Razprava Roea-Surija
(pred Sudom 28 listopada).
Šibenik, 29 listopada.
Raspravi predsjeda sudac Višić,
jer pristav Foretie bolestan. Pero-
vodja Brkao.
Tužitelj Roca ne ima branitelja.
Na obtuženičkoj klupi vlč« Šurija ;
branitelj dr. Pini.
Sudac nutka stranke na pomirbu.
Roca pristaje pod uvjet, da mu
vid. Surija dade pismenu izjavu.
Šurijin odgovor nezadovoljava ga.
Cita se obtužnica. Dneva i pr.
rujna, na dan izbora II.ga tiela u
Zlarinu, vlč. Šurija — pulujuč iz
frvić-Šepurine u Zlarin pred raznim
1 mnogobrojnim osobam o Roči iz-
razio se: za izbora na cesarevinsko
vieće god. 1891 Roca prodao ure-
dnika „K. D.tt velečastnog Prodana
za for. 200; te mjesto za nj gla-
sovati, glasovao je za velečastnog
Dapara. Pa ne samo Roca, nego i
velečastni D. 1. Begoti i D. Juraj
Dešpalj. Ta potvora i kleveta na-
pram Roči izrečena po D. Anti Su-
riji kroz štampu došla u javnost.
Zadarski „11 Palmata" nadnevka
2 pr. rujna pod naslovom „a pro-
posito delle elezioni di Zlarin" Šu-
rijinu potvoru donio.
Sudac opaža na obtužnicu, da su
rieči „eventualno nagradi" po Sad
uvriedijive; Sud nikoga nenagra-
djufe.
Roca opravdava, da u obtužnici
stoji „po njegovoj (Šurijinoj) za-
sluzi kazni, eventualno nagradi".
Sa „nagradi" nije htjeo slavni Sud
uvriediti; pod ^nagradi" razumie-
vao je riešiti, A dakako za vlč.
Šuriju riešenje bilo bi nagrada,
Sudac znade da Roca poznaje
izvrstno hrvatski. On sudi po kako
je napisata rieč „nagradi". Osudju-
je Rocu na 5 for. globe, eventual-
no 24 sata zatvora, sa pravom pri-
ziva. Roca uložit će priziv.
Prelazi se na samu razpravu.
Obtuženik Šurija (talijanski); Za
stalno drži, da je to bilG dneva 4
pr. rujna. Napominje, kako je Roca
agitirao u Zlarinskim izborima ob-
činskim, a nije imao prava, pošto
pripadnik druge obćine. Izvaljuje
ih krupnih. Da je Roca glasovao za
Predana ili Dapara za nj sve isto:
oba su ,,per la Grande Croazia".
On nije htjeo uvriediti Rocu. Što
je „Daimata" donio, to je njemu
poznato, da je i urednik znao. On
je izlamo, nakon što mu je rav.
učitelj Vodica Cipiko pribadao o po-
razu u Zlarinskim izborim pri IILmu
tielu. Sa Cipikom govorio je onako
akademički. Znade, da je Dapar da-
režljiv i velikodušan. Roca mogao
je promišljali: ako izpadne posla-
nikom Prodan ne ću imati nikakve
koristi, izpadne li Dapar, Dapar pru-
žit će štogod. Da je Roca primio
for. 200, kazivao mu Filip Petrić
opravnik generalnog osiguravajućeg
družtva Tršćanskog početkom pro-
šlog kolovoza u Prvie-Šepurini pred
Arturom vitezom Draganićem. Istu
stvar kazivao mu i Antun vitez Šu-
puk, jer da je i njemu Petrić pri-
čao Roca mjesto tužiti njega,
bijaše tužiti Urednika „Dalmate".
Roca: lšd bih na dugo, kad bi
se osvrnuo ua primjetbe obtuženika
o zlarinskim izborima. Kakva je i
koja je agitacija bila sa strane
vlč. šurije, te da je napokon i od
vodičkih mameluka pomoć prosio
za agitaciju, želi li slavni sud, mo-
že namah listovima vlč. Šurije do-
kazati; u žepu sa mu. Pripovieda
o izborima god. 1891 za cesare-
vinsko Vieće; pa kako je bio u
oči izbora na dogovorim u zadar-
skoj narodnjačkoj čitaonici. Usljed
dvokratnog brzojavnog naloga sa
strane vlč. Prodana on je glasovao
za velecienjenog Dapara. Pokazuje
„K. D.tf 17 ožujka 1891 br. 16
gdje se na uvodnom mjestu dotične
brzojavke nahode. Prvom brzojavu
nije vjerovao, jer narodnjaci svega
kadri, pa se bojao njihova mane-
vra. Brzojavno priupitao Prodana:
je li brzojavka istinita. Tako su oni
bili oduševljeni za Prodana -- jer
pravaši, ko što je i on — da vlč.
Regoti i Dešpalj samim brzojav-
kam jedva vjerovaše; njemu (Roči)
predbacile, da se je okužio naro-
dnj ačkoj čitaonici; on (Roca) mo-
rao je izletiti preda nje na Pe-
rušić, da dodju glasovati. 1 glaso-
vaše za Dapara jedino usljed pri-
vole i naredbe Prodanove. Naro-
dnjaci kandidali Dapara, da podlegne
Prodan. Nego u Daparu narodnjaci
seprevariše; to je on i predvidjao,
pošto mu poznata čeličnost Dapa-
reva. Pa baš kad vlč. Surija ....
(ovdje izostavljamo dva tri redka
privatne naravi. C/r.) Od Dapara
nije novčića primio; od toga ga
Bog učuvao: sve za obraz, obraz
za ništa; bolji je dobar glas nego
zlatan pas. On je pristaša stranke
prava, a ovi se nepodmićuju. Ne-
vjeruje, da je g. Petrić — tadašnji
tajnik Benkovačke obćine — tu kle-
vetu vlč. Šuriji izlanuo; njemu Pe-
trić nije uručio Daparovih for. 200
Gosp. Sudac može se osvjedočiti
(čita) po .,K> D." br. 65 tek. god.
kako je on ^vierno i nepokolebivo"
stajao uz i za Prodana. U slučaju,
da je g. Petrić šta takova obtuže-
niku kazao, zahtieva — ako je na
vrieme — da se i protiv njega ka-
zneno postupa. Nije tužio sudu Ure-
dnika „Dalmate", jer bi tad bio
prašio sedlo; Urednik nije kriv, ako
su mu dopisnici lažljivi, a opet vlč.
Surija klevetu turio prvo nego li
je u j,Dalmati" izišla. Vlč. Šurija
težku klevetu na njegov značaj je
bacio. Traži: da se protiv Šurije po
zakonu postupa, da ga se kazni; da
plati parničke troškove; a pošto sva
prilika, usljed po njemu izušćene
potvore — ista potvora ugledala u
„Dalmati" svjetlost svieta, neka ga
se osudi i na izjavu u „Dalmali",
kojom će opozvati dotičnu klevetu.
Svjedoci će kazali tekstualnu uvrje-
du nanešenu mu. On nije bio pri-
sutan kad ga je vlč. Šurija kle-
vetao.
Svjedok Enrik Alfirev iz Vodica:
Ne ZIKJ kazati, koji je dan bilo, nu
znade da je bilo na I pr. rujna, na
dan izbora ll.ga tiela u Zlarinu. On
putovao iz Vodica u Šibenik. U
Prvic Šepurini ukrcao se vlč. Su-
rija put Zlarina. Bilo ih dobričak
prisutnih. Vodički ravnajući učitelj
Cipili i vlč. Šurija dojmili se o
Zlarinskim izborima. Raspravljali su
talijanski. Na jednom će Cipiko:
Roca e galantuomol A vlč. Su-
rija . . .,
Branitelj dr. Pini: ISek svjeao-«
talijanski kaže kako se moj branjek
nik izrazio?
Svjedok. Si. galantuomo, galan-
tuomol A prodao je Prodana za
for. 200, te mjesto za nj, glasovao
za Dapara. Pak stao se pleskati
po dlanima: — svjedocima ću lo
dokazati. Cipika to uzrujalo; da nije
moguće, a vlč. Šurija jednu te
istu.
Roca: kakav utisak na Vas uči-
nilo je očitovanje vlč. Šurije?
Svjedok: Poznavajuć Rocu kao
čeličnjaka u politici — slab utisak.
Promišlao sam, svašta je moguće
na ovom svietu; tim više, što je
vlč. Šurija trvrdio, da će svjedoci-
ma dokazati svoju tvrdnju.
Sudac. Osim Roče, je li vlč.
Šurija još koga spomenuo?
Svjedok: Jest. Vlč. Begota i De-
špalja. Ali ne bih znao kazati: da
li je i njima rekao, da su se pro-
dali.
Obtuženik 1 Nije istina. Spomenuo
sam samo Rocu (Sieda, pa se obra-
ća branitelju: još će me Begoti tu-
žili....?)
Branitelj dr. ?ini: Molim, uvr-
stite u zapisnik da mi se čini, da
je svjedok u kazivanju bio smućen!
Svjedok Pavao Kovačev iz Šibe-
nika (polaže zakletvu k6 i prvi):
Ne sieća se na koliko od mjeseca
bilo. Znade, bio petak, a izbori ll.ga
»um
tiela u Zlarinu. Cipiko i Šurija go-
vorili o Zlarinskim izborima. Cipiko
izreče nešto u pohvalu Roče; ne
siećam se tekstualne rieči. A vlč.
Šurija će
Branitelj, kažite talijanski?
Svjedok (talijanski): Roca pro-
dao je "Prodana za for. 200; pa
mjesto za Prodana glasovati, gla-
sovao je sa Dapara.
Branitelj: Da li je lo bilo dana
kad su prvi put bili urečeni izbori
zlarinski ll.ga tiela I. j. u kolovo-
zu, ili kad su bili odgodjeni za 1
rujna?
Svjedok: Kad su bili odgodjeni
izbori — drugi put.
Roca: Izjava v'č. Šurije, kakvi
utisak na Vas je učinila?
Svjedok: Rocu poznajem kao če-
stita pravaša, pa ; '. . .
Branitelj: Molim uVrsliti u zapi-
snik očitovanje svjedoka.
Sudac daje uvrstiti.
Branitelj: Svjedok takve izjave
nije izustio.
Roca: Jest.
Svjedok: Ja sam rekao: da n»je
liepo na me djelovala izjava vlč. Šu-
rije. Tako je i u zapisniku.
Sudac: Vlč. Šurija tom prigodom
je li spomenuo vlč. Begolia i De-
špalj a ?
Svjedok: Begolia jest, a De-
špalj a ne siećam se. Ja i Alfirev
sa strane do njih razgovarali smo
se. U razgovor njihov nijesmo se
uplićali.
Branitelj (uviek talijanski): Na-
stoji opravdati svog branjenika. V1Č.
kŠurija nije imao nakane uvriediti
Rocu. Govorio je onako akademički
sa Cipikom. Bio je potegnut za je-
zik. A opet morao je i vjerovati;
kazao mu je Petrić, koji tad bio tajnik
Benkovačke obćine, u položaju da
znade šta takova. Citira razne §§.
Stavlja dva predloga: a) da se sa-
slušaju: Filip Petrić, Arturo vitez
Draganić, Antun vitez Supuk,* b.)
da se proč tajn ,,K. D.w 16 ožujka
1891 br. 16 i 7 rujna 1893 br. 65,
te „11 Daimata" 2 rujna 1893 pri-
log broju 70.
Roca: Protivi se predložim bra-
nitelja. Razprava nek bude dovr-
šena. Sve i kad biv bio g. Petrić
klevetu doušio vlč. Šuriji, vlč. Su-
rija nije ju smjeo širiti; to ga ne-
opravdava. Lupežu ne smje se reći
lupež; bludnici-bludnica i ako su u
opakom djelu; a kamo li njemu da
je podmitljiv, prodanac i tim tru-
bljenjem škoditi njegovu neokalja-
nom značaju. Po očitovanju svje-
doka, vlč. Sur.ja imao je nakanu
uvriediti ga. Nego, u slučaju kad bi
gosp. Sudac uvažio prvi predlog
branitelja, tad i on piistaje: da se
čitaju pomenuti Listovi. Suviše, nek
se saslušaju: velecienjeni Prodaji,
gosp. Dapar i vlč. Begoti; koji će
i živom riečju pobiti klevetu Filipa
Petrića.
Sudac: Pošlo obe stranke pri-
voljuju na čitanje Listova, pristaje
da budu čitani brojevi ,,K. D." i
„II D."; pristaje da se uvedu svje-
doci Petrić i vitez Šupuk, viteza
Draganića odbija; odbija i svjedo-
ke Prodana, Dapara i Begolia, jer
ih Roči ne treba. 8 lih razloga raz-
pravu odgadja za 25 doj. stude-
noga.
Branitelj uručuje Sudcu „Dalma-
tu", a Roca „K. D." — Razpravi
prisustvovalo najviše talijanaša i to
iz Šibenika i Zlarina. Razprava je
trajala blizu 2 sata i
c.
Kriza u Beču.
Evo viesti koje su pratile ili pred-
tekle pad ministarstva.
U Beču, 30 Cesar je malo poslie
dvanaest sahata primio na saslušaj
predsjednika Zastupničke Kuće, Chlu-
meekoga, i poglavice triju velikih
klubova, Hohenwarta, Javorskoga i
Plenera, i to svakoga napose; a po -
podnevu oba pod-predsjednika Za-
stupničke Kuće, Kathreina i Madey-
skoga — svakoga napose.
Beč, 30 listopada. Taaffe je pre-
dao ostavku, koja nije primljena.
U političkim krugovim drže da će
mu biti nasljednikom Hohenvvart, ili
Thun. (V. dalje i najnov. v.)
Beč. 2. studenoga. Sve više vje-
rojatnosti dobiva viest, da će pražki
namjestnik grof Thun postali mini-
strom predsjednikom. S tom viešću
u savezu je poziv Thunov na dvor
u Budimpešti.
Beč, 2. studenoga. Novinstvo ja-
vlja, dn će i poslanik u Londonu,
grof Deym, biti pozvan u novo beč-
ko ministarstvo.
^ .——
Crkvene viesti.
Veoma su ugodne viesti što do-
laze iz Madagaskara o širenju ka-
toličanstva. Na onom otoku otvo-
rilo se g. 1860 francezko misijo-
narstvo. Deset godina kašrjje misija
brojila 9 misijonara, 7 crkava, 5
učionica i 1150 katolika. Drugih
deset godina kašnje broj je misijo-
nara bio ćak 48, broj crkava 170,
učionica 450, katolika 88.905. God.
1890 uz jednak broj misijonara
broj crkava b<o je od 308. učioni-
ca 611, katolika 98.425.
* %
•
Veliki ruski vojvoda Aleksij, te
vojvoda i vojvodinja Leuchienberg
pošli su iz Biarilza u Lurd. Tu su
bili na pristaništu dočekani s ova-
cijaru. Sa kolodvora odmah su po-
šli u Svetište. Poduašali su se svu-
gdje sabrano i jioh« ž..o. Prije odlazka
vojvodinja pošla je još jednom u
crkvu na m litvu i Činila je, da joj
se taknu pobožni predmeti svetog
mjesta gdje se Gospa bila prika-
zala Brnardiei.
* *
Počeli su, hvala Bogu, i u Italiji
katolici sve to više protirat oči od
pospanosti i smetenosti u kojoj su
na veliku štetu crkve i duša došle
prohodili svoj viek. Svako malo,
kako se opaža i po ovom Listu, koji
naravno, veoma rado prati i bilježi
katolički pokret, čuje se za koje
novo poduzeće u smislu života i
radinosti.
