liko, da ozloglašivaju i siju nemir i raz-
dor. Plemenita zadaća naših protivnika!
* * *
Primamo iz grada, 24 tek.: Vidjeste
li u „Dalmati" kako je revan u obrani
grčko-iztoenjaka. Obara se na zaslužnoga
predsjednika „K. Drtfž." gosp. Btizolića,
koji uz svoje uredovne posle, vršene naj-
većom točnošću i marljivošću, ulaže to-
liko dragociena vremena i za zadarske
sirotice. A za što? jer nije poslao siro-
tice na sprovod riščaninu Katiću. Da je
,S. L." sa svoga kratkovidnoga i fana-
tičnoga stanovišta za to ukorio g. Bu-
zolića, ne bi se bilo čudit, ali „Dalmata"
koji hoće po što po to da ga drže prija-
teljem katoličke crkve, kori gdje bi imao
hvalit; to je nepojmivo, ali samo za one
koji neznadu, da je „Dalmata* dobar
katolik koliko i njegovi patroni. Ta, kad
bi njima stalo na duši moralno dobro
zadrana, zar bi puštali sa svoje strane
da se onako pjana, psuje, da se gadne
pjesme pjevaju, da se dječurlija onako
bezstiduo ponaša, da u jednu rieč vlada
podpun nered na sve strane, pravo mo-
ralno razsulo. Pa, prišapnut ćemo i to
„Dalmati" ako je ljubimac vjere i sve-
ćenstva, kako da njegov patron nije bio
ni na Misi držanoj svečano za g. nad-
biskupa prigodom dvadesetpetgodišnjice
dolazka na ovu stolicu ? i da je onako
obilno bila zastupana občina na rogaci-
jam? Za ovaj put dosta,
Doznajemo da je veleuč. 0. Stjepan
Zlatović dogotovio poviest prezaslužne
franjevačke države presv. Odkupitelja, 117.
čiju je sudbinu bila za više viekova skoro
izključivo privezana sudbina zagorskoga
našega naroda. U pismohranam raznih
samostana našo je do 2.000 izprava do-
šle još ne obielodanjenih.
*
* *
Dva Dalmatinska zastupnika (Borčić i
Vojnović) predala su kralju spomenicu 0
dalmatinskoj željeznici. Njegovo Veličan-
stvo udostojilo se je odgovoriti 11a govor
kneza Vojnovića da pripoznaje važnost i
potrebe zahtjevanoga spojeuja za Dalma-
ciju, koja je sada odciepljena te da je i
njegova želja da se produženje izvode:
svakako da će potražit potanki) izvješće.
* * *
Hrvatski sabor otvoren dne 23 tok.
bi na 24 tek. zatvoren. Nije ništa opre-
mio nego sto su pročitani neki podnesci,
medju ostalim sankcija zakona 0 produ-
ljenju saborskoga mandata od 3 na 5
godina i zakona 0 ukinuću porote za
dalje dvio godine.
* * *
Izlazit će nov List V Opcraio Dalmata
„pučko glasilo* naročito namijenjeno ko-
risti i potrebama radničke ruke. List će
izlaziti svake subote.
* * *
„Pjesme" će tvoje ostat nam
Duševna vječna hrana;
Vječit nam vodič uzori
Velebnog duha tvog,
E' ti ih u grud udjeuu
Sam narod i sam Bog!
Po kog da trujem urodi
Nauka tvoga sjeme?
Ta, tvom je srcu priraslo
Svako nam srodno pleme,
Ter kom' je stran i oduran
Srodnog plemena goj,
Nit ga tvoj duh nadahnuo,
Niti je svomu svoj!
Mi se nad tvojim pepelom
Kunemo živom Bogu,
Da ćemo, uz sviest hrvatsku,
Njegovat bratsku slogu;
Da će uam, Miho, lebditi
I sljednji žića dah
Oko tog stjega trobojnog,
Što prši uz tvoj prah.
Slovenac Pfeifer živo je zagovarao u
carev, vieću spojenje dalmatinske želje-
znice sa željezničkom mrežom Carevine.
U istoj je sjednici pako bila primljena do-
tična resolucija predložena po d.ru Klai-
ću u financijalnomu odboru.
*
* *
Od osam učitelja i jedne učiteljice što
su se prijavili da polože izpit usposobljen-
ja u ovom premaljetnom zasjedanju, biše
proglašeni usposobljeni: Celegin Ivan,
Marki Marijan, Vekarić Stjepan i Ziliotto
Marija. — Ostala četiri nztegla su se
tekom nstmenog izpita.
Na 22 tek. prigodom petdesetgodišnjice
doktorstva namjesništvenog savjetnika i
učionskog izvjestnika u mirovini, pred-
sjednika zdravstvenog zemaljskog vieća
d.r Pranja viteza Danila, ljekarski zbor
komu je on dekan čestitajuć pokloni mu
srebrni pehar ukusno skovan, bogato u-
krašen pozlatam i rezbama.
Namjestnik uslišio je molbu vježbenika
kod štajerskog namjestništva Aleksaudra
plem. od Pichler da predje u službu kod
dalmatinskog namiestništva.
* * *
Na 8 ovoga mjeseca po noći se spusti
velik grad u okolici sela Vinovo i otuče
cieli usjev i jematvu, daje štetu kako isti
seljani kažu prouzrokovalo od 1500 fi.
* * *
Jučer doplovi u zadarsku luku ratni
parobrod Carica Jclisava su 143 ljudi
vojske.
* * *
Namjestništvo udielilo je 20 dukata
da se razdieli izmedju žandara što su na
24 siečnja t, g. uhitili hajduka Vuka .To-
vova Stjepčića iz Kamena kod Novoga.
* * *
Zajednički ministar financija Kallav
vratiti će se koncem budućega tjedna iz
Bosne u Beč. Upravu financijalnoga ra-
vnateljstva kod bosanske vlade preuzeti
ćo savjetnik Sohmiedmajer.
* * *
,Neue Freio Pres.se" od 21 tek. do-
nosi^:
..Šibenik lt5 svibnja (0 izgredima).
Primamo sliedeće pismo: Upravi „Neue
Prčio Presu" u Beču. Na temelju § 10
štamparskog zakona 17 prosinca 1862
C. Z. L. Bi:. 6 ox 1863, a odnosno član-
ka 2 zakona 15 listopada 1868 0. Z. L.
Cr. 142 pitam da se uvrsti sliedeći iz-
pravak viosti priobčene u jutruji list „N.
F. P." dneva 14 svibnja 1887 pod ru-
brikom „Naša Zemlja" Šibenik 12 svibnja
(Izvor. Dopis) (0 Izgredima).
Na 8 svibnja 1887 oko 8 i po u veći-
na pet talijanskih mornara u odaljenom
kraju grada Šibenika dvije jedine osobe
hacile su se kamenjem.
Po liečničkom sudbenom dokazivanju
nijedan talijanski mornar ne osta težko
ranjen.
Iz političke i sudbene iztrage odmah
strogo zametnute proizteklo je da ovaj
osamljeni čin nije u nikakvu savezu sa
prijašnjim dogadjajima.
Pučanstvo jo mirno.
Od c. k. Ivot Poglavarstva u Šibeniku.
Upravitelj: Fekete."
* * *
* * *
Bečki „Vaterland" zaključuje viest 0
Pavlinovićevoj smrti ovim riečim: „Bijaše
čoviek preplemenit, visokonaobražen. če-
lik-značaj i izvrstan".
Pišu nam i opet iz rabskog provika-
rijata: Evo već i po tretič okopnio suieg
vrh Velebita a župe upravitelji i župnički
pomoćnici očekuju još uviek doznaku te
blažene nove plaće. Dvojimo je li ta
stvar poznata g. Paviću. Svakako merk-
nilrdig!
*
* *
Veleučeni profesor Pop Nikola Roglić
darovao jc i učenikom mjestne pučke
učione šest iztisaka svoga molitvenika
„Kita*. U ime obdarene mladeži podpi-
sani najusrdnijo zahvaljuje čestitome da-
rovatelju. Turalo.
*
* *
Čitamo u „Gosp. Pouč.": U Veloj
Luci, Blatu, Smokvici i Kčari na otoku
Korčuli, pojavilo so ovih dana na vino-
gradima množtvo zavijača. Kazivala su
nam da jih ima do 40 na lozi. Stanovnici
spomenutih sela ustali su marljivo da se
bore s tim zlatokrilim štetonosnim kor-
njašem, te i ako ga nesataru posve, do
nade je, da će očuvati veći dio ploda, a
gorenjem i satarivanjem smotaka, da će
zavijači uništiti veliku većinu idućeg po-
kolienja. Slava uvidjavnim i trudoljubi-
vim Korčulanima! F. B.
Vriedan bačvar, Šibenčanin nastanjen
u Korčuli, Stjepan Crnogorac, izumio je
nov način slaganja dužica za maštio bez
ikakvih obruča. On je već napravio jodno
takovo vidro, koje ljepotom i čvrstoćom
svojom zaslužuje svaku hvalu. Sveza me-
dju dužicama je nutrnja, nevidljiva. Taj
daroviti zanatlija uvjerava nas, da će
uspjeti i u pravljenju bačava istim su-
stavom. — Uspije li, javit ćemo.
F. B.
Iz raznih kotara javljaju nam, da se
je već počelo raditi, okd zasnovanja ko-
tarskih gospodarskih zadruga.
Prvih dana svibnja duvala je po sre-
dnjoj Dalmaciji žestoka južina, getov vi-
hor, pa je na mnogo mjesta naniela ve-
liko štete, ili tim što je izlomila mladico
ili što je progorila lišće i puplje ili što
je otukla plod. Vjetar jo bio tako topao,
da je dne 4 toplomjer kazivao 28 1/2° C.
Bili smo nekidan na Paklenu i 11 Šrie-
mu kraj Šibenika, gdje so jo ovog pro-
ljeća počelo zagajivati. Tom prilikom
opazili smo, da. se niti jedan od zasa-
djenih borića nije primio. Znajuč kolikom
su ili pomnjoin zasadili, zapitali smo vje-
štaka za uzrok; a on nam odgovori: „da
je odmah bilo predviditi, da se oni bo-
rići n"bi primili, jer da jo kroz luknju
svakog lonca virila srčanica za pedalj ili
ćak pol metra dužine. Grehota truda i
troška.
Dne 18 i 10 travnja padao jc snieg
po briegovim oko Mokrina u Boki, a du
27 istog mjeseca bilo je grada n Pod-
babju i u Poljicih kotara Imotsk'og. Kako
nam piše očevidac, grad je ostavio sve
crno, kao u sred zime.
Pišu nam iz Korača u Bosnoj, da je
na Jurjev dan potukla krupa sve usjeve.
I u drugim pokrajinam naše carevine
potrajala je zima do kasna, te su fadi
toga mal da ne svudi zakasnile proljetne
poljske radje.
Prof. Connes tvrdi u „Italia Enologica
da je grinta na lozi posliedica velike stu-
dcoi, a ne kakove nametnice.
Što u Šumadiji, Požarevcu, Negotinu
i Kragujevcu računa se da je dosad pro-
palo od filoksere 180 hektara vinograda.
I ljetos slušatelji kr. gospodarsko-šu-
mar. učilišta u Križevcih odputovali su
prvih dana svibnja na eskursiju.
U Hrvatskoj potrošilo se je lani na
utamanjivanje filoksere 2500 fiorinta. Bud
se filoksera sve više širi, tako da je do-
sad okuženo 20 obćina, udarila je vlada
ljetos drugim putem, naime podupiranjem
nasada od amerikanskih loza.
Grad Madrid, da stane na kraj patva-
račim vina, objelodaajuje svakog mjeseca
imena onih, kod kojih je pronadjeno pa-
tvorena vina.
U Napulju ustrojilo se je družtvo u
svrhu izvoza napulitanskog vina na veliko.
Predsjednik družtva je novčar Marijan
Arlotta, a družtvo razpolaže glavnicom
od 10 miljuua talj. lira.
* * *
Primamo iz Beča, 17 tek.: Slavno
uredničtvo ! Pošto se je većina odbornika
na svojoj časti zahvalila, to se je na iz-
vanrednom sielu 13/5 novi upravni odbor
izabrao, i to: dr. med. Franjo Zbierz-
eho'tt'ski, predsjednik; stud. med. Mate
Juraković, podpredsjednik ; stud. for. Vil.
Kovačović, prvi tajnik; stud. iur. Iv.
Gojtan, drugi tajnik; stud. phil. Franjo
Giliniug, blagajnik; stud. med. Josip
Bartulić i stud, pliar. Drag. Boić, od-
bornici; stud. med. Baldo Bibica, odbor,
zamjenik.
Za odbor hrvatskoga akad. družtva
„Zvonimir."
U Beču, dne 17 svibnja 1887.
Fr, Zbierzchoirski
predsjednik.
Vilibald Kovačević.
tajnik.
Č4STclNEIŠI . KAL0V4NIK4
MIHOVIL' PAVUKTOVIĆ'
MUŽ4 . KREP4KA . HOTENIJA
ZA . NARODclNAJA . PRAVA . NEUSTRAŠIMI
POBORcIC=i
TO . SL0VESEM4 . TO . OBRAZOM--!
V4 . V=lSAKOMcl . DELE . BLAŽE . PRED4H0D=iC4
GLAG0L4SKUMU . BOGOSLUŽENIJU
PRILEŽclNI . R-IV4NITEL4
USKPE . 0 . GOSPODE . D=INE : 1S : MAIJA : 1887
IZBRANAJA . DUŠO
V<* . RAISKIM . TI . DV0REH4.
BLAŽENI . POKOJ
V4 . LJUDEM . ŽE . SLOVENSKIM
VcISEVEfMNUJU . PAMET4
SERAFIM4SKA , ČELJADE
PRI . SY. . MIHOVILI , V4 . ZADRE
ŽELEJETcI
dakle nje u njihovu drugom opakom dje-
lovanju paragrafi zauzdaju, zauzdali bi
jih zacielo i od beštime: bar ne bi pso-
vali onoliko, koliko psqju. -
U obćinskomu pravilniku imade §§.
proti psosti: javni psovači mogu biti
pedbpsavani globom od f. 1 do 100 ili
tamnicom od 6 sata do 14 dana.
I u ovoj obćini imade jako strašne
psosti. Naše obćinske starešiue znadu za
te paragrafe, pa se čudimo njihovu po-
našanju.
Oni bi so uvriedili, da bi jim tko re-
kao : „Neimade u vami ni pravoga duha
kršćanskoga, ni pravoga ćustva rodo-
ljubnoga".
Mislim, da jim neće nitko ovo reći,
ali pazite, gospodo, da Vam to 110 reku
Vaša djela.
Šlaga li se, pitamo sad, sa dahom kr-
šćanskim i sa ćustvom rodoljubnim ne-
hajno i podvijenih ruku stati pri tla-
čenju javne ćudoreduosti ? — Tlači li
javnu ćudorednost današnja psost? —
Oli! prokleta psosti, sretna li si kod
nekih i nekih obćinskih starešina! Služiš
im dakako sredstvom i strašilom kod
ostvaranja njihovih naloga, pa za to te
tako liepo i gledaju.
Ako bi se tko imao uvriediti, to bismo
mi bili prvi, s toga što se ne vrši za-
kon. Počmite vršiti, pa mi ćemo Vam
sto puta kliknuti: Živjeli!
Non quis, sed quid.
