menuti i zagovarati: da se u pokrajini
svakako ustroje jedino politička družtva,
mislimo li poslići za čim težimo. Budi
nam primjerom ostale pokrajine.
* *
Prizivni sud dalmatinski povisio je ua
for. 600 adjutum pnslušnicima Frani
Graovac-Brunelli-u, Mihovilu Vidaku,
Marinu Bulatu, Hinku Lukšiću i Marinu
Maroeviću i udieiio je adjutum od 500
for prisluanicima Franu pl. liubelh-u,
Dominiku Barbieri-u, Ugu Ančiću, Vi-
helmu Lukoviću i Romeu Bariću. Nema
sada u Dalmaciji nijednog prislušnika
bez adjutum-a.
* *
Primismo sa zahvalnošću : „Communi-
cation à la société de législation com-
parée par le Dr. Vladimir Pappafava
d'une note de M. le Dr. Henri Midosi
avoeat à Lisbonne sur le notariat en
Portugal11. U Zadru kod Vodickine ti-
Bkarne, 1892. Str. 6. Ciena nije nam po-
znata.
„Memorandum der Roraànen Sieben-
burgena und Ungarns* upravljen na Nj.
V. našega kralja. Herm^nnstadt, 1892.
Str. 27, u četvrtini.
#
# *
Ministar pravde udielo je svakomu od
kotarskih pristava za područje prizivno-
ga sudišta dalmatinskoga, Matu Maroli,
Alfredu Benkoviću i Rudolfu Pauri, mje-
sto kotarskoga pristava, prvomu u Su-
petru na Braču, drugomu u Sinju,
a trećemu u Drnišu.
*
* #
Ministar trgovine imenovao je povje-
renika Frana Schâfera poštanskim taj-
nikom u Zadru.
*
Prizivni Sud dalmatinski premjestio
je, na njegovo pitanje, kancelistu vodi
telja zemljištnili knjiga Nikolu Petravića
Vranjičanina a kotarskog Suda u Imot-
skom na mjesto kanceliste kod kotar-
skog Suda u Cavtatu.
*
* *
Iz Prekovelebitske :
U Mariju Bistricu odaslata je vojska,
a tamo je sve mirno i tiho ! Što to zna-
či ? Možda će podatci, koje evo priob-
ćujemo, baciti barem tračak svietla u
tu nejasnu stvar. Veleuč. g. d.r Zerja-
vić, župnik u Mariji Bistrici primio je
ovaj nalog: „Br. 1342-1892. Veleuč. g.
d.ru Juraj Žerjaviću, župniku u mjestu.
Po primljenom nalogu povjerenika ov-
dje nalazećega se braehiuma pozivljete
se ovime, da do 10 sati danas prije po-
dne položite kod ovoga obćinskoga po-
glavarstva iznos od 58 for. 42 novč.
slovi petdeset i osam forinti 42 novč.
za brachium, posto će se u protivnu
slučaju još danas kod vas provesti ovrha,
transferacija i dražba zaplienjenih po
kretnina. Poglavarstvo obćine u Mariji
Bistrici 20 lipnja 1892. Ivak v. r., na-
čelnik Torić v. r., blagajnik.'1 Istodobno
naloženo je veleč. g. župniku da uko-
nači 21 vojnika u arkadam, gdje su
smještene postelje za svećenike!
O stvari primismo jučer dopis, koji
ćemo obielodanit u dojd. broju.
# * *
Promjene u zagrebačkoj nadbiskupiji, j
G. Franjo Igrčić, duhovni pomoćnik u
Moravču, postao ja administrator in spi-
ritualibus župe Kašinske; g. Zvonimir
Jurak, duhovni pomoćnik u Nedelišću,
postao je upraviteljem župe u Lopatincu.
— Premješteni su gg. duhovni pomoćni-
ci: Eduard Dominko iz Desinića u Mre-
žnicu ; Franjo Stanetti iz Koprivnice u
Staro Ciče; Miian Horvat iz Mrežnice
u, Koprivnicu; Antun Švarić iz Starog
Ciča u Desinić; Ivan Prelec iz Subotice
u Nedelišće.
* * *
Ove godine, neznam zašto bi ako ne
radi svetosti stvari kojoj služim, bio sara
počašćen prigodom imendana neobičnim
brojem brzojavnih i pismenih čestitaka.
Zahvaljujuć svakomu svim srcem, u-
zimljem iznimnu blagohotnost kaO znak
osobita bodrenja i odobravanja i kao do-
kaz odlučnije narodne volje za budući
rad.
D. 1. Prodan
Ured.
_ —^ o
Književno viesti i ocjene,
„Nešto o^ponosu i njegovih srodnicih.
Napisao Škender Fabković, Zagreb, U.
Albrecht, 1892". — Obećali smo, da
ćemo se osvrnut pobliže na ovu knjigu.
Pošto nas je „Hrvatska" pretekla, i to
člankom iz vrlo vješta i kompetentna
pera, prepuštamo rieć njoj, rabeé i pra-
vopis tako kako ga ona tu rabi.
Redko izlazi kako ova, knjiga, i u sgo-
dno vreme,i odgovarajuća prekoj potrebi
naroda. Ljubi iskerr.jega kako tebe istoga.
Ovu reč evangjelja čuješ svaki čas, i
') 1 „Vienac" se osvrće na ovu knjigu,
ali više da ju kudi nego hvali. Mi
cienimo, da se tu „Vienac" pokazuje
ponešto pristran i da ga je na to ponešto
zavela pohvala koju je doniela „Hrv".
To su velike mizerije u književnosti.
„Vienac", u zanosu kudjenja, pred-
bacuje piscu i ono što mu se ne smije
predbacit. Tako kaže mu, da se npri-
slovi sadašnjega i prošloga vremena
ne smiju sklanjati"! Ovdje je „Vie-
nac" grdno po8rnuo. Prislovi nit ne-
imaju vremena, oni su od sebe nepro-
mjenjivi. A kad bi i imali vremena,
to bi stajali u savezu s glagolima, te
se ne bi sklanjali, nego sprezalí. Ali
je „Vienac" posrnuo i s drugog vida.
On bo uzimlje prislov u smislu dio-
nika (participij). A svak zna, da se
dionici sklanjaju; te pisaćima pravo,
kad veli: „okrepljujuće pilu", „ta-
kmeća se djeca", „imajućih" i t. d.