Prošlih dana javili smo numero
unico časopisa La štampa. Vriedno
je da donesemo odanle i sliedeće
rieči pok. stož. Alimonde:
„La štampa periodica, aottopoata „1-
1'autorita gerarchioa, inforraata dallo
spirito di Gesu Criato, diventa nn po-
tere immenso, illvmina, sostkne il vero
sventa l' errore, salva ed incivilisce, «
quasi una forma di mblime Apostoiato
A kad je štampa neizmiema vlast,
nije li naravno, i sveta dužnost, kako
ju se s opake strane rabi u zlo, da
ju i katolici sa svoje strane rabe
za dobro? »
* *
U Monakovu u Bavarskoj obstoji
učiteljski savez sa 2000 počastnih
članova i sa 10.000 uiaraka gla-
vnice u društvene svrhe.
* * *
U Lepantu gdje no je g. 1672
kršćanska vojska potukla turke,
neobstoji ništa što bi prolaznika sie-
ćalo na onu slavnu bitku. U Jeru-
zolimskom evkarističnom sastanku
odlučeno je da se sabiru prinosi i
sagradi hram na Ćast BI. Gospe od
Rozarija.
Svetište biti će zavjetno, za zdru-
ženje Iztoka sa Zapadom.
*
* *
čuveni branitelj lieeenja vodom
vlč. Kneipp u Vorishofenu, imeno-
van je Papinim molu proprio taj-
nim komornikom.
*
* *
Od g, 1870 u Berlinu katolici su
se umnožili za 70%, a protestanti
samo za 19%.
Sto ima nova po svietu?
Prag, 30. listopada. „Narodni Li-
sty" pišu, da su naredbe o iznimnom
stanju krive padu Taalfeovu, Česim
je svejedno, došao na vladu Plener,
llohenvart ili Taafle, jer su svi u du-
ši Niemci i protivnici Slavena. Če-
ški narod ne će mirovati, dok ne do-
dje do ožitVorenja državnoga prava,
Budimpešta, 2. studenoga. Jučer
jo bio ministar predsjednik Weker-
le do dva sata u audjenciji kod kra-
lja. Čini se, da je položaj magjar«
skoga ministra predsjednika lakodjer
nzdrman.
Pariš, 2 studenoga. „Temps« pi-
še, da je dolazak velikih ruskih kne-
zova u Pariz u savezu sa saveznim
ugovorom, sklopljenim izmedju Ru-
sije i Francezfee.
Divlji Kabi|i čvrsto se došle drže
proti Španjolcima u Melilli, pade
prva pokusna bitka zlo je proSla po
Španjolce. Iz Madrida Saljonove voj-
ske na vas mah u pomoć.
U Madridu, 30. Namjestnik u Me-
1,1,1 osta a okršaju s Kabylima,
&liedi dodatak<
Ruski car izrazio je brzojavno
svoju zahvalnost nadbiskupu sto-
žerniku grada Pariza za Te Deum
izpjevan o dolazku ruskih časlnika
u Pariz. St '/ornik primajuć tu viest
reko je, da je le Deum izraz sva-
čije radosti nad savezom dvaju na-
roda, u čem. Bože daj, nadje se za-
log miru i sigurnosti po Europu.
* * *
Nova kat. crkva sagradjena u
Berlinu zapala je 305.000 maraka.
* *
Katoličke učionice u Parizu ima-
ju 76.000 učenika. Naravno da je za
toliku djecu i trošak velik (2,000.000
franaka na godinu). Ipak katolici
svemu doskoče svojom darežlji-
VOŠĆU.
* %
U Beču, 29. U previšnjom do-
zvolom Cesarevinsko Vieće bi odgo-
djeno današnjim dnevom.
Pariš, 29. listopada. Novine pripi-
suju veliko znamenovanje brzojavci
ruskoga cara i zdravici predsjedni-
ka Carnota, što ju je kazao u Tou-
Ionu. „Liberte" piše: Kada predsjed-
nik Carnot kaže, da će se mir uz-
držati kroz rusko-francezko prija-
teljstvo>, onda mora to prijateljstvo
oslanjati se na nešto drugo, negoli
na puke osjećaje i izjave o simpa-
tijam. Mi neznatno, da li je spora-
zumak primio oblik pozitivnoga sa-
veza, ili će ga poprimiti, ali spo-
razumak obstoji bez sumnje u svim
bitnim točkam evropske politike i to
toli jak, da je vrstan čuvati i za-
jamčiti mir, ili možda prkositi ratu,
Vorila tem Uicientes iu ciiaritate,
crescainus in illo per oinuia, qui
esl caput Christus.
(S. PAUL. EPH. IV. 13 J
Izliodi u Ponedjelnik i u Četvrtak. |
4 ADR
JVJETI PREDBROJBE: I
....Voci ipsos, auxiliante Deo, in dies alacriter operara Vestram impensuios in tuenđa salutari Eeclesiae^0T?tmRf anfmisque in Reli-
gionis amore et in verse fidei professione roborandis.... (Pio IX u papir sk. listu, 21 veljače 1872 pisaocim KATOLIČKE DALMACIJA.
Ego iiilerim clamito :
Si qwis Calbedrae Petri jongitnr,
meu« est.
(S. IliHRO.Mv*. EPIS. XVI. AD DA*.
U z tko na svih i-v. ADRU' unapried ffforT nagodinu. Pro^ALOJ'cAREvTsT8 fior. Tko^zaostane s više — ZA iNOZKMSTvo^ttor. fpoštarski troškovi. Predbrojba traje u cielu godinu;
ništvo. ~ Uvfstbe pVlO0^^ K™*-™ 86 predbr°jaikoin 1 za nastajuću godinu. - Predbrojbe i novac, najbolje postarskom doznakom, šalju se na Upravu KATOLIČKE DALHACUE U Zadru, a dopun „franco« na Ured-
Br-
Hrvatska pored Italije.
vui.
Evo nas na glavnom pilanju: Jeli
duh hrvatski niži od talijanskoga?
Da su oba duha glede njihove bitno-
sti jednaka, da su oba jednako vriedna
slika i prilika božja, o tom valjda
ne sumnji nitko. Nu o tom nije go-
vor; rieč je o razvitku, o vanjskom
djelovanju duše hrvatske i o vanj-
skom djelovanju duše laijanske, o
nj'hovim vanjskim pojavima, jer glede
loga nijesu ni svi ljudi, ni svi na-
rodi jednaci; glede toga ima razlike
u plemenima j nalike u vremenima.
Glede toga vanjskoga izraza duše,
obzirom na Hrvale kod naših ta li-
janaša obstoji ona mana koja kod
pravih Talijana, a kod Talijana ono
skoro uvjerenje — plod oholosti i
sljepila — koje je nekad Španjolce
nagonilo, da amerikanskog urođe-
nika jeclva smatra čovjekom. Tako
i naš narod, u očima prostote tali-
janske, a borme i neke talijanske
„inteligencije", pričinja im se kao
da je n ža pasmina.
Takvo liepo mnenje imaju u o~
štalom o nama ponešto i učena go
spoda Niemci, A zašto? Samo za
to, jer takoviei same sebe smatraju
polubogovima, a onda naravno prost
i običan čovjek, i ništa drugo nego
Čovjek, nemože da pred njihovim
uzvišenim licem bude drugo do nižeg
Stvora.
Drugi uzrok ili bolje druga poslje-
dica takva mišljenja i tolike oholosti
i sljepila, jest ono ob čno neznanje,
glupo neznanje i nerazmišljanje.
Sude bo cio naš narod po najne-
sretnijim, najnazadnijim jer najza-
puštenijim preljelim. Vide na pr.
našega težaka iz Koiara — vide
ovoga tužnoga morlacco, koji kukavae
od stotina i stotina godina nije ni
vidio učione, koji je za stotine i sto-
tine godina izmećario, koji je za sto-
tine i stotine godina pod puškom
stao, koji za svoje tradicije ima je-
dino uspomenu patnja i gnječenjd;
pa po tom nevoljnom seljaku sude
narod cio! Jest, istina je, u nekim
; redjelim naš je narod umno, pro-
vidno, moralno i materijalno na ni
vsku stepenu. Ali: je li ko promislio
•.a uzroke ioga nesretnoga stanja?
Tko s prezirom gleda na takve kra-
3ve, je li ikad pomislio, da se je
, n u tim krajevim rodio i odgojio,
()! bi bio jednak, a možda i gori?
Ne, te mudre glave, te rectius
n puhane mješine, ne vjeruj u da je
n ih i njihove bilo stavit u onako
t puštene, u onako svestrano, u sva-
li« rn pogiedu, bijene i napadane,
hi cvane krajeve; izgledali bi možda
ds« i danas kao zvieri, a ne kao ljudi;
doćim naš nevoljni seljak i u takvim
krajevim nije ipak spao do onoga
ma na koji su spali neki pre-
đi eh talijanski i njemački.
S novi naših „morlacco", odklegod
bili, dadu li se na nauke, znadu u-
tit i naučit, znadu se pače i odli-
hovot. Tomu su svjedokom svi naši
'uV.ui zavodi, koji broje seljačke
šino e, pa makar bili oni iz ,,mor-
lacct iatt, broje ih, u obće, medju
nnjbdje, medju najvrstnije svoje ti-
če nifte.
^)bjave na 4 strani uz veoma nizku cienu. Svaki broj napose 10 novčića. Rukopisi se ne vraćaju.
Žaaar, POneđlelJnlB: 2 Prosinca 1839. Goa. XX
Dakle i najniži stepen prosvjete u
našem narodu, nije loli nizak, k6
što se misli. A dosta je poznnvat
poblize i obćit s tim dielom naroda
u njegovu jeziku, zavirit mu u dušu
i u srce, pa se svak mora oevjedo-
čit, da i oni koji školu jedva po
imenu poznadu, nijesu ipak toli glupi
k6 što bi ih na prvi pogled sudio.
Znadu oni često bit pametniji nego
i mnoga tahjnaška gospoda, koja
nasamarena kadkad od prezrenoga
„morlacco", obdari ga pak svojim
finim i prosvjetnim ^maledetto furbo
de morlacco^
A naravno, kad 9e ne pozna jezik
kojim narod govori, kad po tom
nijesi u stanju upoznat narod, ovaj
ti izgleda, i v >Ija da ti izgleda, kao
glup; ali tako izgledaju svi narodi
kad im neznaš jezika ; jer ako je
istina, da ignoti nulla cupido, is'ina
je takodjer, da ignoti nulla aesti-
matio.
To gle^e naš iga naroda. Ali drug-
čije stvar prolazi s« na pr. narodom
talijanskim i njemačkim. U nas naj-
gori predjeli dadu se podpuno izo-
brazit već u prvom koljenu, u istom
naraštaju; a to se nemože nipošto
uztvrdit za najniže uredjele talijan-
ske i njemačke. U nas u narodu
nema nijednoga predjela, pače niti
jednoga samoga sela, kojemu bi svi
stanovnici bili suludasti (cretini); u
nas nema niti jednoga prediela, gdje
bi narod živio u gori, kao zvieri, i
po jamatn, kao ljudi u predhistoričko
doba A toga jednoga i drugoga ima
i kod Niemaca i kod Tal janaca. Nama
je žao što moramo ovo btaknut, ali
jednom kad se traži istinu, evo ju
čujte. I dan danas ima na otoku
Sprdiuiji cielih sela, Ijndi živućih po
pećinam i u dubravam i rabećih o-
rudje od drva i kamena '); a u nas
toga nema nigdje. I dan danas ima
cielih kretinskih sela u Štajerskoj,
taman u njemačkom dielu, a u nas
Bogu hvala toga nema nigdje.
Ako ćemo dakle prispodabljats&ra/-
nosti, narod naš, hoćeš nećeš i glede
toga sretniji je, napredniji, nego mu
preziratelji. Njihov prezir već je po
tom od Bog;i pedepsar, neka preziru
jače, da ih božja pedepsa i gore
snadje !2)
Novo katoličko Sveučilište u
VVashingtonu.
Nnzad malo dana, kako javismo, bi
svečano otvoreno no\ o katoličko Sveu-
čilište u AVashingtonu, divno djelo Bi-
skupa i katoličkih viernika Sjedinjenih
Država. Prva zamisao o ustanovi ovog
višeg nastavnog Zavoda počela je )oa
od mnogo godina natrag, i Baltimorski
Sabor g. 1866, u svojim odlukama o
kršćanskom uzgoju, posvetio je jedan
članak Sveučilištu koje se je imalo u-
*) Spominjemo se, da smo to čitali je-
dne godine u veleuvaženom talijan-
skom časopisu La Civiltd Cattolica,
koja je uprav tim dokazi vala, kako i
u današnje doba nahodi se svih ste
pena kulture, od najviših do najnižih.
2) Treba nam ovdje prekinut, jer nas
radnik upozoruje, da nema više mje-
ata. U dojdućem broju nadamo se, moć
doniet zaglavak.
strojiti (tit. IX c. 3 De Universitato lit
teraruna fundanda). Treči iialtimorski
Sabor našao je zgodnim da izvede tu
zamisao. Za tu svrhu sastavi odbor, koji
je sastojao od Nj. Uzor. Siožernika Ja
mes Gibbonsa, Nadbiskupa Baltimorskog,
od Nadbiskupa Bostonskog John F.
Williamsa, Filadelfijakog J. Ryana Pa-
trieka, New Joržkog M. A. Corrigana,
Sant Paulskog John Irelanda, pa od Bi
skupa L Spaldinga Peorianskog, J<'hn
J. Keana Kichmondskog, Martina Martya
Dakotskog, C. P. Mae sa Covingtonskog,
i osim drugih crkvenih dostojanstvenika,
od gg. Eugena Kellyu, Micbaela Jenkinsa
i Thome E. Waggmana. Monsignoru
Spaldiagu bi naloženo da se pobrine za
oovac potrebit za taj veličanstveni za-
vod. Bligodarna gospodja Gvvendolen
Caldwel odmah mu pruži kneževskidar
od 300.000 dolara, na što njezina sestra
miss Lin:i doda svotu od 50.000; za o-
vim prinosima sliedilo je drugih četri
•>d 50.000 dolara, jedan od 20.000, je-
dan od 14.000, jedan od i0.000, jedan
od 8.000, devet od 5 000, jed .n od 2.200,
dvadeset od 1000, i )edan < d 500. Ovo
666.700 dolara bilo je darovano od 41
darovatelja, drugih 34 000 sakupilo se
je od raznih doprinosa.
25 listopada 1886 obrati&e se Biskupi
Sjedinjenih Država u Rim, a Papa pisa
Stožernikn Gibbonsu, izraziv njegovo
veliko zadovoljstvo za veličanstvenu za-
misao i nacrtav istodobno poglavite to-
čke ustanovljenje više škole. Tad se
odmah dadoše na posao: a Presvj. Ke-
ane Richmondski Biskup bi imenovan
rektorom novog Sveučilišta, koie mu je
tako bilo uredovno predato. Jurve bi
podignut bogoslovni fakultet i odmah
će se nastaviti ustrajanjem ostalih fa
kulteta.
Cielo Sjemenište zauzimat će 7 veli
kih zgrada. Ono jur dogradjeno za bo-
goslovni fakultet sastoji od jedne sre-
dišnje zgrade su pet poda i od dvaju
pobočnih su četri poda, u duljini od
260 stopa Nacrt je od miernika E
Francisa Baldvina, a temelj bi udaren
na 24 svibnja 1888 u prisutnosti Sto
žernika Gibbonsa, dvadeset i pet što
Nadbiskupa i Biskupa 5Q0 crkovnjaka
i skoro 5000 pozvanika sa svih strana
Sied. Država, izmedju kojih predsjednik
Cleveland i pet članova njegova Ga-
bineta.
