio, motus in fine
velocior! — Lakpolako! prihvaćanadri-fratar,
da svršim. Cujmo ga dakle! „Rimsko pi-
tanje iz nova se podiglo, u interesu je i ka-
toličkih i nekatoličkih država pripomoći da se
jednom rieši. Ima dosta neriešenih pitanja, ko-
jim bi se htjelo riešenja. Od potrebe je njekim
državama moralna pomoć Crkve i Rimskog
Pape; drugi na to računaju; a svakomu na-
laže razbor da bude dobrohotan i popustljiv
sa Kuriom. Nemoš da dokažeš neodvisnost
Pape poslie noći 13 srpnja, poslie neslane
Mancinieve okružnice, poslie protukatoličkih
krugova i pokreta, poslie uvrjedi hodoča-
stnicima i nepristojnog...." Dosta! dosta !
JUra Pacomio, i suviše si izpoviedio, istina
Boga hvali, al da čujemo što kaže bratac
Bersagliere, koji je jednom po smrti Pia IX
poviknuo : „komu je do obraza, nemože no
da pljune čepajuć trupinu Papstva". Ali sad
je druge glave, tempora mutantur et Bersa-
gliere cum illis! Obećaje da će se svakog
uboga dana baviti o pitanju rimsko-njema-
čko-svjetskome, koje kaže da je „najkrupniji
i najzamrsitiji 'problem, sto zapao Italiju od-
kad je Italija". Na staru godinu komentira
članak Provincial Correspondenz-e (v. ,,K.
D." br. 2 Katolici u Njem.), te mrči: ,,P.
Corr." službeno je glasilo i jedno od pouz-
danijih carske njemačke kancelarije. Pozdrav-
lja mlado ljeto i naviešta, ko što ona misli,
dobar glas, biva promjenu političko-socijalnih
ideja, po želji carske krune. Posliedak je
toj promjeni častni mir sa Crkvom; prorjek
toj promjeni Gdanski sastanak; pripomoć toj
promjeni sve to bolje prijateljstvo izmed
Njemačke i Austrije; ideja nadahnujuća po-
litiku triju carstv& jest mirna budućnost....
Izmedj triju carstva (A. R. N.) osnovalo se
KATOLI
Veritalem facientes in charitate,
crescamus in illo per omnia, qui
est caput Christus.
(S. Paul. Eph. IV. 13.)
Izhodi u Ponedjelnik i u Četvrtak
Vos ipsos, auxiliante Deo, in dies alacriter opcram Vestram impensuros in tuenda salulari Ecrlesi« doclrina ammisque in
Religionis amore et in verse fidei professione roborandis,... (Pio IX. u papinsk. listu, 21 veljače 1872 pisaocim Katoličke Dalmacije,).
Ego interim clamito:
Si quis Cathedrae Petri jungitur,
meus est.
(S. Hieronym. Epis. XVI. ad Dam.)
Uvjeti predl»rojl»e. — U Zadru, unapried 7 fior. na godinu. - Po ostaloj carevini 8 fior. — Za inozemstvo 7 fior. i poštarski troškovi. — l'ređbrojba biva za cielu godinu; tko na svrhu godišta ne odbije list
smatra se predbrojnikom i za nastajuću godinu. — Predbrojbe i novac, najbolje postarskom doznakom, šalju se na Upravu Katoličke Dalmacije u Zadar, a dopisi „franco" na Uredništvo. — Uvrstbe po 10
novč. redak. Objave na 4 strani uz veoma nizku cienu. Svaki broj napose 10 novčića Rukopisi se ne vraćaju.
Br. 8 Zadar, Četvrtak 26 Sječnja 1882. God. XIII.
.Molimo gg. predbrojtiike, koji
su se došle oglušili opetovanim
pozivima, da ne kasne dalje. „Ka-
tolička Dalmacija" tojejedini list
u pokrajini da žive samom samca-
tom predplatom. Nek promisle da-
kle naši prijatelji, u koje iznimne
neprilike dovode administraciju ne-
točnim izplaćivanjem, kad na pr.
istom nakon pd godine, godinu cielu,
a neki ter neki i nakon dvie baš i
tri godine šalju, svoju predplatu!!!
Nek je dakle najtoplije preporu-
čeno obazriet se i na uvjete pred-
brojbe, koji iz nužde zahtievaju
predplaćivanje, inače kako pod-
mirivat ogromne mjesečne tiskar-
ske, poštarske i financijalne tro-
škove? Vrieme bi dakle bilo da
se već jednom čuje i prestanemo
bit prisiljeni udarat u ove diple.
Za okorjele dužnike pak udaraju
dru ge, valjda njirarer-p+M^ uduij•
suis, jer se isto može počet i ja jesam,
dakle mislim; ni Giobertovom osnovom
I' ente crea l' esistenle, koja njekako, ne
znam kako, na sveboštvo goni. Ova su
načela, kako se zna, izmišljena, ona
uvjek ne opstojahu, nijesu vječna; al
je Vulićeviću do vječnijeh načela —
Srpstvo je uvjek bilo, jest, i uvjek će
biti, prošlo, sadašnje i buduće-, narod
je dakle srpski vječan; te je po sve
naravno i temeljito, što on piše gledajuć
samo na vječna načela srpskoga svoga
naroda (Srpski List br. 3. god. 1881).
[26}; nu kad se promisli, da pamet
SovjeČja ne shvaća predmet vjere (26),
to slijedi, da je i Kršćanstvo nje-
što nesavršena, i ako nije dosad, da
će za cijelo Vulićević svojom Filoso-
fijom razviti nauk još plemenitiji, koji
neće opočivati na slabome potstavku
vjere, nego na vječnome temelju na-
rodnoga srpskoga razbora.
* * *
Kako je dakle Vulićević u položaju,
s&m sposoban i vrstan dokučiti koliko
Ovako se je mudro od sveboštva op- je dobra u Kršćanstvu, i uzvišenijem
čuvao, a kakovo protuslovje u načelu
njegovu nije ni moguće; u mračnoj
ništavetnosti ne vidi se protuslovja —
Srpstvo js upisano na njegovoj zastavi;
u Srpstvu je sve, što se igda žugjeti
može; u Srpskome narodu Je, omladino,
crkva tvoja, u njemu je sveti Bog tvoj
{Srp. L. br. 26). Srpstvo je svjetlost i
Bog Vulićevićev; i božanska su mu
načela: svi za Srpstvo, svegj za Srpstvo,
svud za Srpstvo, SV6 ZLI Srpstvo (br.
38). Srpstvo je Alfa i Omega njegova
filosofićkoga sustava — Vulićević s ove
tvrde Arkimedesove točke potresa ad
libitum nebom i zemljom; mjerničkijem
Prorokovo kuli ome ta nje
istuuiačeiio ')•
IV.
Mudraci svijeh vjekova, ne pozna-
vajuć il ne pripoznavajuć vjeru istini-
tijem Bogom objavljenu ili lioteć nju
u čemu god popraviti, biće vigjeli do-
sta muke, biće pamet istrošili u ljutoj
beaanici, dokle iznajdoše ili izumješe
glavnu točku, početnu misao, na kojoj
poslije ko na stožeruome kamenu uz-
digoše sjajne zgragje jakoga svog u-
ma, a višekrat bujne svoje mašte. Vu-
lićeviću bijaše izlišan tolik trud; on
on tome nije vele zadro glave, on do
tu ne davno bijaše mračan bogoslovac;
kada šće sreća, kob ili srpski bog, da
se istina proz njegovu mračnost objavi.
On u mah upozna visoki svoj položaj ;
sokolovijem okom razmotri sve vjero-
zakone i sve mudroslovne sustave; o-
mjeri im zamašaj, zamijeti im mkne;
pa k6 Prvi Napoleon s' assise in mezzo
a due secoli un contro 1' allro armali.
Uvidi, da u nijednome vjerozakonu
nema i ne može biti jasna pojma o
Bogu, što je Bog nepoznat ljudima; o-
pazi, da su i same mudroslovne prai-
stine krke i oborive. On zato ne po-
čimlje ni Descartesovom stavkom, ja
mislim, dakle jesam, je pense, done je
gestavom on vjfifitfl flfeaali .
bare; različifijem središtem, različiti-
jem promjerom; i po svojoj neograni-
čenoj volji njeke dosugjuje crkvi, njeke
narodu, a najopsežnije sebi. Onjepo-
miritelj, sudac i zakonodavac; on je
i Fichte a nadmudrio, (nije šale) on
je i jedini stvoritelj. Ela! dakle slu-
šajmo njega.