Posrnuo je „Vienac" i kad veli pi-
scu, da se ne kaže „prodava", nego
„prodaje". To je oboje pravilno, pače
po hercegovačkom nariečju prije prvo
nego drugo. Sto „Vienac" govori, da
ne ide „poznavajući" nego „poznajući",
budi nam dozvoljeno opazit mu, da
ide uprav „poznavajući", a ne „po-
znajući". Od „poznati" kao perfektiva
ne može nit da izadje „poznajući",
nego ako će se: ili „znajući" („zna-
duči") ili „poznavši". Nije na mjestu
ni ona „Vienčeva", da „vrije" ne va-
lja nego „vri". „Vri" svakako ne valja,
a „vrije" može proć, uz pravilnije
„vre
Još bismo imali, da koješta zamje-
rimo „Viencu", ali bolje se je ogra-
ničit na manje, radi ugleda mu.
(Op. nK. D.u).
djuju ćustvo praznoće i pustoši prije
nego li istu ćustvo sigurnoga bogatstva,
od kamata kojega morao se je hraniti
kroz ostale godine života." Naši abitu-
rienti jesu domaće biljke bez korena i
soka, koje vehnu i zakukaju, na sveu-
čilištu zakržljaju, te umnažaju učeni
proletarijat pri prepunjivanju viših slu
žaba. „Baš onda, tužio se je već godine
1845 ravnatelj gymnasije Karcher, kada
naša omladina mora u Prima (kod nas
osuii razred) početi da upravo uči, ona
umire. „1 ovdje dakle dokazuje se o
star Mayer ov sud, da najnovija gymna-
zija jest velika laž. Izbrojivši njekoliko
iznimaka, veli prof. Gabner o učećoj
Be mladeži velikih gradova, ona koraca
bolestno-blieda, upala lica, mutna po-
gleda i prije vremena sgurenih ramena,
na mjesto vesela duha, koji se bori za
ideale, nastaje nervosna razdraženost,
đtaračka tromost ili biesna razuzdanost.
„Da, mladež uči više samo multa, a ne
kao prije multuml Polymathija i sve-
znavorstvo, na koje gymnasija uzgaja,
učinila je dozrieti polu-naobrazbu, na
koju se toliko tuže, proizvela je nevo-
Polu-naoUaženoga proletarijata. Daj-
mo još rieč duhovitomu prelatu Hettin-
geru: „Proletarija imade svukuda, u
svim stališima, medju grofovima i go-
spodom, itd. ali ne možemo mi školu
osloboditi od njezina udioničtvovanja u
ovoj krivnji: ona je odgojila naobra-
ženi proletarijat. Svestrano znanje, koje
dakako sobom nosi površnost, za sud-
binu imade polu-naobraženost, a ova
ih unesrećuje za cieli njihov život, čini
ih nesposobnim za čedno, ali ozbiljno
zvanje, poradja četu journalista, knji-
ževnika, nerazumljenih „genija", koji ne
samo da su zaraza za braću svoju lju-
de, već i za cielo družtvo Ova poluna-
obražencst nahodi ae u naših filosofa,
pjesnika, političara, estetičara i govor-
nika, — koji nijesu nego prazan zvuk
rieči, što no u besjedi uho zabavlja, a
u pisanju puni stranice, a uz to nas ne
vodi na mišljenje, što no riečju ili pi-
smom ipak ništa, baš ništa ne kaže.
Nakon toga nije li reforma naših škola
ne samo socijalno pitanje, već i soci-
jalna potreba?
od mlada i od stara, bez razlike druž-
tvena razreda; pa itako se tuži da nije
ljubavi nego da meržnja sa svom svo-
jom pratnjom napreduje i truje sve slo-
jeve naroda.
Kako složiti to stanje s onim nau-
kom ? Lahko: ljudi neznadu, ili krivo
razume taj nauk, ili za-nj nemare, ter
ga jezikom kažu, a u serdcu, u duhu,
njemu nije mesta, kamo-li da bi on sve
čine čoveka obuzimao i upravljao. Kako
ćeš ljubiti drugoga kada ni sama tebe
neljubiš? A kako ćeš tebe ljubiti kada
nepoznaš vlastite zasluge ni mane, ver-
line ni slaboće? Po ovih bo se ukup
nosti mora ravnati ljubav osebna i se-
stra joj naprama iskernjemu.
Ako bez pravoga razloga deržim da
sam neuk, slab, u obće kukavan, ili
protivno, da sam pametan, jak, vredan,
pa ta osvedočenja uzmem za meru lju-
bavi naprama drugim: u pervom slu-
čaju ja nemogu dostojno ljubiti ljude
vredne, u drugomu ja ljubim nevredne
više rego zaslužuju. Negledamo-li tu
pometnju, tu krivicu težkih poaledicah
svaki čas, kod svih nas?
Težko da nam ikojemu godi ta neu-
rednost u svem životu, a istina je da
se mnogi tuže što drugi do njih pre-
malo derže, prem ti tužitelji možda
krivo imaju, a nečujemo da tko viče
da se do njega preveć derži, prem on
možda takodjer ima krivo. Te neugo-
dnosti, škodljive i preveć, nastaju od
tuda i kopite se, što je ljubav naprama
drugim oslonjena na ljubav naprama
sebi, pak, ako je ova netemeljita, i ona
mora netemeljita biti, a svakomu se
hoće ljubavi, ona bo je nadarje, za-
čiuiba života.
Ako želiš razložno ljubiti se i lju-
bljenu biti, izpuni najpervo i najavetie
deržanstvo naprama tebi, a ovo je: po-
znaj se istinito, po tom poznanju štuj
se pravično, po tom poznanju i štovanju
ljubi se pravedno. Ovako poznaj, štuj
i ljubi i druge, pa ćeš uvek na pravom
putu biti, i nemari što drugi nerazlo-
žno govore i rade: od nas stoji ljubav
zaaluživat i razmernu natni i drugim
izkaživati, a od drugih stoji kakovu će
izkaživati nami. —
Poznati svoju i drugoga naravu, ćud,
okolnosti, sredstva načine, vrline, mane,
radnju, uspeh, pa razložno reći: ja sam
se to, a on je ovo, naučio se, radio, u-
činio, stekao, dakle ja sam od njega ili
on je od mene u toliko bolji, vrednii,
zaslužnih To je potežko. Istina je; ali
mi smo, svi, sami tomu krivi. Jer kad
bi se za podučiti ljude u stvarih za
život nuždnih i koristnih učinio milion-
ski del onoga što se čini za pohvarit ih
i za odbit ih od onih stvarih i naukah,
već davno bi se na zemlji raj imao:
svatko bi znao i veselo radio sve što
i kako treba.
Ukloniti one neprilike, pribaviti pra-
vilnost: podučiti obćinstvo u tom veli-
kom pitanju, sverha je knjigi o kojoj
govorimo. Ona je već svojim sadržajem
dovoljno preporučena svakomu, boljim
i pošteniim upravo jedva dočekana. G.
pisac je dobro poznao i slavljen ne sa-
mo u Hervatskoj nego i izvan nje; on
je bio vrednim učiteljem iz preparan-
diah za mužkarce i za ženske; što po-
tiče još dobra u toj struki, najviše do-
lazi od njega; prerano: još čila i voljna,
bacilo ga u mir, samo na štetu struko-
vna podučavanja.