Rektor i pravi ustrojitelj novog Sve
učilišta, koje je za svoje zaštitnike u-
zelo BI. Djevicu i Sv. Tomu od Akvina,
jest, kako rekosmo, Presvj. J< hn J.
Keane, doctor utriusque, rod jeo u ir
landskoj knežiji Dunegai na 12 rujna
1839. On posieti rimsko, bečko, uiona
kovsko, tuUnstersko, lovanjsko i parižko
Sveučilište i napisa o njima kompara-
tivnih studija.
Profesorom moralke bit će Dr. Bou-
quillon poznati auktor je ine moralke;
bibličke nauke predavat će Dr. Hyver-
nat iz Liona, učenik glasovitog parižkog
prof. Vigourouxa; kanoničko pravo Dr.
Messmer, porieklom svajcar, nu od mnogo
vremena nastanjen u Americi ; Dogma-
tiku Dr Schroder, rodjen u Beecku g.
1849, učen i radišan crkovujak, spisa-
telj važnih djela ; thomističke filozofije
bit Će profesorom Dr. Pohle rodjen
1852 u Niederspagu na Rajni, koji na-
pisa raznih djela. Na bogoslovnom fa
kultetu predavat će se svaki dan dog-
matika, moralka, sv. Pismo i visoka fi-
lozofija ; osim toga tri puta na tjedan
englezka književnost, govorništvo i drugi
znanstveni predmeti. S vremenom bit
će tekova za skripturalne jezike a pazit
će se i na crkvenu glazbu i obrede.
Divna li napredka katoličanstvu u
Americi ! „O. C.u
Narodna obrana.
IV.
Kad smo prošasti put spomenuli
onu tvrdnju, da je „naša stranka"
sve što je bilo do nje skroz pohrvatila,
nijesmo se na to sustavili, nego
sm > samo koješta mimogredce opa-
zili; jer cisnimo, da je ta tvrdnja
vriedna posebna bistrenja.
Odvjetnik narodno srbsko-hrvatske
stranke odveć na Inku ruku brani
svoje štićenike kad izvaljuje ono :
Vsve. . pohrvatila!
Najprije opažamo, da narodno-srb-
sko-hrvatska stranka bila je dužna, in
primiš et ante omnia, pohrvatit samu
sebe. A je li to učinila? Nije; ne
samo, nego se stranka lomu opirala
i opire se.
Poznato je, kako u doba srbskoga
pojava, nezaboravni pok. Pavlinović,
nastojao je, da se tako zvana na-
rodna stranka pročisti, a svim pri -
jateljim pokojnikovim, pače cieloj
pokrajini poznato je, na kakve je
odpore, na kakve je potežkoće, na
kakve je muke i gorke kadkad če-
mere nailazio rodoljubni njegov na-
por. Poznato je takodjer, kako ta-
man neodvisne, značajne i čisto hr-
vatske misli pokojnoga Pavlinovića,
izražene u njegovim Hrvatskim (a
ne narodnim) Razgovorima i prova-
djane u „Nar. Listu" i u narodnom
klubu, nijesu nalazile u častni-lvu
stranke nego manjinu. Poznato je,
kako to trvenje rodoljublja proti ne-
rodoljublju držalo je, može se reć
sve do pokojnikove smrti, Darno-
klov mač povrh jedinstva stranke,
koja, ako se nije ipak razdvojila,
zahvalit je uztrpijivosti i možda pre-
ćeranoj solidarnosti pokojnikovoj.
Žrtve i patnje podnesene kroz na-
rodnu borbu, kojoj je bio glavnim
i pravim kolovodjom, ulievale su u
njegovu dušu bojazan, da bi prena-
gljenim razdvojeni franke mogli se
izgubit mnogi stečeni uspjesi, te je
volio trpjei i čekat.
Da je sve t'> if-lina, nek služi je-
dan dokaz za sve: kotari kojima je
pokojnik bio zastupnikom bili MI
svedj, dakako uz stranku, ali takodjer
istodobno i proti stranci; te kiko
je medju zastupnici«) pok. Pavhuo-
viću pripadala neugodna zadaća, da
čuva stranka od stranputica, tako se
i u onom dielu naroda, i poslie po-
koji ikove smrti, sačuvala ta spaso-
nosna predaja. S toga i njegovu
nasljedniku preČ. prag. Buliću tako-
djer pala je u dio ta trpka kruška,
da naime, stojec uz stranku, s njom
se ipak odveć ne pomieša
Prema tomu položaju poznato je,
ako pok. Pavlinoviću nijesu cvale
ruže u kluba, nijesu ni preč. Buliću,
te je ovaj malo po malo bio dove-
den do onoga položaja, u koji su — d8
iz daleka uzmemo primjer — doveli
bili Gambettovci maršala Mac Ma
hona: ili se podložite ili odstupit.
Mac Mahorrje u tnkvu dvobiru i-
zabrao prvi dio, kao časlniji ; preč.
Bulić učinio je istu stvar; te je
volio povratit primljeni mandat neo-
kaljan u neokaljane ruke svojih bi-
rača, nego ić niz vodu, ili kako se
sam lakonički i krasno izrazio:plu-
tat bez pravca i odlučna rada.
Ovo je barem suvremena poviest,
a zar nije sve ovo istina živa?
Dakle ot-laje jasno, da u narodnoj
stranci imaju odavna dvie struje.
jedna neizvjes'na, neodlučna,*naro-
dno-srbsko-hr\alska ; a druga koja
bi rada, da se stranka opere od tih
mana i postane izvjestna, odlučna i
čisto hrvatska.
Prva struja i dan danas opire se
ovoj drugoj struji, a kad se opire :
kako se smje zanijekat, da stranka
neće. da samu sebe pohrvati?
Nu, dok stranka n< ć<" ni samu
sebe, da pohrvati, dok stranka svo-
jim srbo-hrvatstvom n<>si na svom
barjaku uz Zvonimirovu krunu i krunu
Dušanovu, d< k šija i vozi u isto
doba, kako se može govoriti o po-
hrvaćenju svega onoga Šio od stranke
zavisi ? ^ —
Zar na pr. od stranke ne zavisi
njezino ime, njezin naslov? Čemu
se onda ta stranka još zove narodna
ili srbsko-hrvatska, kad Srbi neće
s njom ni da druguju, kad i ruku
pomirbe odbijaju? Zašto, uz čisto
srbsku siranku, koju s narodnom
strankom nema posla, ne nastupi
Čisto hrvatska stranka? Zašto uz
srbski klub, narodni klub neće da
se zove samo hrvatski? Zašlo uz
Srbski List nije „Narodni L sl" pre-
okrenuo svoje čelo i nazvao se Hr-
vatski List? Zar u tom nije siranka
gospodarica, zar to rn* bi, i samo
Uredništvo mislimo, »ado prihvatilo?
Kad je narodna stranka sve po-
hrvatila što je do nje, pu i z< ma-
lj!-ki odbor, z»što se i dan danas o
vaj zove zemaljski a ne hrvatski?
T6 pokrajinstvo dokazuje i sama rieč
dalmatinski, te četnu zemaljski dal-
matinski, kao da je Dalmacija satno
jedna od tolikih pokrajina kakve pro-
st ra n1 je države dalmatinske ?!
Kad je narodno stranka sve pohr •
vatila, zašlo nije pohrvatila naš sabor,
o kojem se po iiiM-riu nemože da zna
kojemu narodu pripada, pače mora
se ponii-l t. da zazbilj. i po prizna-
nju narodne stranke, obstoji umišljena
narodnost dalmatinska Y
Ali to možda nije u vlasti naro
dm* stranke: m-go ako to nijef?)
do nje, zar nije do nje pohrvaćenje
naslova zemaljskih učiona i zemalj-
skog uredovnog jezika? Zafito se
hrvački uredovno nema znat jedino
hrvatskim, kako se to zove kod svih
vlasti preko Velebita? Zar naš je-
zik i njihov jezik nije isti jezik ? A
kad je isti, ćemu da mi ovako a oni
onako ?!
Kad je narodna siranka sve pohr-
vatila što je do nje, kako je to, da
još u Dalmaciji ima slavjanskih do-
mova, slavjanskih napreda ka, sla-
vjanskih čitaonica?
Kad je narodna stranka sve po-
hrvatila što je do nje. kako se jo$
trpi ta sramota, da uz csdarsku srh-
Završimo.
„Nećemo ni Čekati da
svrši svojom pisanijom
proti slavo-srbskoj stran-
ci...., jer bi nam po
prilici trebalo Čekati do
31 prosinca god. 1889U.
Ovo su rieči „Narodnoga Lista",
što ih je u famoznom članku „Samo
dvio na odgovor" upravio na adresu
svojih čitatelja, odnosno na „K. D."
On je te rieči napisao dne 14
prosinca, dakle već pri koncu go-
dine, s toga nije mu baš trebalo o-
noga rpo prilici"; jer kad si jur
pri koncu godine, prorical ono što
se može dogodit pri koncu te iste
godine, to je odveć po proročku !
Nego „Narodni List" bio bi se
ipak prevario i u tako mučnom pro-
ročanstvu,, ali mi nijesmo htjeli, da
kad je onako nesretan u politici,
bude do kraja nesretan i u polemici.
Htjeli smo da baretn jednu pogodi,
i ako ne u čelo, ali barem „popri-
liciu, te smo najviše radi toga i na-
pisali ovaj članak.
Nu onda je ovaj Članak suvišan ?
Ne, jer u ovom članku, da ugo-
dimo „Narodnomu Listu", mi ćemo
zvat narodnu stranku „slavo-srb-
skom", što, i ako je novo za nas,
nije novo za fine oči narodnoga gla-
sila, koje je te slavosrbštine u nas
vidjevalo došle na sve strane!!
A sad zaključimo: Vidjeli smo,
kako je slavo-srbska stranka, ne u
šali, nego zazbilj u mnogo čem prema
svomu narodu uzkratila ono duševno
i postojano i odlučno vršenje svojih
dužnosti, na koje je bila izabrana i
pozvana; vidjeli smo kako ta ista
stranka šara da te Bog oslobodi, te
neznaš kamo putuje, ni za čim teži.
Vidjeli smo, kako nezadovoljnike —
narod — stala vika, ne iz nikakve
obiesti ili zlobe, ili protivšline, nego
iz obzira, da narodne pravice ne
('jinu, da se narodni interesi ne ta-
mane. Mi smo pri tom u ime neza-
dovoljna naroda čvrstih odapeli na
narodnu stranku, ali sve taksative,
kažujuć čisto i bistro što i komu
prigovaramo.
Slavo-srbsko glasilo što nam je
na sve to znalo odpovrnuti? T)e
more: nekoliko uvrjeda, koje sumu
se već u krilo vratile, i nekoliko
potvora, radi kojih se već zastidio.
Ta obrana slavo-srbske stranke,
najbolje je dokazala kako su neza-
dovoljnici imali pravo, kako su nji
hovi prikori bili i te kako umjestni
i nuždni, i kako dalje mučanje s naše
strane bilo bi kao navalit na se jedan
dio solidarnosti i učestvovanja u iz
dajstvu narodnih prava i njegovih pri—
znanih, starinskih, pače pradavnih, ali
nikad nezastarjelih svetinja.
Sada pitamo: kad je „Narodni
List" svojom obranom odao golotinju
svojih gospodaru in capite, kad je
svojim odgovorom priznao, da je
istina na strani nezadovoljnika, imamo
li se nadat preokretu u narodnoj
stranci ?
Bože daj ! To bi bila najljepša
nagrada neugodnomu položaju nas
tužilaca, na koje narodna stranka
kuku i motiku podiže; to bi bila
najljepša naslada svakomu rodolju-
bnomu srcu; u tom slučaja mi bismo
imali utjehu kazat, da smo najljepše
tekuću godinu završili, jer smo taj
preokret pospiešili.
Pokle mi priznajemo, k6 što iz
početka rekosmo, da u narodnoj
stranci nije sve gnjilo, nego da tu
ima i mnogo zdrave srčike, a i što
je bono, darie se često podpuno iz-
liečit; mi se nadamo, da ć'3 narodni
ljudi unapried drugćije predvodit
narod, da će mu sdušnije i srčenije
djedovinu branit, da će se neodvisit
od zaraznih upliva, i počam oblom
godinom 1890, oblu istinu u brk
dovikivat svakomu, koji unapried bude
hti'> da se zabavlja na krvavim žu-
Ijima i tisuće i tisuće puta okrva-
vljenim pravicam hrvatskoga naroda.
Bude li toga unapried u narodnoj
stranci, ona neće ne, u nam nać ni-
kakvih tobože sustavnih dušman-a,
nego iskrenih pristaša i revnih pod
pomagača.
Nu dotle mi ćemo, kd došle, M&,
i nezavisno i pravdoljubivo po istini
odpievat ono što je u zdravu tre-
nutku ko spasonosno pronašo i sam
„Nar. List", kad je uzkliknuo:
„Nek se čisti stranka1,1 Bude li se
čistila, doći će brzo čas, da će ne-
stat snieta; a ne bude li se ljulj
odstranjivalo, ljulj će zadušit pšenicu.
A onda što bi bilo od našega na-
roda? Što bi onda bilo, uz toliko
dušmana, od ovoga plemena, na koje
toliki lavovi žvala raztvaraju eda ga
progutaju; kamo bi se stonila ova
desna ruka slavenskoga juga; u što
bi pala hrvatska kraljevina, ova od
najstarijih i najslavnijih kraljevina,
koja je toliko bura sretno prošla,
toliko navala odbila, toliko zaprjeka
svladala, toliko u cielom kršćanstvu
zasluga stekla?
Bog i duša: promislite pa odgo-
vorite.
Sliepoj kokoši.
i.
Predjašnji članak bio je gotov, i
taman smo izpravljali prve štampar-
ske pogreške, kad primismo „Naro-
dni List" od prošle subote i u njem
članak proti „Katoličkoj Dalmaciji",
s naslovom Proti nebratskom rova-
renju !!
Smiešno! U članku „Samo dvie na
odgovor", „N, L." alalio se s „Ka-
toličkom Dalmacijom", a sad se op^t
vratio na pazar, da kupuje. .. batina!
činilo nam se čudno, ali natn je
čudo sasvim prestalo kad smo po
sadržaju članka uočili, da uredništvo
„Narodnoga Lista" ono no piše, nego
da ono piše neki avvocato non chia-
mato neki, po svoj prilici, pri-
lizavac.
Tko je taj novi delija, neznatno,
nit nam je stalo, jer nama je dosta
što, a osobe su za nas stvar uzgre-
dna; nego kad bismo imali o«načit
novoga komšiju, mi bismo ga okr-
stili stiepom kokoši, koja kljuva, ali
ne pogadja u zrno.
Da se dotičnik ne uvriedi radi toga
epiteta, bit ćemo tako slobodni, da
mu i dokažemo, zašlo ga sliepom
kokoši zovemo.
* * *
Na obranu nove „Početnice",
(Piše D. član odbora za priredjenje
knjiga za naše pučke učionice).
(v. br. 80).
Stopu za stopom, eto nas, hvala Bogu,
u priličnoj snazi s našim prigovarateljem
na razkrižju, da krenemo i u drugi dio
„Početnice*.
„Ovaj dio" — veli on, i pravo veli
„— donosi velika slova i odnosne vježbe.
„Naravno — nastavlja — ni ovdje nije
„se sliedio savjet našega pedagoga (Ba
„saričeka, bez ikakve sumnje) koji veli
„Kod velikih pismena valja najprije
„navesti ona, koja su nalik malim, a
„zatim ona, koja s'i od njih razlikuju".