Moralo se upotrebiti prosto E, mjesto e s kapicom, i ondje gdje zastupa gla-
goljsko Jat,
0 /zbornom pokretu u Hrvatskoj preko
V. „Agramer Tagblatt" donosi pismo g.
zastupnika dra. Franka, u kojem potonji
izjavljuje, da su ga pri putovanju po nje-
govom izbornom kotaru oružnici odpravili
sa granice, kad je iz topolovačke obćine
htio preći u popovačku, koja takodjer
spada u njegov izborni kotar. Oružnici
providjeni su bili u tu svrhu pismenim
nalogom križkoga poglavarstva, koji je
sadržavao i ime g. Miškatovića, a kad jo
g. Frank proti tomu prosvjedovao, izja-
više oružnici da će upotrebiti oružanu silu,
ako ,<0 g. Frank sa svojim izbornicim od-
mah neuđalji. G. je Frank 0 tom odmah
dao sastaviti zapisnik, koji je podpisalo
36 svjedoka.
* * *
Pišu nam iz Makarske, 15 svibnja:
Odavna nijesam ovdje u M¡ikavskoj bio,
a nikad veseliji u njoj nijesam se naho-
(lio, šio ovoga puta. Uzrok tomu momu
veselju jest liepi ćudoredni napredak.
Kažu mi, da su mnogi zauzdali svoj je-
zik odkadjo ova dična obćina dala oglas
proti psosti; a evo ima dva dana, da
ovdje boravim, pa sam se 0 tom i sinn
osvjedočio.
I oni glasoviti uvidjeli su, ila psost
no samo vriedj* Boga, nego još da stavlja
psovača, u- kategoriju divljaka, surovnjaka
i ncotesanaca, pa, što s toga. a što s 0-
voga, uztežu se.
Velečastni g. Urednice! Molim, da iz-
volite ovo. javiti u dičnoj „Katoličkoj
Dalmaciji" nek sliiži na čast i diku ovim
obćinarom i ovoj dičnoj obćini, a na
ukor drugim obćinam, koje se otežu dali
oglas proti psosti.
Da ste mi zdravo, i jesam Vaš što-
vatelj Putnik X.
* * *
Primamo, 21 tek.: Molim to slavno
Uredništvo za izpravak. U drugom dielu
prve domaće viesti obielodanjene u br.
33 cienjenog Lista „Kat. Dal.", medju
inimi sanjarijami proturenimi jedino na
uliar neprijateljima hrvatstva; tvrdi se
takodjer, da je moje načelo sumnjivo.
Ja proti ovomu prosvjedujem, pošto od
kad sam počeo sama sebe poznati, za
drugih načela nit neznam, nego za hr-
vatsko, koje se toliko u meni uvriežilo,
da ga neće Ije nitko izkorjeniti, kako
ovo može zasvjedočiti vas ovaj ninski
okoliš. — U koliko se pak tiče politi-
čkog načela moiega otca, pozivljem po-
birača spomenutih viesti, da javlja slo-
bodno je li ikad moj otac glasovao za
autonomašku stranku, u bilo kojim iz-
borim. Simun Vigato.
Pišu nam iz Šibenika, 18 svibnja:
Imade tako dobrih kršćaua, da vršeć za-
kon i volju božju, nikad nijesu ništa uči-
nili protiva zakonu svietovnomu, pa i ne-
moguće bi bilo to njima učiniti.
Imade pak onih, koji malo ili ni malo
drže do zakona i volje božje, pa da se
ne boje kazni zakona svictovnoga, oni bi
se izključivo i jedino vladali po tiačelih
slobodnih zidara; ujihovo blago bilo bi:
komunizam, anarhija i t. d.
Što dakle takove odvraća od tih iz-
greda, i od izvedljivosti tih pogubnih
načela? Jedino strah kazni zakona svje-
tovnoga.
Ne treba se varati, imade ljudi dan-
danas, koji i ubili bi te, i oplienili, sa-
mo kad bi smjeli od pustih paragrafa.
Mnogi od njih i strašno beštimaju. Kad
3Srai3xxo-v-ijo viesti.
Pokle su se svi pokušaji izjalovili
predsjednik francezke republike. Grevy
obrati se Floquotu da on primi na
se sastavljanje novoga ministarstva.
Fio(j[Uet je zapitao 24 sata vremena
da razmisli. Kažu da Floquet kani
uzdržati sve ministre koji hoće da
ostanu.
* *
Po ruskom ukazu prikazanom sta-
rosliji, iuostranci ne smjedu ni posje-
dovati nepokretnina u kotaiim uzduž
granice izim gradova i lukii, niti 0-
praviteljima biti nego samo ostati na
prosto najamnici. Za nasljednike on-
dje nastanjene prije objave ukaza, na-
sljedno pravo vriedi upravnom nizla/c-
ćom lozom, inače inozemac nakon tri
godino mora prodati svoju vlaštinu
tiizn.neu.
Oripisi „Kat. Dalm."
C. g. Pravica — Pokrajina — Učitelj-
ske zasluge svodj smo priznavali a po
tom im rado prava branili. Ne treba da-
kle ni molbe, ni preporuke, samo nek je
jezgrovito i oblikom prociedjeno, ko što
Vam veoma dobro za rukom idje.
Č. g. X. — Boka -•- Višekrat smo
Vam se spravuo odazvali, ali ovaj put
ne smatramo zgodnim, s uzroka, koji se
hvaljenika ne tiču ni najmanje, jer nama
je pače ugodno koliko god Vama. Ču-
dimo se pak kako nas se samo u neke
stanovite časove siećate i List predbroj-
bom ne podupirete. Ele!
ČČ. gg. „Nekoliko stekliša" — Mo-
limo kada ste nam poslali viest 0 smrti
nezaboravnoga Pavlinoviča? Mi smo ju
bo primili istom sat prije nego nam List
imao pod tisak.
0. g. a. — Dubrovnik — Preč. Rai-
Čević nenahodi so u Zadru. Odputovao
je za nekoliko dana.
UST0VN1 PAPIR
OBVOJI
Imamo razpoloživu cielu slira-
nu izvistnog bielog čvrstog, glad-
kog listovnog papira i svako-
vrstnih velikih obvoja.
200 araka listovnog papira su
200 obvoja, može se dobit uz
cienu od sama 2 fiorina.
Tko želi samih obvoja sa ime-
nom župe, trgovačke tvrdke i t. d.,
može dobiti I000 takvih obvoja
uz cienu od sama 4-5 f.
Poštarinu plaća naručitelj.
Uprava
„Kat. hrv. tiskarne".
Vcritafem arientes in charitate,
ci'escaiP"r i.. ilio per omnia, qui
est caput Christus.
(S PAUI. EPH. IV. 13.)
Izhodi li Poiiedjelnik i xi CetvrtaK.
... .Vos ipsos, aiixiliante Deo, in dies alacriter opèram Vestram impensmos in tiienda salutari Ecclesiae doctrina animisque in Reli-
gioni s amore et in verse fìdei'professione roborandis {Pio IX upapmsk. Ustu, 21 velja(}el872 pisaocim, Katolicke Dalmaciju.
Ego interim clamilo:
Si qiiis Calhedrae Petri jnn^ifnr,
meus est.
(S. IIlERONYM. EPIS. XVI. AD DAM.
UV.ÌKT! PREPBBOJBE: — U ZÀDRU, unapried 7 fior, na godinu. Po OSTAIOJ CAREVINI 8 fior. Tho zaostme s PREDI'LATOW placa \ fior, VISE — ZA INOZKMSTVO 7 Oor. i poslarski troàkovi.
tko sia svrhu godista ne odbije list smatra se predbrojnikom i za nastajucu godiau. — Predbrojbe i aovac, najbolje poslarskotn doznakom, salju se na Upravu KATOLIÒKK DALMACUF, « Zadru, a dopisi „rrauco
Predbrojba Iraje la cielu godinu;
na Ured-
nistvo. - Uvrstbe po 10 nove, redak. Objave na 4 strani uz veoma nizku cienu. Svaki broj napose U> novcica. Rukopisi se ne vraéaju.
JBir. X SSmdair, OotiVrtab:^ 3 ^leonja leSB- QOOL.
Najt02')Uj€ pYeponimiemo gg. pred-
hrojnicim^ da novoni godinom vrse
cim tocnije svoje oìwem napram na-
soj Upravi, da hudemo mimi s te
strane i umognemo posvetit svoj
rad ur edjivanjw, jer nam je dosle
Uprava odvec vremena odnosila^ na
stetu dób'a gradiva u Listu. Po-
hoìisice il L'stu idu m nas mporedo
sa iGcnfÉcuìi izplacivanju predplatd ;
tko nece da se imat bude uzroka
tiisit gìede prvih, nek se spomene
svoje rcdoljubne diénosti, koju i o-
naJco pije iH posUe treha da izvrsL
0 odgodi katolickoga siistaiìla
u Becu.
Ivoliko se je svako kaloiicko
srce veseiiio arecenomu kaloli-
ckomi- saslanUn u Becu, toliko nas
je opot naglo osinola viesl. da je
ipfi odgodjen tam» do svibnja nove
godine. Svakoga je taj cin IzHena -
dio pa se u cu^u pilamo, a zasto
je taj sastanak odgodjen. Kad je
sazvan i unceu, pace dan mu
program i odoiirn, koji li je povod
nenadnomu mij i naglomu odgo-
dieaju? Nu nf^ to naSe inace teme-
IjilQ i pravedno pitanje ne dobismo
jos s nijedne strane jasna i teme-
Ijila odgovora, ilo je dokaz, da u
inofiarkiji ne najbolje s kato-
iickoiii stvari, jer kad vec tako da-
leko dodj'«smo, da se katolicki sa-
stanci odiadjaja ne znamo koma za
volju il rs^ voiju. onda mozemo poj-
miii, kak stva i sloje.
Mnogo to^ a pogovara i natuca,
al mi samo racunarao s cinjenicam
1 pi'izimo. sto S') to dogadja, pa po
torna sudimo si imi polozaj stvari. iz
svtìira jft toga pako vidjeti, da u
rnoiark preuaimlje silan mah —
prolu il) nekatolicka slruja, koja 6e
i kasnije roditi crnim plodom po
nesrecu monarkije i svih njezinih
-oda,
Tierns katolici monarkije nisu se
Ije nadaii tomu udarcu, ali nije samo
plakati i uzdisati, vec kad vidimo,
u koji smo polozaj dospjeii, treba
sviestna i hrabra rada, tim vise cim
Veca pogìbeij prieti. Ueiti nam seje
Oli proiivnika, kako su vec filii hujus
saeculi prudeniiores fi'iis lucis, pa
kao sto orli sv» osornije hoóe da
fitifl tocku po locku katoiickih feve-
tinja zaazmu, sirèè svoje carstvo
'.fnine i nepravde, tako jo sve to
svelija duznost katolika monarkije u
Ioli crnim i pogibeljnim okolnostim
okupljaii se i sloÈno viribus unilis
raiii na obranu svojih najvisjih sve-
tinj.i.
S edjer imade nam bili pred ocima,
u lìojem smo danas poiozaju pa
po bm upraviti nam je dalnje ko-
rake, jer ako ikada, to nam danas
katdicke solidarnosli i junackoga
siozioga rada silno treba, jer vrag
nas napeo je sve sile, nebi li kato-
lickiii svelinjam odzvonilo, pa da
sve 0 njemu u sake dodje, te bude
neog!anic( ii gospodar i u reiigijb-
znom po^'- du. Dusmanska struja neo-
paziv) ali liepresiano raste, te eto
kako vec i katoilckim skupstiuam
nedaje slobodna oduska na obranu
katolickib najvisjih istina, koje su
lemelj ne samo moralnoffa dobrn,
nego pace i dobra drzavuoga.
Do sada se je snaatralo da je
nasa mooarkija katolicka drzava, i
do sada nije se jos opaziio, da bi
se katolicki sastanci ili nedopustali,
ili odgadjali. To je u poviesti mo-
narkije njesto do sada posve necu-
vena. Pocelak je eto uèinjen, a bude
li se tako napredovalo, pitamo, kamo
àe to dodi 1 do cega dovesti ?
Nikako ne snozemo protumaciti,
zasto i kako je iz programa sazvane
skupstine izostavijen prosvjed proti
nasilju uòinjenu na Sv, Otcu i nje-
govu zakonilom posjedu^ kao i proti
najiiovijitn laiijanskim zakonim nape-
renim prot sìobodi crkve i svecen-
stva. Òitamo ovih dana, da je taii-
janska vlada prosvjedovala prot svim
takvim izjavam katolickib skupstina
i episkopata, jer da se u pitanja
„nulrnja" Itaiije nitko nema sto
miesati. l nasi se zbiija uplasise.
Oh! odusevljenli ii i junackih kato-
lika. I Njemaèka je saveanica Ita-
iije, ali ipak jos nije ondje odgodjena
ikakva skupstina, ili zapriecena slo-
bodna izjava za slobodu crkve i sv.
stolice. Pa i da jest, manje cuda, jer
je drzava protestantska. Znaèajno
je i to sto grof Pergen bivsi pred-
sjednik odbora za recenu katolicku
becku skupstinu, odreko se pred-
sjednistva.
A sto se cuje sada? Govori se,
da kad je katolicki sastanak zabra-
njen, odnosno odgodjen, da se spra-
vlja katolicki episkopat monarkije u-
praviti odusevljenu adresu sv. Otcu
0 sìobodi sv. stolice i privrzenju
katolickomi), te svecano u druztvu
episkopata ostaI>h drzava prosvjedo-
vati proti nasilju uèinjenu na po-
sjedu sv. Otca. To bi bilo pravo i
umjetno. Odgovara to ozbiljnostl po-
lozaja danasnjega. E pa dobro, ra-
dimo harem naknadno, a Bog ce
pomoci. G.
Quoiisque tandem
Ovako je jednom Ciceron u se-
natu ex abrupto upravio svoj govor
Katilini, 0 kom se nije ni nadao da
ce ga riaci u senatu.
Ovim rieèinia otca govornictva
mogli bismo se i mi posluziti u da-
nasnjim nasim prilikama.
Dokle cemo napokon i mi, dok
seno se prilicno u skolama i poneste
u uredima oslobodili talijansline, kad
cerno je se vise s mjesta olresti i
u privatnitn nasim krugovima? Kad
cerno vec jednom po ulicama, na
paroplovima, u stionicama, na sa-
slancima radicitus iztisnut vise sto
je tudje? Kad ée vec jednom sva
naèa hrvatska glasila pìsat izkijuèivo
hrvatski ?
U nas je vec to res magni mo-
menti sto bi Latini rekli; zamasito
dakle piianje nase sadasnjosti. Oz-
biljno mislimo! Dok mi cutimo, mi-
slimo, radimo za hrvatsku stvar, pusta
li protuslovja kad mi u naàoj sre-
dini, cesce pula zapredemo razgovor
a ludjem jeziku, koji je tako dugo
stao na putu oasemu koli politiékomu
ioli kulturnomu razvitku. Mi slabo
prodvidjamo, nevidimo dalje od nosa,
paCe sliepo radimo, dok pripustamo,
da talijanstina jos domuje u nasem
kutnjem jali javnom zivotu.
Gorka je istina u naèoj sada-
snjosii, da ima, sto je poznato lip-
pis et tonsoribus, i nasih nekih, sta-
novitih zastupnika, koji medju sobom
talljanski vode razgovore. Io je pak
neoprostiva sablazan ! Dokle 6e dakle
sablaznjivat narod i oni koji stoje
na braniku narodnjih svetioja, koji
indirecte osudjuju svojim primjerom
svoje djelovanje za dobrobit narodnu?