* * *
svojijem umom predvigjeti, dokle bi
se moglo još u naprijed čovječanstvo
usavršiti, tako je on sžun sposoban ne-
pristrano suditi, koliko je dobra i u
pojedinijem ispovijedima, i u pojedinoj
crkvi Kršćauskoj, koja ib budućnost
Čeka, i jesu li se kod njih pokvarila
kršćanska načela ili se na bolje raz-
vila. Što vidi, to iskreno kaže. On
vidi, da ljudi ne održaše u prvašnjoj
njegovoj jednostručnosli nauk Isusov,
svoja mu neslavna mn jenja nadostaviše,
i mi zbog toga u današnjem kršćansko-
rne sustavu (dakle i u pravoslavju, ako
je to kršćanski sustav) nalazimo sve
l) Pišuć ove članke po pravilima blago-
glasja, nijesam namjeravao tijem pokazati,
da volim blagoslasju, nego korenoslovju. Ja
se uprav obično ovoga zadnjega do njekle
čvrsto držim, pa vidim, da i privrženici pr-
voga ne ćeraju, niti moga, do »krajnosti
avojijem milićem. Što sam ovijem člancima
iznimku učinio, jest za to da svegj to bolje
istaknem i ukrijepim svoje i mnogijeh dru-
gijeh najtemeljitije uvjerenje, da je sve je-
dan te isti jezik, pisao se po korenu ili po
izgovoru, da je sve hrvački i kako piše Ka-
tolička Dalmacija, i kako pišu Slovinac i
Srpski List. Razlike su prave sitnarije.
Ako je narod Srpski i crkva Srpska
jedno te isto, o čemu su s Vulićevićem
svi pravoslavni uvjereni, i o Čemu ne
dvoje nego svojevoljni slijepci; ako je
suviše i Bog u Srpskome narodu, kako
prorok nadovezuje, i kako se bez na-
tege daje izvesti iz prednje stavke;
pa ako Srpski narod ima vječna načela,
koja mu nijesu od drugamo došla, nego
su u njemu; vrijedilo bi znati, što se
dakle ima rijet o kršćanskome nauku,
kojemu barem početak nije u Srpskome
narodu, za sve da se je vrjemenom i
na isti narod protegnuo ? Je li Kršćan-
stvo stvar nebeska, je li Isukrst bo-
žanstveno biće ? — Zbilja Vulićević,
u koje spominje, da mu je na zastavi
upisana sveta riječ: Srpstvo, kaže, da
je na istoj zastavi i Hristov Krst (br.
38), riječ, kako se doseći može, do-
sta časna, za sve da ne sveta, i koja
je znak ljubavi, žrtve, pobjede. I ne
samo na ovome mjestu, nego višekrat
dobro govori o namjerama i nauku
Isukrstovu. Isus paček, po riječi Vuli-
ćevića, htje utvrditi u ljudima pojam jed-
nog Boga na nebu i bratstvo svih ljudi
na zemlji..., a jednovitijeg nauka od o-
voga jamačno nema (26) — Ali, Što
sam ja mogao vigjeti, ne nalazim, te
je na kojemu mjestu bistro rekao, da
on vjeruje u osobna Boga razlučna od
Srpstva, a još manje da je Isukrst
Bog. Osoban Bog bi poremetio njegov
mudroslovni sustav. — Isus je, ako
ćete, izvanredan čovjek, koji Čudnovato
shvati (26) njeki nank, što prorok po
sve lako shvaća i odobrava. Kršćan-
stvo je dosad najpleminitiji rod vjere
rflzjjčitp. kolo- l'ntahnilp /'mlliivnsii imarinvin
(Srp. List br. 26.) fJojam Hristov, koji
je Filosof gori spomenuo, i koji on pot-
puno shvaća et amplius, izgubi se (al
ga je po sreći Vule našao) u pletežu,
u pometnji, u smetnji teologičnog be-
zumlja (26). Pojam se dakle Hristov
ne sahrani ni u Katoličkoj ni u pra-
voslavnoj crkvi, s toga ih on ne može
hvaliti, ali ih neće ni kuditi, neće na-
padati (ko razborito živinče) ni na Rim,
ni na Carigrad, ali takođjer neće bra-
niti ni jedne Crkve ni druge (26). Obje
su teško zabasale, prepiru se o sarai-
jem izmišljotinama; i što jedna i što
druga crkva drži i vjeruje nije Isukr-
stov nauk, nego budalaština. Filosof
pobraja njeke točke, o kojijem su ove
dvije Crkve zavagjene, kako o proisho-
gjenju Duha Svetoga, o nebu, paklu i
čislilištu, o poglavici vidivu i nevidivu
Crkve. On je duboko proučio sveto
Pismo, koje cijenim, da nješto govori
o Bogoslovju; on je bogoslovac, koji je
izašao iz tjesnoća teologa i teologije;
uu on zna i tvrdi, da niti bogoslovje
niti bogoslovac sadržavaju u sebi zna-
nja (39); a ništa ne manje hoće da
zna i nadutijem dostojanstvom visoko
proglasuje, točke zbog kojih se inate
rečene dvije Crkve, da su sve njihova,
naravno izmišljena i budalasta, mnije-
nja, koja se nikako u Hristovu nauku
ne nalaze (26).
kolnikd 8.014, protestanta 1.454.000.
musulmand 900.000]""'); prvijeh to jest
ima skoro 62 po sto, drugijeh nješto
više od 26 po sto, a trećijeh 12 po
sto, ili ukupno katolika i inovjeraca
38 po sto — Pravoslavni su u očitoj
većini, oni su i ogromnom većinom
gospodujući živalj; pak je pravoslavje
zaslužno (39) bilo za Slavenstvo, a
katoličanstvo bijaše po Filosofu štetno
Slovjenskijem narodima — Rimu, Va-
tikanu nije povoljno da Slavenstvo mi-
ruje. Katoličanstvo, voila /' ennemi, rđa
Vulićević; evo i sada triš okrunjeni pop
budi kosti njekih (filosof ih ne poznaje)
mrtvih (/?) svetaca, Cirila i Metoda,
eda bi on i u grobu, i u tmastu skutu
smrti našao prilike našoj šteti (26). —
Gje je dakle naravnijega zaključka,
nego rijet, da će brzo svi Slovjeni
uskratiti svoj posluh Papi, koji ih je
zbog viere izdesetao nožem i vatrom
(39), i da će svi prigrliti narodnu
vjeru, da će svi narod svoj smatrati
svojom crkvom, i narodu se svomu kla-
njati ko svome Bogu ? Ne bi li tako
Slovjeni usčuvali i okrijepili muževnu
cjeloću, koju Rim krnji (39) ? Ne bi li
se tako ne samo prepravilo, nego i
•fMM V^JJJ, OlU
je nada i najčvršće ubjegjenje filosofa ?
— Teško mi je naći se u oprjeci s
Vulićevićem, kojega sam bio došle
naučio častiti i hvaliti, o kojemu sam
došle toliko pametnijeh nazori naveo
i gledao istumačiti u korist čovječan-
stva ; ali mi je sađara spomenuti takav
sud, koji me je izneblušio, ter sam u
velikoj sumnji pomislio, da je i on pod
kožom klerikalac. Evo što je. Vulićeviću
je očevidno da će s vremenom sve one
razne vjeroizpovijedi, gori pobrojene,
iščeznuti, i u Slavenstvu da će ostati
samo pravoslavna i katolička crkva (26).
A zašto ? jer je u ovima viša pritega
nego u drugima. Klerikalci su, i ja š
njima, uvjereni, da će i pravoslavja
ne stati, ko što je ne stalo i drugijeh
raskola, da će se jednoć svi kršćani
ujediniti, i da će se svaki dan bolje
vidjeti obistinjene na svijetu Isukrstove
riječi: jedan pastir i jedno stado. Al da
takva šta i na pS glasa izreče Vuli-
ćević, ni ja ni drugi štioci nijesmo se
nadali. Ovaj saltus, ovaj skok jest div-
niji nego onaj Anibala preko visoki-
jeh Pireneja.
* *
Što će se dakle vrjemenom dogoditi
od Crkava Katoličke i Pravoslavne ?
Hoće li ih se Srbi i Slovjeni u opće
otresii, pa se čisto prihvatiti fdosofova
nauka? —• Ovgje iznenada Vulićević
čudno ševrlja: povjesnica mu filosofiju
muti, ter trtoši njekakav sud, koji ne
dolikuje ozbiljnu čovjeku kć) što je on,
i koji je vrijedan svu caklenu zgragju
njegovu u zrak rasprsnuti — On znade
i brojiti lijepo preko stotine,- pa je i
nabrojio 85.777 000 Slovjena; pra-
voslavnijeh je 52.946.000, Katolika
22.463.000, inovjeraca 10.368,000 (ras-
Nu ako je Filosof vratoloman i vi-
lenit po gorama, opet mu se pojavlja
blaga ćud netom na ravnicu padne;
ter ga se usugjujem, ko ystara prija-
telja, pouzdano upitati: Sto se dakle
]) Vrli Prof. Franki u preizvrsnome svome
gjelu Dnie poslanice dvaju pravoslavnih E-
piskopa, tiskanome lanjske godine u Zadru,
vadi (str. 160) iz časopisa Moskovski Tele-
graf iste godine, da ima u Ruskoj 14 mili-
juna samo raskolnika zvanijeh Bjeguni, koji
uče : ito antikrist davno carstvujet v russkoj
zemlje, v licje praviteljstua. A bezdvojbeno
je da bi se i katolika vise našlo, kad bi
im dopušteno bilo zvati se što su, i kad ih
vladini ljudi ne bi silom upisivali za ono što
nijesu, kao što su upisani u sljedbenike
ruske državne crkve mnogi katolici u Holm-
skoj Biskupiji. Mnogo je dakle sumnje, je
li sada u Slavenstvu većina tako zvanijeh pra-
voslavnika.