Koliko je iskrena i nepristrana ocjena
prigovaratelja „Početnice" glede ovoga
poredanja, neka sudi pošteno općinstvo.
Prvo je veliko slovo u novoj „Početnici*
V pokraj u; drugo je U pokraj u; treće
0 pokaj o; četvrto, peto i šesto: C, Ć,
Č pokraj c, ć, č. Sad dolaze velika slova,
koja se u pismu nješto razlikuju od
malih, a ta su redom; G i g; E i e\
-« /^ima ona, koja se nješto više ra-
Sliepa kokoš predbacuje „Kato-
ičkoj Dalmaciji", da se u odgovoru
na Samo dvie „osvrće jedino na
neke nuzgredne izjave („Narodnoga
Lista"). Šliepa kokoš ne vidi čitat.
Da vidi čitat, ona bi bila uvidjela
1) da u „Narodnomu Listu" nije
ni bilo ništa nego taman skoro samo
uzgrednih stvari. Mi smo se pače
na to i potužili, jer to nije način
poštene polemike. Odgovara se točku
o točku, bez doskočica i uvrjeda,
ez sumnjičenja i potvora i bez pre-
skakivanja, dokazujuć a ne mlateć
praznu slamu.
2) Da sliepa kokoš vidi, Ona bi bila
pročitala« kako je „Katolička Dal-
macijaprošla in rassegna sve re-
dom, te u koliko nije bilo uzgrednih
stvari, ona je na sve odgovorila.
Nek nam sliepa kokoš nadje samo
jedno jedino zrno u obrani „Naro-
dnoga Lista", a da to nije smrvljeno
bilo. Ergo?
Sliepa kokoš nadodaje, da „Kato-
lička Dalmacija" komentira izjave
„Narodnoga Lista" „svojompoznatom
eksegezom". Ovdje je sliepa kokoš po-
godila. „Katolička Dalmacija" jest,
ima svoju „poznatu" eksegezu; a
sliepa kokoš rek bi da nemn ni po-
znate ni nepoznate.
Ta, mi smo na zloporabu rieči
veritatem facientes in charitate, do-
kazali, kako samo eksegeza sliepe
kokoši smije tumačit te rieči u smi-
slu : pusti vodu neka teče niz rieku.
Nema prave ljubavi, gdje ona ne
odvraća zabludjele od staze koja
k ponoru vodi. Nije li tako? Dakle?
„Marodni Lisl" je za tim u Samo
dvie uztvrdio, da „Katolička Daim."
„baš pri svršetku svake godine" na-
valjiva i t, d. Eksegeza „Katoličke
Dalmacije" rekla je da je to laž, jer
nijedne godini pri svršetku nije do-
šle „K. D." navaljivala, nego ili je,
k6 obično, uztrpljivo mučala i čekala
eda li se stranka opameti; ili ako je
kad što prigovarala, to je bilo preko
\
zilaze, kao što su: A i a\ N i n; M i
m; S i s; Š i š; L \ l; T i t; F i
/; P i p; B i b; R i r; napokon ona
koja se, uviek u pismu, najviše razilaze,
kao: D i d; I i i; J i j; H i h: K i
k. Ako se jedina : Z i z, i Z i z nalaze
na kraju, tu je drugi razlog odlučio,
što ga g. prigovaratelj ili nije shvatio,
ili ga je naumice zatajao: razlog gene-
tieni, koga su se držali sastavljači po-
četnice u poredanju velikih slova, nu
ne gubeći s vida ni njihovu sličnost sa
malim slovima. Rukopisni i, J, H. K,
započimlju s njekom krivuljom, kojom
započimlja i Z i Ž, pače svim ovim
slovima klica je u I, a Z i Z i zavr-
šuju s onom istom krivuljom, te prema
tomu nijesu mogla ova dva zadnja slova,
premda slična istoimenim malim, zauzeti
drugo mjesto do zadnjega, niti su se
mogla, poradi te sličnosti staviti odma
za slovom Č s kojim nemaju nikakve
genetične srodnosti. Da se paka u pi-
sanju velikih slova imao sliedtti gene
tični red, i zašto, to je stvar, koju znade
i najzadnji učiteljski pripravnik.
Hvala Bogu, napokon, da nam je naš
Ljubo i jednu barem pobegenišio, što
su sve vježbe ovoga diela sastavljene
od naro^pih izraza. Ali i ovdje: ako je
čemu smok, nije začina. On kaže „ da
ima izraza, navlastito zagonetaka, koje
nijesu jasne niti učitelju, a još manje
učeniku". — Na ovaku kategoričnu tvr
dnju, nijesmo htjeli vjerovati sami sebi,
i pošli smo zrno po zrno da proberemo
ono narodno blago, što se tiče izraza,
valja nam priznati, da nam se jedan
proturio, što ga neće biti, po svoj pri
lici, shvatio naš prigovaratelj, a to je :
„Prazan se klas u vis diže, a pun k ze-
mlji pada". No, da zaštedi sebi vremena
a nama dosade mogao bi se obratiti na
svoga prijatelja, onog crnog proroka
Justu, koji mu neće uzkratiti svoje po
mo6J da mu rečenicu razjasni, kad ne
bi naš prigovaratelj našao tumačenja
svoj rečenici u onoj drugoj na strani
95: „Tikva prazna ne može da pod vo
dom stoji".
Glede zagonetaka mogli smo slobodno
uzeti one iz Kobala, a mogli smo i one
našeg vriednog, a* sad umirovljenog ra-
vnajućeg učitelja, popa Petravića, da
nijesmo tražili one, koje su nikle i koje
žive u narodu. — Ali mu valja suha
zlata ona, da smo imali zagonetke tu
mačiti u istoj „Početnici". A tada čemu
zagonetke ?
G. učitelju Ljubibratiću, da se nijeste
godine, kad p^f^aJK/ialo kušnje,
onda naime kad bi se-toraa^dalo pof
voda. A kakđ smo drugčijflaMi %
izpravimo lažnu tvrdnju
Zar bi sliepa kokoš htjela da rečemo:
„ Slar. List" ima pravo, a kad ga
nema? Šio zar eksegeza uči rako je
tvoj protivnik lažac, budi i ti? Takvu
eksegezu prepuštamo sliepoj kokoši.
Dalje: Nija li „Narodni List"
kazaoj d<i „K.D." zove narodnu sirao-
u slavo-srbskom i da tu „K. D." nije
izvorna, jer da je tu izreku pozaj-
mila u dra. Ante Starčevića. Mi
smo na to odvratili, da ,,K. D." do-
šle nije nikad narodnu stranku zvala
jdavo-srbskom, a po tom pada izvor-
nost i neizvornost; nestaje zajma i
nezajma. ^u ovakova se „eksegeza"
sliepoj kokoši ne svidja. Mi smo za
njezin liepi kljun imali reći: Istina
e, što kaže „Nar. List". Ali zašto
da rečemo: istina je, kad nije istina?
Dosta Sliepa kokoš kad ona ne
vidi, neka zamoli gospodaricu, da o-
stavi kuhinjske posle, pa neku joj ona
jročila i prigovor i odgovor, i premda
iažu, da u kokošijoj glavi nema
moždani, barem će svojim mozgom
moć shvatit, kad smo odgovorili
istinom u ruci, dn «o, ako nije 2a
iokošji, ali da je za ljudski sviet
dovoljno et amplius.
Kako vide čitatelji mi imamo posla
sa veoma finim glavama, koje će iz-
niet polemičnu zrelost „Narodnoga
Lista" uprav na svietski glas,
Ali, što je još ružnije i po „Na-
rodni List" sramotnije, on pušta, da
sliepa kokoš izvraća i podmeće. Nego
sliepa kokoš uezna, da ćemo joj iz-
gulit sve do zadnjega perca, neka
svak vidi kako je liepa kad je ope-
rušana? Ako li joj je to žao, onda
ne bijaše kljuval, kad ne vidf, nego
bijaše uć u kokošarnicu i ondje ćulit.
Ondje joj je mjesto.
Šupuk i Lapenna.
Krasna slika ! Šupuk uz Lapennu,
ali ne po onoj ,,gli estremi si toc-
cano", niti po onoj ,,i genii s" incon-
trano"; nego po onoj: Supuk je
sjeo na Lapenino mjesto.
* *
Neznamo: pamti li itko da je u
toliko godina zastupnikovanja g. Su-
puk (od šuti puk?) otvorio usta. Tim
je željnije svak očekivao da čuj«
kakav mu je barem glas. Pa eto
napokon doživjelo se i to. Tandem
aliquando!
S Šupuk je dakle govorio, ali nije
držao govor, nego čitao upit. Nu
bolje išta nego ništa; a moj neki
gimoazijalni profesur kazivao je, da
i trklje nečemu u vrtu služe; po tom
s vašom ocjenom toliko prenaglili, bilo
bi vam se manje krupnih izmaklo, a u
to biste bili valjda dobili i tumačenje
onih mnogih stvari, kojima kao da ni-
jeste dozreli, a nebiste se bili izložili,
da o vašoj glavi razgoneta sviet onu:
ljeti na polju bielim perjem vije, zimi
s junacima rujno vince pije, koja vam
je izmedju zagonetaka nejasnih.
O trećem dielu, veli prigovaratelj
„Početnice" da je najkraći. Sto tiem
hoće da reče ne znamo, a malo nam je
i stalo ! — Nego, što potanje „Početnici"
prigovara u ovome dielu, jest, da je
kuća — o kojoj mi rekosmo, da može
biti sagradjena od kamena, od opeka,
od pruća, od dasaka — da je ona od
pruća za miševe, a ne za ljude.
Mi ćemo g. prigovaratelj u samo ovo
odvratiti, da je ovaj, koji mu odgovara,
boravio nazad malo godina, za punih 8
dana, u kući jednog vojničkog četnika,
koja je kuća brojila četiri liepe i pro-
strane izbe i kuhinju, a bila je ogra-
djena i preošićena samo zamazanim plo-
tom. A da ne bi g. prigovaratelj pomi
slio, da je ovo bilo u kakvom regnum
murium, reći ćemo mu da je ovo bilo
u bieloj Petrinji, gradu od 4478 duša,
sa sjedištem kr, kotarskog suda i kr.
Iieprigovaramo dalje ovomu, kako hi
& Fontana nazvao: „ova gradjan
£da Šibenska JJ"; nego samo uz-
mimo njegov upit u ruke, da vidimo
kakav je taj prvi plod Šup«kova
rada l
Tko je stiliz'io upit? nećemo is-
traživat. To stoji da je upit dobrom
njemštinom napisan; a i misli su mu>
u redu; te s formalne strane ni Dr.
Klaić ne bi mogo upitu prigovarat.
Sadržaj pak upita odnosi se na
spomen ploču, što no ju u Šibeniku
željahu uzidal u kuću gdje se rodio
Toraazeo. IMapis je kratak i skoro
neznatan, te se čudimo zašto ga je
vlada zabranila. Svi imamo da bra-
nimo gradjansku slobodu donLe do-
kle je ona razložita, ie s toga ob-
zira ne samo ne zamieramo, nego
hv ilimo što je netko ustao na obrauu
te slobode povriedjene (?) u rodnom
gradu Šupukovu, ujedno rodnom gradu
slavnoga Tomazea i gospodina
Lipenne.
Dovle dakle sve je više manje «
redu. Ali dalje ići i ne snebivat se,-,
dalje ići i nekrstit se lievom i de- |
snom, nije moguće.
Pitamo najprije: znali gospodin
Šupuk i njogovi drugovi dalmatinski
narodni zastupnici: u kojem je
jeziku uklesan onaj napis?
čujuć, da narodni ljudi ustaju na
obranu one spomenploče, imamo pravo
zaključit, da je taj napisa«], namie-
njen hrvatskomu Šibeniku, hrvatski
i napisan Nasuprot mi znamo, da je
napis talijanski.
Ali je ne samo napis talijanski
napisan, te takav napis narodni Ijud'
nijesu smjeli zagovarat u Beču javn0
u carevinskom vieću, da se u Ši-
beniku namjesti; nego je taj napis
talijanaško maslo. Stoga svak je
očekivao, da će talijanaški zastupnik
Lapenna, ko što je bila njegova
dužnost, učinit on onaj upit na vladu.
Njega je to išlo; od njega se to
očekivalo, te pravom talijanaške no-
vine ljute se na Lapennu, što se on
nije za to zauzeo.
Po tom odveć je jasno, da je
Šupuk sa drugovima branio talija-
naški napis, talijanaškim duhom po-
taknut,- i da su narodni zastupnici
in corpore izmienili Lapennu. Na
čast im!
Da su barem učinili to s reservom,
izjavljujuć, ia uzimlju u obranu napis
jedino za obranu gradjanske slobode,
i mi bismo im tada begenišili, jer i
autonomaši, i ako dušmani našega
naroda, ali dok su ovdje, dok pla-
ćaju poreze i nose u obće sve terete
ko i ostali, nesmiju bit ko bezpravna
raja. To ne bi bilo ni kršćanski, nit
li dotle rodoljublje dopire.* Ali hez
') rieči izuštene u saboru u Zadru.
Preparandije, pak ćemo mu dodati i to
da je u tom gradu većina privatnih
stanova opletena i zamazana.
Ako smo spomenuli ovake kuće, spo-
menuli smo ih uprav zato, te dademo
učitelj« prilike, da, osobito u našem
zagorju, zagovara vrst kuća, koje bi
mogle izmieniti one slamnate staje, gdje
kukavi naš narod živi, k6 živinče. Svaka
ovaka stečevina, bila bi velik korak na
putu opće prosvjete.
Opaža nam dalje g. prigovaratelj, da
smo upotrebili rieč izba mješte soba
kako se ima u čistom jeziku; da se u
čistom jeziku ne kaže otok, već ostrvo,
ne knjaz nego knez, a da puk ne veli
rusmarin, nego ružmarin, ili bolje zimo-
rad. — Na strani 699 Vukova riečnika
kod rieči soba nalazi se zvjezdica, znak
da je tudja rieč (pl. gen. sobži = das .
zimmer, cubiie, conclave, itd.) cf.; izba
te na strani 213 kod rieči izba kaže da
se govori po Hercegovini, po Srbiji oko
Novog Pazara, a onda nadostavlja : vide
soba. Po tom ne ostaje nam da biramo
već izmedju tud je rieči soba, i
kako se kaže u Hercegovini i u Novom
pazaru. Neka nam g. prigovaratelj reče
sada koja je čistija?
Na str. 474 kod rieči ostrvo kaže Vukov
s'ničar frajicuxki; te se njegovu
auktoritetu klanjajo svi učenjaci bex
razlike vjeroizpoviesti. A *ato ga je
i francuska vlada, malo priklona ka-
toličanstvu, a još manje svećenstvu,
imenovala na rečeno mjesto, koje
se obično dosudjivalo veteranima
povjestničarim francuskim.
U rečenom djelu Dachesne lakun
slogom raspravlja najteža povjeat-
nička pitanja, te ih dubokom pro-
nicavošču dorješava. Nije naša svr-
ha za sada o cielom djelu majstor-
skom izvješću ati; to će učiniti či-
tatelj najbolje nabaviv si dragocje-
no djelo. Spomenut ćemo samo, d»
se jedno cielo poglavlje bavi rCr-
kvenim Ilirikom" (str. 229 230). 0
tom pitanju ae došle mnogo piealr;
ali Duchesno ga je baš konačno
doriešio, i to perenforno.
Drugo djelo je već n Dalmaciji
dobro poznatog Dra. P. Pisani«,
profesora katoličkog sveučilišta u
Parizu, pod naslovom „A travers
I' Orient" (Pariš, Bloud et Barba!,
1896). To je poviest lakim slogom
pisana istočnih crkava prije i potla
Florentinskoga Sabora.