Jer on je kroz dugo vreme imao pri-
liku, i njome Be poslužio kako valja,
za poznati ćud i hire iz različnih kra-
jevah Hervatske i iz drugih nekojih
zemaljah. To je bitni uvet za uspešno
podučavanje, jer na to se ima obazirati
učitelj u podučavanju i u obćenju sa
učenici. Žalibože, ovde je mnogo izku-
stva za školu izgubljeno, jer ga učitelj
kod djakah, gde bi mu bilo najbolje
mesto, nije mogao rabiti.
Ali plemeniti otačbenik nije obikao
vreme gubiti, pa sada upravlja svetu,
promišljenu i zrelu reč na veliko ob-
ćinstvo, na učenike i učitelje: na sav
narod. Nikada se spasonosnia reč nije
čula u vreme koje ju treba koliko naše
današnje. Pisac počimlje svoje delo o-
vako:
„Razumom shvatim potrebu nečega,
to mi srdce oćuti pak i zaželi; to do-
bro nastojim imati. Za to imanje na-
pregnem svu svoju snagu, vazda misleći
o toj stvari. Kada postignem stvar, ra-
dujem se, — pak omjerujuć u tom na-
stojanju sebe s drugimi, vidiia se na-
prednim, možda i naprednijim. — U toj
svojoj sviesti slobodno se razigram, —
slobodno se i ponosim plodom radnje
svoje."
Ponos je svest, bolje rekuć duševnost,
znanje što se odkriva rečmi, čini, celim
ponašanjem o meri ili o stupnju vre
dnosti, dostojanstva: ljubavi koju pri-
spodobiv nas sa drugimi, razložno naj-
dosmo ter ju priznajemo i izkazujemo
nami i njima. Njemu je mesto u svemu
životu, u svih činih, i onde gde se iz-
ravno ne radi o izkazanju ljubavi na-
prama nami ni naprama drugim: po-
nosan čovek negovori, neradi ništa čime
b* uvredio ili umanjio zaslužena meru
dostojanstva svojeg ili dostojanstva i-
skernjega.
Kako ponos čoveka postaje iz prispo-
dabljanja pojedinca sa pojedincem, tako
ponos narodan postaje iz prispodabljanja
naroda kao osobe, kao jedinice, »a dru-
gim narodom. — Eto zašto čovek koj
neima pravednu ljubav naprama sebi,
nemože ni druge ljubi.ti pravedno, zašto,
onaj tko neima i zna da neima ponoBa,
neterpi ponos u drugih, ter radi nedo-
puštenimi načini da se pokažuje pono-
snim, a druge preči ponosnimi biti.
To je zlo osobito veliko u Hervatskoj
kroz nemačku kulturu, kroz sustavno
otrovno podučavanje slavoserbsko, kroz
družtvo pokvareno i svaki dan kvareno
to-većma. Gosp. pisac pomnjivo i umno
razlaže svoju razpravu na svih poljih,
sa svih stranah, u svih pogledih. Ali,
po našemu sudu, on preblago, prenežno
govori o kukavcih koji su ne samo bez
ponosa nego i vredjaju, i taru ponos dru-
gih. Oni rade druge u heidji sebi izje
dnačiti, pa nezasluženom vlastju plivati
nad drugimi, uvek boljimi, i vredniimi
neg su oni; oni znadu da čovek koj do
sebe malo derži, lahko terpi da i drugi,
osobito ako se smatraju višjimi, do njega
malo derže. —
Razumi se, kako ljubav tako i ponoa
može progonit ili nedogoniti pravu meru.
To je zlo jedno i drugo, ono je pervo
čestje pa već i zato škodljivie, ter se
plemenit, svet ponos izvergava u ludu
i taštu oholost, u gizdost, u naboditost.
— G. je pisac, kako valja, nastojao
svojim naukom doskočiti i tomu zlu.
Jednom rečju : delo je u tom okviru
saveršeno; ali bojimo se, za del našeg
obćinatva koj nerado razmišlja, nije do-
sta obširno, nu tomu pisac nemože po-
moći. Jezik je čist kako su i pojmi bi-
stri; ali jezik se nekojim čini neobičan,
a to je zato jer u njemu neima tudje
primese kojoj smo više ili manje obikli.
1 tu se g. pisac izkazao, prem zna više
stranjskih jezikah, pa iz njih, kao za
začimbu, od najvidjenijih pisacah na-
vadja cvetja.
Ta bi knjižica imala postati cerkve-
nom, školskom; ona je dobar kažiput
za svakoga, a nuždan osobito za rodi-
telje, za učitelje, za duhovnike : u obće
za sve poglavare, za sve od kojih stoji
u/gojivanje ter s pukom obće. G. pi-
sac, što je po nesreći kod nas redko,
dobro zna gdje je prava snaga naroda,
pa ju dostojno i ocenjuje i neguje, ter
kao za verovanje stavlja: „Kuka i mo-
tika — budi nam dika."
Tverdo uvereni da će svi pravi sinovi
naroda u toj knjižici naći premnogo
stvarih nuždnih, koristnih i ugodnih, mi
g. piscu sveserdno zahvaljujemo za nje-
gov trud, i želimo samo da nzmognemo
ovako sveserdno čestitati onim otačbe-
nikom u broju što većjem, koji se time
spisom pokoriste kako on zaslužuje, i
oni u današnjih okolnostih, kako i her-
vatski naš narod, trebaju i vrede.
Najnovije viesti.
Odbor za uredjenje vriednote u
Beču primio je jednoglasno vladine
predloge glede kovanja srebrnoga
sitna novca, a odbacio nasuprot su
20 proti 4 glasa kovanje sitaa novca
od nikela. Nego kašnje se glede o-
voga zadnjega predomislio i opet o-
tvorid raspravu i prihvatio.
* « *
Službeni List talijanske vlade pro-
glasio je zakon o klauzoli o carini
na vino.
*
* *
Francezka Komora je primila za-
konsku osnovu po kojoj se vrieme
službovanja u pričuvi stojeće vojske
povisuje za tri godine.
* *
Grčki ministar Trikupis namjerava
u cieloj zemlji uvesti vojničko re-
darstvo, po*>to se je to pokazalo
praktičnim pokusom u glavnom gra-
du Ateni. * « *
Po zadnjim ruskim poluslužbenim
viestim biti će u 40 pokrajina lje-
tina povoljna. U Kavkazu će bit lje-
tina osobito povoljna.
# « *
Odpisi „Kat. Daim.«
Č. g. R. — Brač. — Ubrojismo Vas
već po vašoj želji.
C. g. A. M. — pokrajina — Liepa
hvala!