Bndimo harem u svem dosljednii
— Iz izkuslva svak zna kako nas
presti covjek osudjuje i nekud sa-
?>al]uje vz neki prezir kad spominje
svoga nacelnska, koga je cuo bilo
u uredu bilo na ulici talijomanski
govorit ? Nasi se neki, kad im se
glede toga sto pribode, stanu koje-
kako izpricavat, da su uni Ijudi
siaroga kova, Ijudi koji nisu imali
prilike dobro naucit hrvatski.... Nu,
ako ista, a to bareiìì, pitamo, sa-
blazan moze li se oprostit?
Koja opef korist kad bi se nasi
verira dielom zaslupnici borili u sa-
boru 0 uvedenju nasega jezika, kad
bi oni obijali drvo i kamen oko
vlade, komec i moljakajuc — dok
bismo mi apaliclu snosili, da se u
nasim krugovima ozvanja talijanska
riec.
Kukavne su dandanas na§e stece-
vine na politickom polju, mi smo
u ovo posljednje vrieme rekbi u
nekom stadiju da recemo politièke
monotonije, mi smo u poloÈaju neke
neizvjesnosli o svakom preokretaju
stvari, s toga nam je harem a svo-
joj kuci bili pripravnim promicuc
sto je nase — a to cerno, ako bu-
demo svomu jeziku dati dolicno mje-
sto koje ga idje.
Kasno éemo se mi pripravit za
svaku politicku eventualnost, koju bi
mogio vrieme doniet, ako li nebismo
mi sami, dok nam se narivavaju
tudji jezici, svoj svestrano sirili tu-
dji isfodobno time iztiskujuc.
Moguce, nasa je danasnja riec
stara jadikovka, nu opazit je da uza
sve jadikovke koli drugih toli pok.
Dn. Mije, nasi otmeniji krugovi za
tim malo haju. Ta Ijudi bozji, pre-
nimo se! Mi pokazujemo tim nasu
politicku nedozrelost, posto tim sta-
jemo na put svakom politickomu
pregnucu. Svak je dnì^.an doprinieti
svojim silama laksemu postignucu
nasih narodnih teznja. Na dusi je
dakle svakomu, komu je stalo do
naseg politickoga boljitka, da iriebi
sto nije aase, da tim nas jezik pri-
vedemo §to cvietnijemu procvatu ama
to bilo bugdje.
Nam je sprecavat onaj cas kad
éemo uz druge izvojevane stecevine
triumfalno kliknut tandem aliquando
da smo posvemasno zatrli trag i
talijomanskomu jeziku — te pono-
sno i utjesljivo kò i Cicero koji
poslje prvoga govora na Katilinu,
u drugom govoru, kad je postigo
svoj zudjeni cilj, kliknuo: Tandem
aliquando.... aUit, excessit, evasiti
erppit !
Sto je „Pro Patria."
„Il Nuovo Osservatore Cattolico" do-
nosi u broju 287 liep dopis iz Beòa,
u kojein, posto je neato o katoliókora
SchUlvereinu reko, razkga uadalje o
poznatom dru^tvu „Pro Patria", prika-
zujué ga u pravoj njegovoj golotinji.
Posto se to pitanje neato i nas tice,
doQosimo rado ulomak tog dopisa u
prevodu:
„Dok je u Becu bila skup^stlna ka-
tolickog „vSchiilverein^', u Trstu bi drìtan
obéi kongres druatva „Pro Patria".
Koje Patriae (domovinej ? Ja ne sliva-
cam.
I Talijani koji zivu u juznim pokra-
jinam carevine boje se da ne budu na-
padnuii od narodnosti, medju kojim se
nalaase. I oni se sdruzise u druètvo,
kojemu je srediéte u Roveretu a siri
88 po Tirolu, Goriòkoj, latri, Priniorju
i po Dalinaci)i. To druxtvo kdje iioóe
da se zove „Pro Patria" cilja za tim
da utemeljuie i iizdrzi talijanske skole
u spomeuutira pokrajinam. Uovle rieoiara
sto da opazim, drze avoje pravo (Vj, tu
se radi, kako bi se reklo modernom
frazoa3,o borbi za obatanak.
Druztvo je priznato od austrijske
vlade i uredjeno po ujezÌQÌiu zakonirua.
Nego uve druztvo u svom bivatvu je
politiéko, nalazi se medju granicara
drzave, ali mu je inoralno arediàte u
Bologoi, a zavisi o radu odbora, komu
je duàa pjeanik „Satane" profeaor Car-
ducci. I na tracanakoin kongreau oni
koji razpravljahu razvikase se u trjij-
movima obcinakog kazaliata^ te svojim
jeremijadam oplakivabu kako su potla
éeni oni koii ih predatavljaju. Cista na-
nijera dru^inara oéitova se prigodom
kazahatne predstave Icoja je bila u dubu
iredentizina. Politiéku strana druitva
oatavljam, <^0 je njegov poaao, nego
istinu kazem da me groza hvata kad
promislitn da druÈtvo koje je skrovito
puno duha Carduccieva i njegovih ko-
iega, iz vana ka^e da radi o uzgoju u
puòkim akolam. A sto je 2;alostnije to
je, da ovome druztvu pripadaju neki
zasliepljeni katolici i nesmotreni svele-
nici, i da ga neki dobri Ijudi noveem
podupiru. Iati je sluéaj kao i sa „Ta-
lijanskim Druztvom za miaiju", 1 ovo
je mogio pomoci kakogod v|erakiin in-
teresima, no za eira je ciljalo brzo se
odkri a to otvori o6i mnogim.
Mi katolici moramo uzeti òist polo-
zaj, drugóije postajemo aredstvo, kojim
se liberalci sluze za avoje zie namjere.
Mozda krivo audim, no mislim da
iskreni katolici a osobito svecenici koji
pripadaju druztvu „Pro Patria'^ morali
bi dobro izkusati avoju suvieat i pro-
misliti da bi mogli svojim primjerom
zaveati neoprezne u mrezu druatva, ko
jemu je uzdrè;avanje talijanskog jezika
mozda jedan cilj, nu svakako ne po
glaviti. Promislite da su poglavice ovog
druztva najveói liberalci u pokrajinam
gdje se nalaze, vi pak znate àto to znaÒi.
A promislite pak da i aami svecenici
hoce da bude § njima 11 zajednici! Ve-
lika nam je potreba, da nam Bog prò;
Bvietli pamet".
„ Ovako p i a e ff 11 nuovo Osservatore
Cattolico" kojega iie zaista netuoi'.e
kriviti da pise iz strana^ikih straati jer
je i on talijanaki List, a uredjuju ga
pravi talijanski patriote. Ovo dakle nek
bude na razmisljaaje nekojim nai^im
sveóenicim i dobrim katolicira, koji za-
vedeni podpomagaju oeprijatelje Crkve,
kakvi su Crispi, Carducci i D]ihova
liberalna dru?.tva. Dalje neéemo redi
vec éemo opetovati sa beókim dopisni-
kom, da bi nekoji koji pripadaju tom
dru^.tvu imali dobro izkuSati svoju ta<
vieat. Diximus.
Crkvene viesti.
Donieli smo list, sto ga je Sv.
0. Papa upravio amerikanskim bi-
skupim na obranu duhovnih a do-
nekie i vremenitih probitaka u prilog
onim siromasnim taiijancim, koji se
sele u Ameriku. Poznato je nasim
Òitaleijim, kako je u Pjacenzi, na-
slojanjem ondjesnjega biskupa a uz
blagoslov Sv. 0. Pape, ustrojen i
Zavod za odgoj misijonara, koji ce
imat osobitu skrh da se brigaju za
svoje suiiarodnike u inozemstvu. Da
taj plemeniti zavod uzmogne bolje
napredovat Sv. 0. Papa namienio mu
je svotu od 20.000 Wra. Eodoljulma
ialiianska vlada hoce li harem za
ovo plemenito djelo bit Papi harna?
Dvojimo.
* *
U dojducem koncisloru Papa (io
imenovati kardinalima, mra. Macchia
i mra. Josipa d' Annibale, obojicu
suda nastaojenu u Rimu i aluzecu u
Vatikanu.
* « *
Sv. 0. Papa poslao je IVancezkorau
biskupu u Tournaiu sliedeci list:
Est sane moleatum et grave, adhi-
bere severius eos, qui loco filiorum di«
ligantur : id tamen vel inviti quando
que fac'ant oportet, qui aliorum aalutem
procurare ac tueri saocte debent. Mul-
toque severitatis tunc est neceasitaa
niaior, cum non sino causa metuitur ne
et graviora fiant incommoda productiona
tempori», et latius ad offensionem ho-
norum flnant. — Talea te cauaae vi-
dentur, Venerabilis Frater, nnper im*
puliase, ut prò potestato in scriptura
quoddam animadverteres, sane repro-
hendrindum, quod easet in sacram episco-
porum auctoritatem iniuriosum, neque
unum aliquem ex eia carperei, sed piu-
rimos: quorum agendi regendique ratio
sic erat acri descripta stilo et prope in
iudicium vocata, quasi maxirais sanctia-
que muneribus defuissent. — Profecto
non eat ullo modo ferendum, laico» ho-
minea, proteaaione catholicos, palam in
diariorum paginis tantum aibi arrogare,
ut licere putont et contendant, do per-
sonis quibualibet, non exceptis episco-
pis, liberrime, prout visura fuerit iudì-
caro et eloqui: in rebua omnibut», nisi
quae fìdem divinam attingant, ita sen-
tire uti llbeat, et ano quomque arbi-
tratu agere. — In hac causa nihil esse
poteat, Venerabilis Frater, cur de ai-
aenaione et approbatione Nostra dubi-
tea. Muneris enim Nostri maxime eat
vigilare et conaiti, ut divina episcopo-
rum poteatas omnino [incolumis atque
inviolata consistat. Nostrum eat pariter
imperare et efficere, ut ea ul -que h<»-
nore vigeat suo, neve quidquam a ca-
tholicis iustae obtemperationis et reve*
rentiae ulta, in parte desideret, Dìtìquih
Veritatem facientes in charitate,
crescaraus in illo per omnia, qui
est caput Christus.
(S. PAUL. EPH. IV. 13.)
I
Izhođi u Ponedjelmk i u CetvrtaK.
— Vos ipsos, auxiliante|Deo, in đies alacriter operam. Vestram impensuros in tuenda salutari Ecclesiae do^N^iiftiBfm
gionis araore et in verse fiđei professione roborandis.... {Pio IX upapinsk. listu, 21 veljače 1872 pisaocim KATOLIČKE DALMACIJE.
Ego interim clamito :
Si quis Catheđrae Petri jungilnr,
meus est.
(S. IIlERONVM. EPIS. XVI. AĐ DAM.
5
JVJETI PREDBROJBE: — U ZADRU, unapried 7 fior. na godinu. Po OSTALOJ CAREVINI 8 fior. Tito zaostane s PREDPLATOM plaća 1 fior. više — ZA INOZEMSTVO 7 lior. i poštarski troškovi. Predbrojba traje za cielu godinu ^
tko na svrhu godišta ne odbije list smatra se predbrojnikom i za nastajuću godinu. — Predbrojbe i novac, najbolje postarskom doznakom, šalju se na Upravu KATOLIČKE DALMACIJE U Zadru, a dopisi „franco" na Ured-
ništvo. — Uvrstbe po 10 nov6. redak. Objave na 4 strani uz veoma nizku cienu. Svaki broj napose 10 novčića. Rukopisi se ne vraćaju.
Br 3 Zadar, ČetrorceUs IO Siečnja 1889. God. XX
Najtoplije preporučujemo gg. pred-
brojnicim, da novom godinom vrše
čim točnije svoje obveze napram na-
šoj Upravi, da budemo mirni s te
strane i uzmognemo posvetit svoj rad
ur edjiv anju, jer nam je došle
Uprava odveć vremena odnosila, na
štetu dobra gradiva u Listu. Po-
boljšice u Listu idu za nas usporedo
sa točnošću u izplaćivanju predplatd;
tko neće da se imat bude uzroka
tužit glede prvih, nek se spomene
svoje rodoljubne dužnosti, koju i o-
nako prije ili poslie treba da izvrši.
Strahote robstva u Africi.
Evropom jo ovo njekoliko mje-
seca prozujio glas za križnim ratom
proti afrikanskom robstvu, a na čelu
tomu humanitarnomu glasu i radu
stoji Sv. 0. Papa, a u njegovo ime
velezaslužni starac kardino Lavigerie.
Preužasno je stanje tužnih robova
u Africi, pa još u tom našem toliko
hvaljenom vieku, Ako se u kojoj
zemlji pojavi samo njekoliko ustaša
i narušitelja potrebitoga reda, sve
se diže na uzpostavljenje reda i
mira, a eto u Africi što biva ! Ljudi
— slike i prilike božje, braća naša
po naravi u Bogu, prodavaju se tamo
po put nieme živine, pa stavlja jih
se na veće muke, nego živinu niemu.
Oh koliko je snosljiviji život tamo
živini, nego robu, i okrutno srce
onih nesmiljenika mnogo je milosti-
vije napram niemoj marvi, nego na-
pram čovjeku — sebi jednaku —
ali na gorku žalost — robu.
Okrutni Afrikanci idu zbilja u pravi
lov na te žalostne robove, a kad
jih ulove, neopisive su muke, na
koje jih stavljaju, i strahote, koje
tužni robovi podnašaju. Nebrojene
padaju tu ljudske žrtve divljoj afri-
kanskoj ćudi za volju, i kao niemu
živinu, goni jih se na sajmove na
prodaju. Taj transport nesretnih ro-
bova stoji jih neizricivih muka iz-
pod biča gonitelja, a ruke jim pri-
kovane o daske, da se maknuti ne
mogu. Klone li ili iznemogne koja
žrtva putem, izprebija ju okrutna
ruka gončine, a u zadnju ju nečo-
vječno smakne — kao da nije ništa,
i ubijeno tielo nesretnoga roba ostane
onako bez svakoga smilovanja plie-
nom divljoj zvjeradi pustinje. Ostanci
kostiju pokazuju pravac, kojim su
putem udarale okrutne i nečovječne
one — karavane. Oh da nam je
takav prizor samo iz daleka vidjeti,
kako se nesretne žrtve gibaju pod
nemilim bičim, bodežim i udarcim
nečovječnih gončina vodećih jih na
prodaju! Kao snopovi ruše se jadni
robovi putem iznemogli, i nedužnom
krvlju svojom jednostavno natapaju
Afriku.
Afriko! jurve si tom nedužnom
krvi nesretnih robova natopljena! Ili
* zar da još žedjaš nevine krvi one
nesretne čeljadi ? Nevina ta krv va-
pije pred nebom osvetu, a pred nama
kršćanima vapije pomoć. Ili zar ne
ima nikoga, do koga bi dopro
jauk i plač nesretnih robova, da im
se digne m pomoć i oslobodjenje ?