Dakako, da je izvrstni povjest-
ničar Dalmacije za francuzke vla-
davine, u osobit obzir uieo i u o-
vome djelu i Južne Slavene, te so
opetovano njima bavi (str. 104-
119; 182-217); pak pobliže i o
Dalmaciji, o kom predmetu je već
i posebnu Studiju napisao, kako je
D.ft o tom obširno izviestiia
Značajno kako Pisani, po imenu
Talijanac a ćustvom Francuz, po-
što je u više ciavrataka proputovao
našim zemljama karakteriše današ-
nji naš položaj: „Stanovničtvo Dal-
macije je podieljeao a dvie vjero
ispovjedi: katolici se nazivlju Hr-
vatima, a „ortodoksi" hoće da se
nazovu Srbima. B li su iz početka
složni dok su slomili ratoborna, ali
neznatnu, talijansku manjinu ; a sad
su se medjusoboo uhvatili u koštac;
te ovo bratsko trvenje, isto kao u
banovini, o*ujećuje svaki polet nji-
hovoj narodnosti" (p, 203). Je !i
nepristran katolički pop najbolje o-
značio današnji naš položaj ? Tko
je Hrvate i Srbe nagnao u koštac?
Za odgovor, tko ga želi, neka čita
Pisanievo djelo.
Svakako pred Evropom Dalma-
cija je još svedjer ,,l' Orient" ; to
nam svjedoče najbolje navedena dva
djela. A ipak, naći će se tkogod,
te će zohtjevati da se u Dalmaciji
postupa kao u Evropi.
Narodni dom u Mostaru.
„Hrv. Pravo" cd 15 tek. prima
iz Mostara sliedeće:
„ftadostna srdca već gledamo go-
tov i sagr idjen narodni hrvatski dom
u Mostaru. Do sada je podpuuo
sagradjena velika plesna, koncertna
i kaialištna dvorana sa krasnom
pozornicom sa najnuždnijim nuzgre-
dnim prostorijam. Dvorano je sjajna
i već čujemo, da će se brao u njoj
obdržavati ples.
Ljudi i gospoda bez razlike do-
laze razgledavati krasni hrvatski
dom, i nitko nema, tko se iskreno
ne bi zadivio.
Taj su hrvntski dom sagradili sami
Mostarci, odnosno jedan dio njih.
ftieđak primjer požrtvovanja za hr-
vatsku stvar. Siećamo se, kad bi se
po dragim hrvatskim m je* tim takovi
narodni domovi gradili, da bi se
onda pomagalo prilično sa svih strana.
A ovdje? Iz cieloga Hrvatstva, što
mi mamo, nitko se ne sjeti, da bilo
čim pomogne. Zaista, tužna slika,
tužan dokaz nehaja našega. Kako
taj nehaj mora djelovati na čestite
Mostarce ? Zar ih to ne bi moglo
poklopiti, da smalakšu ni započetoj
stazi ? Ako to bude, neka si to
onda ostali hrvatski narod upiše u
svoje griehe.
A! ovom zgodom najviše se sje-
ćamo hrvatskoga novinstva uzduž i
poprieko. Te sve naše hrvatske no-
vine, koje u svojim proglasim o
novoj godini svetčano donose, kako
„pomno prate život i pojave cie-
loga hrvatskoga naroda", dosad t
težko da i riečcom što javiše o bez-
primjernom otačbeničtvu mostarskih
Hrvata. Tim je novinam zanimivije
javiti, ak<» je negdje u Alpam ka-
kav propali tirolski barun slomio
nogu. I to znači „pomno pratiti" i
t. d. ? Koliko se sjećamo, jedino je
„Hrvatsko pravo" o tomu domu pi-
salo sa svoje strane, i za to smo
UŽU zahvalni Neka se nitko ne ljuti,
ako istinu izričemo. Mi vruće že-
limo, da hrvatske novine to isprave,
pak da se bolje drže svojih du-
žnosti. I našim Franjevcem, veoma
zaslužnim za prosvjetu naroda, kao
i ostalom puku sve su ee te novino
zamjerile, jer ni jedna, osim dviju
(i opet „Hrvatsko pravo" i „K. Dal-
macija"1) ne nadjoše za shodno za-
bll ežiti što o jednoj važnoj kultur-
noj proslavi, kakovih malo kod
nas biva.
Nck nam se ne zamjeri, ali istinu
govorimo, jer n«s to ljuto boli.
Bože daj, da zaboravim j na to:
evo pri god — hrvatski dom u Mo-
staru !
«lo ima nova po s\ietu?
D.r Klaić predložio je uvedenje
hrvatskoga jezika u uredovanju i
dopisivanju dalmatinskih bilježni-
ka, te podignuće novih sudbenih
sgrada u Zadru, Spljetu i Dubrov-
niku.
* « «
pod njihovom upravom. Fale još
šarao inventari dobara veršecke i
pokračke dijeceze; nu učinit će
ih i prikazati kroz rok, šio im je
bio na novo ustanovljen od mad-
žarske vlade. i
* * *
Nače/nikom grada Praga iza-
bran je mladočeh dr. Podlvpini
sa 83 od 85 predanih glasova.
Ovaj izbor posljedak je kompro-
misa.
* *
U Englezkoj vlada imenuje bi-
skupe, a (\a ga u to anglikans&
crkva skoro nimalo ne ulazi. To
je počelo dodijavat anglikancim i
izazvalo je jur sukob izraedju na-
roda i vlade. Biva, kad je novi
Cantorberyski nadbiskup uzimao
posjed u crkvi neki gospodin i-
menom Greenvvood zavikao je na
sred crkve u vas glas:
„Gospodine doktore Tempie (tako
se zove novi nadbiskup), cieli ovaj
obred nije nego prosta žalostaa ob
sjena. Sva ova svečanost nije nego
prevara i nasilje!
Gosp. Greenvvood bio je uta-
mničen, ali rnedjutim ovaj je do-
godjaj proizveo velika utiska, jer
kako je govorio gosp. Gr., onako
misli na tisuće anglikanaca. Sve
se protestantsko novinstvo sada
bavi ovim pitanjem.
Kuga je u Bombaju počela
znatno popuštati.
#
* *
* * *
I Na Rieci spremaju se Magjari
j uve ti nmožtvo novih magi. zakona
| bez pitali hrv, vladu, U odboru
I sazvanu pod predsjedanjem min
| savjetnika Panga, odv. g. Barcie
j odlučno prosvjedovao, ali se preA'o
| toga prešlo na dnevni red.
Kako javljaju „Pol. Corr." iz
f Budimpešte, svi su predstojnici cr-
j kava i starješine samostana t. zv.
| pravoslavne crkne prikazali ministru
( predsjednicu do 31 prosinca pro-
\ šle godine točan inventar crko-
j vnih i zakladnih dobara, što stoje
mržnju i prezir, nestalo okorjelosti i o-
caja, a oadošlo sladko pouzdanje. Oči,
koje od djetinstva ne zaplakala, stale
lievati gorke suze ; te iza propoviedi o
«v. izpoviedi, dolazio jedan za drugim
k svećeniku misijonaru i jecao: „Po-
slušajte moju izpovied, nu od svega
mog života". Ovo je znakom njihove
stalne odluke, da poboljšaju svoje ži-
vljenje.
Na dalje govornik napominje, koliko
su katolička poslanstva zaslužila za iz-
korencće kuge pića wvodke* (rakije).
Navadja tomu primjera. Kad je sveće-
nik Hildebrand držao poslanstva, u
mnogim žapama gdje je bilo prije sila
rakijaša, poslie poslanstva za mnogo
godina nije se našlo ni jednoga. Župoik
Ficek u ujeoi. Piekaru u gornjoj Šlez-
boj sličnim sredstvima postigo je, da se
je kroz malo mjeseci 500.000 mužka-
raea i žena odreklo pića rakije. Baci-
mo pogled na .AuBtriju. Prije poslanstva
u Lipto-Oczadi u Slovačkoj, ponudio je
krčmar čiiut župniku 300 fiorina, eda
ne bude sv. poslanstva. Razumije se
po sebi, da je ponuda bila odbijena.
Ono, čega se čifut bojao, dogodilo se:
400 župljana upisalo ae u družtvo u-
mjerenosti. Nasuprot drugi čifut upra-
vitelj tvornice u Ketzelsdorfu u Češkoj,
koji je od sv. poslanstva, što se je onih
dana obdržavalo, očekivao dobrotvorni
upliv na ponašanje svojih radnika, pu-
stio je ovima vremena da slušaju po-
slanstvene propoviedi i da pristupe aa
obću pričest, i nije ae prevario n
jim očekivanjima. Pače je r • usu
p alanstva njegora žena pism ) za-
hvalila misijonaru.
Govornik sada pukaauje statistično,
koliko pomanjkanje kršćanskog upliva
u školi djeluje na prirast broja mladih
zloUnaca. Dok je od god. 1874 do
1878 broj mladih zločinaca u Austriji
iznosio 16.9 po sto od okupao osudje-
nih, u nastajnoin petogodištu poskočio
je na 17.7 po sto, a ovaj je poBtotak
rasao od godine do godine, tako da god.
1893, koju zadnju promatra statistika,
dopro je do 23.2 po sto. Broj mladih
zločinaca izpod 14 godine, dakle broj
zločinaca obvezanih na pohodjanje ško-
le iznosio je god. 1874: 333, 1889 već
614, 1891: 650, 1892: 803 a 1893:
842 — dakle od uvedenja sadašnjeg
školskog zakona broj zločinaca u dobi
obvezatnoj na pohadjanje škole mal oe
se je potrostručio.
Pošto je zatim govornik osudio pi-
sanje, mišljenje i ponašanje njekih mia-
djih učitelja, koji su čitaocima nK. D."
već poznati iz govora Z)ra, $chwarza8
ovako je zaključio :
Javljaju iz Pariza, da je pismom
na parižke župnike stožer.tik nad-
biskup Richard nadodao naredbi
od godine 1852 odredbu, kojom
se zabianjuje svećenicima poha-
djanje kazališta u talaru. Tko uz-
mi i proti ovoj odredbi, ipso fa-
cto upada u censuru suspensije.
* # #
Kad su dva razbojnika u šumi blizu
Barlassine zadali sv. Petru iz Verone
duboku ranu u giavu i time ga oborili
na tle, mučenik vjere preporučivaše
dušu i?ogu Stvoritelju svomu te izgo-
varaše što je glasnije i dulje mogao a-
postjlsko vjerovanje. Kad više ne mo-
gao govoriti, pisaše još po tlehu svo-
jom krvlju rieč Gredo, vjerujem, dok
mu srce ne proboli mačem. Ako je o-
vaj mučenik umirući izgovarao i pisao
rieč Gredo, što znači: ja se držim čvr-
sto Krsta sa svim njegovim naukama i
svim njegovim milostima, možemo li
mi, slavna skupštino, u kemiji, gdje
kršćanski pokret, postizava sve to većih
uspjeha, možemo li prestati da se za-
uzimljemo za plemenitu težnju, da se u-
vede kršćanski duh u naše škole? i-
mamo li biti malodušni, ako je potre-
bito, a da javno ne posvjedočimo, što
mislimo mi odnosno na školu ? /Sta, da
ne bi smjeli iz svega srca i iz punih
grudi priznati i kiicati: Credo, vje
rujem !?
Amerikanka Mrs. Spotbisvvood-
Mackin, udova New-lorkskog se-
natora Machina, koja je otrag tri
godine prešla s proiestanstva u
krilo katoličke crkve i nedavno
obielodanila knjigu o „družtvu sta-
rog i novog svieta44, prošlih je
dana bila od pape imenovana gro-
ficom.
* *
no rumelski harač. Vlada je do-
bila ukupno 163,310.500 frana-
ka, proti čemu ima se pretička
od* 3,250.000 franka, pa će moći
bez novih dugova svim obvezam
udovoljili.
« * »
Sa Kube javljaju, daje Maximo
Gomez saobćio Španjolcim, da je
uz stanovite uv/ete voljan sklo-
piti mir. Ovi uvjeti bili bi: Opo-
ziv generala Wev!era; ograniče-
nje prevelikih punovlasti glavnoga
gouverneura ; izbor oblasti na Kubi
po pučanstvu; avedba novoga po-
slanskoga sustava ; uporaba najve-
ćega diela poreza za potrebštine
na oloku; sniženje carina i daća
te slobodna trgovina sa Amerikom;
jače zastupanje Kubanaca u špa-
njolskom zastupstvu. - Uvjele mira
imale bi da zajamče Sjedinjene dr-
žave. Uslaše su voljni voditi do-
govore sa maršalom Martinez Cam-
posom iii sa Pomhom. Kako iz
Madrida javljaju, stigla je onamo
viest iz iNew-Yorka, da je Maxi~
rao Gomez javio astaš&om odboru,
da se čete ne mogu više op rali
španjolskoj vojsci« „Epocaa potvr-
djuje službeno ovu viest; Maši-
mo Gomez javio je odboru, da
medju usiašam vlada demoralizacija
i ral se ne može nastavljati, jer
nema dovoljno sredstva za obskr-
bu, Sve više učestale su viesti da
će se Maximo Gomez pokoriti.
Značajno je ipak, da još u nedje-
lju nije znao ništa o tim uvjetim
mira sjeveroamerokanski državni
tajni/e 01ney; inedjutim javlja
„Heralda, da vrhovni zapovjednik
ustaša jaisli već od dulje vreme-
na sklopiti mir na temelju Home-
rule za Kubu. Naskoro će se po-
kazali, koliko je istine u ovim
glasovira.
* * *
Govoreć o posljednjoj minis-
tarskoj krizi, u Srbiji kaže „No-
voe Vremja", da bi bilo prerano
pisali, da ce Srbija od sad u iz-
vanjskoj politici naginjat Austro-
ugarskoj«
Proračun Bugarske za. g. 1897.
iskazuje se prema lanjskom sa
7,820.000 franaka, manjim, pa
se misli izaći bez svakog novog
duga, i to prišćednjam, koje se
najvećem pomnjom provadjaju gdje
je god lo samo moguće. Držav-
ni dug Bugarske iznosio je do 2
o. raj. 169,814.404 franka, u
kojem je uklopljen dug ruske
f okupacije, tri učinjena zajma, i toč-
* * *
U češkoj predlagao je dr.
Rieger na sastan/tu u Kolinu slogu
svih čeških stranaka. Nagoda sa
Niemcim, da bi bila najljepša ja-
buka za 50 god. kraljev jubilej.
Takova pravedna nagoda imala bi
se staviti pod zaštitu kraljeve za-
vjero ice i prisege. U smislu ovog
govora prihvaćena je i resolucija,
po čem izgleda, da staročesi kane
opet stupiti u akciju. (Ciela stvar
priliči nam onom nastojanju ff0b-
zorašatt da i oni opet stupe u ak-
ciju, pa u „slugi" siranama traže za
to najzgodniji put).
« «
$ew-Yorski ,,World" javlja, da
je španjolski ministar vanjskih po-
sala, vojvoda Tetuan izjavio ame-
rikanskomu državnomu tajniku, da
će se Španjolska sama pobri-
nuti za reforme na Kubi,
« « *
Za Armence koji su poslie bune
u Carigradu pobjegli u Rusiju,
car je rus kl dopustio, da se po
cieloj Rusiji kape milodari.
* * *
Na Kreti bilo je opet krvtvih
sukoba izmedju kršćana i muha-
medanaca. Mir je prividno uzpo-
stavljen, ali se je bojali svaki čas
da se ne poremeti. Nuždna je s
toga potreba, da se uvede nova
žandarmarija. Porta se protivi u-
vedbi stranaca u žandarmeriju, što
od nje poslanici zahtievaju, ali
rek' bi da će biti na lo prisiljena.