0. g. P. K. - Jug — Takodjer.
0- g. C. — Spljetska okolica — Sokol
sokoli! „Si fractus"...., dakako, jer je
sveta dužnost po sriedi. Hvala i srd.
odpozdrav!
Č. g. M. — Kaštela — Ono o vis. či«
nov. bolje je izostavit, barem veći- 1
nom, jer sve iste popievke, pa: jeli
zasluge, braco?
Glede ostaloga nemogosmo došle,
jer je samo 15 stupaca u Listu. Mo-
limo, da se uztrpite.
ČČ. gg. I. M. B., i. L. J, I. V., G. J.
L., D. N. V, D. A. B. O., B. V., S.
M.; — P. A,, V. N, B. A., J. M.,
V. G.; — N. B. H. L., B, B., A.,
R. S., R. K., I. K., M. J,, M., P., B.
K. I., M, B, B.; M. L., N.T. T.: U
dobar čas na mladjemu sviet ostaje,
jer će budući naraštaj ostavit daleko
po tragu ovaj što se sada znoji i
muči. To je naše osvjedočenje i živo
radovanje, jer će, na žalost, i pogi-
belji i nužde bit veće, nego su ove
što sada smetaju. Do tri put smo
pročitali Vaša velecienj. pisma i do
tri put uzklikli: Uz ovake ne gine
Hrvatska. Nemože da gine kad gle-
daš mladice, a nemoš da se uadi-
viš jakosti njihova ćustva, odlučnosti
njihove volje i onolikoj bistrini u
shvaćanju domaćih odnošaja, domo-
vinskih težnja, sredstva i ciljeva. Neka
dobri Bog blagoslovi! Pripravljajte
se, sokolovi, da prihvatite križ, ili
pripašete mač, kako budu dužnosti i
okolnosti jednom od vas zahtievale.
Nećemo reći a Napoleunom, da u vas
gleda četrdeset sliepih vjekova s mr-
tvoga vrška piramida, nego da u vas
gledaju milijuni glava pokopanih, rieke
krvi žrtvovane; u Vas gleda živi Bog
i živo pravo domaće, da prvomu slu-
žite i slavu promičete, a drugomu da
kraljsko mjesto i svjetlost ili izvoj-
štite, ili očuvate. Napried, svi jedne
misli, svi kd jedna duša: Sve za
Bogu i Hrvatsku!
(j, g. dop. x. — pokrajina — Težko
nam je vjerovat, da je ravn. pošt. ra
zaslalo onaj spis na talij. jeziku na
„sve" urede. Obaviestite se pa molimo,
da nam javite. U ostalom onaj drugi
dio viesti glede peč. mogo bi se odno-
sit na pravičnu namjeru, sasvim da ono
„dva zem. jez." nemože nam u glavu.
C. g. dop. — Marija Bistrica — Brat-
ska hvala! Dopis, nedvojbeno u doj-
dućem broju.
Č. g- P. R- — pokrajina — Priobćeno
o gosp. Š. Pjerouću izostavljamo, jer
Vam sada ne treba obrane Ako se
u pos. broch. oglasi, onda ćete i Vi
svaku namjestit. Da ste nam uz to
zdravo i veselo l
Č. g. M. Z. — ovdje — Bratska Vam
^ hvala!
C. g. J. P. — ovdje — Takodjer. Žao
nam je, što se do tri put pomučiate.
Živjeli!
C. g. I. J. — Tribanj — Iz srca k srcu.
Sto srdačnih hvala!
Č. g. I. B. — Komiža — Takodjer,
sivi sokole!
Č. g. S. J. — Zagreb — Javljamo u
današnjem broju. Nek Vas graktanje
pristranika ne smućuje, nego nasta-
vljajte plemenito pregnuće i put k sa-
vršenstvu.
C. g. D. M. — Spljet — Podmireno u
redu.
C. g. D. J. G. — Rasline — Takodjer.
Č. g. S. K. T. Uztrajnost Vaše misli i
Vašega ćustva u doba kad mnoge
vani varavo svietlo k propasti zanaša,
odaje čvrst karakter, a ovo je dragi
kamen, koji se nijednomu bogastvu
na svietu uzporedit nemože; jer je
rodjeni brat duše i duševnoati. S toga,
i jer očit „izliev srdea i osjedočenja"
višegodišnju prijaznost kroz djela po-
tvrdjuje, kroz djela, koja se samo u
Boga i u hrvatsko pravo uzdaju, uzi-
mljemo kitno pisamce kao poklon na
oltaru svetih načela koja ovaj List
ima čast da zastupa. Hiljadili se! A
Bog vam platio!
¿T. g. N. L. — Iztičete — svećenički
stališ" i „milu ali tužnu Hrvatsku"?
Na tom putu ne sretoste dvie ljepše
zviezde života. Sliedimo ih, božjom
pomoću, kroz Irudovu zemlju, da se
Spasa nagledamo, pa bilo i u sred
ni ći ljudskih tmina. Dužnost nad sve
ino. Živjeli!
Č. g. L. i M, M, - Dubrovnik - Sr-
v dačna hvala!
C. g. J. D. — Neretva — Naručene ti-
skanice odpremljene danas. Što brat.
vskih odpozdrava!
Č. g. M. — Vedice — Primismo u redu.
Ravacho! bi osudjen na smrt. Beala
i Sauber biše odrieàeni. (v. Što ima
aova go svietu).
Veritatem facientes in charitate,
•rescamus in illo per omnia; qui
est caput Christus.
(S. PAUL. EFH. IV. 13.)
Izhodi u Ponedjelnik i uf Četvrtak.
Vos ipsos, aimiiante Deo in đies alaeriter operam 'Vestram impensuros in tuenda salutari Eel?i^^^(I6crriSav,aniaiisqae m
Religionis amore efc in verae fidei professione roboraadis (Pio IX upapinslc. listu, 21 veljače 1872 pisaocim"Katoličke Dalmacije.
UVJETI PREDBROJBE: — U ZADRU, unapried 7 fior. na godinu. Po OSTALOJ CABEVINI 8 iior. Tko zaostane s PREDPLATOM plaća 1 iior. više — ZA INOZEMSTVS ttor. i poštarski troškovi,
tko na svrhu godišta ne odbije list smatra se predbrojnikom i za nastajuću godinu,
Uvrstbe po 10 nove. redak. Objave na 4 strani uz veoma nizku cienu. Svaki broj napose 10 novčića. Rukopisi se ne vraćaju
Ego interim clamito :
Si quia Cathedrae Petri jungitir,
meus est.
(S. HIERONYM. Ens. XVI. AD DAM.
ništvo.
Predbrojbe i novac, najbolje postarskom doznakom, šalju se na Upravu KATOLIČKE DALMACUK u Zadru, a dopisi „franco" na Ursd-
Predbrojba traja za cielu godinu-,
•ai ?