Nije li sramota užasna po naš de-
vetnaesti viek, a da se još takva
što dogadja? Gazi se čovječja čast
i dostojanstvo svake godine na po
milijuna takvih nesretnika. Pravo
mučeničtvo! živa okrutnost, crna ne-
pravda 1
Vidio to i čuo sve — starac —
pravi čovjekoljub jer pravi kršćanin,
Lavigerie, i ne mogaše mu podnieti
srce, već dignu svoj glas i poziv
na križarski rat proti tolikoj strahoti
i sramoti, pa pomoćju božjom i pra-
ćen odzivom ljudskih srdaca —- na-
preduje svojim pozivom divno i bla-
goslovno, te je žive nade, da će se
i zbilja već jednom tolikoj nepravdi
zatrti sjeme, te i robstvu u Africi
odzvoniti, a čovječja se čast i do-
stojnost ondje uspostaviti i zlatna
sloboda povratiti. Svestrana družtva
i razvijene djelatnosti u to ime jamče,
da će tako biti, a Bog, koji stvorio
čovjeka slobodnim stvorom, neka
uspieši započeti rad —- i blagoslovi,
te i Africi sine žarko sunce slobode
zlatne. G.
Prvi pastirski List novoga
Kotorskoga biskupa.
u.
Dovršiv nauke u spomenutom zavodu
zaredjena svećenikom posla me u 0
taebinu, otrag devetnaest godina, Sveti
Otac Pijo IX. neumrle uspomene, apo-
stolskim blagoslovom. A sada istim
blagoslovom šalje me za Biskupa veliki
Leon XIII., pošto očinska brižljivost
Njegova Veličanstva vitežkog našeg Cara
i Gospodara Frana Josipa I. da pokaže
i tiem Boki Svoju naklonost i milost,
visoko se udostoja predstaviti Svetom
Oteu moju posve smiernu osobu za ka-
nonički izbor.
Idem dakle po nalogu Svetoga Otca,
da vas riečju, tvorom i primjerom u-
pravljam i upućujem po stazama vječ-
nog spasenja, čuvaj uć vam i dieleć ne-
procjenjivo blago svetoga odkupljenja,
predočujuć vam ljubav razapetoga učo-
vječnoga Boga.
Učovječivši se vječito Slovo Božje,
čim bijasmo mrtvi od griehova, dodje
pa oživje nas u sebi(l) izbrisavši ne-
procienjenom svojom krvlju pismo ured-
be, koje bješe protiv nas, pobjednik
pakla prikova ga križu(2), Nadsveće-
nik dojdućih dobara potvrdi nam obe-
ćanje vječnoga nadsliedstva(S); razva
liv zidove koji razstavljahu n»rode(4),
sadje propoviedati u Evangjelju mir i
daljniema i oniema koji su blizu,(5) da
nas složi u jedan dom svetog božanskog
obćenja(6); da sviet preobrazi pobudivši
u nami vjeru, a s vjerom i po vjeri
nadu i svetu ljubav; da nijedan koji
vjeruje u Njega ne pogine, nego da
ima život viečni(7).
U vjeri dakle postavi milosrdni Bog
glavni uvjet našeg spasenja, proglaaiv,
da je osudjen onaj, koji ne vjeruje (8),
(1) Ephes. II. 5.
(2) Coloss. II. 14. 15.
(3) Hebreor. IX. 11. 15.
(4) Ephes. II. 14.
(5) Ibid. 17.
(6) Ibid. 19.
(7) Joan. IH 1G.
(8) Ibid. 18.
Vjera je pak u sebi, kako što znate,
blagodatni vrhunaravni dar Božji, na-
dahnut umu preporodjenog čovjeka, po
kom stalno, nepomično, tvrdo privoljuje
istinam Bogom objavljenim s formalnog
poznatog razloga, da ih Bog ista Mu-
drost i nedospjetna Istina ljudima od-
krije. Sv. Pavao nazivlje vjeru sućtvom
stvari koje nam uhvati, dokazom onih
što se ne vide ; „sperandarum substan-
tia rerum, argumeutum non apparen-
tium" (l). Vjera je, uči vasionski sabor
Tridentinski, početak i korjen čovje-
čjeg opravdanja (2). Vjera je najuzvi-
šeniji Božji dar, blago neproejenivo,
veli Augustin, kojemu se ne smiju pri-
spodobiti anikakva ni najveća ni naj-
dragocienija dobra svieta ovoga: „nullae
sunt majores dtvitiae, nulli thesauri,
nulii honores, nulla mundi lmjus major
substantia, quam est iides catholica":
pošto je vjera spas grešnieima, svietlo
i vidjelo sliepieina, zdravlje nemoćmka;
novovjernike krsti, vjernike opravdaje,
pokornike usposobljava, pravednike u-
napredjuje, mučenike ovjenćaje (3;.
Kod nas hvala Bogu svak cieni ovaj
preveliki dar Božji, svak dušom i srcem
prijanja svetoj vjeri; nema kod nas ni
glasa ni traga nesretnim pojavima bez-
božtva i nevjere, kojom novovieka pa-
kost i razvratnost grozno napada na
Boga, na božji zakon, na vječita na-
čela istine, pravde i poštenja, trošeć,
upropašćujuć biedne narode, koji po-
staše kukavnom žrtvom i plienom nje-
zina paklenog bjesnila.
Ali i mi živimo u devetnaestom sto-
ljeću, svakdan u doticaju sa stranim
svietom. Pakleno sjeme bezvjerstva traži
da se uvlači na stotine načina i u naj-
zabitnije kute svieta, te sunovrati u
svoj vrtlog i najvjernija i najbožnija
srca. Naši ljudi morem obigravaju
sviet, slušaju, vide svašta i svake sa-
blazui. Liepa kita naše nadobudne mla-
deži u tudjini crpi naobrazbu, ne riedko
izložena pogibelji, da joj zarana okuže
um, značaj, plemenito srce bezbožna
predavanja.
Nastalo je bo vrieme, kakvo, proro-
čanskim okom predvidje Apostol Naro-
da, kad ljudi urotivši se suprot istine
zdrave nauke neće da slušaju, nego se
po svojim pokvarenim željam, sakup-
ljaju oko „učitelja koji ušima ugadja-
ju" (4). Osvadjaju vjeru kao suprotivnu
čovječjem umu, njegovu pravu, neogra-
ničenoj, što lude, moći, razvoju, peletu.
„Evanuerunt", uprav „in cogitationibus
suis"', uzkiiknut mi je s Apostolom, za-
ludješe u svojim mislima (5); „kad se
gradu mudri, poludjuju" (6): „jer svje-
tlost dodjeu, nastavlja evaogjeiista Ivan,
,,i ljudi zaljubiše većina tamu nego
svjetlost, jer njihova djela bijahu zla" (7).
Evo pravog izvora bezbožtvu i nevje-
ri, nagon raztrovanog srca.
Ura naš po sebi i od sebe nije moguće
da bude u oprjeci, u svadji s vjerom,
kao no ti odsjev božanskog svietla, veli
angjeoski Naučitelj: „Impressio divini
luminis innobis"(8); nutrnje svietlo po
(1) Hebr. XI. 1.
(2) Sesa. VI. Cap. 8.
(3) De ver. Apost. Serm. I.
(4) II. ad Timoth: IV. 3. 4.
(5) Rom. I. 21.
(6) Ibid. 22.
(7) Joan. III. 19.
(8) U II. 91. 2,
kom nam Bog progovara (1). Svietlo od
svietla ne tami, jedno drugomu svietli.
Um čovječji i vjera dva su znaka jed-
nog ter istog sunca, dva su dara jednog
ter istog darovatelja Boga. Vjera pred-
mienjava razum kao što Božja milost
prirodu: „Fides praesupponit rationem
sicut gratia naturam" (2). Vjera ne krati,
ne niječe razumu prava, u čem ga idu.
U poslu ga vjerovanja pak to samo
ide, da dozna čin Božjeg obavljenja, da
je Bog ljudima proslovio; nipošto, da
se suprot doznatom Božjom objavljenju
diže, da Bogu sustvenoj istini istinitost
bezumno, svetogrdno poriče.
Što ne može čovjek prodrieti u du-
bine tajna odkrivenih istina, u tom ko-
ristno nek prizna, sniženo nek izpovie-
da ograničenost stvorenog svoga uma;
kojemu treba, sbog nemoći i slabosti
grieha (3), svietla vjere i u mnogom
čem, što ipak nije izvan obsega priro-
dnih sila stvorenog dospjetnog rezuma.
Preliepo ovo označuje vasionski sabor
Vatikanski veleć: „Premda je vjera nad
razumom, ipak tu nema mjesta nika-
kvim pravim medjusobnim oprjekam,
stvorivši svietlo čovječjeg razuma Onaj
isti Bog, koji odkriva otajstva i nadiše
vjeru; nit može zanijekat samoga sebe,
nit istina istini protuslovit (4).
Opasna su za vjeru vremena; treba
uložiti, braćo, svu pažnju, svako nasto-
janje daju u duši i srcu svomu i onieh
te nam ikako pripadaju čistu i netak-
nutu sačuvamo. To je nada sve naj-
svetija i najpoglavitija dužnost Biskupa,
kako ih sveti Pavo u osobi Timotheja
živo opominje i zaklinje Bogom živim
i Gospodinom Isukrstom, da propovie-
daju rieč Božju zgodno i nezgodno, da
bdiju, trude, djelo vrše evaogjeiista, (5)
da čuvaju povjerene sebi istine : „depo-
situm custodi". (6)
Zgrada bo Božjeg pribivališta u nama
veli Sv. Augustin, vjerom se utemelj uje,
uhvanjem uzdiže, Ijubavju usavršuje :
„Domus Dei credendo fundatur, speran-
do erigitur, diligendo perticitur". (7)
Ako dakle temelj vjere fali, sva du-
hovna zgrada mora da se sruši.
Odnošaji preko Velebita.
Zagreb, početkom mladog ljeta.
Pod ovom petgodišnjom erom korup-
cija nalazi se u najljepšem cvietu. Budi
lopov, varalac, ubojica — ne bude ti
ništa, ako budeš puhao u istu tikvu sa
Miškatovićem i njegovim patronom. Mora
da čvrsto stoji Tisin stolac, kada se
njegov pandur tako razmahuje po Hr-
vatskoj. Ali najžaloatnije je ipak, da
takova nepoštena djela podupiru vlastiti
sinovi domovine. Istina da to većina
njih čini ne iz uvjerenja, već iz mate-
rijalnih probitaka, ali ipak da u cieloj
vladinoj stranci nema čovjeka, komu bi
ovakovo postupanje već jednom dogr-
stilo — to je zaista žalostna karakteri
zacija probudjene narodne sviesti. Jer i
u vladinoj stranci ima nekolike u neku
(1) Id. De Verit. 9. II. a 1.
(2) Sum. theol. I. 9. 2. a 2.
(3) Conc. Trid. Sess. V. c. 1.
(4) Constitutio de Fide cath: Cap • IV
(5) U. Timoth. IV, 1, 2, 5
(6) I. Corinth. VI. 20.
(7) De verbia Apost. Serm. XX, Cap. I.
ruku poštenih ljudi — Koliko je grofu
Khuenu stalo do časti ove zemlje, do-
kazuju najbolje činjenice. Prošle godine
ponosno doviknuo je u opoziciji: Ja se
ponosim biti „Tiszin pandur" ! Nedavno
dao je u prvom kotaru u glav. gradu
Zagrebu izabrati g. E. F. Bothe-a. Taj
čovjek nezna pravo ni ime podpisati, a
i inače je neugledan radi raznih stvari
iz njegove prošlosti; ali za to se sve ništa
ne pita ! Jesi li ti samo moje stranke
— pa mirna Bosna! —veli grof Kliuen.
Najugledniji kotar u cieloj zemlji zastupa:
Bothe! Raduj se majko zemljo Hrvatska !
Slučaj je upravo liepo karaktarizao
izbor Botheov: Na sam dan izbora, vi-
jala se ponosno s gradske viećnice na-
rodna trobojnica — dokle god je izbor
trajao. Pošto je Bothe od činovnika je-
dnoglasno izabran, iztaknuta je na vie-
ćnici crna zastava. Sliedeći dan stupio
je Bothe prvi put u sabornicu. Sjednica
nije dugo trajala; a narodnu trobojnicu
i na sabornici zamieni crna zastava. I
tako sa sabornice i sa gradske viećnice
vijale se crne zastave. — Ljudi su rekli:
Eto tako sigurno misli sada hrvatski
narod, što i ove zastave znače. Ovako
je slučaj karakterizao narodno mišljenje.
Naime istodobno umro je jedan narodni
zastupnik i jedan član gradske viećnice
i zato one crne zastave, koje su baš
sgodno odgovarale izboru Botheovu.
Najprije je grof Hedervary govorio :
Hrvati nemaju dosta činovnika sposobnih
da služe na željeznici, ergo, treba ih iz
Magjarske dovesti. Kada se je prigova-
ralo proti magjarizaciji na željeznici
odgovorio je plem. grof: željeznica to
je privatno poduzeće magjarske vlade,
dakle smije se rabili magj. jezik na
željeznici i to izključivo. A sada malo
dalje: E kad ima magjarske djece, mora
biti i magjarska škola sa nastavnim
jezikom magjarskim, zašto da se neu-
vede magjarski jezik u gimnazije naj-
prije barem kao neobvezan predmet. A
poslije ako se bude vidjelo, da mnogo
njih ući taj jezik, a onda ćemo ga pro-
glasiti obveznim, ta kako ne?— svietski
jezik! Ako li pako ne bude htio nitko
učiti — i opet proglasiti ga obveznim,
i to zato jer se to nesmije i nemože
dopustiti, da hrvatski djak tako misli
o svom (/) posestrimskom (/) jeziku ! Ta
u Zagrebu govore magjarski: Kardino
Mihalović, ban i njegova služinčad, ba-
nov intimu« Czernkovich zatim na ko-
lodvoru, Bojničić t. j. Bojnicich, Miška-
tović, kanonik Vuchetich, gdjekoji ma-
gjarski husar i — nitko više ! Ergo g.
Miloš Zec napisati će u „Narodnim No-
vinara" uvodni članak, gdje dokazuje,
„kakova bi se nepravda naniela silnim
obiteljima magjarske narodnosti, kada
im se nebi dozvolila u Zagrebu ma-
gjarska škola. I magjarska škola će se
morati uvesti. Ta zašto i ne? Kada
smiju protestanti imati svoju školu sa
nastavnim jezikom njemačkim, zašto da
nebi smjeli Magjari imati školu sa na-
stavnim jezikom magjarskim?" Tako će
pisati vladine službene novine. Jer onaj
prvi nezakoniti praecedens, dovoljan je
da opravda i ovu nezakonitost. I to je
logika — Hederv&ry — Miškatovićeva!
Ovdje je sve mirno, sve ponizno, sve
pokorno. Nitko se nemiče, jer se svatko
boji azijatskih odnošaja, koji kod nas
vladaju uslied magjarskih nasilja. Me-
djutim ovakav mir, kakav kod nas vlada,
Veritatem facientes in charitate,
crescamus in illo per omnia, qui
est caput Christus.
(S. PAUL. EPH. IV. 13.)
tlVJETI PREDBROJBE:
Izhodi u Ponedjelnik i u Četvrtak.1
•. . .Vos ipsos, auiiiiante Deo. in dies alacriter operam Vestram impensuios in tuenda salutari Eeelesiu« cioetrhia animisque in Reli- ij (s. HIKRONV*. Em. XVI
gionis amore et in verse flđei' professione roborandis.... (Pio IX u papiv.sk. listu, 21 veljače 1872 pisaocim KATOLIČKE DALMACIJE. ••----.',
Ego iaterim cla«il»:
Si qnis Calhedrae Petri jiagitar,
meus est.
AD DAM.