Veritatem facientes in charitate, >
crescamus in illo per omnia, qui j
est caput Christus. s
(S. Paul. Eph. IV. 13.)
Izhodi u Ponedjelmk i u Četvrtak
f
Vos ipsos, auxiliante Deo, in dics alacriler opcram Ves|tam impensuros in tucnđa salutari Ecclesi® đoclrina animisque in
Religionis amore el in vera; fidei professionc roborandis,... (Pio IX. u papinsk. listu, 21 veljače 1872 pisaocim Katoličke Dalmacije).
Ego interim clamilo:
Si quis Cathedrae Petri jungitur,
meus est.
(S. Hieronym. Epis. XVI. ad Dam.)
Uvjeti predl»rojl»e. — U Zadru, unapried 7 fior. na godinu. — l'o ostaloj carevini 8 fior. — Za inozemstvo 7 fior. i poštarski troškovi. — Predbrojba biva za cielu godinu; tko na svrhu godišta ne odbijo list
smatra se predbrojnikom i za nastajnću godinu. — Predbrojbe i novac, najbolje postarskom doznakom, šalju se na Upravu Katoličke Dalmacije u Zadar, a dopisi franco" na Uredništvo. Uvrstbe po 10
novč. redak. Objave na i strani uz veoma nizku cienu. Svaki broj napose 10 novčića Rukopisi se! no vraćaju.
Br. 10 Zadar, Četvrtak 2 Veljače 1882. God. XIII.
Obzirom na sutrašnji (2 veljače)
•1 ist je bio zatvoren danas
(1 veljače).
Dnevna pitanja.
Kud se god okreneš, koju god novinu
prolistaš, svaka udara u iste diple, zadruga
boluje, valja ju obnoviti, pa eto ti pune
vreće svakojakih propisa. Mi srno uvjek na
jednu upirali: podajte narodima onaj križ
sa kojeg je prvom prosjalo sunce pravog
bratstva, slobode, jednakosti., jer inače ni-
šta vam neće pomoći. Današnji nadri-slobod-
njaci, koji uvjek bulazne o nekoj slobodi, i
misle da je sloboda u bezvjerju (a takovih
ima na žalost i kod nas), bit će porugljivo
prijali-naše rieči, ali dnevni sgodjaji svje-
doče da je samo u krstu spas novoviekoj
zadrugi. Evo što piše isti Nord: Čovječan-
stvo putujuć stazom uljudnosti, nabasalo je
na razpuće: nove mu se staze otvaraju, sta-
rim nemožcš napried, niti je već smisla u
formulam, kojim se dosad ravnalo. Nema
više vjere u diplomatičku vještinu, pa ni u
istu vojničku snagu, sasviem da plaši. Iz-
kustvo uči da nije više računati na sveobći
glas, i da najpobjedonosniji rat oslabi i po-
bjeđitelja i pobjednika, jer obodvojieu tišti
mora oboružanog mira. Problemi koji se
dandanas prikazuju državniku nisu politički,
već gospodarstveni i družtveni. Iz nižih slo-
jeva zadruge iznikoše novi življi, da nado-
mjeste stare, koji propadaju. Za Cesarovih
doba reče neki Kimljanin: „ne sanupite suz-
nje u lornmu, da se neizbroje." Dobro ! suž
nji današnjeg vremena, masa se izbrojila:
znaju da broje, a da je u broju sila. Bro-
jem se i silom služe ko nerazborita djeca,
kojoj utiskaš u ruku pušku; a uljudjena za-
druga u pogibelji je da potone uslied ove
poplave. Crkva, temelj kršćanskoj zadrugi,
progonjena je i njezina vlast nepoznata. Dr-
žava se proglasila bezbožnom, učiona ju
sliedi i pripravlja naraštaj slobodnih misli-
telja. II ovoj smjesi porodiše se nove sile:;
ćifutstvo, koje se na jednom probudilo _ kći
jaka sila, razpolaže najstrahovitijim oružjem
novovjeke politike, bankom i novinstvom,
i traži iz petnih žila da uništi kršćansku
zadrugu, da ju zamjeni ćifutskom. I socija-
lizam sa svoje strane traži da sve razori,
pripuštajuć dojdućim naraštajima da na o-
vom uzdrmanom i opustošenom zemljištu
podignu štogod nova. Koja je dužnost vlada,
pita Nord, prama ovome? Nisu li dužne da
sbace sva politička natjecanja, i da se združe,
da tim načinom odaleče pogibelj, koja doje-
dnoj prieti ? Politici je promieniti stazu, i,
PODLISTAK-
A Sua Maestk 1' Imperatore
d' Austria
FRANCESCO GIUSEPPE I.
Ode.
Pera chi stolto infrangere
Osa il civil contratto;
Chi si solleva a vindice
Di necessario fatto,
E nato nella polvere
Vuol giudicare i re.
II Dio, ch' umilia e suscita,
Che sovr' i mondi impera,
Ti die su tanti popoli
Una corona altera,
Con cenno imperscrutabile
Signore a lor ti
Del turbo demagogico
Spreaza I' audacia impnra:
Di retori famelici
Deh! non aver paura:
hvala Bogu, ima još ljudi, kojito razumij u.
Nije bez neke, da starac Guljelmo, pri koncu
svog slavnog života, na domaku vječnosti,
drži ko posHednju svoju dužnost uzpostaviti
kršćanski značaj državi: kršćanski, biva, da
mu je temeljem zanajprije milosrdje prama
Siromašnoj ruci; i tu miso ostavlja oporu-
kom svom nasljedniku. Nije bez neke, što
njemački kancelir, nadkriljujuć stranke, traži
da pomiri crkvu i državu, dvie ćudoredne
moči, koje jedine, u zajednici, mogu se o-
prieti razpadu zadruge.
U zastupničkoj kući carevinskog
vieća trojica zastupnika priupitaše
vladu glede sazivanja pričuva. Ministar
odgovori da će se sazvati kako zakon
odredjuje, biva pa dobi pričuva, i da
će se vlada pobrinuti da se oživo-
tvori zakon o pomaganju obitelji, koje
bi usljed sazova pričuva bile u po-
trebi. Glede službenih izvještaja ob
ustanku, da je [data naredba nek se
odmah jave bojevi i imena poginulih
ili ranjenih, te da će vlada kako joj
stignu brzojavna izvješća, objelodanji-
vati jih.
zastuoni^tv Fos«5^znl^itaouiie Slovenski vladu o stanju SKO
škoj, gdje ima do 120,000 slovenaca u je-
dno 130 župa bez ijedne slovenske škole.
U već javljenom linancijalnotn krachu pa
rižkih bankiera bilo je štete, kako računaju,
za 5 miljarda franaka!
Rimsko pitanje.
Bit će se dalo na žao kojemu čitaocu,
da smo od jedne pretrgli pregled o „rim-
skom pitanju". Razumijmo se! Obećajmo
da ćemo po mogućnosti češće, pa i održa-
smo besjedu, dok nam vile ne došle k očima,
pa nam bilo za nevolju pretrgnuti, jer pro-
stor uzak, a rukopisa i preko ušiju. Neka,
bolje da pretiče, neg da ne dotiče. Sad
hajdmo na posao!
išTažu da je u nekoj noti, koju je talijan-
L' offa, di cui son' avidi,
Lambiscano al tuo pie;
Ma non scordare il titolo
Del tuo poter sovrano:
Pensa che su Te stendesi
Una celeste mano;
Ch' essa tremendo un compito
Commise alla tua fč.
Vertiginoso, splendido,
D' affascinanti tempre,
II" tuo potere, o principe,
E servitu pur sempre
Verso a colui, ch' a reggere
Ti pose sotto a sfe.