Br. 40. Zaaar, Fonedjelnils: 4 Srpnla 1B92 Goa XXIII
Erancezi o Hrvatskoj.
Okolnosti ne dopuštaju nama Hr-
vatima, da se češće bavimo, a još
manje, da u dodir stupamo sa ino-
zemnu« narodima. Nijesmo faktično
samosvojni, a opet smo faktično ne-
voljni, su stotinu dušmana s prieda,
s traga, s desne i s lieve; pa pri borbi
za život i pri oskudicama težko,
da nam i na kraj pameti pane, kao
šio no na pr. eine bogatiji i podu-
zetniji i srćeniji česi, da izletima
i pohodima (česi u Lavovu, Nan-
cyu i t. d.J poznanstva i prijatelj-
stva stičemo.
Ali Bog, koji je blizu svakomu
onomu koji trpi, nadoknadjuje samu
svojoj Dobroti taj naš nedostatak, te
stićemo poznanstva i prijateljstva, a
da se uezna skoro ni što ni kako
to biva. Bez dvojbe i mržnja kojom
nas obdaruju njemački slojevi Eu-
rope, doprinaša da pored mržnje,
budčmo i ljubavlju nadareni. Pače
kad promislimo, tko nas mrzi, a tko
nas pak ljubi, imamo smatrat tu mr-
žnju srećom.
Mrze nas bo Niemci, tmasti ko nji-
hove šume, sebični ko njihove ze-
mlje, goropadni ko njihove zvieri;
ali ljube nas Francezi: vedri ko nebo
im, plemeniti ko duša im, mili k6
jezik im. Koliko nas Niemci mr-
ze, to znamo, ali njihovu mržnju nad-
mašuje francezka ljubav, hoćeš cie-
nom hoćeš snagom.
Svaki naš čovjek, koji u Fran-
cezku putuje, grljen je k6 brat.
Mi imasmo ovo zadnjih doba više
pisama od naših mladića na nau-
kama, pa svi se hvale na francezku
ljubav, ko inokupno prema nama ko
Slavenima, tako sasvim napose pre-
ma nama k6 naprama junačkoj i dje-
vičanskoj slavenskoj siroti.
Ovo ima da hrabri Hrvate i da
ih potiče, nek se pokažu sve to do-
stojniji ljubavi prvoga naroda na
svietu.
I francezko novinstvo sa simpa-
tijom o nama piše. A što bi, da
nas bolje pozna? Što ne bi Fran-
cez za Hrvata, kad bi mu znao
malo više i bolje za sjajnu starinu
i za do danas očuvane vrline srca,
tiela i duše?
Nego, Bogu hvala, i u poznavanju
naših odnošaja kreće sve to na
bolje. Pred koju godinu ne bi nitko
bio pomislio, da se u Parizu, zna
onako o našoj domovini pisat, kO
što je to prošlih dana pisao ugle-
dni List nLa Gazette diplomatique
Zabilježimo taj članak, barem u iz
vadku. Glasi:
„Glasoviti diplomat M. Meternick, go-
voreći o Italiji, rekao jo: „Ovo nije nego
geografijski pojamu. Moglo bi se pano
većom opravdanošću uporabiti tu defini-
ciju na austrijsko carstvo, stvoreno od
većeg broja narodnosti, kojih su porieklo,
jezik i običaji puno raznoličniji nego
na talijanskom poluotoku, a da ne spo-
minjemo vjerske razlike, koje u Italiji
ne postoje.
Medju raznim narodim što su sku-
pljeni pod žezlom Hababurgovaea, jedan
* od njib, možda najmanje poznat u Fran
^o&zkoj, nu koji ipak zaslužuje da bude
potnai, jesu Hrvati,
r Ijjjak odnošaji te zemlje a nama davni
su. I da ne zalazimo pred 17. stoljeće,
naći ćemo, da u to doba pukovnije
Hrvata vrše u našoj vojsci ulogu pre-
dnjih četa, a kaanje pridružene četam
velikoga Condea, sudjeluju u našim
pobjedam kod Rocroya-, Gravelina, Dun
kerque, Ypreaa te Lensa.
Pod Ljudevitom XIV. Ljudevitom XV.
Ljudevitom XVI. čuvena pukovnija Ro-
yal Cravatte (skovano po rieči oroate)
snubljena u Podravini, sudjelovaše u na-
šim uspjesim i porazim te je razpuštena
tek god. 1780.
Hrvati su se dakle borili kroz stoljeća
i više proti neprijateljem Francezke, re-
domice pod zapovjedničlvotn naših po-
najslavnijih generala: Brantzaua, Gas-
siona, Hocquencourta, Navaillesa, princa
od Monaka te mnogih drugih, kojih su
imena upisana u naše vojne ljetopise, a
poviest tih slavnih bojeva zabilježila je
srčanost i hrabrost naših valjanih hr-
vatskih pomoćnika.
Pod carstvom, naše pobjedonosne čete
zauzese Hrvatsku te pučanstvo te ze-
mlje ćuva predajom s poštovanjem uspo-
menu na otčimsku upravu vojvoda od
Dubrovnika, Istre i Dalmacije.
Ovaj narod od dva i po miljuna, koji će
možda sutra biti središte važne federa-
cije, odredjen je po svojim običajim, svo-
joj historiji, jeziku i vjeri, da vrši pre-
težnu političku ulogu, kad će se danas
sutra ili ovako ili onako riešiti iztočno-
pitanje. S toga valja Hrvatsku potanko
poznavati, tim više, što je od pada prvo-
ga carstva, ostala gotovo nepoznata, pak
znači primati nešto za politički i ekonom-
ski uzgoj, ako se suvremena Francezka
poduči, da tamo dolje živi narod, koji
najvećom pažnjom prati tečaj našega po-
litičkoga, književnoga, trgovačkoga i
znanstvenova pokretau.
Ugledni francezki časopis piše za tim
o odnošajim Hrvatske napram Magja-
rim, o prirodnoj plodovitosti i boga-
stvuit. d. Kad nas dade toliko drugi
ciene, kako da se sami poništimo ?
Napisi na novim novcima.
O ovom predmetu „Hrvatska" je do-
bila iz Beča sliedeće izvješće :
O preuredjenju valute u monarhiji?
razpravlja se već nekoliko mjeseci u
javnim novinam, na javnim sastancim,
u carevinskom vieću.