. . — u ZADRU, unapried 7 fior. na godinu. Po OSTALOJ CAREVINI 8 fior. Tko zaostane s PREDPLATOM plaća 1 fior. više — ZA INOZEMSTVO 7 lior. i poštarski troškovi. Predbrojba trajt za aiel« godi«*
tko na svrhu godišta ne odbije list smatra se predbrojuikom i za nastajuću godinu. — Predbrojbe i
mstvo. — Uvrstbe DO 10 nnvf. AK; — * • ... • • • pvuM.UJUMU«! . U^^JU^I GUUMU. novac, najbolje postarskom doznakom, šalju se na Ujjravu KATOLIČKE DALMACIJE U Zadru, a dopisi „fraHco" Uvrstbe po 10 nov5. redak. Objave na 4 strani uz veoma nizku cienu. Svaki broj napose 10 novčića. Rukopisi sc ne vraćaju.
na Urail-
Bxr. IO Zadar, četvrtaH 7 Veljače 1889.
Kraljevićeva smrt.
Isti dan kad je preminuo kraljević
Rudolf Agencija Ilavas javila je iz
Beča: „Cieni se, da je smrt kraljevića
Rudolfa uzrokovana ne od kapi, nego
od slučaja na lovu". Tako se je go-
vorilo i ovdje u Zadru, a tako se
je pisalo i zagrebačkom novinstvu
(vidi brzojavku iz Beča poslatu „Hr-
vatskoj" dne 30 pr. mj., gdje se
kaže da je pok. Rudolf bio „nesretnim
slučajem ubijen u lovu"), tako su
pisale i neke bečke i druge mno-
gobrojne novine. U obee prva viest
govorila je o slučaju na lovu.
Kašnje proturili su viest, da je
kraljević u jutro na 7 sata zazvonio
sobaru i naredio da mu donese kafu.
Sobar da se vratio nakon po sata,
al kad došo da je našo kraljevića
već mrtva, jer ga udarila kap (a-
neurizma), i ovdje su nam znali
pripoviedat, kako je sobar vas blied
kao krpa odtrčao niza stube, da
ukucanim javi nesreću, kako je grof
Hoyos odputovao namah, da to javi
Dvoru u Beču, i t. d.
Za tim eto nove versije, da u
jutro, ne videć, da se Rudolf diže
odoše mu kucat na vrata, ali kako
se nije nitko odazivao, sumnjeć da
se ima bit nešto dogodilo, htjeli su
uć u sobu, nu soba bila zaključana.
Dozvali dakle kovača, a neki kažu
silom otvorili vrata, a kad stupili
unutra Rudolf da je bio mrtav, a
kraj njega da je stojao revolver, te
po tom se zaključilo, da se je po-
kojnik sam ubio. Nu ovdje namah
neka nova nejasnost. Uz ovu viest
širila se i ta, da je princ Koburg
našo Rudolfu još živa u krevetu i
da se nije od njega odalečio sve
dok nije izdahnuo. Komu i čemu da
vjeruješ ?
Nakon toliko javljanja i porica-
nja ostalo je više manje na za-
dnjoj versiji, da se je naime Ru-
dolf sam ubio. Nego zašto? Trebalo
je na ovo odgovorit, i tu sijaset
viesti, t. j. zagonetaka. Uz ostale ta,
samoubojstvo govorilo se da je u
savezu s nekim zgodam, uslied kojih
da je Rudolf imao prihvatit amerikan-
ski dvoboj, da naime bira krugljicu,
a pošto ga je zapala crna a njegova
suparnika biela krugljica, to se je
Rudolf imao sam ustrielit, i lako da
je eto on učinio! Mudra iznašašća!
za koji medjutim nema nikakva do-
kaza.
Proinotriv dobro, siino lamo došlo
se ipak napokon na prvu viest, da je
naime Rudolf umro od puške, dakako
s tom razlikom, da se je iz početka
govorilo o nesreći koja ga je rek
bi proti njegovoj volji snašla na
lovu, a u zadnju tu se nesreću pri-
pisalo pokojnikovoj volji u času kad
je sišo s uma, i to u krevetu.
I uredovno se javilo, da se je
kraljević sam ubio. Imalo bi se po
tom vjerovat, ali oparen kašu hladi.
Uredovno se javilo i o kapi, pa
lako nije bilo, uredovno se javilo i
RJoogo potankosti, pa se opet sve
to uredovno oprovrgavalo. Cienimo
s toga, da se smije baremiposumnjat
0 zadnjoj uredovnoj viesti — Q sa-
moubojstvu, a uredovnim Listovima
valjda ta naša sumnja neće bit na
žao, jer napokon kamo sreće, da se
dokaže da Rudolf nije sama sebe
ubio. Ta nijednomu državljaninu ne-
može bit drago, da se o kraljeviću
to po smrti govori, te cienimo, da
će svakomu bit ugodno, ako se u-
sadjujemo uztvrdit, da mi sumnjamo
o kraljevićevi! samoubojstvu. A evo
zašto.
Mi nećemo sada uztvrdit da se
radi o ubojstvu, da je netko možda
neliote kraljevića pogodio na lovu
iz puške, niti da se radi o hotimi-
čnom ubojstvu, ni o ubojstvu pri-
vatne osvete, ni o političkom uboj-
stvu. Mi nećemo sada dozivat u
pamet, kako svemogući Napoleon treći
riešio se Maksimilijana, koji mu nije
bio poćudan, i nećemo pitat je li istina
da je on proti njemu bio požego bunu
i dao ga uhvatit kod Queretara i
činio ga pak ustrieiit, dočim mu je
mogo, da je htio, spasit barem život,
ako ne krunu; nećemo spominjat
kako se nazad malo godina u neke
kritične čase politika nekih država latila
bila jeftina ratovanja, kroz umaranje
sultana u Carigradu, a širile se viesti
o samoubojstvim; nećemo pitat, vje-
ruje li sada itko, da je pok. bavar-
ski kralj Luigj sam sebe utopio, ili
ona nesreća ima saveza sa odkrićem
kompromitentnih pisma izmedju pokoj-
nika i orleanskekuce,za nekeslućajeve,
kao francezko-njemački rat, u kojem
bi Bavarska bila imala okrenut Pru-
siji ledja; nećemo pitat je li istina
što englezki liečnik Makencije pred-
bacio javno nekomu njemačkomu
iiečniku, (ako so dobro spominjemo,
glavom dru. Bergmanu), da je pospiešio
svomu caru smrt, možda iz mržnje, jer
je car više se pouzdavao u Makencija
nego u nj; nećemo spominjat ftaseo
njemačkoga cara Vilima pri svom pu-
tovanju i njegove očite namjere, da
Austriju uvuče u kolo njemačkih sa-
veznih država, i reakciju koja je u
Austriji nastala, i osvanuće časopisa
Schvarz-geU), gdje se iztiče osebuj-
nost austrijske monarkije i njezine
zastave, i galamu koja je uslied
toga Lista porasla, dotle da su ure-
dovni berlinski Listovi lično napadali
na pok. Rudolfa, pa susliednu veliku
napetost izmedju dvoru i dvora pe-
čemo pripisat nikakve važnosti činu,
što se slučajno kraljević Rudolf ubio
tobože sam u času. kad je bio
Boulanger izabran, te se primako još
više dan sukoba izmedju Njemačke
i njoj već podpuno dorasle France-
zke, niti ćemo izticat, u kojem bi
se vražjem škripcu bila našla Nje-
mačka kad bi na nju bile navalile
Francezka i Rusija, a Austrija ab-
dikacijom u prilog Rudolfu izpripro-
stila se onog saveza koji ju sada
gvozdeno grli, te nećemo mjerit od
kolike je važnosti po Njemačku taj
savez; nećemo upirat prstom u to
kako novi njemački car, iz bojazni,
da Austrija novomu vladaru odkaže
dalji savez, pospiešio se, da pri u-
zašasću na prestolje preteče Austriju
fino i lukavo ižjaviv, da će Njema-
čka poznatom svojom viernosti i
nadalje sveto čuvat obveze saveza-,
God. XX
nećemo pitat kako je taj savez i\je-
mačkoj toli mio i čemu prigodom
smrti kraljevića Rudolfa nastao slu-
čaj (?!), da sve berlinske novine o-
plakuju pokojnika jer su uvjerene da
bi bio (?) i pokojnik bio saveznikom
Njemačke, niti ćemo pitat, kako im
je došlo samo na pamet govorit o
tom, kad je Bogu hvala naš kralj
još veoma krepak i nije nikad iz-
javio, da se misli odree prestolja;
ne davamo važnosti ni slučaju što
je njemački car bio prvi da brzo-
javi svoje saučešće našemu kralju,
još prije nego je ni znao za ne-
sreću ausiro« ugarski poklisar u Ber-
linu i što je njemački car bio spra-
van udostojat se doć on glavom pok.
Rudolfu na sprovod; jer zazbilj sve
to, što na brzu ruku iztociljasino, i
što nije sve, sve to, velju, u sebi
ništa ne dokazuje, niti je nama na-
mjera zlobno sumnjićit ikoga, pa
sve da bi to moglo bit i u prilog
posmrtnomu imenu kraljevića Ru-
dolfa. Sve te okolnosti nijesu do-
statne, da u nama utvrde sumnju o
kakvu političkom zločinu, od strane
kakva ugrijanika pangermaniste. Mi
smo sve to nanizali, jedino kao ne-
kakav dokaz, koli je mučno sudit i
prosudjivat čine, te, u konkretnom
slučaju, koli je mučno moć uztvrdit,
da je Rudolf sama sebe ubio, kad
to nije nitko vidio, sve ako su ga i
našli u krevetu ranjena, i pušku u
za nj, i vrata zaključana. 'Nitko nije
čuo hitac, kaže se ! a onda eto nama
prvoga dokaza, da se možda Rudolf
nije sam ustrielio. Ali, reći će dr.
Widerhofer, puška je našasta blizu
njegove ruke tako, da isključuje
svaku sumnju. Baš to izriečno iz-
ključivanje sumnje nas nasuprot po-
tvrdjuje u sumnji, da se Rudolf možda
nije sam ustrielio. Jer je puška na-
šasta blizu — ako je istina da je
ranjen u glavu, a ne u želudac, kako
kaza jednom „Presse", i ako je
istina da je pokojnik izdahnuo od-
mah '), puška imala se je nać o-
krenuta put glave, a ruka kojom je
izpaljen hitac i sama puška imala je
ostat ili pod glavom s onu stranu
gdje je rana, ili barem odmah lik
glave.
Ali ima i drugih razloga, koji, i
ako, kako rekosmo, ne izključuju
absolute samoubojstvo, uvudjaju ipak
veliku sumnju.
Kako je to, da se iz prva govo-
rilo svugdje i od svakoga, o nekom
nesretnom slučaju na lovu ? Kako
je to, da se s jedne sirane kaže,
da je pokojnik donio revolver iz
Beča, a mi u dragim jednako vje-
rodostojnim novinama čilamo, da
revolver nije Rudolfova svojina? Da
se je Rudolf bio naumio ubit, kako
bi se bilo našlo, barem tako kažu,
izmedju listova i jedan list gjene-
ralu, ako se ne varamo Kolleru, gdje
ga Rudolf pozivlje sutra na objed?
Pa zašto da se ubije čovjek kojega
čeka krasna budućnost a žive u
sretnoj sadašnjosti?
Sve to, i grozna protuslovja svake
') A onda, s Bogom moj princa
burgo, koji si stojao uz pokojnikov
krevet, sve dok je izdahnuo«
vrsti1), ne uoblašćuju li dakle barem
sumnju, da se ne radi ovdje o sa -
moubojstvu ?
Mi smo izlakli ovu sumnju, jer
cienimo, da obćinstvo na nju ima
pravo, jer je opravdana, i jer vo-
limo tim nego uredovnim riečitna
završit rieči o načinu pokojnikova
preminuća. Svakako ostajemo pri
mnenju, da uzkiiei kojim smo po-
pratili naš prvi članak o pokojniku
nijesu van svoga mjesta, te cienimo,
da će nesretni dogodjaj umnožit lo-
jalnost i odanost raznih naroda na-
pram habsburgskoj dinastiji.
•K- #
Sprovod pok. Rudolfu držan je u
utorak. Lako je pojmit kojim sjajem.
Strani vladari nijesu bili zastupani, !
jer u obće naš kralj želio je da se 1
sprovod obavi u tiesnu krugu. Došli 1
su samo na sprovod vladari koji su
u bližoj svojti sa našom dinastijom,
kao kralj i kraljica belgijska i za-
stupnici bavarskoga dvora.
Današnja hrvatska proza,
i.
Sto znači pisati? Jest muklo govo-
renje. Što je govorenje, bilo muklo ili
rječito? Kako barem uči filozofija: jest
„izražaj misli". Dakle čovjek, što misli
ako će komu drugomu da izrazi svoje
misli, tada se izrazuje riečim ili pismom
— bila proza ili pjesma. Prvo nego sto
izreče, skraja u pameti, sudi — i tada
cieni i drži da je tako, i izreći će svoj
sud. S toga što i kako tko piše, i go-
vori, drži se da tako i misli. Piše li
ili govorili liepo i plemenito, reći će
mu se da liepo i plemenito i misli: piše
li ili govori li podlo i neotesano, drži
ga za čovjeka podlih i neotesanih misli.
Mnogi nijesu nit vidjeli, nit govorili
s Goetheom, Miltonom, Shakespeare«
om, Danteom... pa ipak govore o njima
j da su ljudi velika uma, visokih misli;
jedni da su ovaki, drugi onaki; odkle
i kako bi ih dakle ti sudili da nijesu
do njih (osim tradicije) doprla njihova
neizbrisita slova?
Nu nije mi nakana da se upuštam u
te razprave, al da vidimo barem s po-
vršna gledišta, ako nećemo zači u du-
boke sude forme, to ćemo što god reći
o materiji današnje naše proze, a oso-
bito hrvatskoga (kako je bio počeo) li-
sta „Vienca."
Bila je naea proza od njeko doba u
sahla i osušena ruža, puna drača, bez
pupoljka, a kamo li cvieća: od malice
gojena i zalivana, — a od mnogih i
mržena, jer je velike genije vodio drugi
duh; jer su im drugi narodi kazali nji-
hovu stazu posutu cviećem; jer, sve što
') Najnovije viesti tako su pune bez-
smisla, da ne bi čovjek vjerovao. Svak
svoju kaže, a sve jedan drugomu pro-
tuslovi. To stoji, da ni iz zadnjih viesti
nijedna ne pruža dobra dokaza o savio-
ubojstvu. Na pr. kažu, kad su prvi put
ušli ukucani u pokojnikovu sobu, da
nijesu opazili ni krv ni revolver ni
ranu, nego vidjeli na ustim mu usirene
krvi. Kašnje opet da je pokojniku došlo
I krvi na usta. A bio već od davna mr-
| tav! Vjeruj tko uiože.
je tudje to je liepo i ugladjeno, dočim
je naše divlje i surovo! Kod nas ja
talijanski jezik: „lingua dolce" ; dočim
je naš kod talijana „lingua barbara";
kod nas je njemački: „bez njemačkoga
nemože se dalje kućnog praga", a hr-
vatski kod Niemaca....?
Mnogi i »tari kremenjaci zapoviedali
djeci da nauče njemački jezik jer ja
potreba, ako ćeš preživjet, a hrvatski?
To ti nesluži, taj jezik nerabi nego
samo prosti puk, dočim njemački go-
vori svaki naobraženi čovjek. Nu nek
bude, neće ni tako uvjok gusle gudati.