Fatti, per lui, degli umili
E degli oppressi scudo;
Non dispregiare il gemito
Dell' innocente ignudo,
E la giustizia un vindice
Ritrovij sempre in Te. —
Sublime sogno, eroico
Or sogna la tua gente,
Quasi una forza mistica
La tragge ali' Oriente;
ski popeeitelj za izvanjske posle St. Mancini
dne 20 pro|. poslao talijanskome poslaniku
u'Berlinu, grofu de Launay, izjavio da kad
ti papa Lav XIII odlučio ostaviti Rim, da
se^ u tudjinu zakloni, kod koje inostrane
vlasti, da bi samo otim izpovjedio da glava
kajoličke crkve može živjeti u tudjini, bez
svjptovne vlasti. Ta izpovied stvar je sasviem
nora i nije ju mogao izmisliti no onaj ple-
tipravda, što ravna talijanskom diplomacijom.
Mnogi su pape dosad morali iz Rima, da
drijgdje traže zakloništa, al jim nikad ni
najkraj pameti nije bilo da tim očituju, da
jim svjetovna vlast nije od potrebe za slo-
bodu i neodvisnost; pa ni istim neprijatelj im
nedade povoda odlazak papin da izmisle
slićjnih bedastoća. Koliko je kraljevi osta-
vilo svoju državu? Zar nije i Manujlo I.
izašao iz Piemonta? Pa zar je tim izpovje-
dio da mu Piemont nije od potrebe i da
ga ostavlja Francuzima ?
Kad bi se Papa zaklonio kod koje ino
stnne vlasti, nebi tamo tražio stalnu i trajnu
stolicu, već bi izabrao manje zlo, jer bi mu
bolje bilo živjeti kod prijatelja, no uz pro-
gonitelja. Ni tamo Papa nebi bio sasviem
slobodan i neodvisan; ali uvjek slobodniji i
necdvisniji no što je dandanas u Rimu. U
Rimuje sub hostili dominatione; vani istina
da nebi bio kod svoje kuće, al bi bi bio uz
prijatelje i sinove. Takvih nerazboritih umo-
vanja, ko što su ona popečitelja Mancinia,
ipalo ih je. Bježeć iz Rima Papa bi sasviem
protivno izpovjedio, od onoga što drži Man-
cini, te ne samo katolički sviet, dali i ista
slobodan ni neodvisan. Ta i g. 1849 kad se
Pio IZ sklonio kod napuljskog kralja, isti
Gioberti prozva ono sužanjstvo: cattivitči
gaetina.
Viesti o ustanku.
Po najnovijim viestima, koje nam stižu iz
Hercegovine, ustanak se posliednih dana ne-
što više razširio, te kad bi bili istiniti gla-
sovi koji se pronose, dosad bi ustaša po
raznim brvima bilo kakvih pet hiljada glava,
oboružanih i dobrim i lošim puškama, pa i
sjekiram i kocima. Da nisu sami urodjenici
Hercegovci, već da ima i tudjinske primjese,
to tvrde u jedan glas sve bečke novine, a
i tršćanski Cittadino pripovieda o četama,
koje udjoše u Hercegovinu, a i po uredbi
ustaša može se sumnjiti na izvanjsku, ako
i ne službenu, a to privatnu pomoć. Sve u-
staške čete diele se rek' bi na dvoje. Jedni
Quasi da sacro oracolo
Avvalorata spe.
Ch' a benedir si tornino
La profanati i tempi,
E voto dei tuoi popoli:
Tu, padre lor, 1' adempi,
Fa tuo quel voto — scioglilo
Dentr' a Bisanzio o re. —
Santa Sofia! tue cupole
Vedran piu liete il Sole,
Quel di che d' Asburg 1' aquila
Sopra lor fia che vole,
Ed accorra Bisanzio
L' imperatore e re.
Cattaro 23-1-82.
Nicolb Gradi.
Dvie sluge.
Iz moje bilježnice — pripovieda S. Dragoni
(Konac, v. br. 9).
XVII.
Marko i Milka liepo skladovali i gledali
stare kao oči u glavi. Marko se u dobru
nije pokočio, nego je ostao kakav je u pr-
zaposjednuli brda Sto se uzdižu uz crno-
gorsku granicu, izmed Trebinja, Gaokog i
Bileka, da jim bude Crnagora zapleće ti
slučaju poraza i da jim pojedini Crnogorci
pojačaju redove. Drugi uskokli u planine što
se dižu izmed Sarajeva i Mostara, da pre-
kinu svaku svezu izmed ovih dvaju gradova
jer put što vodi iz Sarajeva preko Konjica
u Mostar, nije svagdje popravljen, te je na
mjesta uzak i opasan za putnike. Ovi drugi
se protegli do u Zagorje i traže da se u-
čvrste po brdima na jugu Sarajevu, da tim
obvladaju cestom, koja preko Gorazde vodi
u N. Pazar, te tim prekinu svaku svezu
glavnog zapovjedničtva u Sarajevu sa voj-
skom u Podlimju. Hoće li poći za rukom
ustašam njihove nakane ? Uhvamo sa da
neće. Po izjavama vlade u poslanstvim rek'
bi da se u Beču misli satrti odmah u klici
svaki odpor, a da se onemogući svaki dalj-
ni ustanak, misli se učvrstiti neke točke.
Bože daj 1 bolje je i koji milijun više po-
trošiti, ali da svaka bude na vrieme. Za
svaki novčić koji se danas uštedi, moglo
bi se sutra potrošiti forintaču.
— Brzojavljaju iz Metkovića da je preki-
nuta svaka sveza sa Mostarom, te da tr-
govci opozvaže tužbu, kojom se tužili na
zabranu prolaza trgovačke robe, jer da i
tako pogibeljno slati robu.
— Iz Kotora javljaju, da sasviem da b.
Jovanović nije u najboljem zdravlju, ipak
da misli poć u Hercegovinu.
— Glas Crnogorca izjavljuje, što je
Niko Matanović, pobočnik crnog, kneza, re-
kaO^sfoVD^floriisniku. da ie rekao kn r>ri-
— Pišu nam iz Kotora dne 28 sječnja:
Na 26 tek. obnoć ustaše su napali na kuću
glavara u Prievoru na Sutorini. Bilo ih je
do 400: ukradoše 5 volova, 3 krave, 2 ko-
nja i 50 napoleuna u novcu: porazbiše sve
po kući i odnesoše svu prteninu, proliše
bačve vina i sve sudove ulja i izmlatiše
glavara i ženu mu. Zašto sve to? jer je o-
vaj glavar (pošten čovjek, pomorac) prija-
telj Austriji !
— Iz Kotora brzojavljuju 27 pros : kod
prolazka Llojdovog parabroda kroz zaliev
kotorski, ustaše razviše srpsku zastavu, al
ne učiniše ništa parabrodu, sasviem da bi
mu mogli nanieti zla sa brda nad Perastom.
— Nova Presa pišuć o ustanku ponovno
tvrdi da je ustanak vodjen vještim oficirima
i da je bio već odavna pripravljen i ure-
djen.
— U zadnjem sukobu na Koritu, u kojem
su i Krivošijani sa nekoliko uskoka crno-
gorskih sudjelovali, osim što su mnogo mr-
tvih i ranjenih imali, nekoliko jih, kako pi-
vač bio: čovjekom. Uz radnju i štednju
nadovezala se u njihovoj kući pobožnost,
ljubav i sloga, ko što i dolikuje dobrim
i kršćanskim obiteljim. — Zvonimira i Zorku
slali u učionu, jer su znali da je čovjek
brez nauka, ko drvo odsječeno. — Toliko
put bi ih, pače svakidan, ponukovali da im
čitaju i ponove što su u učioni čuli. — Tko
je tad pram djedu i babi? Po kadkad bi
Milka odvalila kakvu smiešnu, da bi se svi
nadušili smijati. Tako će ti jednom: „Da
nu čujte, što se je pritrefilo njekako u oči
sv. Tri Kralja priji Jeli. Rekne joj muž:
Ove je godine sedam nedjelja mesojednih,
imademo sedam koza, svake ćemo nedjelje
sredit po jednu, a u korizmu ćemo graha i
zelja, i što Bog da, po uzkrsu pak mlieka,
sira i masla!"
„Odkle ti sve to, povrne mu Jela, kad
koze pobijemo!"
To je bilo po malomu Božicu, rekne
Marko, ali da čujete što se je njemu ono-
madne dogodilo. „Petre, Petre", zove ga
njeko. „Dobra večer!" „Dao ti Bog dobro!"
„Sutra, kada podješ orati uzmi sobom le-
meš!" „A gdje mi je onaj sa njive?" Od-
Veritalem facientes in charitate,
crescamus in illo per omnia, qui
est caput Christus.
(S. Paul. Epli. IV. 13.)
Izhodi u Ponedjelnik i u četvrtak
Vos ipsos, auxiliante Deo, in dies alacriter oporam Veslram mpensuros in luenda salulari Ecrlesise doctrina animisque in
Religionis amore el in vene lidei professione ruborandis, — (Pio IX. u papitk. listu, 21 veljače 1872 pisaocim Katoličke Dalmacije).