Domaće Vie-j
Na 26 tek. otvara ze hrvatski sabor
u Zadru.
* * *
Grof Harach javio je u sjednici druž-
tva se promicanje gospodarskih intere •
resa Dalmacije da je zaJcrlilo pitanje o
gradnji željeznice Spljet Aržano. klika
jer Magjari ne aapoviedaju cizlitav-
skim novcem,
* *
Na 10 tek. novi franjevački redodr-
žavnik velezaslužni O. Mate Šimić die-
lio &e nakon 16 godina od svoga stada
u Zaostrogu. Puk ga je odpratio suzama,
Sto najrječitije govore, i pravom, jer je
vlč. O. Mate Simić preporo lio ono mje-
sto. Zaost. og ga neće nikad zaboravi*.
*
* «
Preč. Ilija Okragić opat i petrova-
radimski župnik odlikovan je od crno-
gorskog kueza ordenom IV. reda Da-
nilo.
* # »
primjerima čakavskim: vijen, gospoja
i t. d; na mj. vidjen, gospodja, ko
što i po cieloj težnji jezika na smek-
šavanje. Odakle skrajnosti u herce-
govačkom govoru: Sćepan, gjete,
gjed, ako ne odatle što tu j upliva
na predjašnje slOvo t, d?
Dakle, ako je bilo uzroka stvaranju
siivenih slova, toga za Ij nije trebalo,
nego je pače potrebito, da se ono j
vidi u pismu, jer mu narod negdje
dava prvenstvo te voli izgubit ¿nego
i jer l nadmašaje j u drugim
slavenskim jezicim, a ne nipošto u
našem. Busi na pr. kazat ce ti ze-
mla, naime ondje gdje naš narod
veli, sve protivno, kažuć zemja, te
kako je u ruskomu karakteristika
da se voli tako je u nas karakte-
ristika, da se voli j A zar smije
itko uvadjat pravopis koji omalova-
žuje i same jezične karakteristike?
1 druga je. Mnogo puta naše l
nije no prosti umetak. Tako a ku-
pljen, rabljen, duplier (od talij. do-
piere) i t. d. gdje je došlo l ko
nezvani gost. Pri tom dakle kad
nzpideš po Daoičićevu l sa jegulji-
com, dogadja se da gost tjera doma-
ćina iz kuće. A jeli to znanstveno?!
Jeli to napredak? — Moderni,
valjda!
* *
Zaključimo. Došle vidjesmo, kako
je jotomanija prešla u joto/obiju i
k6 što je jotomanija zavladala ondje
gdje joj je najmanje mjesta, joto-
fobija i ona je—u ime napredkal —
zavladala ondje gdje joj je najmanje
mjesta. To se vidi glede Ij i nj. A
što da rečemo o dj'?
Ne samo što je Daničić izumio
za dj znak sui generis, ali nam se
ovaj pak čini od sva tri najnespret-
nijim. Na koncu konca Ij i nj pred-
stavljaju svedj isti glas, ali dj?
Angjeo, Gjuro vidjeti, djed sve to
imaš da napišes istim znakom, d!
Ovdje, nama se čini, da netreba
kritike. Ona je podpuno ovdje su-
višna, jer barem to nije po modernu
a ni po starinsku, da znak pred-
stavlja nešto što neznaš što je?
Kupi mačku u miehu!
Da su gospoda modernizatori te-
hice obzira imali na uspomenu djedova,
sve bi ove došle nanizane opazke i
refleksije od sebe pale i moderniza-
tori, kojim se ni staro zlato ne
svidja, samo zato jer se zove staro;
ne bi danas upadali u pravopisni la-
birint. I Ij i dj i nj u tolikim pače
u premnogim slučajevim bili bi sa-
svim suvišni, ko što su i u starini
bili, te su joj zato bili i nepoznati.
A naravno, jer ako samo pridržiš
jat, napisati ćeš: leto, nemština, videti,
a da ti ne treba ni jeguljastog ni
zarezanog ni prekriženog d. Tiem
i ovdje se vidi jednim mahom što
vriedio izum i veleum naših djedo-
vina. a što vriedi krpež i um nas
premudrih njihovih potomaka. Mi
smo postali kao voda, koja čim da-
lje od izvora tim mutnija. Vratimo
•e dakle k djedovim, ako ćemo da
budemo čisti k6 voda bistrica na
njezinu vrutku.
Proti lutanju „Narod. Lista".')
u.
„Obzor" se je najobširuije oba-
zreo na poruku „otmene ličnosti" iz
Beča. Pošto narodni krugovi u Za-
dru i umjerena „Obzorova" stranka
svedj su sa izticali ko suglasni, ova
ocjena s prijateljske strane biti će
valjda ugodnija zadarskoj narodnoj
gospodi, nego bi bila na pr. naša. A
evo što prijatelj „Narodnoga Lista"
odgovara na poruku;
„Narodni list" u Zadru priobćuje u
br. 8 od pr. m. dopis iz Beča pod na-
glovom „Cesko-njemačka nagodba i Hr-
vatska*, na koji uredničtvo upozoruje
„prekovelebitske oporbene novine, dr-
žeći da će „rodoljubi, koji sudjeluju u
političkom životu Hrvatske i zastupnici
neftavisno štampe naći u njem gradiva oz-
biljnom razmatranju o težkom položaju
Hrvatske i o nuždi, da složnim silam
uznastoje čim prije iz takova položaja
domovinu izvući".
Dopis je poznat.... pisan je u Beču, pod
utiskom nagode izmedju pouzdanika nje-
mačke i staročeske stranke u češkoj. U
tom dopisu crtaju se misli njeke „ot-
mene ličnosti, koja s pouzdanicima stoji
u uzkom odnošaju", a na koju se namjeri
dopisnik „Narodnoga lista".
I ako smo dopis doslovce priobćili,
ipak neće biti suvišno, da ovdje izcrpi-
mo niz misli ono „otmjene ličnosti".
Taj niz jest sliedeći:
U nedalekoj budućnosti predstoji „ra-
tni metež, usiied kojega pasti će kocka
udesa, Bog sna, na koje narode i drža-
ve". Taj „ratni metež" nesmije naći
habsburžku monarhiju unutra neure-
djecu i nesložnu. „Pri zamršenom evro-
pejskom položaju" Auatro-Ugarska može
najmanje dopustiti, „da se stavlja u
pitanje sadanje njezino utrojstvo"; jer
„dotakneš li se jednog od toliko naro-
dnostnih pitanja, vas se njezin ustroj
uzdrmava, te se njezina sila i ugled
napram vani slabi. Narodima s ove i s o-
ne strane Litave nameće se kao poli-
tička nužda, da rebus aic stantibus na-
stoje poboljšati 3voj nutarnji položaj u
okviru sadanjega ustroja carevine". „U-
stav Austrije — reče ministar Taaffe
Pleneru — može se preinačiti, jer
se već dva puta promienio; ali za sada
nipošto".
„Otmena ličnost" daje veliku važnost
Ceskoj i Hrvatskoj, „jer cieni, da ova
dva slavenska naroda na sjeveru i na
iztoku carevine, mogu biti po tomu, je-
su li unutra složna i zadovoljna, ili raz-
ciepkana i zlovoljna, elementi njezine
snage ili slabosti kod nedalekog euro-
pejskog ratnog meteža". Nu uprav zato,
jer je „otmenoj hčnosti" stalo do habs-
buržke monarkije i jer Oesko i Hrvat
skoi priznaje važnost za sudbinu mo-
narkije, želi, da nestane razmirica i ne-
zadovoljstvu u tim zemljam. Nu umiriti
se mogu samo u okviru dualističkom.
Česi su to razumjeli, pak su se s Niem-
ci nagodili odloživ svoje zahtjeve gle-
de uzpostave državnoga prava. Da
toga nisu učinili, već da su Staročesi
sliedili Mladočehe, nebi bilo došlo do
izmirenja izmedju Ceha i Niemaca s pro
stoga razloga, jer ovi potonji bili bi stu-
pili na kormilo vladavine u Austriji".
„Oni isti životni interesi carevine —
umuje dalje „otmena ličnost" — koji
svjetovaše na izmirenje Ceha i Niemaca
uz svu moguću ogradu interesa jednog
i drugog naroda, svjetuju takodjer, da se
kraju privede i borba izmedju Hrvata i
Magjara". Ali kako? Prije 3vega imala
bi se u Hrvatskoj stvoriti „jaka stran-
ka, koja bi u okviru današnjega ustava
hrvatskog i ustroja carevine tražila o-
stvarenj« svojih političkih prava i eko-
nomičkih svojih interesa" ; jer dotle, dok
neima „oporbene kompaktne stranke",
nemože se državniku i najvišemu čim-
beniku predočiti što hoće Hrvatska da
bude zadovoljna". „Odlomci i ostanci
starih hrvatskih stranaka neiztiču drugo
nego želju i težnju na političku promje-
nu, posljedice koje dopriniele bi prei-
naka u odnošajim Hrvatske s Ugarskom,
te bi dirale u sadanji ustroj države...
Dokle se tako jaka i kompaktna stranka
nestvori, zaludu je smišljati preokret u
Hrvatskoj... Boreći se za ideal sada
nedoštiživi, mjesto nastojati da zemlja
crpi iz sadanjega ustava sve moguće ko-
risti i da odstrani sve moguće neprilike,
kako čine Cesi i dalmatinski Hrvati,
dapače svi narodi carevine, oporba u
Hrvatskoj nehotiee kriepi sadanju vla
davinu u Hrvatskoj te ju čini neobhod
nom ... U Hrvatskoj preveć je preuzela
mah politika maštanije, koja neda viditi,
kako se obara kamen po kamen, sgra-
da, koja je stala 50 godina truda ... Do
promjene neće doći u Hrvatskoj bez
ova dva uvjeta: prvo, nesmi se dirati
kod današnjih konstelacija evropejskih
u nutarnji sustav carevine a u taj su
stav spada nagodba austro-ugarska i
nagodba ugarsko hrratska; drugo, treba
stvoriti patriotičku stranku na temeljn
toga sustava, koja bode u stanju preu-
zeti vladavinu i uz koju će pristati sva
zemlja".
Tim izcrpismo glavne misli „otmjene
ličnosti" u bečkom dopisu zadarskoga
lista. A sada ćemo ih popratiti svojimi
opazkami, koje će posvema otvoreno
odkriti naše mišljenje.
Da je danas položaj Europe pun po-
gibelji i da će habsburžka monarkija
već poradi trojnoga saveza, u koji je
stupila, biti povučena u „evropejski ra-
tni metež", to uvidja i priznaje svaki
političar, kamo li nebi priznala „otmje-
na ličnost, koja je igrala znatnu politi-
čku ulogu u carevini i bila je po tom
u prilici upoznati se sa vanjskim nje
zinim položajem i sa nutarnjim jedne i
druge pole." Nu kada se je „otmjena
ličnost" uzpela na stanovište visoke po-
litike i kada sa toga stanovišta prosu-
djuje i nutarnje odnošaje monarkije,
neće drzovitim smatrati, ako upitamo:
4to .¿e^SMMUH^E. 4 vSauio u taj opasan
položaj? Ništa drugo nego nutarnja
njezina politika t. j. njemačko-magjarski
dualizam. Priznati će nam, kako očeku-
jemu, sama „otmjena ličnost", da jedu
alistički stroj monarkije stvor dogodjaja
god. 1866 i da mu je pobuda, namjera
i svrha bila podieliti vlast monarkije
medju Nierace u jednoj i Magjare u
drugoj polovini. Dualistički sustav gle-
dao je zadovoljiti, samo ova dva naro-
da, nebrineći se za slovensku većinu, i
ne mareći za historijska prava Ceha i
Hrvata. Ako su u narodnostnom pogle-
du učinjeni ustupi Poljakom i Čehom,
ako se jeziku slovenskomu u Kranjskoj
i hrvatskom u Dalmaciji dopustilo do
nekle unići u škole i urede, nije to za
sluga sustava nego odpora i borbe tih
plemena. A kako je u Hrvatskoj došlo
god. 1868 do nagode radi dualističkoga
sustava, neka si „otmjena ličnost" dade
proiistati poviest borbe tadašnje naro-
dne stranke god. 1866—1868. Tada će
uvidjeti, da nagoda s Ugarskom nije ni-
šta manje nego izliev slobodne voije
hrvatskoga naroda. A kako je nutarnja
politika monarkije od god. 1867 vodjena
bez, pače proti Slavenima, tako je i vanj-
ska politika udežena po slovu i duhu
dualizma. Kada bi Slaveni monarkije
bili upitani i fea<£& pi imali toliko vlasti,
koliko dualizam daje Magjarima i Niem-
cima, tada nebi monarkija vezana bila
na države, s kojim je 1866 imala po-
sla kod Konigratza, Visa i Custozze, uz
poznate posljedice; nebi svoje interese
podredila ciljevom svojih saveznika, već
bi ostala slobodnih ruku imajući pred
očima samo probitke svoje i svih koli-
kih naroda svojih. Savez s Njemačkom
i vratolomna politika na iztoku, te usiied
toga napeti odnošaji s državom, koja
JDonarkiji nije ni jednoga pedlja zemlje
nikada otela već ju god. 1848 pomogla
spasiti — sve je to djelo ruku magjar-
skih i njemačkih državnika, kojima je
po dualističkom ustroju monarkije nje-
zina sudbina povjerena.
Pa ipak „otmjena ličnost" smatra po
litičkim „noli me tangere", umjesto da
tomu sustavu pripišejedan dio slabosti,
jer izvoru nutarnjega nezadovoljstva i
spoljašnjih odnošaja monarkije. Za ta-
kav „noli me tangere" smatrali su nje-
mački državnici obsolutističku i kašnje
ustavnu centralizaciju u oči dogodjaja
god 1859 i 1866, pa ipak su se ovi u
stavi pokazali očevidno nesposobni spa-
siti monarkiju od zadesivsih ju tada ka
tastrofa. Ili zar je našoj monarkiji su
djeno, da si^Jtavijogia^za volju ne predu-
sretue katastrofe, već da poslije kata-
strofa mienja sustave?
Nu predjimo sada na savjete, koje
„otmjena ličnost" dieli.
Reć bi da je češko njemačka nagoda
zaniela „otmjenu ličnost", te da od nje
očekuje izmirenje kraljevine Oeske. Nam
se pako čini, da je ova, radost i ova
nada bar prerana. Prije svega još se ne
zna, hoće li ova nagoda, ako i umiri
staroČesku stranku, umiriti i udovoljiti
Češki narod, jer će nam se dopustiti, da
staročeska stranka i češki narod nisu
dva istovjetna pojma. Na dalje ni smo
duboko uvjereni, da nagoda znači u
najboljem slučaju samo primirje a ne
mir; te da češki narod neće biti zado
voljan, dok se buduća nagodba izmedju
kraljevine češke i krune ne nadoveže
na načela s obiju strana god. 1870 pri
znana i ustanovljena.
čudnovata se
ponavlja. Netraže s<
jačega nego od slabij
koji se vlasti dočepao
kojega ta vlast tišti. I
od Slavena, da se mir
jezik gospoduje i koji
ban položaj stvorili, ne-
Niemaca, da se jedan pv,
reku svoje narodne i poliv
nije Niemci u Češkoj, prem
bore se rukama i nogama pro-.
da se samo jedan Niemac izvrgne ,
gibelji naučiti češki, pak u to ime tra-
že jamstva, koja se s jedinstvom kralje
vine Češke nedadu u sklad dovesti, a
od Čeha se zahtieva, da izravuo ili ne-
izravno priznaju >iezik njemački drža
vnim jezikom. Nisu li dakle Česi, i odi
većina zemlje, inferiornom rasom u sa-
moj Češkoj ? a niti jim se ne dozvoljava,
da se zauzmu proti germanizaciji za o
naj dio naroda, koji u Moravskoj i Slež-
koj stanuje. Tim bi se „vas ustroj" mo
narkije „uzdrmao".