1 iloisto u današnjem vieku pobudio se
je duh hrvatski, opametile se glave, jor
su oči zasliepljeno progledale i uvidile
da su mnogi na krivom putu. Počele
poštenjaci tu ružu obrezavati, počele ju
zalievati; liepu uhvati — i od dračljive,
bez cvieta ruže, u brzo pusti pupke, i
već, da rečem, razcvala ruža.
Nu kako se tekom vremena radi okO
te ruže, kako se njezine grančice pre-
sadjuju, izpravljaju li se dok su mlade,
jer potla nema vremena. Na nesreću
rek bi da nije tako. Evo ta liepa ruža
— naša liepa proza — kad misljasmo
da ćo liepo napredovati, jer se duhovi
podigli sa svih strana da se žrtvuju oko
nje, da što ljepše prosine, ojrne, na ne-
sreću gledaju joj samo da bude liepo
cvieće, dočim nemare ako stabalce reste
krivo. Kako to? Tako, jer današnji
naši pisaoci gledaju da što ljepše pilu
u formi, dočim materija kakva je da
je; gledaju da gosta ponudo sodorait-
skorn jabukom na liepoj plitici, do-
čim kakva je jabuka iznutra, za to
nemare. Što je tomu krivo! — Nemo-
ral — a odkle krivi fanatizam —!
Koji jc bio pravac pisanju pok. Pa
vlinovića, koja li je želja, kako da sa
piše i goji proza preuzv Strossmayera?
„Sve za Vjeru i za Dom". Stupa li se
tim pravcem? Stupaju njeki. Stupaju U
svi? Ne i ne! Vidimo je li istina.
U današnjoj prozi, kako rekoh, ne
osvrćuć se na formu, počele su se uva-
djati njeke liepe stvarčice, tobože gladke
i ubave. Neosudjujemo našeg Šenou,
ako u njegovim Novelam, Roman im i
frepovjedkam ima ljubovnih sgoda, nu
na koji ih način skraja. Načinom da tako
rečem liepim. Nakana mu je bila da
ugladi naš jezik, da ga iznese na vi-
djelo i da ga kaže pucim i istim za-
bludjelim Hrvatim: evo onoga jezika o
kouiu govoraste da je siromašan, da je
divljački i hrapav. Nije istina, evo vam
jezika po za grčkim najbogatijega, nu
ne samo bogata nego ugladjena, ako
ne ko talijanski i francezki, barem sa
može takmiti s mnogim drugim jezici m.
Bila mu jc nakana da ukaže narodim
ponos i značaj Hrvata; piše — da tako
rečem u svim knjigam i Poviest hr-
vatsku . Kaže i osvjedočuje staro i mlado
mužko i žensko, da je Domovina u o-
kovift, da treba svojski latiti se posla,
dokle ju naukom oslobodimo. Ako So-
noa piše o ljubavnim Bgodam u svojim
knjigam, to mu je bila nakana, da pri-
vlači k sebi ne samo učne i ljubitelje
stroga nauka ljude^ nego i nježni »pol,
buduć od sebe slab da nenaginjc odmah
na ozbiljne stvari. Nu je li prekoračio
u tom granicu? Nije do istine, i nitko
mu u tom neprigovora.
Nu na nesreću tako svi nepostupaju.
Evo dan današnji počelo se uvadjati u
na&u prozu najgadnije i najpodlije stvari.
vident, ne mutire quidem audent, aut
ad ignaviam suam celandam vel aliquo
modo excusandam, hominibus persuadere
volunt Tuum, Boie Pater, et Ecclesiae
intortunium cx adverais fortunae casibus
vel ox temporum quibus vivimus infe-
licitate ortum esse.
Denique ut taatae iasolentiae tantis-
que molcatiis et insectationibus quasi
eumulus accederet, et nequid sceleria
ae doli inausum aut intentatum relin-
querent, lege edixerunt ne quis causarn
Tuam et Ecclesiae verbia aut acriptis
in lucem editis palaui tueatur; id qui
fecerit, mulcta et carcere puniatur.
Durissimum sane poenae genus; ho-
minea crudeliter vexare, novum etiaui
deindo eftingere crirnen ex eo quod de
injusta conditionis suae uiiaeria conque-
rantur. Videmus nunc luce clarius quor-
sura haec omnia tenilant. Nefanda ista
lex non solutn jura invadit Tuorum
defensorum, sed etiam sacrosanctam Tu-
am peraonam. Ac procul dubio iu fe-
renda lege, haec fuit iiopiorum homi •
nurn mens ac voluntas. Sibi scilicet
proposuerunt nullam Tibi m posterum
Ecclesiae Catholieae sive per Italiam
sive per orbeui terrarum fore potesta-
tem. <^uod est protecto formam regeu
dae Ecclesiae a Ckristo Deo constitutam
abolere, Ejua promisaa irrita t'acere et
Ecclesiam ipsam (si tieri poaset) ever-
tere. Libertas eniui Ecclesiae, sine qua
exiatere nequit, nulia est, si Ej us Re-
ctor in fungendo suo munere liber non
ait. Quid enini possunt membra si a ca-
pite suo iniqua vi divellanturV Pro liac
nostra Pontifici-. libertate tuenda ad
omnia dicrimina subeunda parati sumus.
Pars est enim coelestis haereditatis, quam
Deus noBter secum detulit in terras,
nobisque filiis auis reliquit.
Unde nemo miretur quod eam, ut
par est, maximopere aeatimemus vitaque
i psa cariorem habeamus.
Bono igitur animo esto, Leo Pontiiex
Optime Maximc. Memor esto eorum
quae in Tui bonorumque omnium sola-
tiurn Regius Psaltes pracdixit, scilicet
mox fore ut exurgat Deus ad causam
Tuam judicandam, ad dissipandos et per-
dendos hostes Tuos. Tamquam a somno
excitabitur et osorea Tuos opprobrio
teget sempiterno. Exurget et miserebitur
Sionis suae quam praedam quasi certis-
simam arripuisae profani homines ai bi
videbantur. Nos certe tilii Tui hisce sa-
crorum librorum oraculis et Cliristi ser-
vatoris noatri promiasis innixi semper
ex imo cordo piecabimur, ut optata cito
adveniant tempora, quibus integra li
bertate Ecclesiam regas, lupiš etiam,
qui ovile aaevientes circumcursabant,
in agnos gregis Tui conversis.
Ad pedes Tuos provoluti Benedictio-
nem Apostolicam enixe petimus.
I. Card. G1BBONS.
nomine suo, archiepiscopo-
rumque in Statibus Americae
Foederatis.
Jeli naravno!
Dakako da jo naravno. Kad ac
promisli odkad se bilo govorilo, da
će so poboljšat ekonomično stanje
katoličkog dušobrižništva a kad, pak,
i kako se to poboljšanje proizvelo ;
kad se promisli kakova struja za-
vladala bila u višim krugovima pri
ocjeni župničkih beriva u obc'e, a
pri klasifikaciji mašta na pose: nije
nam ni malo za čudo što vrhovno
Sudište odbilo utok vrškog kapelana
vlč. popa Marka Božajića, kako smo
po brzojavu doznali. — Sve je te-
klo naravno počam od zatezanja da
se uvede zakon, pa sve do zadnje
razsudo kako da se tumači zakon. Na-
čelo štednje to je veliko načelo ! Svak
se na ovo načelo naslanja pa i ras-
pikuća; čudno je al istinito. Raspi-
kuća pohaajat će krčme, opijal će
se svaki dan: no kad je kupit djeci
par novih cipela, škrtari: navadja:
da nije kiše; ako je kiše, da nije
Božić; ako je Božić, da djeca mogu
stat i kod kuće; ta čemu bacati
novaca bez potrebe itd. Kad i dakle
raspikuća štedi, zn što većim pravom
ne bi koji državnik, komu je misliti
za naboje i za puške: za strielivo
i sablje? — Načelo štednje bilo
uzrokom da se zateže izvođenjem
zakona; ovo načelo navelo je ljude
da se sa dotacijam škrtari; da se ne
vriedja ovo načelo cjepidlačilo se
u razsudjivanju beriva; ta donapokon
i zadnja razsuda izrečena je da
svaka teče naravno. — Mi znamo
da ljudi nisu vrane da će jedan
drugom izkopat oči, ali opet znamo
da nije iahko bilo ministarstvu iz-
brojit njekoliko hiljada forinta ne-
dužnim katoličkim kapelanima: Ta
svećenstvo katoličko nije buntovno,
u njihovu krilu nema izkaznika;
Bosna i Ercegovina su nam najbolji
dokaz; i s toga nije drugo no pri-
znat da je sve teklo naravno. Na-
ravno da se je mienjalo slovo zako-
na ; naravno da se je izkrivio duh
zakona; naravno da vlasti nisu znale
za organički dekret; naravno da
vlada zadarska nije oprezna bila;
naravno da se nije gledalo kako je
tko službovao ; naravno da nije do-
kaz nezavisnosti dotacija nezavisnih;
naravno da po odvjetnika Ministar-
stva deveta je priznali brakova kad
priznaje crkva ; naravno da 40 go-
dina u ovom poslu ne svara pre-
skripciju ; i sto drugih naravno, da
se mora priznat da u ovom poslu
nema ništa nenaravna. Čovjek litjeo
gradit verige, sa jednakim tilicam;
skovoti dao jednu vilicu i po njoj
sve druge: i verugam nema mana,
sve je naravno : jedino jaoli onom
koji je sapet.
Kad je sve naravno jeli i pravo?
o tom ćemo u dojdućem broju.
Parnica Parnell-Tinics
O glasovitoj Parnici Times 1'arnell
dolaze iz Londona sliedeće potankosti:
Pokraj sudaca sjedio jc i Gladatone;
Parnell, Labouehere, Ilarcourt i većina
irskih zastupnika napuniše dvoranu.
Čekalo se svjedoka Pigotta, no on izo-
sta. Pozvan poimence, on se nejavi;
nasta šapat, zatim uzrujanost. Napokon
ustade branitelj „Timesa" Mr. Soames
i izjavi tiho, drlićućim glasam, da je
Pigott jučer na večer ostavio hotel, u
koj em je stanovao — pa daje izčeznuo.
Branitelj Parnellov Sir Charles Ri:s-
sell zamoli, da se s mjesta da nalog za
uapšenje. Prihvaća se.
Predsjednik izjavljuje, uz obću uzru
janost, da nije pripravan na dalnju raz-
pravu i da valja dobro promisliti, što se
ima sada uraditi.
Russel uzvraća odlučno: „Što god
htjela uraditi „Times" mi ćemo tražiti,
da ae ova iztraga dovrši jer iza
Pigotta atoje drugi. To jo bila podla
zavjera, da se Parnell uništi i irsku
stvar ošteti, a to valja objasniti.
Sjednica se nastavlja. Predsjednik
javlja, da je primio od Pigotta pismo,
kojim isti priznaje, da je sve tobožnje
listove Parnellove krivotvorio, liussel
iznenadjuje na to sud očitovanjem, da
je Pigott bio u subotu kod Labouchera
i da je ondje u prisustvu Augusta Sale
to isto prizuao i podpisao. Moli, da smije
pročitati to pismo. Vrhovni odvjetnik
se protivi. Russeil viknu žestoko: „Ja
molim u ime pravice, da smijem govo-
riti. Radi se o tom, da sa dokaže, za-
što je Pigott izčeznuo, prern je vlada
postavila tri detektiva, koji su ga stra-
žili". Sudci još krzmaju, na što Rus-
seil poviknu najvećim patosom : „Vaša
lordstva imadu nad tim bditi, da se ovrši
pravica. U odgodi je pogibelj, nedo-
zvoli li mi se govoriti, mogli bi pobjeći
krivci. Radi se o tome, da se od'crije
suvislost izmedju Pigoltova krivotvorenja
i „ Timesa" i izmedju „Timesa" i mini-
stara Nj. Veličanstva kraljice, a time i
urota, skovana u Parnellovu propast".
Nastaje neopisiva uzrujanost u dvorani
i Russel dobiva dozvolu, da smije go-
voriti. On obtužuje javno „Times" i
Houatona, da su Pigotta maknuli s puta,
da prikriju one, koji stoje za njim.
Sliedi saslušanje Houatona, Soamesa i
trojice detektiva. Uhvaćen je list Pigot-
tov, kojim javlja Houatonu, daje arotno
spalio kutiju s pogibeljnim sadržajem".
Sjednica se svršava /izjavom, da će
se Pigott progoniti radi krivotvorenja i
krive prisege.
Cieli grad silno je uzrujan.
Gladstona i Parnela pozdravlja svje-
tina burno.
„Times" žali u uvodnom članku, što
je postala žrtvom prevare i priobćila
krivotvorene listove. Pošto je dokazana
njihova lažljivost opozi vije ona o'otužbu,
koja se je na njim temeljila, a ostaje
pri drugim tvrdnjam obtužbe, glede
kojih će parnica dalje ići.
U ovoj parnici Times će štotovat
1,000.000 fiorina.
SUi
Crkvene viesii.
Francezki radnici, pod vodstvom
gesp. Harmela pripravljaju te na
veliko hodočašće u Kim. Stići će u
vječni grad mjcsrca rujna. Očekuje
•se, da će hodočašće brojit 12.000
duša.
Sv. Papa dao je prigodom 12.
godišnjice svoga okrunieiija 2000
lira za rimske siromahe.
•K- *
U Pekiagu posvećena jb uz ve-
like svetčanosti ogromna katolička
stolr-a crkva „Snasiieiiu". To je naj-
veći kršćanski Hram u Kini. Crkvu
je posvetio biskup Tagliabue uz ve-
liku asistenciju, a prisustvovali su
posveti poslanici Francezke, Njema-
čke, Španjolske, Belgije, Sjedinjenih
država, Japana i zastupnik kinezkog
cara ministar Shun. Najveću zaslugu
za gradnju crkve stekao je Abe Fa-
vier.
brale su sudcem profesora Gneista, te
je on nakon pomnog izpitanja stvari
izrekao pravoriek, davši u tri priepora
pravo porti, a u tri barunu Hirschu.
Porta je tražila zakladu za jamstvo i
kamate, te je Hirsch osudjen, da tomu
udovolji. Svota iznosi ok6 39 milijuna.
Prometna najamnina, za koju js porta
prvobitno tražila 8000 franaka po kilo-
metru, ustanovljena je sa 1,750.000 za
1170 kilometara. Pravni obstanak Hir-
sehove koncesije, koji je porta poricala,
pravoriek je priznao. Ilirseliu je dosu-
djena odšteta od 2 milijuna za ratne
odštete, čemu so je porta protivila. U
stanovljeno je, da se ima pod „zaprie-
kom prometa" smatrati po ugovoru, ako
je pet dana svaka vožnja prekinuta.
Uslied svega toga izplatiti će Hirsch
porti oko 25 milijuna, dočiru je ona
Napokon je caru nesreća kod Borkih
pri mogla do populariteta, kako ga i„
malo koji od njegovil, predšastnika «
zivao.
tražila 50 milijuna,
milijuna.
ou muljao 20
Što ima nova po svio tu ?
„Fremdenblatt" javlja, daje njemačka
vlada podpisala ugovor sa austrijskim
tvorničkim druživom oružja za nabavu
400 000 pušak i. opetuša. Tvorničko druž-
tvo obvezalo se tim ugovorom, dogotovit
do konca g. 1890 najmanje 250.000
pušaka. No njemačka vlada primit će
i 400.000 pušaka, ako ih cio rečenog
roka uzmogne tvornica dogotoviti. Nje-
mačka vlada platit će za svaku pu.-ku
tri marke više, nego što je naša ino-
narkija za svoje platila. U nas se pia
ćalo po komadu od 32-34 Ir. Usljed te
velike naručbine povećat ćo se znatno
tvornica oružja u Štajcru.