Već kod prvoga čitanja odnosnoga
vladina predioga razprela se je bila
duga i zanimiva razprava. Prerazličita
mnenja iz različnih stranaka bila su tu
izrečena i predmet je tako znamenit, da
se pojedini članovi skoro svih stranaka
• što je o austrijskom parlamentu ve-
oma riedko — nepodvrgavaju disciplini
dotične svoje stranke, nego da govore
i glasuju po svojem osjedočenju. Vrie-
dno je to zabilježiti kao veliku ried-
kost, prem je opet stalno da će velika
većina članova parlamenta, svih. skoro
stranaka, kao obično glasovati za ono
sto hoće vlada. Ovdje se parlamenat
vlada po volji vlade, i skoro svaka
njegova stranka nastoji, da se njoj ne-
zamjeri, da neizgubi njezinu prijazan....
Izvanredno mnogobrojan valutni od-
bor, sastojeći iz 48 članova, razpravlja
već nekoliko tjedana vladine predloge.
Vlada je predložila napis „Franci-
sco Jos&phus I D. G. Imperator et Rex*.
Zastupnik Eim i kod Hrvata poznati
suradnik pražkih „Narodnych listu" i
muž koji je pokazao za vrieme raz-
prava u valutnom odboru veoma ob-
sežno poznavanje predmeta, rekao je da
je predložen napis protuustavan, da ne-
odgovara zakonitomu naslovu monarha,
nit heraldičkim grbovim nit njihovim
pečatim, te predložio sliedeći napis:
„Ti zlatni novci nositi će na prednjoj
strani moju sliku do prsiju, na drugoj
ceaarskoga orla sa oznakom vriednosti
10, od iosno 20 cor. kao i godinu ko-
vanja: na dalje sa obiju strana podie-
ljen shodno skraćen napis: „Franciscus
Josephus I. D. G. Austriae Imperator,
Hungariae, Bohemiae, Gali ciae, Lodo-
moriae, lllyriae Rex. A. A. etc." Za slu-
čaj da taj predlog ne bi bio primljen,
postavlja drugi, a taj glasi: „Ti zlatni
novci nositi će na prednjoj strani moju
sliku do prsiju, na drugoj cesarskoga
orla sa oznakom vriednosti 10, odnosno
20 cor., kao i godinu kovanja, nadalje
a obiju strana podieljen, shodno skra-
ćen napis: „Franciscus Josephus I. D.
G. Imperator Austriae, Rex Bohemiae,
Galiciae et Apostolicus Rex Hungariae".
Pošto je obrazložio svoje predloge i
pročitao jih, dučim bijahu već prije me-
dju članove odbora pismeno razdieljeni,
dodao je: Jedan hrvatski kolega izra-
zio je privatno svoje začudjenje, zašto
nisam dao u svoj prediog takodjer kra-
lja hrvatsko-slavonsko-dalmatinskega. Mi
smo u prvom predlogu, koji smatramo
s našega stanovišta opravdanijim, uz
držali ime trojedne kraljevine koje se
— da li opravdano ili ne — nalazi
službenim listinam i u zakonim. Prija-
vljam, da sam voljan takodjer u dru
gi predlog primiti taj naslov „Rex
lllyriaea da nisam samo s toga tako
učinio, jer sam htjeo „pustiti" inicijativu
samim jugoslavanskim zastupnicim. Či-
nim tako sada, da se obranim od svih
nesporazumljenja i proglašujem, da smo
voljni glasovati za sve predloge posta-
vljene u autonomističkom smislu i za
prediog, da bude primljen predikat kralja
hrvatskoga.
Ministar Steinbach izjavio je, da se
pitanje o napisu može riešiti samo sa
stanovišta obstojećega austro ugarskoga
državnoga prava. Prema tomu pravu
vlada nebi mogla pristati na prvi prediog
Eimov, al mogla bi pristati na drugi.
Zastupnik Borčić reče: Predloži za-
stupnika Eima učinili su na me neugo-
dan utisak, jer su učinjeni od stranke,
koja je napiaala na svoju zastavu ra-
vnopravnosti samoupravu zemalja. Pred-
ložim zast. Eima se je pak odalečila od
svojega programa. Oba predioga ne samo
da ruše državno pravo krvatsko, nego i
nagodbu ugarsko-hrvatsku, ruše one mo-
ralne sveze, koje bi imale vezati sva
slavenska plemena monarhije. Podanim
predložim neće se doseći željene svrhe.
Ni jedan ni drugi Eimov prediog neza-
dovoljava političkim odnošajim monar-
hije, jer se neobazire na kraljevstvo
hrvatsko-slavonsko-dalmatinsko. Siećam
na to, da, poiag öl. 64. ugarske nagod
be, mora biti na ugarskim novci m ta-
kodjer naslov kralja hrvatsko-slavonsko^
dalmatinskoga, kojemu propisu je ugar
ska vlada zadovoljila. Medju novim nov
cim mora pako obstojati nekakva har-
monička korelacija; ali te harmonije
nebi bilo, kad bi bio primljen jedan od
predioga Eimovih. Držanje zastupnika
Eima neće hrvatski narod prijazno tu
mačiti, i to za to, jer öe tamo — do
ista pogriešno — misliti, da i zast. Eim
pripada onoj školi, koja drži Hrvatsku
od Ugarske odvisnom. Ci ni prediog, da
napis na novcim ovako glasi: „Franci-
scus Josephus I. D. G. Imperator Au-
striae, Rex Bohemiae, Galiciae, lllyriae
etc. et Apoit. Rex Hungariae, Croatiae
etc.u
Zast. grof Dey m, Staročeh čian kons,
kluba, zagovara prediog cast. Eima i
dokazuje proti zast. Borčiću, da je ne-
moguće obzirom na Ugarsku primiti na
austrijskim novcim naslov kralja hrvat-
skoga, jer bi ona mogla pravom proti
tomu prosvjedovati.
Zast. dr. Kràmàr: Ako je zast. Bor-
Čić, rekao, da ga je žalostno dirnuo nai
prediog, to mu odgovaram, da su nas
još žalostnije dirnula njegova spočita-
vanja. Da ga naš prediog posve zado-
volji, predlažem kompromis: mi ćemo
glasovati za Bve dodatke zast. Borčića,
a vi glasujte za naš prediog. »Spotiče
li nam, da nemamo u svojem predl<>gu
„Rex Hungariae, Croatiae ete.u} ka-
žem, da njegovi zemljaci u drugoj po-
lovici monarhije imadu više političkoga
upliva, nego li mi, i da bismo njim
mogli većim pravom spočitnuti, zašto je
na njihovim novcim samo „austrijski
cesaru, a nije i kralj češki. „Ceaar au-
strijski" je isto tako nedostatan naslov
za našu polovicu, kao i „kralj ugarski"
za drugu.