Ego interim elamito:
Si quis Cathedrae Petri jungitur,
meus est.
(S. Hieronym. Epis. XVI. ad Dara.)
• i loli nrr-dbroibe — U Zadru, unaprieil 7 fior. na godinu. — l'o ostaloj carevini 8 fior. — Za inoeemStv 7 fior. i poštarski troškovi. — l'redbrojba biva za ciclu godinu; tko na svrhu godišta nc odbijo list
K,..-Ura se orcibroinikom i za nastajuću godinu. — Piedbrojbc i novac, najbolje poslarskom doznakom, sju se na Upravu Katoličke Dalmacije u Zadar, a dopisi „franco" na Uredništvo. - Uvrstbe po 10
nov6 redak. Objave na 4 strani uz veoma nizku cienu. Svaki broj napose 10 novčića Rukop.s. se no vrcaju.
Br. 17 Zadar, Četvrtak 2 )žujka 1882. God. XIII.
Pusti uzapti zaapesigaii ! Kad nam
je pređjašnji broj bio napratn Šibe-
niku, došla nam vieatdaje listuzap
ćen (radi jedne vlasti u kojoj smo
se tužili na Vis. Vladu što misli,
kako se pronosi glas, imenovati čla-
nom pokraj, školskog Vieća čovaiz
Brbskog kola). Da nadoknadimo či
tateljim, pretiskavamo sve što je
bilo važnijega u zaplienjenom broju.
Ovom prigodom budi nam dopušteno
opazit, da je list predat bio na raz
gledanje Drž odvjetništvu u pone-
djelnik na 8 '/. PO podne, a naredba
uzapta došla nam istom sutra dan
na 10 prije podne, dakle nakon punih
13 ura i po! Na čast im!
SANCTISSIMl DOMINI N0STR1
LBONIS
DIVINA PROVIDENTIA
P AP AE XIII
EPISTOLA. ENCYCLICA
AR, VPMPW,/IBILES FRATRE6 ARCHIEPISCO-
ORDINARIOS IN REGIONE ITALICA.
LEO
VENERABILES FRATRES
Salutem el aposlolicarn benediclionein.
Etsi Nos, pro auctoritute atque amplitudine
Apostolici muneris, et universam christianam
rempublicam et singulas eius partes inaxima,
qua possumus, vigilantia et caritate comple-
ctimur: DUDO taruen siugulari quadam ratione
curas cogitationesque Nostras ad 8e Italia
coDvertit — Quibus in cogitationibus et cu-
riš altius quiddam rebus humanis divinisque
suspicimus: anxii eniin et solliciti suraus cle
salute animarom sempiteroa; in qua tauto
magia fixa et locata esse omnia studia No-
stra oportet, quauto eam maiotibus periculis
videmus oppositam. — Cuius geueris peri-
cula, si magna unquatn in Italia fuerunt,
maxima profeeto sunt boe tempore, cum ipse
rerum publicarum status tnagnopere sit io-
columitati religionis calamitosus. Eamque ob
caussarn Nos movemur vebementitis, quod
siugulares coniunctionis necessitudines Nobia
cum Italia intercedunt, in qua Deus domici
liom Vicarii sui, magisterium veritatis, et
eatholicae unitatis centrom collocavit. — Alias
qaidem niultitadinem aiODuimns, ut sibi ca-
veret, et siuguli intelligerent, quae sua sint
iu tantis offeosionum caussis officia. Nihilo-
mino8, ingravescentibus tnalis, volamus in
ea Vos, Venerabiles Fratres, mentem dili-
gentius intendere, et, cotnnniam rerum in-
clinatione perspeeta, munire vigilantius po-
pulorum auimos, omoibusque praesidiis fir-
mare, ne tbesaurus omnium pretiosissimus,
fides catbolica diripiatur.
Pcrnicioaissima bominam secta, cuius
aactores et principes non celant neque dis-
simulant quid velint, in Italia iamdiu con
sedit: denunoiatiscjoe lesu Cbristo inimieitiis,
despoliare penitas institutis cbristianis multitu-
dinem contendit. Quantum audendo processerit,
nibil attinet dicere boe loco, praesertin cum
extent Vobis, Venerabiles Fratres, ante oculos
vel regioni vel moribus illatae iam labes et
rainae. — Apud italas gentes, quae iu
avita religionc constanter et fideliter omni
tempore permauserunt. imminuta unnc passim
Ecclesiae libertas est, atque acrias in dies
hoc agitur, ut ex omnibus publice institutis
forma illa et veluti character christianos
deleatur, qno semper fnit Italorum non sine
caussa uobilifatum genus. Sublata sodalinm
religiosorum collegia: proscript^Ecclesiae
bona: rata citra ritus catbolicos conubia;
in institutione iuveututis uullae potestati ec-
elesiasticae partes relietae. — Neque finiš
est nec modus ullus acerbi et luctuosi belli
cum Apostolica Sede suscepti, cuius caussa
inciedibiliter Ecclesia laborat, Romanus-
que Pontifex in summas angustias com
pulsus est. Is enim civili principatu spo-
iiatus necesse fuit ut in alienam ditionem
pote9tatemque oncederet. — Urbs aotem
Roma, augustisaima urbium christianarum,
exposita est et patet quibuslibet Ecclesiae
hostibus, profanaque rerum novitate pol
luitur, scbolis et templis ritu haerotico pas
sim dedieatis. Q'iin immo exceptnra fertur
boe ipso anno legatos et capita iuimicissimae
rerum catholicarum sectae, buc ad singu-
lare quoddam ooncilinm coetumqne profee
tnros. Quibus quidem huius deligendi loci
satis apparet quae caussa fuerit: videlicet
coneeptum adversus Ecclesiam odioro explere
procaci iniuria volunt, Romanoque Pontificatu
in ipsa sedc sua lacessendo, funestas belli
faces proxime admovere. Dubitandum pro-
feeto non e9t, quin impios hominum conatus
Ecclesia aliquando victrix fffugiat: certum
tamen, exploratumque est, bis artibus eos,
hoc a6sequi velle, una cum Capite totum
Ecclesiae corpus afficere et religionem, si
fieri possit, extinguere.
Quod aane velle eos, qui se italici uomi-
nis amantissimos profitentur, ineredibile vi-
deretur; nam italieum nomen, intereunte fide
_ T> vUl i— -rrt
stiana cunctis nationibus optima salutis prae- ]5j
sidia peperit, sanetitatem iurium, tutelam
iustitiae; si eaecas ac temerarias hominum
cupiditates virtote sua ubique edomuit, comes
et adiutrix omnium rerum quae bonestae
sunt, quae laudabiles, quaemagnae: si varios
civitatum ordines, et diversa reipublicae
membra ad perfeetam stabilemque coneordiam
ubique revocavit, horum profeeto beneficiorum
copiam uberius quam ceteris Italorum generi
iuipertivit. — Est quidem nimis multorum
baec labes et mamila, ut obesse et nocere
saluti aut ineremeuto reipublicae Ecclesiam
dicant: Romanumque Pontifieatum prosperi-
tati et magnitudiui italici nominis inimicum
putent. Sed istorum querelas absurdasque
criminationes aperte superiorum tempo-
rum monumenta convincunt. Revera enim
Ecclesiae summisque Pontificibus Italia
maxime debet, quod gloriam suam apud
omnes gentes propagavit, quod iteratis
barbarorum impresaionibua non sueeubuit,
et immanes Tarcarnm impetus invieta re-
pulit, et multis in rebus aequam legitimamque
libertatem diu cuuservavit, et pluribus
iisdemque immortalibus optimarum artium
uionumentis civitates suas locuplctavit.-Neque
postrema Romauorum pontificum baec laus
est, quod piovincias italicas ingeuio mori-
busque diversas communi fide et religionc
unas semper conservaverint, et a diucordiis
omnium funestissimis liberaverint. Atque in
trepidis calamitosisque te mporibus non semel
erant publicae res ad extremos casus prae-
cipitaturae, nisi Pontificatus Romanos ad
salutem valuisset. — Neque futurum est, ut
minus valeat in posterum, modo ne voluntas
hominum obsistens virtutem eius intercipiat,
neu libertatem impediat. Etenim vis illa
benefica, quae in institutis catbolicis inest
quoniam ab ipsa eorum natura sponte pro-
ficiscitur, immutabilis est et perpetua.
Quemadmodum pro salute animorum omnia
religio catholica et locorum et temporum
intervalla complectitur, ita etiam in rebus
civilibus ubique et semper sese ad hominum
utilitates porrigit atque explicat.