„Varšavskij Dnevnik" priobćuje iz
Beća dopis o položaju u Ugarskoj i
Srbiji. U ugarskoj prevladjuje duh Ko-
šutov. 8to se čuje uzklik „živio kralj",
tako je bivalo i g. 1848, kada je Ko
šutova vlada naprama Jelačiću i Win-
disehgratzu uvjeravala, da brani prava
kralja Ferdinanda. U Srbiji je položaj
zdvojan. Radikali su nezadovoljni, jer
jih varaju, liberali, jer proti njim upo
trcbljuju radikale; naprednjaci, jer su
izgubili predjašnji upliv. Organi stra-
naka: „Odjek", „Nezavisnost" i „Videlo"
izrazuju svoje nezadovoljstvo. U javnom
| životu nastala stagnacija, u blagajnani
praznina. A tko je svemu tomu kriv?
Onaj, koji ne^ište interese svoga naroda,
nego sluša savjete iz Berlina i Budim-
pešte. Odavle podupire se Hristlć.
„Graždanin" javlja, da se u Petro-
gradu za Abisiniju spremaju dvie nove
ekspedicije, a učeatnici da su sve imućni
i obrazovani ljudi. Te ekspedicije hoće
da polože temelj ruskoj naselbini u A-
bisiniji. Jednom družtvu je na čelu
neki Ijekar, a drugome jedan trgovac.
Oba družtva imat će oko tri stotine
članova, a n Abisiniji sliti će se u jedno
i raditi će zajednički.
„Vos. Ztg." izriče svoje zadovoljstvo
rad izjava magjarske opozicije o au-
stro njemačkom savezu. To dokazuje,
da će isti preživjeti i eventualni pad
Tiszin. Car je imenovao Herberta Bi-
smarka podpukovnikom.
U parnici izmedju porte i baruna
Hirsch a glede iztočnih željeznica izrečen
je obranićki pravoriek. Obe stranke i za
U Bruselju sklopljen je ruski zajam
od 700 milijuna franaka.
U Petrogradu se usti o:t.va> veliko ru- ;
sko parobrodarsko družtva „Sjevernaja
zviezda" s glavnicom od il '/„ milijima
rubaljd, koje će so !r.viti I/.v >zom rus : e
robe. ri prva će SJ rabiti 12 parobroda,
a njihov će se broj s vremenom povisiti
na 50.
Sjedinjeno obćine Jarkovic-Konopišt-
Zbožnicc u Ceskoj izabrale su nadvoj
vodu Frauju Ferdinanda načelnikom.
Nadvojvoda popravlja s temelja svoj
grad u KonopišiU.
Pruski sabor y- <t<ibi" po/.tiati Vvindt
horstov škrdski precllog.
llolandezki je kralj na umoru.
„Pol. Corr." pišu iz Petrograda, da
je imenovanje Spullera francezkim mi-
nistrom vanjskih posala rusko j.ivno
mnienje nepovoljno primilo. Većina no
vim\ predbacuje mu njegovo njemačko
porieklo. Jedino „Novosti" hvale ga i
misle, da ga upravo njegovo porieklo
mora na to nukati, da se pokaže dobrim
francczkim patriotom.
Ruski prestolonasljednik Nikolaj iz-
javio je, da se on hoće oženiti samo
za crnogorsku kneginju.
„Pali mali GazetJe'- koja stoji u svezi
• s odlučujćim ruskim krugovitn po svom
I vlastniku Mr. Stt-adu i po goapodji No-
vikovljovoj, ovih dana vrativšoj se u
Rusiju, izjavljuje se >;• Cankovljevoj au-
dienciji kod cara, te veli, da je versija,
; koju je o tom doniela „Times" i po
• kojoj da je car rekao, „da je on već
I odabrao svoga kneza za Bugarsku, no
da ga još nemože imenovati", podpuna
luda izmišljotina. Car neće nikada ovako
govoriti bugarskomu emigrantu. Ova je
pričica absurdna, a može ju izmisliti
samo netko, komu je na umu, da Ru
siju izvrgne ruglu. Misli se, da je isti
nita viest „Standarda", po kojoj je car
rekao Cankovu, da neće promieniti svoga
držanja prema Bugarskoj.
Članak „Koln. Ztg." bavi se osobom
ruskoga cara. Veli se o Aleksandru
111, da njegov način vladanja nije ude
šen po duboko smišljenim osnovani, on
da je po svom karakteru i svih osebi-
nam pravi pravcati Rus; — sva ostala
Europa, njezina dobrobit i nevolje, njezino
priznanje ili negodovanje njemu su ra
vnodušai pojavi. Ou premalo poznaje
Evropu, njezinu kulturu, njezin duševni
život, po vlastitu opažanju, a da bi ta
kovi utisci mogli njegove misli i njegovo
ćustovanje trajnije zaokupiti i njegovu
svieat promieniti. Ta ciela Evropu mogla
bi što se njega tiče mirno propasti; on
živi i radi izkijučivo kao Rus. Ove o-
kolnosti valja imati naumu. Kurezciru
iz novina, što se svaki dan stavljaju
caru na stol, da je spadao i takav od-
lomak petrogradskog dopisnika „Time-
au" o posjetu carevu kod englezkog po-
klisara Sir Roberta Moriera, a taj iz-
rezak da je povraćen jednom rieči,
koju je car napisao na kraju. Rieč se
je tic.tla Moriera, a glasila je prema
gore spomenutoj tendenciji carevoj. Tro-
carski savez nije nikada bio po volji
Aleksandru 111, a on ga je u Skiernie-
wicam na polak proti vlastitoj volji ob-
novio; napustiv ga kašnje, nije imao
neprijateljskih namjera proti dosadanjim
saveznicim. Svojom neuzkolebivom si-
gurnošću i jer se nije upustio u vrato-
lomija, on je ruski narod primirio a po-
litičkof neaspieha ruskog u Bugarskoj,
Parnica Times-Parnell primakla ae kra
ju. Osvade što su ih nabacili Parnellovi
protivnici na irsku narodnu ligu, naro
cito pako tvrdnja, da je izmedju lige
i fenijskih odbora postajala uzka sveza
koja je urodila umorstvim lorda Gaven'.
disha i Burkea, ta tvrdnja pokazala se
je kao izmišljotina. Englezi mislili Sll
da će ovim oružjem uništiti Irce i njj.
hove vodje, no svietski List „Times" đao
se je od prostog varalice Pigotta prc.
variti, koji mu je prodao tobožnje au-
tentične listove Parnellove, kojim 8c
dokazuje krivnja njegova i lige. Pigott
je sada pred istražoim povjerenstvom
priznao, da je on krivotvorio te listove
a sklonula su ga na to oštroumna pj.'
tanja Parnellova odvjetnika Russella.
(v. članak)
U Pariz su stiglo uznemirujuće viesti
iz Tonkinga. Veli se, da je buknuo u.
stanak, te da je jedan admiral ubijen.
U Parizu počeo je izlaziti nuv List
pod naslovom ,,Le Desarmeuaent" (Raz-
oružanje.) Taj je List uzeo zadaću,
da se bori za obće razoružanje, jer na-
rodi nernogu više podnositi vojničkih te-
reta. Prvi broj donosi sliedeće pisino
Gladstoneovu: „Odbor, koji se je ustrojio
u Parizu, da nastoji zapriečiti, da se E-
vropa uepretvori u vojni tabor, posje
dnik moje vruće simpatije. Žalim, što
nisam mogo upotrebiti prigode, koju
ste mi dali, da objavim ona načela, ko-
jim sam posvetio svoj život kao političar.
Ja bili vas podupro mojom osobnom
podporom, du nisam tako ostario i inim
nuždnim obvezani tolikoobterećen. Možda
će vaš radovati, rečem li vam, da jo
već g. 1842, kad otužanja Evrope nisu
ni za trećinu tolika bila kao danas, mi-
nistar predsjednik Sir Robert Peel u
parlamentu ista izjavio prekomjernim i
za mir pogibeljnim. Što bi on tek da-
nas rekao o strašnim vojskam koje E-
vropa težkim teretim uzdržaje ? Primite
itd. — Gladstone." 1 Emilio Castelar
napisao je sliedeće pismo: „Pogledajte
Evropu. Ona sad uzdržaje kontingent od
10 milijuna vojuika na oružju a jedna
polovica neima druge želje nego da u-
davi drugu polovicu. Tako daleko smo
došli usred kulture i duševnog razvitka,
do kog smo mogli doprieti u zadnjem
odsjeku našega stoljeća. Sto su uradili
ljudi u prvoj historićkoj epoki, da so
urede kao obitelji, mjesta i države V Oni
su pojmili potrebu uredjenja sudišta,
kojim je bio zadatak da razprave pre-
pirke, koje bi strasti medju njima i-
zazvale. Ova sudišta stvoriše oni obranici
svoje sudbine. Mi nećemo ništa drugo.
Sto uradiše pojedini ljudi, neka urade
i cieli narodi u istu svrhu, da zajedni-
čki uživaju blagodati plodonosna mira.
A kako se toga dovinuti V iSveobćim o-
vropskim razoružanjem, s kojim će
medju ljudima započeti mir na zemlji i
gospodstvo božje".
Glasoviti varalica Pigott, krivotvori-
telj Paruellovih listova, umako je u Pa-
riz, dok ga u Londonu traže s nalogom,
da se zatvori. Parnica Parnell-Timea
potisnula je ovaj čas sve ostale zgode u
nazadak.
Domaće Viesti.
Sinoć — po drugi put ove školske
godine — bogoslovei u Zadru privolom
svojih zaslužnih starešina, dali su u
prostorijam svoga Zavoda zabavu pje-
vanjem i glazbom. Svjedok je cielo iza-
brano obćinstvo, koje je prisustvovalo
zabavi, da zu se i ovaj ko predjašnji
put, bogoslovei uprav prodičili. Puki
diletanti, koji upotrebljuju časke neza-
priećene ozbiljnim i mučnim bogoslovnim
naukam, premda u kratko doba vjež
banja i to sve sami medju sobom, pod
ravnanjem jednog vrstnog svog sudruga,
oni već znadu toli vrstno prebirat žicc
i skladat grlom, da je milina slušati ih.
Njihova vrliua i mar iznenadjuju, jer pre-
mašuju svako očekivanje, te je svaki
komad bio popraćen nehinjenim i bur-
nim odobravanjem. Jedan je komad
(leputacija Kerim paši) bio pače i o-
petovan.
Kakve je pak vrsti bila zabava do-
kazuje program koji niže donosimo i
koji je sam po sebi najbolja pohvala glaz-
bene darovitosti naše duhovna mladeži,
zvane da jednom bude u svakom do-
brom pregnuću svomu narodu so i
svjetlost. Evo programa:
Veritatem facientes in charilate,
crescamus in illo per omnia, qui
cst cap ni Christus.
(S. PAUL. EPII. IV. 13.)
U i u CetvrtaK.
— Yos ipsos, auxiliante I)eo, in đies alaeriter operam Vestram impensuios in tuenda salutari Eeelesiae (Ti^-iaa aai'Airšira^i^Ileli-
gionis amore et in verse fiđei professione roborandis.... {Pio IX u papir.sk. listu, 21 veljače 1872 pisaocim KATOtTdKis DALMACIJE.
EJO inttrim clanito:
Si qnis Calhedra« Petri jniijitnr,
mutiš est.
(S. IILKRCNVM. Eris. XVI. A» »ATC.
i
UVJETI PREDBSO.JBE : U ZADRU. unapried 7 fior. na godinu. Po OSTALOJ CAREVINI 8 fior. Tko zaostam s PBEDPLATOH plaća 1 fior. više — ZA INOZEMSTVO 7 Uor. i poštarski troškovi. Predbrojha tr«j« za «i«U godina;
tko na svrhu godišta ne odbije list smatra se predbrojnikom i za nastajuću godinu. — Predbrojbe i novac, najbolje postarskora doznakom, šalju se na Upravu KATOLIČKE DALMACIJE U Zadru, A dopisi „fraita" na Ured-
ništvo. — Uvrstbe po 10 novo. redak. Objave na 4 strani uz veoma nizku eienu. Svaki broj napose 10 novčića. Kukopisi se ne vraćaju.
God. XX
IWH9{HS^W®!SJ8SM J.J. J ...LP.*"1'"!!
jiaclc {
Vlada u Dalmaciji nije htjela pri-
znat samostalnost izloženih kapelana,
luinačeč vierno ministerijalnu na-
redbu o nezavisnosti dušobrižnika;
Ministarstvo za bogoštovje i nastavu,
sebi dosljedno, odbilo utoke uto-
čnika; te donapofeon i vrhovno Su-
dište — kako smo veo javili u pre-
djašujim brojevima „Kat. Dalm." da
nam se brzojavno dojavilo —- l ono
priznalo pravednost prvih riešenja.
Nastaje sad pitanje, i pitanje jedino:
Jeli kakove nade, da ee se ipak i
lako poboljša! slanje ekonomično
jadnih kapelana? Naše je lunenje —
a ne zbijajmo šale — inoenje je
naše da ne ee. — MS ovdje na ka-
nimo izniet fiiozofienu definiciju Bacio,
dali reći ćemo ono što nas zdrav
razum o nadi uči: a da su bolje
razumijemo služit ćemo se prispo-
dobom
imade nekoliko slučajeva u kojim
koji dvornik može imat nađe da će
ga nagradit njegov gospodar. Imade
nade i bez zasluga, tako rekav $ i
nade kad je tko zaslužio. Nada se
dvornik dobroj nagradi od svoga
gospodina i onda kad se gospodin
boji da će asa dvornik težake po-
bunit, da mu uzkrate dohodak, da
mu ne pri znadu vlasništva. I nije
čudo: od dvoje odabire se zlo ma-
nje i tako i nezaslužni dvornik prima
dobre plaće jedino iz gospodareva
straha. Ali trevi se da ni dvornik
nije svaki bez duše, le u ovom slu-
čaju pravo je da se takav pošten
dvornik nada dobroj plati. Koja hvajda!
trevi se dobar dvornik a slab go-
spodar; on se okoristi dvornikovom
dobrotom, i da nema ljudi koji pred-
oče gospodaru dvornikovu biedu i
njegove zasluge, slabe nade dvor-
nika da će ga igda točno njegov
gospodiu namiri!. — Pretresajmo
sad našu nadu, odgovara li zname-
nima dvornikove nade.
Mi se siećamo da je knez Gjuro
Vojnović n Carevinskom Vieeu iz-
nio predlog da se poboljša ekono-
mično stanje grčko-iztočiiog dušo-
brižništvo: predlog bi odmah primljen,
zakon stvoren i posije šest sedam
li mjeseca nakon predloga, zakon
poslao krepostnim. Kako se pak pra-
ktično izveo ovi zakon to je htjela
„Dalmatinska Smotra" dokazat nam
u odgovoru na neke primjetbe u
„Kat. Dalmaciji", Nama nije žao ni
malo da se je blago postupalo sa
grčko-iztočnim svećenstvom, dapače
dopuštajte nama, te ćemo mi još
blažiji biti, priznajuć da je mala na-
grada prain trudu i zaslugam; što
nam je žao to je na nejednakost
mjere; te kad mi sravnujemo s neke
strane tromost, a s druge naprešnost;
pa kad se osvrnemo da gledamo
plate bogoslovnih grčko i?,točnih pro-
fesora: eh tad ne velimo ne da je
krivnja bezdušna dvornika, ali sva-
kako da je strah dvornikova gospo-
dara. — Nama iz ovog vrela nade
nema; mi takovi dvornici nijesmo,
nit nam je tko igda što takova spo-
čitnuo, i za to baš ni naš gospodar
nas se ne plaši, a nije ni pravo;
ali nije ni to pravo što jer smo mi
dobri, dobrim nam se ne vraća. I-
stina da nas potvoraju da smo pan-
slaviste, da gledamo sjevernoga strica,
no to su bajke kojima nitko ne vje-
ruje, a Bosna i Hercegovina doka-
zuju sve protivno ed onoga što nam
talijanski i nj crnački Listovi kadkad
prišiju. Kad na našu odavna poznatu
dobrotu nijesu se dosad obazreli,
nije nade da će se obazrieti odsada.