Ele pustimo češko njemačku nagodu
braći Česima, prem ona zanima nemanje
i ostale Slavene monarkije obzirom na
položaj, koji češki narod zauzima u njoj;
te pristupimo na ocienjivanje savjeta,
koji „otmjena ličnost" daje nam Hrvatima,
') „Hrvatska" glasilo stranke prava u
broju od 14 tek. osvrće se na već do
neseno opravdanje „Narodnoga Lista"
stiedečim riečima:
„Iza kako je zadarski „Narodni
List" organ kluba većine u dalmatin
skom saboru, doživio sa svojom po-
rukom iz Beča podpuni fiasko, donosi
u ovom poslednjem listu očitovanje,
koje dolje niže priobćujemo. U tom
se očitovanju kaže, da niti dopisnik,
niti „Narodni List" nisu pristali na
mnenje onog austrijskog državnika što
će reći da dalmatinska „narodna"
stranka ne pristaje uz nagodbu. Mi
srao bili uvjereni, da Članci onakvoga
zamašaja ne ulaze u „Nar. List" bez
znanja kluba dalmatinske „narodne"
ztranke, pa pošto sve do danas nije
„Nar. List" o mnienju austrijanskoga
državnika svoju rekao, to smo uvje-
reni, da sada povlači roge, pošto se
je osramativ s porukom, da primimo
nagodu i da se na njezinom temelju
sjedinimo. Šeprtljanja ove vrsti odviše
smo dobro upoznali, pa im se smijemo
a s nama i svi triezni ljudi".
Orleanski vojvoda.
Sudbena razprava proti orlean-
skomu vojvodi zanima u velike ob-
ćiostvo, ne samo Pariza nego i ciele
Francezke. Pred sudbenom palačom
kad se je vodila razprava, bilo se je
sakupilo nebrojeno množtvo Parižana
koje je burno i dugotrajno klicalo:
Živio Orleans! Živio Ronlanger !
Dvorana za razpravu i ciela palača
bile su dubkom pune. Prisutno je
bilo cielo legilimistično plemstvo.
Vojvoda pred sudom izjavi da je
on došao u Francezku da služi kao
vojnik. Ou netjera politike, koja je
pitanje njegova otca. Znao je kojim
eventualnostima bi mogao poći u
susret, ali uzprkos tome, htio je
svojoj domovini služiti. On se ne-
brani, niti čeka pomilovanje. Državni
odvjetnik je izjavio da se zakon ima
uporaviti proti sinu grofa parižkoga
Princ sam priznaje da je povriedio
zakon; ima se dakle osuditi. Usiied
toga digla se je velika buka sluša-
laca, tako da je predsjednik zaprietio
da će dat izprazniti dvoranu. Brani-
telj princa Rousse uzveličao je dr-
žanje princa. Beče da je vojnički
zakon stavio van kreposti zakon o
izgonu. Po vojničkom zakonu svaki
je Francez obvezan na vojničku slu-
žbu. Sud je osudio princa na dvie
godine tamnice.
Za tim je sliedila burna demon-
stracija. Uzklici: Živio orleanski voj-
voda! Živila vojska ! ordi su se dvo-
ranom. Predsjednik je dao izpraznit
dvorana. Demonstracije su se na-
stavile na ulici.
Po zadnjim viestima novina, o
pomilovauju ne može biti govora.
Da bi se imao pomilovati to je bilo
prvo mnenje republikanaca; ali po-
što je sa monarhističnih krugova
koj
Ijevine,
velike podpore. a»«.
izražava zatim stalnu nadu, Q«
vlada smatrati dalje svojom zadaćom, ^
opravdane vjerske i narodnostne želje i
zahtjeve pojedinih narodnosti u ostalim
zemljama, poimence u pogledu Škole, iz-
puni i time da okruni djelo, koje je u
početku imalo sretan uspjeh.*
Česi, sveučilištni slušatelji u Pragu,
rodom iz Moravske obratili su se na sve
svoje kolege, da pomognu peticiji na
sabor, da ovaj odobri i ostvari Sesko
sveučilište u Brnu u Moravskoj. Tu mol-
bu podkrjepljuju time, što je Moravska
ekonomeki dovoljno bogata i da je tri
četvrtine češka. Iz Moravske ima sad
1300 djaka na sveučilištim, ne računa-
jući tu bogoslove u Olmucu. Kad se
uzme sve ovo u obzir, onda će svatko
uvidjeti da je ta molba usmjeatna i o-
pravdana.
Dne 11 veljače, kad je nakon pre-
daje englezkog ultimata minulo mjesec
dana, imali su svi trgovci u Lisbonu
polotvorene dudane, a razna privatna
družtva izvjesila su svoje zastave na pd
stiega.
Po brzojavci „Daily News" sve su se
velevlasti priiateljski obratile na Salis-
burya u prilog Portugalu', nu nisu se
potanje u samo pitanje upuštale.
Već je Njemačka poslala poziv En-
glezkoj, Francezkoj, Švedskoj i Belgiji
na medjunarodnu konferenciju, koja bi
imala urediti radničko pitanje.
Poluoficiozni berlinski list „Post" oba-
ra se žestoko na francezko novinstvo,
jer se ono neprijazno drži prama odpisim
njemačkoga cava o radničkom pitanju.
ŠI DOPISI
Hvar, 9 veljače
Naša starodavna Stolna crkva ako i
po sebi liepa, danas rek bi da se je
sasviem pomladila, pojačala te da pliva
u veselju, jer njeki njezini članovi bili
su svečano promaknuti na zaslužene
časti.
Ako s ponosom se može reći, da je
svećenstvo naše biskupije u obće učeno,
revno i svomu visokomu zvanju dušom
i tielom privrženo, valja i priznati da
se njeki pako u svećeničkim krepostim
osobito odlikuju. Zasluge u vršenju svo-
jih dužnosti stečene, ne gube se. Onaj
koji vrši svoje dužnosti, ćuti zadovolj-
stvo u svojem srcu i to mu je liepa
božja nagrada, ako je komu i do pro-
maknuća punim pravom može ga želiti,
a starešine koje budnim okom prate
rad svojih podložnika po mogućnosti
zadovoljit će.
Naš presvietli i prepoštovani Nadbi-
skup Biskup Carev svojski se zauzimlje
da uzdrži sjaj i ugled toli svoje crkve
koji ciele biskupije, što su dakako ra-
dili i njegovi dični predšastnici, a to na
sve to veću slavu božju i na spasenje
povjerenoga mu stada.
On je danas ukovao nove bisere u
krunu svoje Prvostolnice. On je naime
ustoličio naj prije za kapitolarnoga de-
kana prepoštovanoga kanonika nadpopa
Antu Marinkovića, zaslužnoga dosadaš-
njeg gradskoga župnika. Ova čast ga je
hodila i kao najstarijega kanonika i kao
nagrada za njegovo revno i izgledno
službovanje. A može se reći bez prigo-
vora, da je on vavjek svoje dužnosti vr-
šio tako točno, da njegov osobito ure-
dovni rad može služiti kao uzor ostalim
svećenicim.
Za stalnoga kanonika nadpopa žup-
nika ustoliči prepoštovanoga D. Jakova
Novaka dosadašnjeg koralnog vikara i
obredovnog učitelja. Tko nije čuo za
našega vriednoga D. Jaku? Za deset
cielih godina, prije nego nam amo do-
dj^e, bijaše župničkim upraviteljem sela
Sfirce na otoku Hvaru. Onda se j* već
godine.
u Belgiji traje mandat pokrajinskih
zastupstva četiri godine; ali se polovica
zastupstva ponavlja svake dvie godine.
Ovih Duhova obavljeni su izbori jedne
polovice Kao i dosad, liberalci su po-
biedili u pokrajinara: Brabaotu, Hainaltu
i Liegeu. Katolici su pobiedili u : Luxem-
burgu, Namuru, Anverai, Flandri izto-
čnoj, Flandri zapadnoj i Limburgu. Po-
krajine gdje su pobiedili liberalci, broje
2,860.000 stanovnika; a one, gdje su
pobiedili katolici, broje 3,111.000. Osim
toga u liberalnim pokrajinama znatna je
manjina katolika; dočim je neznatna ma-
njina liberalaca u katoličkim pokrajinama.
NagOdbeni odbor zabacio je pred-
log Mladočeha, da se u obćoj sabor-
skoj razpravi ujedno razpravlja o svim
nagodbenim predlozima. Rieger je izja-
vio, da su nagodbene punktacije obvezne
satno za članove konferencije, a ne za
sve pristaše stranaka. Kod svakog pred-
loga bi se moglo predložiti da se pre-
dje na dnevni red.
Srbski Kralj Aleksauder pošo je u
$abac samo na jedan dan k svečanosti
Obrenovića. Milan ondje ostaje za ciele
svečanosti, kao glava obitelji.
Novo izašli ukaz srbskog ministra Gjaje
odredio je imenovanja i premještenja
mnogobrojnih upravnih Činovnika.
inzeigpr" javlja: Ca-
vlja posve povoljno.
,u, sprovadja dan na
. audiencije i obavlja
) doći u Kiel nadvoj-
-nd, da izvide pomor-
tbrecht upravio je na
dtkea, povodom njegova
vora u reichstagu, brzo-
mu je izrazio svoje odo-
/eterburgskaja Gazeta" prati ve
i zanimanjem nastojanje i rad mla-
tio češke stranke, koje oduševljava pravo
slavensko otačbeništvo, Ruski List
kaže. kako su MladoČesi svojim radom
i odlučnošću postali važna činjenica u
Austro-Magjarskoj a tako bi mogli i ostali
Slaveni, kad bi se više zanimali zt svoju
narodnu stvar.
Petrogradski „Graždanin" dobiva viest
iz Bukarešta, da u Rumunjskoj vlada
nezadovoljstvo radi nepostignute neod-
visnosti, ako se Rumunjska ne priključi
trojnomu savezu, ma da je pod njema-
čkim uplivom.
Carnot, predsjednik francuzke repu-
blike, kako je poznato udario je, od ne-
koliko vremena, u šetanje, a taj ugodni
posao olakoćen mu je Čestim manje vise
ofieijoznim ovacijam. Bio je ovih dana
i u Avinjonu i u Nimesu, gdje su mu
se došle predstavit i crkvene vlasti ra-
znih vjeroispoviedi, koje su se na razni
naćin u svojim govorim spomenule i Boga.
A1 predsjednik republike kani da neće
da uficijozno da Boga priznade pa od-
govara, no o Bogu nihabera! To mn se
zamjerilo i prigodom pari&ke svietske
izložbe, Bože moj dokle smo spali! Pa
će još liberalstvo imat obraza nekomu
predbacat bezumlje, glupost i fanatizam
i.... kukavičluk!
U Genovi je uapšen jedan ženijiaki
častnik, što je izručio Francezkoj pla-
nove o utvrdjenju granica.
Njemačka vlada kani uvesti porez na
Niemce koji su u inozemstvu, pa neza-
dovoljuju vojnoj dužnosti.
Nemoj crnit, p
catio ne od me:
ćutiš još živu sa]
neda ti da se ta
cem: kad si to p:
bila pamet po s
meuitoga rodbinsl
ti reče one besj
se da sam vidio
i baš koncem XI
ne hvatja: ja ti
H reko: fiat a\
od tebe ako i malo
Tvoja plemenitost
jsa mnom plebej-
stalno ti se razlila
anah tvojega ple-
stabla, te uzhićen
a§ zlatne: sjećam
0 još toga ludjaka
vieka. Bdja se zlata
tko sam, a ti ako
nisi podla kukavic^ bezobrazni klevet-
nik, i ako se nestidiš tvoje plemenite
krvi, van sa podpisotn i kazati ću ti onda
tko si ti. «
Matulina Petar.
•-.vr-
iti Bukovice, 27 svibnja.
Prošle godine dvorski savjetnik gosp.
podpredsjednik PavM obašao je neka
mjesta naše Bukcv»e£.. Ovih dana po-
vratio se da obadje na koja onda nije
mogao, a to su Mi^eiića r Petrovacrkva,
Nunić, Bjelina, Medvidja, Rodaljice, Br-
gut, Popović pa odavle preko Benkovca
u Zadar. Prvi je put, u koliko mi zna-
demo, da. dvorski savjetnik ovakav po-
hod obavlja, ima sobom gosp. kotarskog
Poglavara Fekete i gosp. upravitelja
Grošetu.
U svakom mjestu gdje dodje prividi
crkvu i župničku kuću. Doistine, što
nekoliko daria u ovo potroši nijo dan-
guba, pošto jedino ovako svojima očima
može se osvjedočiti kakve su nužde u
jednom, kakve li u drugom mjestu te
kakvim potrebam prednost dati. Dao
Bog da nam sve u dobri čas doskočeno
bude.
Domaće Viesti.
Nagodbeni odbor u Pragu u svojoj
sjednici od 27. p. mj. — riešio je pred-
log o skoliskom zemaljskom viećti, koje
će dakle biti razdieljeno u dva odsjeka.
Odbačen je predlog dra. Gregera da
predsjednik i njegova dva zamjenika u
školskom vieću imadu poznati oba je-
zika, Za predlog glasovaše mladočesi i
staročeh dr Trojan.
Primljen je predlog Va&atva, da se u
zakonu rieči „zemaljski glavni grad Prag"
zamiene sa riečima: „kraljevski zemalj-
ski glavni grad Prag."
Odbijen je predlog Mladočeha da se
školsko vieće »ma sastati u plenumu ba
reio četiri puta na godinu.
Velika se je razprava razvila, kada
da zakon stupi u krepost. Mladočeh Ku-
čera je predložio da bi zakon imao stu-
piti u krepost poslije no bude odobren
novi izborni red, te zakon o uporabi je-
zika. Proti ovomu se očitovaše Clam i
Rieger. Predlog Kučere je odbijen.
Za nj glasovaše mladočesi i Trojan.
Španjolsko starovieće potvrdilo je za-
kon o sveobćem pravu glasovanja.
Židovi su se pomamili što su se neki
Listovi usudili izniet na vidjelo list o
izdajničkom umorstvu u Damasku, ko-
ji Smd i mi preveli u pro&astom broju,
pa su na nje navalili kako na gadne
klevetnike. Tako i „Austrijski tjednik",
komu je urednik rabin D.r Bloch, na-
pao na bečki „Vaterland" nazivljuć ga
gnusnim osvadačem. Ovaj da mu ne o-
stane dužan u br. 148, 31 p. stavlja
pod nos razjarenomu odvjetniku talmu-
dovaca i drugi list o istom predmetu,
autentičan list majke umorenoga dje-
teta, u kojem je potvrdjeno sve što je
rečeno u listu objelodanjenomu, uz o-
bećanje da će bit podane do potrebe
sve ostale potankosti. List je bio upra-
vljen poznatomu antisemiti Eduardu Dru-
mondu, nosi nadnevak 10 Svibnja t. g.
i tiskani prvi put u „Universu". Ka-
rakteristično je u ovom poslu što svi
liberalni Listovi mramorkome muče. Ja-
dna majka tuži se da su Židovi svojim
novcem sviet podkupili, a cienimo da
je tužba na svom mjestu. Kako bi bu-
čili kad bi se radilo o kakvu samo-
stanu ii o koludricam!
Na tisuće Alsacijanaca pohitilo je pre-
ko Bvajearake u Belfort, da sudjeluje
kod dočeka predsjednika Carnota,
—J—
Silba, 29 svibnja.