Tot vero ereptis tantisque bonis, summa
mala euccedunt; quoniam qui sapientiam
cbristianam oderunt, iidem, quidqnid contra
fieri a se dicant, ad perniciem devocant ci-
vitatem. Istorum enim doctrinis nihil est ma-
gis idonenm ad inflammandos violenter ani-
mos, concitadansque perniciosissimas cupidi-
tates. Sane in i is quae cognitione scientiaqoe
continentur, caeleste fidei lumen repudiant:
qno extincto, mens humana in errores sae-
pis8imc rapitur, nec vera cernit, atque illuc
evadit, ut in humileu foednmque ma-
taalismum abiTciatur. Spernuut iu genere
iirum. aeternam immutabilemque rationem,
3t supreinum legum latorem ac vindicem
Dum despiciunt: quibus sublatis fundamen-
ti consequeu8 est, ut, nulla satis idonea le-
gtn sanetione, omuis vivendi norma ab ho-
miurn voluntate arbitrioque sumatur. In ci-
vitc vero ex immodica libertate, quam prae-
di.nt et volunt, licentia gignitur: licentiam
setitur perturbatio ordinis, quae est ma-
xii et tunestissima pestis reipublicae. Re-
ve nulla foit aut deformior sp3cies, ant
mirior conditio civitatis, quam illa in qua
ta! et doctrinae et homines valere aliquau-
dipotueruut. Ac nisi recentia exempla sup-
pe'ent, ld fidem excedere videretur, po-
tue homines scelere audaciaque furentes
in.nta excidia ruere, et reteuto ad ludi-
brn libertatis nomine, in caede et incen
diidebacehari. — Quod si tantos uondum
set Italia terrores, primo quidem singulari
Dtbeneficio tribuere, deinde id quoque caus-
sa'uisse statuere debemus, quod cum itali
hones numero longe maximo in religione
cailica stodiose perseverarint, idcirco fla
gisarum opinionum, quas diximus, domi-
nalibido non potuit. Verurn si baec, quao
relo praebet, munimenta perrumpantur,
cohuo Italia in eos casus ipsos delabere-
tuqui maximas et florentissimas nationes
alitndo perculerunt. Etenim necesse est,
ut lilitudinem doctrinarum exitus similes
cor^uantur: et quoniam in eodem vitio
soi^mina, fieri non potest, quin fruetus
sse poenas violatae religionis gena ita
I lueret, qoia perfidiatn et impietatem
epa ingrati animi cumularet. Non enim času
quo, aut Ievi hominum voluntate datum
(Italiae, ut partac per Iesum Christum
atis vel a principio esset particeps, et
hti Petri Sedem in sinu gremioqne suo
docatam possideret, et longo aetatum cursu
i quae a religione catholica sponte fluunt,
tximis et divinis beneficiis perfrueretar.
Cipropter metuendum sibi magnopere esset
qd ingratis populis Paullus Apostolus mi-
niter nunciavit: „Terra saepe venientem
s>er se bibens imbrem, et generans herbam
aortunam illis a quibus colitur, accipit
bedictionem a Deo : -proferens autem spinas
e\ribolos, reproba est et maledicto proxima,
cus consiirnmatio in combustionem.u ')
Probibeat Deus hane tantam formidinem;
aue omnes pericula serio considerent, quae
jttim iam adsunt, partira impendent ab iia,
qi non commani utilitati, sed sectarum com-
nldis servientes, capitales cum Ecclesia i-
ndicitias cxercent. Qui certe, si saperent,
8 vera caritate patriae tenerentur, nec de
belesia diffiderent, nec de nativa eius liber-
tte detrahere, iniuriosis suapiciDtiibus ad-
acli, conarentur: immo vero consilia ab ea
opagnnn'la ad tuendam adiuvandamque ver-
trent: idque in primiš providerent, ut Pon-
t'ei Romanus sua iura reciperet. — Etenim
ss«epta cum Apostolica Sede contentio
qauto plus Ecclesiae nocet, tanto minus est
iDDlumitati rerum italicarum profutura. De
qa re alio loco mentem Nostram declaravi-
ijs; „Dičite, publica3 Italiae res neque pro-
rperitate florere, neque diuturna trauquilli
^te posse consistere, uisi Romanae Sedis
^ignitati et sumtui Pontificis libertati, prout
^mnia iura postulant, fuerit consultum".
Quapropter, cum nihil magis velimus, quam
t res christiana saiva sit, cumque praesonti
ialicarum gentium discrimine commoveamur,
V)8 vehementius quam unqnam alias Vene-
nbiles Fratres, hortamur, ut studinm carita-
tmque Vest aiu ad comparanda tot malorum
rmedia Nobiscum conferatis. — Et primum
Ciidem edocete summa cum cura populos,
(panti sit fidem catholicam possidere, et
(jiam magna eiusdem tuondae necessiias. —
(uoniam vero hostes et oppugnatores catbo
Ići nominia, quo faeiliua male cautoa deci-
pant, multis in rebua aliud agunt, aliud si-
nulant, valde ioterest occulta eorum consilia
pitefieri in lucemque proferri, ut scilicet,
') Ilebr. VI. 7—8.
comperto quid reapae velint et qua caussa
contendant, excitetur in catbolicis hominibus
ardor animi, et Ecclesiam, Romanom Ponti-
ficem, hoc est salutem suam viriliter aperte-
que delendant.
Multorum ad hane diem virtus, quae plu-
rimum potuisset, visa est aliqnantum in a-
gendo lenta et in labore remissa, sive quod
iusueti rerum essent animi, sive quod peri-
culorum non satis fuerit magnitudo perspeeta.
Nutic vero, cognitis experiendo temporibus,
nihil cssct perniciosius, quam perferre osci-
tanter lougiuquaui improborum malitiam, ex-
peditumque ipsis locum relinquero rei cbri-
stianae ad libidinem suaui diutius vexandae.
Ii quidem prudentiores quam filii lucis multa
iam ausi: interiorea numero, calliditato et
opibua validiores, haud longo tempore magna
apud nos malorum iucendia excitaverunt, In-
telligant igitur quicumque amant catholicuui
nomen, tempua iam esse conari aliquid, et
nullo pacto languori desidiaeque se dedere,
cum nemo celerius opprimatur, quam qui ve-
cordi securitate quiescuut. Videaut quam ni-
bil reformidarit veterum illorum uobilis et
operosa virtus: quorum et laboribus et san-
guine fides catholica adolevit. Vos autem,
Venerabiles Fratres, excitate cessaotos, cua-
ctantes impellite: exemp!o et auctoritate Ve-
stra universos confirmate ad exerceuda eou-
stanter et fortiter officia, quibus actio vitae
christiaoae continetur. — Ad hane alendam
augendamque experrectam virtutem, curare ac
providere opus est, ut numero, cousensu, ef-
ficiendis rebus, iloreant lateque amplificen-.
tnr *rir.id>.t/it.*>a nn'bna m:iTirni> nrnnnaitnm oit
fidei ehristianae virtutumquc ceterarum reti-
nere et incitare studia. Tales sunt consocia-
tiones iuvenum, opificum; quaeque constitu
tae sunt aut coetibus catholicorum hominum
in tempora certa agendia, aut inopiae miso-
rorum levandae, et tuendae dierum featorum
religioni, et pueris ex iofima plebe erudicn-
dis: aliaeque ex eodem genere complures. —
Et cura rei ehristianae quam maxime inter-
sit Ponti ficem Romanum in gubernauda Ec-
clesia et esse et viđen ab omni periculo,
molestia, difficultate Iiberum, quantum lege
possunt agendo, rogandos contendendo, tau-
tum, Pontificis caussa, euitantur et efficiantj
ueque ante quiescant, quam sit Nobis, reapse
non specie, libertas restituta, quacum non
modo Ecclesiae bonum, sed et secundus re-
rum Italicarum cursua, et christiauarum gen-
tium tranquillitaa ncceesario quodam vinculo
coniungitur.