Ne ostaju nam nego svetci da nas
preporuče. Ali na gorku žalost u
ova kove svetce male nade ! Ala neka
vam kažu koliko preporuka pošio
put Beča, koliko pisanja se pisalo
na ministarstvo, koliko truda se pod-
nielo na obezbiedjenje prava: neka
vam kažu koliko je zastupnika na
carevinskom vieeu ustalo, koliko ih
je progovorilo, koliko ih se mučilo
da uglave vladine krugove 0 neto-
čnosti takva tumačenja u našoj Dal-
maciji. Stara je poslovica talijanska,
i je ne fali: „tko dobro stoji taj se
ne bn^a
nikuda.
Je! ? nade? ed
Kapelan.
mili. i nevolje Za
otoku.
I.
Ako parobrodom ploviš iz južne Dal-
macije put Trsta, kad si blizu Vrgade,
ako si na palubi, vidiš ono nesretne
brežuljke koji se dižu nebu pod oblake
goli i strmi, bez gaja i livada, bez ora-
nica i vinograda, pak te duša zaboli
kad promisliš da ismeđju onih hridi
leži u uzkoj kotlini siromašno selo od
kojekakvih 400 duša. Namah te spopade
misao kako se nevoljnici hrane kad im
manjka zemlje koja bi ih hranila, kad
neimaju niti šume niti grmlja, niti ora-
nica, niti livada iz kojih bi mogli iztući
novac da dobave komad kruha. Tvoje
sažaljenje postaje svo to veće kad pri-
spodobiš one grebene sa ubavimi otoci
koje si vidio u južnoj Dalmaciji, sa 0-
kolicom Spljeta, koju se punim pravom
nazivlje perivojem Dalmacije. Taj kon-
trast ulieva ti u dušu neku turobnost,
neko sažaljenje napram onim nesretnim
stanovnikom da te duša zaboli. Putujuć
napried sve do Preraude tvoje oko gleda
nesretne zadarske otoke, koje reć bi da
je majka narav odbaštinila, jer ti u
svako doba godine prikazuju najcrniju
zimu. Zaraan ćeš na onih otocih tražiti
bujna bilja ili uredjene ceste, zaroan
ćeš tražiti dobre vode. Gdje i gdje Daći
ćeš u dolini malu lokvu gdje se po kiši
toči voda iz raznih puteva, koja je
s toga tako mutna i nečista da nebi
vjerovao, kad nebi sam vidio, da ju
čovjek pije. Istina je, u ovo zadnje
doba neke su lokve bile ponapravljene
i uredjene od vlade i zemaljskoga od-
bora, ali još mnogo manjka, iz ovoga
lahko ti je shvatiti kako žive ono 21.000
stanovnika.
Radi te nevolje stanovnici nekih otoka
dali su se na sinje more, bacili se svo-
jevoljno u čeljusti tog nezasitnog Cer-
bera da im ne bude poginuti od gladi.
Da provide komad kruha sebi i obitelji
oni nevoljni mornari diele se od svoje
domovine i od svojih dragih, kojih možda
više neće ni vidjeti 5 izlažu se na očitu
pogibelj koja im prieti i ob dan i ob
noć; stavljaju se u borbu sa najljućim,
najnerazumnijim neprijateljem, sa sinjim
morem i sa biesnim vjetrom, a to sve
da dobiju na mjesec najviše 20 forinta.
Drugi pak misleći da bi imali veće
koristi idju ravno tko u sjevernu a tko
u južnu Ameriku, a za put hoće im se
najmanje 150 forinta, koje nadju više
puta u lihvara uz ogromne kamate, a
založe vinograde i kuću, pak ako im
posao nepodje za rukom, ili ako ih na
putu stigne nesreća obitelj im ostane
bez kuće i kućišta. Kad su stigli u onu
obećanu zemlju latit im se je svakoga
posla da ne umiru od gladi. Da uzrao
gnu štogod pristediti hrane se slabom
jestbinom, a stanuju u najlošijih stano-
viti, te si tako kvare zdravlje. Ništa
nemanje želja za Amerikom danomice
grozničavo raste, jer se čulo, da su
neki pojedinci našli onamo dobru sreću,
te se za Amerikom polakomilo i staro
i mlado, navlas u Silbanjskoj oboi ni,
odkle, ako smo dobro obaviešteni, lanj-
ske godine odpiovilo je put Amerike do
200 duša, sto raužkaraca. a sto ženskih,
iz med ju kojih i starica od preko 70
godina, koja je onamo pošla da umre
kraj svojih sinova. Od dobro obavieštene
osobe doznali smo da Silbanjska obeiua
imade u raznih stranah Amerike oko
700 svojih ob dinar a. To je ogroman
broj za onu malu obćinu koja broji
jedva 5000 stanovnika. Ako uzmemo u
obzir da je još veći broj mornara ukr-
canih na Llojdovih parobrodih i na tr-
govačkih jedrenjaćah moramo zaključiti
da je u onoj obćini posve malo težaka,
a da žene nebi obradjivale zemlju oni
strmi otoci u kratko vrieme postali bi
pustarom. Kad pitaš mornara zašto 0-
stavlja domovinu, ženu, djecu, otca,
majku, braću i prijatelje, on ti odvrati:
zemlja mi neplaća trud, druge radje
neimam u domovini, pak ju moram tra-
žiti u dalekoj zemlji.
Seljani drugih obćina, kojih još želja
negoni u daleki sviet obradjuju zemlju
primitivnim načinom; to čine i sa svoji-
mi slabimi proizvodi jer izobraženost
nije još do njih doprla, nisu im ni naj-
manje poznati najnoviji alati, niti su
najmanje upućeni u raznih granah na-
rodne ekonomije, nerazumiju se u pi-
vničarstvOj voćarstvo, stočarstvo i t. d.
Kad bi bili i malo u tomu upućeni
mnogo sela bi bolje živjelo, jer bi se
moglo proizvesti dosta izvrstnoga sira,
vune, ulja i vina. No i proizvadjanje
sira spalo je na manje odkad se uta-
maniio koze da se sačuva malo grmlja!
Stro8smaycroY korizmeni list,
1.
U uvodu k svomu ovogodišnjemu ko-
rizmenu listu preuzv, gosp. biskup me-
clju inim kaže :
Sveti otac papa Lav XIII. obraća
se opet i ove godine prekrasnom i u-
pravo divnom okružnicom na sav kr-
šćanski sviet, da ga pouči i sa svetom
majkom crkvom i njezinim svetim nau-
kom izmiri, da ga od njegovih bludnji
i predsuda jedanput za vazda odvrati
i da mu stalni put k pravoj prosvjeti
i sreći, osobito pako k pravoj .slobodi
i pravomu miru označi. Ja mogu reći,
kada s to strane svetoga Otca papu
slavnoga Lava XIII. promotrim, ja rou
se dosta načuditi i nadiviti neoaogu. On
je zaista ovomu našemu vremenu oso-
biti dar božji. Njegov krasni, sveti,
uzvišeni i u srce dirajući nauk, tako
nuždi i potreboći današnjega vremena
odgovara, da je očevidno Duhom svetim
nadahnjen. čini se zaista, ko da jedno-
dušnomu vapaju i uprosu ciele zemlje
samo blago nebo po ustih i po prekra-
snih okružnicah Lava XIII. odgovara,
za to njegove okružnice odobrenje i u-
divljenje cieloga svieta, često puta i
onoga, koji izvan crkve živi, izazivlje
i probudjuje. Hvala i slava, koja s te
strane svetomu oteu Lavu XIII. pristoji,
hvala i slava je ne samo ciele crkve,
nego je ujedno i predteča i prorok one
hvale i slave, koja će mu bez dvojbe
jednom poslije preminuća u dio pasti,
kada ga crkva božja sveteanim načinom
priključi slavnim učiteljem svojim: Ata-
nasiji, Augustinu i svetomu Touii Ak-
vinatu. Hvala pako i čast budi onomu
svećeniku, koji je povodom ovogodiš-
njega jubileja papinoga sve okružnice
papine u dva velika svezka sabrao i na
novo preštampao. Sveti otac papa Lav.
XIII. tako je milostiv prama meni bio,
da mi je, kada sam posljednji puta u
Rimu boravio, sam to krasno djelo
svoje poklonio. Hvala mu budi vječita
na tom daru. Njegda su poleg svetoga
pisma i Summu Theologiae svetoga
Tome Akvinatskoga u obćenitih saborih
na govornički stol postavljali i tiem
njekim načinom označivali, da svaki
otac 1 govornik saborski poleg duha sv.
pisma i predaje apostolske duhom To-
mine Summae nadahnjen biti ima, ako
misli neumrloj zadaći svojoj odgovoriti.
1 ja sam u istom mnenju i osvjedo-
čenju najnoviji dar sv. otca pape u
knjižnici svojoj odmah poslije svetoga
pisma postavio, pak kad mi pogled po
današnjem svietu preveć dušu stisne,
stegne, raztuži i kanoti u njeku sdvoj-
nost zavede, tada poslije sv. pisma pro-
čitam ovu iii onu okružn-cu papinu,
pak se odmah osvježim, utješim, ohra-
brim, na bolju nadu uzneeem i na novu
borbu, koju se u interesu apostolskoga
zvanja sa ovim svietom podnositi mora,
okriepim. Ovo bi djelo po mom čvrstom
uvjerenju svaki državnik i pravnik u
knjižnici svojoj sahraniti i često i često
put poslije svetoga pisma čitati i pro-
matrati imao, da se uvjeri i osvjedoči,
da je sve, što se sa pravnoga i drža
vnoga gledišta proti kršćanstvu i svetoj
majki crkvi navodi, samo gola bludnja,
predsuda a često put i puka zloba i za-
vist, potvora i kleveta; da je samo ono,
što vječitomu slovu božjemu, i vječitomu
nauku sv. majke crkve odgovara, u i-
stinu jedino i nedvojbeno pravo, koje
u Bogu samom svoj izvor i vječiti ko-
ren ima, pravo, koje jedino koristi, na-
predku, miru, slobodi, snazi i slavi dr-
žava i naroda posve odgovara. Ovom
mi je prilikom ujedno najsrdačnije se
svetomu otcu zahvaliti na veledušnom
daru, koji je našoj jugoslavenskoj aka-
demiji zuanosti i umjetnosti onomad
prikazao. Taj nam je papinski dar u
današnjih napose okolnostih osobita čast,
osobita milost i osobita utjeha i okrjepa.
Akademija je naša, rekli zavidnici nje-
zini što jim drago, pravi ures i prava
čast našega naroda 5 ona ime i slavu
naroda našega i izvan uzkih granica
naših po cielom svietu raznaša. Osim
obćenitoga priznanja cieloga učenoga
svieta, sjajni je dokazi spomenik tomu
takodjer skupocjeni dar sv. otca pape,
vidive glave crkve i cieloga čovječan-
stva. Akademija će se tiem uzvišenim
darom uviek i uviek ponositi i 0 tom
iz svih sila nastojati, da gojeć u na-
rodu našem pravu znanost i pravu u-
mjetnost nigda i nigda neozledi i neu-
vriedi vječito pravo sveto vjere i istino
božje, ztiajuć dobro, da je jedan Bog,
jedna vjera, jedno krštenje, jedan J um,
jedna istina i da se Bog samomu sebi
i da se vječito svjetlo svjetlu uma na-
šega ne samo nikada i nikada neopire,
nego pače da jedno drugo popunjuja,
uzvisuje, posvećuje i svedj na svete i
neumrle svrhe upućuje. Zahvaliti nam
se je ovom prilikom takodjer sv. otcu
papi i na tomu, što je u najnovije doba
na sveučilištu svomu svetoga Apolinara
stolicu slavjanskih jezika na pose pako
i staroslovjenštine, koju bi svaki kato-
lički svećenik podpuno znati imao, o-
suovao. Željeti bi samo bilo, da u znak
zahvalnosti prama svetomu otcu papi
sav slavjanski sviet u Rimu ta preda-
vanje pohadja.
U nizu divnih listova i okružnica pa-
pinih jedna je ljepša i znamenitija od
druge. Dosta je ovdje iztaknuti samo
nje tri. Jedna počimlje riečju „Dintnr-
mm", i ona opredjeljuje pobližje kr-
šćanski pojam i vječiti izvor svake dr-
žavne i političke vlasti; druga počimlje
riečju „Imtnorlalis" i ona razjasnjuje
kršćanski sustav i uatav države, a u-
jedno narav i domašaj odnošaja izmedj
crkve i državo, izmedj gradjanskoga i
crkvenoga družtva; treća na posljedku
počimlje riečju „Libertasu i to je ovo-
godišnja, koja popunjuje one dvie gor-
nje okružnice i divnim upravo načinom
tumači i čisto do konca izcrpljuje kr-
šćanski pojam o slobodi, u obće, na
pose pako svih onih vrsti] slobode, za
kojima čovječanstvo u državi i družtvu
toliko teži a često i često put poilije
težkih i dugotrajnih muk& i borba ža-
libože pliku sjenu, mjesto prave istino,
i grdnu utvoru, mjesto zlatne slobode
nalazi. I tomu se potonjemu jasan raz-
log u nauku sv. otca pape Lava XIII.
navadja. Te tri okružnice divna su, ko
što vele, trilogia, to jest: trojedini nauk
i kanoti njeki zlatni sbornik, u kom se
veleumnim i veleučenim načinom ra-
zlazu i tumače pitanja, koja današnji
sviet najviše zanimaju, i u razne stranko
amo i tamo diele, pitanja: 0 vječitom
izvoru i svrsi svake moći i oblasti; o
sustavu i ustavu svake države i družtva
i vječitom opredjeljenju njihovom ; o
naravi, izvoru, uvjetu i vječitom cilju
svake slobode. Sva se ova vele važna
pitanja tako temeljito tumače, razlažu i
rasjasnjuju, da niti dubokoj i izvanre-
dnoj učenosti pristojni ugled, niti naj-
višemu i najsvetijemu na ovomu svietu
ugledu pristojna učenost nemanjka. U
razlaganju, umovanju i dokazivanju
pako višjih istina tolika temeljitost i
jasnoća vlada, da joj se nitko, koji ao
zdravim svojim umom služi, oteti ne-
može. Sveti otac papa u svih svojih
okružnicah, navlas pako u poslednjoj,
0 tom iz svih sila radi, da se razprfce
one tmine, kojima su, osobito od 16.
stoljeća amo, nesporazumljenje, bludnja
1 predsuda a Često put zavist, zloba i
mržnja sv. evangjelje i svetu majku
crkvu obavile; da sveta vjera Isuaova
i nauk svete majke crkve u prvobitnom
svom božjem svjetlu i sjaju opet 8V«mu