Dopisniku i7 Silbe 15 tek. br. 40 po
štenoga „Dalmate*.
Imao si i vremena proma^gati tvoj
članak, ali ipak ne odgovori mudro ;
koliko si u njem istine kazo, vidi. Sto
se tiče vriedooga urednika nK. D." moje
obrane ne treba; poznamo ga liepo a
baš jer ga poznaš, za to se na nj bacaš.
Siećaš li se one pričice o pravičnomu
Aristidu i zanešenooiu seljaku?.... Na
tvoj „Matulina" ili „Ludovina" i ne o-
vrćem ae, to diete nebi bilo reklo. A
a čega bih se zacrvenio, neznam ; valjda
radi ubojstva, brodolomja, paleža, lupež
tine, mutnih izvora, i radi sto takvih tri-
čarija? Paše ni vidio nisam, čibuk ta
kodjer mo ne užgah a sličnost, koju na-
laziš med menom i robom jest ona, koja
je med menom i tobom. Varaš se kruto
da bib se ja sretnim nazivo, kad bih i
mao brevetto ili patente tvojih štićenika,
jer, znaj, makar palac ali ipak se sma-
tram većim od njih. Čuj: učio sam kroz 5
godina domaće škole, u Zadru dovrših
svu 8 gimnazijalnih, a sada vršim služ-
bu namj. učitelja i tim se ponosim, pa
ja bez patente u budućnost gledam bolju.
Koliko vriede tvoji brevettati znaš do-
bro, a zar novac čini sretnim? Reći ću
ti još, da nisam nikomu nikad džepe
mjerio. Potrudi se do sjemeništa pa ćeš
znati i trubi u sviet dali sam svojevoljno
odstupio ili sam bio prognan odanle.
Nije sramota^ pošteno raditi, pa i svinje
pasti, a da preživeš, nego je velika sra-
mota ne steći, kad možeš, i još otčin-
stvo protepati. Da, to je sve što naho-
dis sramotna (?) kod mojih, a to si eto
i po stoti put opetovo; imali još koja
kap žuči tvoja kneževska krv na me i
na moje, slobodno je izlij, a da te dalje
ne muči. Smiešno što mi preporučuješ
IV. zapovjed, kad imaš se za &to u prsa
tući; ja sam s roditelji u podpuuoj slogi
i oni ljube mene koija njih; nikad je
nisam nit naj manje uvriedio, nit na njih
rake dizao niti ća do tamnice doveo.
Jučer su svrčile po zadarskim crkvam
toli već popularne pobožnosti na čast
Majke Božje.
U dojednoj crkvi bilo je mnogo vier-
nika koji su pristupili na svetotajstva:
u crkvi OO. Franjevaca, 00. Kapucina,
u crkvi sv. Marije1), u crkvi sv. Simu-
na; nu osobito u crkvi sv. Krševana,
gdje je propoviedao vlč. O. Bontempo
na obće zadovoljstvo i s velikim uspie-
hom, i u crkvi OO. Tretoredaca, gdje
je propoviedao, kd što već bi javljeno
u svoje vrieme, preč, presv. arhidjakon
D. Grgo Raičević /^rvatski). Ovogodi-
šnje propoviedanje u crkvi sv. Mihovila,
ne samo radi odlične osobe koja se je
podvrgla ovomu trudu, nego i radi pre-
krasnih a svakomu shvatljivih govori,
ostavit će dugotrajnu uspomenu, i do-
priniet će nadamo se, da se ovo prelie
po i dušama prekoristno bogoljubstv'o to
čvršće ukorieni i razgrana u ovom gradu.
*
* *
Čujemo, da će Njeg. Preuzv. gosp,
nadbiskup u dojdući utorak odputovati
put Rima ad limina.
*:
* *
Izišo je br. 9 „Hrvatske" sa sliedećim
sadržajem :
Matičine knjige za godinu 1890:
Podgorske pripovjedke VjenceBlava No
vaka; Psyche, komedija u 3 čina, na-
pisan Ivo Vojnović 'oboje ocienio F.
H. Š.). — Iz Horacijevih epoda (pre-
veo O. B.): Rimskome puku — Moralni
potezi (pribrao A. Laus Starogradjanin):
IX. Umjerenost, proždrlost, pijanstvo.
— Sii benedetto! Rinaldi, pohrvatio 0.
p. M. — Narodno blago (sabire po
Bosni K. Gubić: Tri sestre). — Blaž
Pascal (njegov životopis, djela, doba,
uvod na prevod njekojih njegovih „Mi-
sli*, napisao Lucius, fli. — Druge ćudi
(nastavak idealnog romana I. Edhora,
preveo Cvjetko Srienpiao, konac) — Na-
rodne pripovjedke. Mornar i seljak. —
Novine. — Bala i satira (C. G.) —
Odgonetke i nove zagonetke. — Odpisi.
*
« _
f Na 30 profi. svibnja preminu u Go-
spodinu u rodnom mjestu u Smokvici na
otoku Korčuli Dinko Tomašić pitomac
središnjeg sjemeništa. Bio je darovit mla
dić i pobožan klerik. Nemila mušica u
najljepšem cvietu milosti ote ga svojoj
rodbini i družini, koji $ft polagali liepih
nada u nj. Ovo je drogi ove godine iz
U. teka. Duša im se raja nauživalai
* i;' • *
„Narod" ima u zadnjem broju podlistak
proti njemčenju. Evala mu! Gonimo tu
za razu!
• * ;;V
') Ovdje je za učenice propoviedao vlč.
D. A. Pavlović. Diug$i se je godina
samo čitalo.
S radoSću opažamo, da i nakon od«
lazka veleuč. g. Dinka Politea spljetski
„ Narod" jedini je Časopis, koji uz „Ka-
toličku Dalmačiju" zove Njegovo Ve-
ličanstvo našega vladara, onim 6to je za
nas, i kako ga naš narod zove, naime
kraljem. Čemu i „Nar. List" ne sliedi
ovaj primjer?
* # *
Ministarstvo udielilo je za uzdržavanje
poljodjelske učione u Gružu f. 5000, za
poljodjelski vrt f. 800, za „Gospodarski
Listu f. 500.
* *
Namjestništvo povisilo je adjutum od
500 na 600 f. za namjestništvenog pe-
rovodnog vježbenika Lovra pl Rendić
Miočevića, a udielilo je adjutum od 500 f.
vježbeniku Niku Županoviću.
. .... : <• .* - :<-.>•. 1 y ;-/•'= > • ••-'« « •
Wiener Zeitung javlja, da je Kralj u-
dielio umirovljenomu župe upravitelju u
donjem Stolivo i počastnomu kanoniku
lvanoviću zlatni krst za zasluge s krunom.
*
« *
Spljetski „Narod" donosi uvodni čla-
nak Mrtvilo gdje se tuži, da je naša
omladina pospana i bodri ju, da se budi.
To je vrlo pohvalno. Nego „Narod" je
kratke pameti, pa nezna tko gleda na
svaku ruku da našu mladež ušika. Pospa-
nost naše mladež, „pomanjkanje zanosa",
to je proizvod, a čimbenici su proizvoda
„Narodu" veoma blizu. Kad u upravlja-
jućim narodnim krugovim svi spavaju
ko zaklanif od koga da se mladež nauči
bdenju? Kad neki — i to mnogi — na-
rodni upravljajući krugovi, u ono malo
trenutaka što s protezavicom i zievanjem
posvećuju radu, najradje se klonu mla-
i, izbjegavaju je, preziru je, i sma-
traju prvom „rodoljubnom dužnošću'
podstrić joj krila u poletu, kako da se
uz takve okolnosti mladež oduševi ? A
da i ne govorimo, o pravcu, o nijednom
pravcu narodne stranke. Kad vam na
pr. „prvaci", kao što je i veleuč. Dr.
Čingria, stanu nazivat čisto hrvatstvo
„griehom", u sto — molimo vas — da se
mladež zanese ? Ako je rodoljublje hr-
vatsko grieb, kako da se mladež osokoli?
Ne, ne, gospodo okö „Narodau ; mla
dež nije pospana, nego je pospana na-
rodna stranka; a muk mladeži, nje grobni
muk, nije drugo, do prosvjed radi neiz-
vjestnosti i pospanosti kojom se od ne-
kog doba narodna stranka odlikuje.
Nek narodni ljudi poduzmu ozbiljan,
dosljedan, izvjestan, odlučan rad za spas
Hrvatske nam domovine, ili nek ne prieče
one koji u tom smislu preko pospanih
narodnih glava nastoje, pa ćete vidjet,
da je hrvatska mladež, uz sve otežću-
juće okolnosti, još kadra, da sebi lice
osvjetla.
* * *
Upraviteljno Sudište, rasudom 24 trav-
nja o. g., odbilo je tužbu Ivana Petko-
vića-Kovača glede kupovštine zemljišta
,,Zlinjau na Blatu Korčulanskom: jer U-
praviteljno Sudište nenadležno rasudji-
vati dali je kupovština potrebita bila ili
škodna po obćinu; jer na upravitelja ob-
ćine, za razpusta vieća, padaju svi posli
načelnika, opraviteljstva i vieća.
* *
Zem. odbor doznačio je pripomoći u
plaće lugara obćine Selaike fior. 40, ob-
ćine Prominske fior, 100, obćine Suću-
rjanske fior. 40.
* * *
Mutni običaj uveo se u neke naše
novine (a medju te u nSmotru* i „Nar.
Li8tu). Zovu njemačkoga cara cesarom!
Istina je, da car i cesar dolazi od iste
grčke rieči Kaisar, ali i djeca znadu,
da naš narod samo za rimske cesare pri
držao naslov cesar, a za sve ostale u
zimlje variantu car. Čemu, da se ne
poštuje taj naš narodni običaj? Hi ba-
rem, pošto sada nijedan vladar nije za-
konito rimskim cesarom, čemu, da već
i rabimo rieč cesar za ikoga, a najma-
nje pak za protestantskog vladara?
Doisto i sa slavenskog gledišta po
stupak „Smotre" (ne čudimo se, ali) i
„Narodnoga Lista" ne dade se nego
pokudit; jer čemu se onda i ruskoga
cara cesarom ne zove, kö što tako zo
vete cara njemačkoga?
Dakle ili sve samo carevi, i to je naj-
pravilnije, ili ako ćemo obilovat napram
komu, to obilujmo (i to jedino) napram
austrijskomu caru, kao jedinomu koji
sjedi na onom prestolju gdje su do o-
voga vieka sjedili „rimski cesari"1).
Ministarstvo poljodjelstva pj^^upilo
da podale osobitih odredfba gjfj«k iz-
brane pale kozam, kako je S$b(>r tra-
žio zaključkom 6 kolovoza 1880.
» « *
v) Tako na dlaku radi i naš narod.
*
* *
Kako saro već priobćili na 12, 13, 14,
16 i 17 proq. mj. bi ovr^tn izbor ao«Ag
obćinsko^ zastupništva u KjsUnjain. Pr«
glasovanju za izborno povjerenstvo tre-
ćeg izborništva, kojemu je učestvesale
677 birača, dobila je Jaokovićeva stitankf
356 a Maleševićqva 321 glas, a pri gla*
sovanju za obćinske viećnike rečenog
tiela ova zadnja se je uztegia a bili su
izabrani kandidati Jankovideve stranke.
Za izbore II. i I. pajko sliedio je iecnpdju
stranaka dogovor, usljed ćesa bilo je i-
zabrano po 12 kandidata svake stranka,
*
* *
Pišu nam iz Trogira, 25 svibnja; —
Na 7 tek. bio je naš sudac u Spljetu, vje-
rojatno s dozvolom svojih starečina. Vje-
rojatno je, da i ostale pute, šio on prelco
godine zalazi u Spljet, to biva • do-
zvolom starešina. Nego ipak ne da se
tajiti, da su oni sadčevi izleti oa uitrb
javne koristi, te s toga bi mu )ih morali
ili uzkratiti, ili ga poslati drugamo, po-
daleko od zavičaja, i tim bi ga oni eaisto
izliećili od sadašnje nostalgije.
*
* *
Ministar predsjednik kao ravnatelj mi-
nistarstva unutrašnjih postla imenovao
je gradjevnoga pristava, Stjepana Na
zora mjeroikom za gradjevnu državnu
službu u Dalmaciji.
» • *
Prizivni sud dalmatinski premjestio je,
na njegovo pitanje, kanceliftu kod Is-
tarskog Suda u Vrlici Ivem* Pekića na
kotarski Sud u Makarskoj.
* • •
Zadar, 28 svibnja; Prije nego doka-
žem presidijalnoj „Smotri" na poziv br.
42, molim ju da razjasni, čemu je na-
redilo predsjedništvo da čitiovnici u nje-
kim odjelim c. k. Namjestnifitva predu-
gi je dobnik, najme ne od 5-7 ved do 8
sata p. p. i koliko je iz prošle gftdifte
bilo spisa kroz prve mjesece t. g.' *
* •
Primamo iz grada: Grozni primjeri
razuzdanosti što su nam ih počeli pru-
žati neki uzgojni naši zavodi, a pooa-
pose ovdješnja vladina gimnazija, i tre-
pet koji obuzimlje sve misaone ljude
pomišljajuć na budućnost, rek' bi da nije
još podpuno otvorilo oči starijoj vlasti.
Nešto se doisto čini, ali skoro rekli bi-
smo preko volje, a svakako poduzete mje-
re za obezbiedjenje dobra uzgoja, uz o-
kolnosti koje sada kuže družtvo, odveć
su nedostatne. Mi smo stalni da • i još
nešto namjerava poduzet u prilog dobrh
uzgoju mladeži, ovomu prvomu i glav-
nomu zvanju svih na svietu učevnih za-
voda ; nego nemože nam u glavu, k*ko
se ni do dana današnjega, u koliko
nam je barem poznato; nije niti p»«t*
maklo proti klatarenju učeće mlađpži.
CJz razkvarene društvene odnošaje, us
sto napasti po neiskusnu, lakoumnu i
neobuzdanu mladež, nije li to kao htjet,
da se pod silu izkvari kad se za otele
duge sate bezkazneno skita bez Dadcera,
kad druguje ma s kim bilo, pa ne •!*(>
obdan, nego često i u večer do kasna1) ?
To je, bez dvojbe, glavna krivof% ae
strani roditelja, ali mislimo da ufrajo!
zavodi imaju pravo i duinost ravnat Ime-
nicima i van zavoda, barem do pf^
mjere, i da roditelji i oćitelji imajt|or-
žat sa jedan itap, pa gdja se, u»
bolja volju, vidi ipak gubavih
odstranit ih, da se oielo stado ne
bavi, k6 što se dogodilo sa kojim,
redom, u kojem j* lani bilo angjeTat*)
a ove je godine gjatola. Nadošo je ba-
lile čas, da obćinstvo mora, da
želit neka nestane naiih učevnih zavofa ;
a to je odveć žalostno. Videant conpitpe.
Nekoliko graijaria«
*
* •
I ova je draga i ako nije liepa! —
Otvoren je natječaj u Pokrajini za dru-
gog učitelja kod škol. R. S. Učitelj «•
natječao i primi dekret, a kad tame qa-
domirena mu je plaća kd podučiteJjn.
Dolazi pred pok. nadzornika, a on fa
odprati veleć t to nisu moji posli! Da
čiji su ?
* « «
s) Opazit nam je, da obstoji već naredba»
po kojoj gimnazijalci nesmijo »tat va-
ni, sami, poslie Zdrave Marije. Op. Vr.
•) Znamo no imenu aa neke uftenike
koji »tt Uni bili pravi aaor dobrote^
imn ^tvM jrari