Deinde vero permagni refert publicari ot
longe lateque fluere salubriter acripta. — Qui
capitali odio ab Ecclesia dissident, scriptis
editis decertare, iisque tamquam aptissimis
ad nocendum armis uti cousueverunt. llinc
teterrima librorum colluvies, hine turbulentae
et iuiquao cphomerides, quarum veaanos im-
petus nec ieges frenant, nec verecundia con-
tinet. Quidquid est proximis bis aunis per
8editionem et turbas gestnm, iure gestum
esse defendunt: dissimulant aut adulterant
verum: Ecclesiam et Pontificem maximum
quotidiania maledictis falsisque criminationi-
bus hostiliter petuut: nec ullao sunt tam ab-
surdae pestiferaeque opiniones, quas non
disscminare passim a^grediantur. Huius igitur
tanti mali, quod serpit quotidie latius, aedulo
prohibeuda vis est: nimirum oportet severo
et graviter adducere multitudinem, ut intento
animo sibi caveat, et prudentem in legendo
deleetum religiosisaima servare velit. Praote
rea acripta soriptis opponenda, ut ars quae
potest plurimum ad perniciem eadem ad ho-
minum salutem et beneficium transferatur,
atque inde remedia suppetant, unde mala
venena quaeruntur. — Quam ad rem optabilo
est, ut saltem in singulia provinciis ratio
aliqoa instituatur demonetrandi publicc, quac
et quanta sint singulorum christianorum in
Ecclesiam officia, vulgatis ad id scriptionibus
crebris, et, quoad fieri potest, quotidianis. In
primiš autem sint in conapectu posita reli-
gionis catholice in omnea ge ntes praoelara
merita: explicetur oratiooe virtus eius pri-
vatis publiciscqe rebus maximo prospera et
ealutaris: statuator qoanti sit, ccleriter Ec-
clesiam ad illum dignitatis locum in civitatc
revocari, qullumt divina eius maguitudo, et
\ Veritatem facientes in charitate, \
<j crescamus in illo per omnia, qui j
\ est caput Christus. s
\ (S. Paul. Epli. IV. 13.) \
Izhodi u Ponedjeliik i u Četvrtak
Vos ipsos, aimlinnte Deo; in tlles alacriler opcram Vetram impensuros in tuenda salutari Ecclesife doclrina animisque in
Religionis araore el in verae fidei professioue roboiandis,... (Pio IX. u oapinsk. listu, 21 veljače J872 pisaocim Katoličke Dalmacije).
Ego interim clamito:
Si quis Calhedrae Petri jungilur,
meus est.
(S. Hieronjm. Epis. XVI. ad Dara.)
Uvjeti pretlbrojbe
Br. 19
iretluru|1JC, _ U Zadru, unapried 7 fior. na godinu. - Po ostaloj carevini 8 flor. — Za inoimstvo 7 fior. i poštarski troškovi. - l'redbrojba biva za cielu godinu; tko na svrhu godišta ne odbije list
smatra se predbrojnikom i za nastajuću godinu. — Predbrojbe i novac, najbolje postarskom doznakom, šalju se na Upravu Katoličke Dalmacije u Zadar, a dopisi „franco na Uredništvo. — Uvrstbe po 1U
novč. redak. Objave na 4 strani uz veoma nizku cienu. Svaki broj napose 10 novčića Rukopisi se »e vraćaju.
God. XIII Zadar, Četvrtak 9 Ožujka 1882.
Dnevna pišanja.
List, kog nazad malo dana sv. Otac
Lav XIII. posla talijanskim biskupima,
i kojeg doniesmo u cjelini u br. 17
„K. D.", dao je povoda mnogim član-
cima svakojakih novina. Izmed ostalih
piše londonski Freeman' s Journal:
Slobodna crkva u slobodnoj državi bijaše
ideal, kog pokojni Cavour iznese pred
mladu Italiju, dočim je dvor Emanujilov
izseljivao iz Turina u Rim, uništiv
papino suverenstvo i upropastiv finan-
cijalno Florencu. Mi danas vidimo što
uprav znači ova izreka. Država je da-
kako slobodna. Mletke i Quirinal po-
vratiše Italiji; crveni austrijanski husar
vidja se istom s onu stranu Trentina.
Jedino za Čim mogu još uzdisati ta-
Ijanci jest Italia Irredenta, izreka ne-
izvjestna i neozuačiva poput njemačkog
Vaterlanda (otačbina). Ali što je slo-
bodna crkva u slobodnjoj današnjoj
državi? Cavourov san o ujedinjenoj
Italiji obuhvaćaše za stavno i papinu
državu; ali oni, koji tu ideju primiše
u zalog, oskvrnuše ju. Slobodna država,
koju oni izvedoše, učini sužnjem Crkvu.
Ne samo zapremiše njezin posjed, dali
V2 ip jfllOBfi VMŠfr kt?
šćanskog svieta. Ni osoba sv. Otca,
koja u svim vjekovima izira današnjeg
bijaše sveta i nepovriediva, neosta slo-
bodna od zlog nasilja, koje revolucija
uvede u vječni grad. Vidjesmo pogrdjen
lies tmfva pape, napadnute pratioce;
znamo da je živućemu nemogućno
obavljati svoju visoku službu sbog
vladinog strahovanja sjedne, a njezinih
prirepina s druge strane. Važni list,
kog Papa ovih dana posla biskupima
Italije, navraća još jednom pažnju izo-
braženog svieta na pogibelji koji bi se
mogle izleći uslied današnjeg položaja
u Rimu. Papa se u velike tuži na po-
težkoće i pogibelji, koje mu priete.
Sviet je čuo dosta govorkati o zakonu
„delle guarentigie", kad topničtvo E-
raanujila probi kapiju Porta Pia. Što
se sbilo sa onim famoznim dokumen-
tom? zar su obećanja vlade talijanske
prazna, ko što su prazne njezine bla-
gajne?
Ona svečana 03jeguravanja, učinjena
pred Europom u čas kad se prekršio
medjunarodni zakon, zalegla su. Sviet
bezbrigom gledao... ponašanje talijan-
ske vlade prama Papi. Katolička stranka
u Italiji bila se smela. A1 malamalo
stvari se promjenjuju, ne samo u svietu
dali i u Italiji.
Pripoznato je napokon da je Papa
od potrebe družtvu, i da je njegova
podpuna osobna sloboda kao i ona
Crkve potrebita urednoj kršćanskoj
vladi. Italija, katolička Italija od po-
trebe je da se prva makne. Eto ju
zove sv. Otac da se makne za slobodu.
Odzvonilo je pasivnom odporu, sv. Otac
je izjavio da je od potrebe djelovati.
Biskupi i svećenici ponukovani su, da
se probude i da se bore za Crkvu,
koja je u velikoj pogibelji; da pomognu
svjetovnjacima u svetom radu, da do-
biju pripomoć novinstva, u jednu rieč
da se posluže sa svim sredstvima.
Važnost ove izjave sv. Stolice niko
nemože poreći. Dokaz je.... da duh ^
Ildebranda nadahnuje Lava XIII., ko
jednom Pia IX".
Dnevne viesti.
Iz Vatikana. U prošlom smo broju
javili kako je sv. Otac Lav XIII. dne
2 tekuć, navršio 72 godinu svog slav-
nog života. Kardinali, prisutni u Rimu,
onog jutra podjoše svi skupa u Vati-
kan, da Čestitaju visokom svetčaru.
Sv. Otac primi Kardinale u dvorani
del trono i po kratkoj besjedi dekana
kardinalskog sbora Di Pietro, sv. Otac
zahvaliv na čestitkam, izreče nekoliko
rieči, spominjuć kako se uslied lanj-
skih sgodjaja cio katolički sviet uz-
budio, i kako su se iz raznih krajeva
podigli glasovi na obranu sv. Stolice.
Sv. Otac spomenu, kako su se nepri
jatelji uzalud trudili da ušutkaju ovo
važno pitanje (rimsko), i izjavi da se
to pitanje neda ušutkati i da će ga
nestati istom tada kad bude obranjeno
dostojanstvo i sloboda sv. Stolice. Za-
vrši tvrdnjom da će se jednom drnžtvo
f pr&poru&a mu, da vrši medjunarodne du-
žnosti, da se izbjegne sukobu sa Englezkom
i Francezkom.
Yiesti o ustanku.
čela reda, ćudoredja i pravde, kojih
je čuvalac rimski Papa.
Carevinsko meće. Kako pišu iz Beča
pražkoj Politici, carevinsko bi vieće i-
malo do svibnja svršiti svoja zasjeda-
nja, a tad bi pokrajinski sabori počeli
saborisati. To najtoplije žele Poljaci.
Do kojeg dneva razprava o budgelu
bit će svršena, a tad će doć red na
predlog o carinarskoj tarifi, pa o obr-
tnom redniku, o noveli izbornog reda
i o školskoj preinaki. Po zaključcima
desnog središta i pravog središta i-
mao bi se po uskrsu pretresati i pred-
log o uredjenju kongrue. Odbor za
kongruu još nije počeo viećati.
Porez na kafu. Češki klub je odlu-
čio glasovati samo za 10 fiorina pri-
reza na kafu, a ne za 16 ko što bi
htjela vlada.
Poljački klub i klub središta odlučili
su glasovati za tarifu, ako jim vlada
dade nekoliko polakšica- Kakovih će
polakšica dobiti naši zastupnici ? Da
će se promieniti neprijazni sustav pra-
ma srpskome pučanstvu Bosne??
Zemun, 6 ožujka (u 12 s. I č.):0-
vog Časa Srbija proglašena kraljevinom.
(Proglas je učinjen u skupštini. Ur.)
U Kotoru, 1 ožujka.
Ovo je dan devetnaesti da se veselo opet
vije slavni barjak ukupne nam mile domo-
vine na visinah Stepena, Ledenica i Grebena.