Zast. Eim reče po prilici medju o-
stalim ovo: „Žalostnije dirnuli su me
izrazi zast. Borčića. Zastupnici češki,
imenito naše stranke, nisu se nikad pro-
tivili državnomu pravu države braće
jugoslavenske. Naše simpatije pripadale
su uviek i pripadaju sada njihovu drža-
vopravnom stanovištu. Što se pak tiče
moje prošlosti, svjedoči o njoj moje pero
moja djelatnost, koja ima u borbi za hr-
vatsku stvar mnogo sječa. U uzkoj sam
prijateljskoj svezi s najvrlijim moževim
hrvatskoga naroda — a to je u hrvatskom
narodu takodjer poznato. Sve primjetbe,
sto ih čini zast. Borčić, podpuno su neo-
pravdane i iznenadjuju me tim više, što
sve godine, Što sjedi u carevinskom vieću,
nismo ćuli iz njegovih ustiju ni jedne
rieči o državnom pravu hrvatskom. Mi
nismo se toga hrvatskoga prava nikad
dotaknuli. Tim manje mogli smo htjeti,
da se oslabe moralne sveze medj sla-
venskim plemenim ove monarhije, i još
manje smo porušili nagodbu ugarsko-
hrvatsku. Nego „kralja hrvatskoga"
nismo s toga predlagali, jer bismo tu
bili postavili u pogibelj takodjer naslov
kralja češkoga. 1 s toga nismo mogli
toga učiniti, što zastupnici dalmatinski
po svečanim izjavam državopravnim
imenito pok. Pavlinovića, Laginje i Bian-
kinia ne spadaju u ovu polovicu mo-
narhije. Oni su ravnopravni s kralje-
stvom ugarskim i sdruženi su sveto stje-
panskom krunom u „regnum sociumtt.
Vidimo takodjer, da je na ugarskim nov-
cim bio primljen polag „kralja ugar-
skoga" takodjer naslov kralja hrvat-
skoga, slavonskoga i dalmatinskoga, bez
da bi se koji od Hrvata bio proti tomu
oglasio. Visoko oienim zasluge hrvat-
skoga naroda za monarhiju, ali dozvo-
lit će zast. Borčić, da ima bar jednako
znamenovanje kraljevstvo češko, narod
češki sa 6 milijuna stanovnika, a ipak
neima nit govora, da bi naslov kralja
češkoga bio primljen na novce druge
polovice monarhije. Mi ga moramo ov-
dje u Beču sa svimsilam braniti, a nije
nam poznato, da bi hrvatski zastupnici
na ugarskom državnom saboru, prem su
u vladinoj stranci, bili upotrebili svoj
upliv u korist naslova kralja češkoga, i
kao što smo prijazni svim hrvatskim
zastupnicim, tako smo pokazali svojti
dobru volju i zastupniku Borčiću i na-
knadno primili naslov kralja ilirskoga
u svoj prediog, obzirom pako. na kra-
lja hrvatskoga puštam rado njemu ini*
cijativu. Da, ta pripravnost naša ide
joi i dalje. Mi rado glasujemo takodjer
za prediog Borčićev, da se poprimi na
novcim takodjer naslov kralja hrvat-
skoga. Više nego svoje glasove ne mo-
žemo dati, ali ti u ovdješnje vlade, da
i negovorim o ugarskoj, neimaju odlu-
čujućega upliva.
Prvi prediog Eimov propao je sa 44
proti 5 glasova; za nj su glasovali če-
tiri Mladočeha i zastupnik Povše. Nje-
gov drugi prediog bio je primljen sa 21
glasom proti 18; za nj su glasovali
Česi, Poljaei, konservativei. Prediog
Borčićev, da se u isti umetne i rieč „11-
lyriaea, na koji je pristao i zast. Eim,
bio je takodjer tim glasovim primljen,
istoga g. Borčića prediog, za koji su se
već prije mladočeški zastupnici izjavili,
da se umetne i rieč „Croatiae", pao je
sa svim osim 7
Strossmayerova okružnica.
(v. br. 39)
XV.
Nada sve govori sveti otac ob onih
silomičnih, naglim i nenadanim načinom
izvedenih odustajanjih od rada i posla,
koji se u ovo naše uzbunjeno i razvra-
tno doba u obrtničkih i tvorničkih kru-
govih tako često pojavljuju, i koji zlo-
duhu težnju i namjeru u sebi nose, da
medjunarodnom nevoljom i nesrećom
postanu i vas sviet u strah, nemir i
smeću bacaju. Takovi silomični neradi
velika su nevolja; oni ne samo dotično-
mu obrtu i poduzeću štetu nanašaju,
nego u obće narodni proizvod i narodni
imetak na manjak odsudjuju; najviše
pake škode ti silomični neradi samomu
siromahu radniku, kojemu je jedini skoro
imetak moć ruku njegovih, kojemu je
jedini Žitak svakdanja muka i znoj
njegov; njemu siromahu u neradu
izgubljene dneve nitko nadomjestiti
nemože. Osim toga se timi silomićnimi
neradi strast, mržnja, odurnost i osveta
budi, ter siromaha radnika na svaku
štetu, na palež, ozlede i umore zavadja.
Ima strastve lih, zlobnih, pokvarenih i
razvratnih ljudi, koji iz sebičnih razloga
siromaški radnički sviet na taki silomi-
čni nerad nukaju i zavadjaju; ima jih,
koji radnike dobre, mirne i na posao
sklone, od rada i posla silom odvraćaju.
Ovo i ovim slična nigda nebi državna
vlast dopustiti smjela. Osobnu slobodu»
osobni imetak braniti, nipošto nedopu-
stiti, da se silom narodni i posebni i-
metak manji i pošteni radnik od mirna
posla odvraća, to je bitna upravo du-
žnost države. Prepriečiti svaku štetu i
ozledu imetka, za zakoniti red se svnda,
pak i u tvornicah brinuti; zlobni upliv
razvratnih sebičnjaka osujetiti, to je i
opet najpreča i najprvobitnija dužnost
države, ttedjutim »najuć sveti otao za
mane današnje državet koja njekim
Veritatein facientes in charitate,
«rescamns in illo per omnia, qui
est caput Christus.
(S. PAUL. EPH. IV. 13.)
zrr > • • -—- • i»—l
Izhodi u Ponedjelnikii u Četvrtak.
-OOO^OOO—
.wisque in
itoftičlće Dalmacije.
Ego interim clamito:
Si quis Cathedrae Petri jungitar,
meus est.