Bili su do tad od prošaste jeseni zlosretni u-
staše bili ga razvili crnogorski. Neću ovim reći,
da su ustaše bili ga razvili znanjem crnogorske
vlade; ali će bit bilo drago prolazećim Cr-
nogorcim, pa otud takodjer dolazi što Crno-
gorci sad ustašam pomažu zanovetati Švabam
na onih pozicijah i onako po malo gdje koga
ubiti, gdje koga raniti. Kakovim su ga vi-
težkim junačtvom, mili Bože, naši slavni
vojnici na one visine uzašli i kako slavno
opet naše zajedničku slavnu zastavu raz-
vili! Da kako, bili su im u pomoći Bog,
njegova Sveta Majka i Sveti naš Tripun, jer
su išli za dvije pravedne stvari: da povrate
red i da izbave naše siromašne katolike od
napadaja one nemilosrdne zalutaoe braće I
Ali samo recimo ovo polahko, da ne uvrie-
dimo ćućenja i misao njihovih slavnih od-
vjetnika a la Risto-Kovačić — koga ipak
naše mudre školske Vlasti jošte na c. k. i
kršć. kat. gimnaziji u Kotoru drže ad ma-
goni i isti „Narodni List", koji inače pusta
nekom budalastom „Pravici", da mu u njem
pred hrvatstvom vience plete.
Pravo bi bilo da se dobri sinovi naše
Boke Kotorske svi brinu doznati imena o-
nih slavnih junaka, koji su dne 9 i 10 ve-
ljače pali u osvojenju onih divljih visina i
da njihova imena s ponosom spominju. Oni
zlosrećnici misle da je to velika zaslužba
pred gospodinom Bogom onako nečovječan-
ski napasti na dobre katolike, kako su ono
napali dva tri dana prije nego je slavna voj-
ska pošla gori, na putu izmedju zloglasnog
Risna i našeg dobrog i junačkog Perasta,
0 čem ste dopis imali. Koliko su oni pra-
voslavni dobri, vidi se i iz toga, što su i
žene pa i djevojčice iz revolvera na našu
vojsku pucale. I upravo onaj slavni kapetan
što je prvi na Orahovcu pao, smrtno ranjen,
pao je od revolvera jedne djevojke. Govore
mi, da je ovo profesoru Ristu Kovačiću —
preliep slučaj, prefina epizoda, prezgodan
podatak za neku romanzu o današnjem slav-
nom ustanku pravoslavnih Srba. A ja mislim,
da je ono najbolji znak skrajnog barbarstva:
ne znadu se ni prekrstiti — a o Otče našu
1 Zdravoj Mariji nije ni govora — a znadu
revolverom pogadjati i ubijati vjerne careve
junake.
Oni divljaci brdjani rado bi bili opljačkali
i naš Perast i pobožnu našu katoličku Ljutu
i Dobrotu; ali isto kad su nevoljne žene i
dječica zaprosila da im Ljuta i Dobrota dade
skloništa, katoličkim milosrdjem biše prim-
ljeni, ugostjeni i sklonjeni na sigurno, kako
da bi bili katolici. Osobito se u ovom ka-
toličkom milosrdju pokazao i iztako naš vrie-
dni nač. Marović.
_ — Pišu iz Dubrovnika, da su ondje uap-
sili novinarskog dopisnika Gopčevića i tr-
govca Alekšica i oba su predata vojničkom
sudu. Englezu Evvansu, posrednom dopisniku
dubrovačkog „Slovinca"
boljem putu, već na podne stigne pred Du-
bočain, i tu izvjestno doznade da ima samo
okolo 40 ustaša, te udari odmah na njih i
nečekajuć sbor Zambauerov. Ustale bijahu
potučeni, te ostaviše 3 mrtva i 4 ranjena.
— Kapetan Loy vrati se u Konjic na 4
tekućega. Stanovnici na putevim bijahu mirni.
U Zagorje vratio se je veliki dio mužkog
pučanstva. — Podmaršal Jovanović javlja
dne 6 tekućega: odieli 67. pukovnije i 6.a
bataljuna lovaca potraživahu na 5 tekućega
sa Korita i Atovca prama Ruoki i Lukoviću,
gdje je bilo naviešćeno da se nalazi četa
ustaša pod vodstvom Ljubovića. Vojska koja
je bila odpravljena proti ovoj četi iz Neve-
sinja prama Jaseni, nije ju zatekla. — Osim
toga, lovački poljski bataljun broj 20 i
odiel 11. pukovnije potraživahu iz Bileća u
Ljubinja na 4 tekućega Vidušu planinu, i u
Vlaški uapsiše 14 sumnjivih osoba. — Na
4 tekućega bio je mali okršaj kod Skodji-
grina izmedju žandara i ustaša. Ustaše po-
bjegoše. — Na osvit 5 t. bilo je pucanja
kod Grebena i Knezlaca.
chester Guardiana"
da
dopisniku „Man-
Petrograd, 5 ožujka: Prispio Skobelev.
Na peronu dočekalo ga je mnogo osoba,
medju ostalim i vojnički častnici. Nekoliko
osoba klicalo : Živio!
Alesandrija, 5 ožujka. Uvjeravaju, da je
Arabi bey onomadne dobio sultanovo pismo,
u kojem odobrava njegov umjereni postupak
„Pali Mali Gazette"
naredjeno je, da kroz tri dana ima ostavit
austrijsko zemljište. On je kako javljaju
uskoknuo u Crnugoru.
-- Beč, 7 ožujka: Podmaršal Dahlen
javlja iz Sarajeva na 6 tekućega: poslanje
vojni sbor pod pukovnikom Zambauerom s
gornje strane Neretve da pročisti Dubočain,
gdje je bilo dojavljeno da ima mnogo ustašž,
Naredjeno je i posadi Konjice da podupre
sa svoje strane ovu zadaću. Sbor Zambauerov
odputovao je iz Bjelemića na 4 tekućega, a
u isti dan krene iz Konjice kapetan Loy sa
sborom vojske preko Biljana. Ovaj sbor, po
Slovenci.
Slovenski zastupnici u mučnom su polo-
žaju u carevinskom vieću. Dio su većine,
drže jih za vladinu stranku i sbilja glasuju
za sve vladine predloge. Sasvim tim još jim
vlada nije izpunila obećanja, iznesena a pre-
stolnom govoru, <> provedbi narodne ravno-
pravnosti. Ravnopravnost narodnosti za Slo-
vence neuznapredova pod današnjom vladom,
dapače nazadova. Slovenski jezik, koji je
kroz deset godina vriedio u uredima k6 sn-
dovni jezik, eto se sada izbaca i u Kranj-
skoj, gdje su Slovenci u pretežnoj većini;
izjavljuje se da slovenski jezik nije zemaljski
jezik i popečitelju pravde nije još pošlo za
rukom odstraniti ove odnošaje. I na školskom
polju opada u oči, da današnji popečitelj
nastave sliedi kriepko stope Stremayerove
germanizacije. Predsjednik popečiteljstva
često uvjerava, da želi ravnopravnost svih
narodnosti carevine, ali kod njega sjedi po-
pečitelj nastave komu je deveta briga ta
ravnopravuost. Već je g. 1880 vlada bila
ponukovana, da u slovenske krajeve za slo-
venske djake uvede slovenski nastavni jezik.
Od tad su protekle dvie godine, a na sred-
njim učionam sve po staru. U Gorici je
nastavni jezik njemački, sasviem da tamo
nema no gdjekoji niemac, dočim je većina
slovenska i talijanska. Djak, koji želi ući a
srednju školu, ne bude primljem, ako nepozna
njemačkog jezika. Od 44 djaka samo 30
primiše, ostale odbili s nepoznavaoja njem-
štine. Eto posljedica. Barem da bi u nižoj
gimnaziji uveli slovenski naukovni jezik. U
Trstu, Istri i drugim primorskim stranam
nema no njemačkih i talijanskih škola, ni-
jedne slovenske. Za Kranjsku se je odredilo
u buđgetu tri sjednje škole sa njemačko-
slovenskim naukovnim jezikom, ali i u tim
školam glavniji se predmeti predavaja nje-
mačkim jezikom.
I obzirom na učiteljišta god. 1880 za-
kljačilo se, da se uvede slovenski naukovni
jezik u učiteljišta ljubljanska i marburgska,
jer su odredjena za same slovence. Za ljub-
ljanska učiteljišta odredio je popečitelj na-
stave, da sc uvede za neko predmete prve
školske godine slovenski jezik, ali ni tu
nije bio dosliedan, jer na muškom ačiteljištu
naravcslovje predava se slovenskim jezikom,
dočim na ženskom učiteljišta njemačkim.
Pučko škole pako u Goričkome su slovenske,
u Istri i dandanas većinom njemačke. U
Kranjskoj su slovenske, u Štajerskoj svako-