(S. HIERONYM. EFIS. XVI. AD DAM. Vos ipsos, auxiliaute Deo in dies alacriter operam Vestram impensuros. ia tuenda salutari MčSNfcjaSe
Religionis amore et in verae fidei professione roborandis (Pio IX upapinsk. listu, 21 veljače 1872 pisao^
UVJETI PREDBROJBE: — U ZADRU, unapned 7 fior. na godinu. Po OSTALOJ CAREVINI 8 iior. Tko zaostane s PREDPLATOM plaća 1 fior. više — ZA INOZEMSTVO
tko na svrhu godišta ne odbije list smatra se predbrojnikom i za nastajuću godinu. — Predbrojbe i novac, najbolje postarskom doznakom, šalju se na Upravu KATOLIČKE DALMACIJE U Zadru, a dopisi „franco" na Ured-
ništvo. — Uvrstbe po 10 novč. redak. Objave na 4 strani uz veoma nizku cienu. Svaki broj napose 10 novčića. Rukopisi se ne vraćaju.
fior. i poštarski troškovi. — Predbrojba traje za cielu godinu;
3E3iJr» 4. 7.
Pokrajinski Sabor i naši
pučki učitelji.
II.
0 novim čitankam zapučku nastavu.
- Hrvatski sina, ala ti ga se od-
čepilo zadnjeg zasjedanja protiv či-
tanaka, da je ijude na vladinoj sto-
lici muka spopadala. Osobito se od-
likovao zastupnik Bjankini, koji prvi
otvorio vatru. Kresnu li, kresnu!
Samo jednoj mora mu se prigovoriti.
Po mnienju č. Bjankinia, kriv je
„ledeni sjevernjak sa vrtoglavnih
visina vladinog presidiuma" ; bolje,
do vlade je, što obuka pri pučkim
Školam hramlje, što su pučke škol-
ske knjige polutanske. Tog mnšenja
smo i mi, ko što smo i onog: da
gkole „toliko više uspievaju i od-
govaraju svojoj zadaći, koliko ma-
nje visoka vlada uaieće u nje svoj
fatalni prst, i prieči njihov naravan
1 slobodan razvitak" ; te je očevidna
činjenica, da sa sadašnjim čitankam
„vlada snuje pravo zločinstvo du-
ševnog umorstva proti hrvatskomu
narodu u Dalmaciji*. 'Nego, razila-
zimo se u mnieuju gdje zast. Bjan-
jiini hoće: „da naše škole krasno
napreduju, gdje vrši, i kad može
vršiti u njima neposredno i slobo-
dno svoj upliv visokocienjeni i ob-
ćeštovani (šteta, što ne reče i —
občelj ubijen i!) muž, kojemu je po-
vjeren njihov nadzor/'A evo zašto.
Jer pokrajinski nadzornik pučkih
škola ne posjeduje u školskom pi-
tanju svoje „slobodne volje", „slo-
bodnog svog upliva" ; na oj djeluje
„ledeni sjevernjak" —: on je, onaj
vladin „fatalni prst". Dokaz nam,
gto je pokrajinski nadzornik po svoju
brisao, izpravljao, popravljao, kla-
štrio sadržaj štiva novih čitanaka.
Nazori Č. Bjankinia o pokrajinskom
nadzorniku temelje se na krivoj
predpostavci, jer je poznat pokra-
jinski nadzornik kao Slaveno-„Srb."
Zast. Bjankini nuzgrednim kadjenjem
pokrajinskomu nadzorniku mnogo je
naškodio — i ako nehotično — u-
čiteljima, koji su pod disciplinarnom
iztragom zbog čitanaka; a za uzdarje
dobio je plaću, da ga je vitez ubro-
jio medju „lažljive i himbene rodo-
ljube44 !
O čitankam progovorio je i g.
Zore, ali ne kao zastupnik naroda,
»ego kao c. k. učionski nadzornik
dubrovačkog kotara. On niječe Bjan-
kiniu, da je iz čitanaka hrvatsko
ime „izpugano ili omučanoK '). Za
dokaz navadja njekoiiko cilaeija,
izmedju kojih i ove iz „Treće či
tanke": štivo 59, strana 108 „po
nalogu hrvatske i ugarske kraljice
Jelisave"; štivo 101, strana 205:
učinici sv. Metoda nadju utočišta....
u Hrvatskoj" (Po čitanci glasi: „Nje
govi — sv. Metoda — učenici, pro-
tjerani za tim, nadju utočišta koji u
Hrvatskoj, — razumije se: sadašnjoj
Banovini — koji u Bugarskoj");
štivo 106, strana 214: „Ban primor-
ski Pavao Šubić postane glavurutn
Dalmacije i Hrvatske" (ali, u či-
tanci se nastavlja: „i pošto podloži
Bosnu, nazva se god. 1299 ban
•) ^Objavitelj Dalmatinski" broj 24 t.g
Četvrtak 33 o.- 1892 «wwi'mpW'aBMWi«^ — God. XXIII
Dalmacije i Hrvatske i Bosne")'
Da ne duljimo navodima g. Zore,
izjaviti nam je, da so njegove čila-
cije više odnose na pokrajinu Hr-
vatsku nego li na naziv hrvatskog
naroda. Po svojoj teoriji g. Zore
mogao je uztvrditi, da ni u „Srp-
skom bukvaru" nije hrvatsko ime
„izpugano ili omučano"; jer i u
njemu stoji: strana 61: „Zadar je
glavni grad Dalmacije a Zagreb
Hrvatske" (dobra opazka! Ur.)
Začudno nam je sto gg. hrvatski
zastupnici, pri rešetonju novih čita-
naka, oepopaljetkovaše srbstvo „Srp-
skog bukvara". Po njem bio bi se
opazio kontrast u vladinu postupku.
U „¡Srpskom bukvaru" na strani 58
stoji: „Miloš Obilić bio je srpski
junak"; strana 59: „Sveti Sava bio
je prvi prosvjetitelj srpski"; strana
60: „Hilandar je srpski manastir u
Svetoj-gori;" strana 63: „Dušan
silni bio je car srpski" ; strana 69:
„Djemo Brdjanin spominje se u
srpskim na rod im pjesmama". Ni u
ovom sav srbež „Srpskog bukvara".
Strana 72: „Ercegovci imaju naj-
čistiji jezik srpski1,1. Dakle, her-
cegovački jezik je „najčistiji jezik
srpskia!! Tako „Srpski bukvar".
Dočim i sam prorok „vasionog srb*
stva" Vuk Karadžić u „predslovlju"
svoje „Pjesmarice", u kojoj je o~
bjelodauio njekoje svoje pjesme e-
kavskim, a druge ijekavskim govo-
rom, priznaje: „Da sam sve za-
pečatao hercegovački, onda bi rekli
Sremci, a osobito varošani i varo-
ške: pa što ovaj nam sad nameće
horv atskij jezik l" Još je ko-
ješia debela u „Srpskom bukvaru".
Po njemu slavenstvo iztovjetno je
nsrbsivua, Strana 68: „Cirilo je bio
prvi apostol slavenski, koji nam je
i ova (srbska, „Srbskog bukvarau!)
pismena sastavio". Jer na strani
71 i ova se čita:- „Velika je za-
sluga Vuka Karadžića za srpski je-
zik i pismo* Te ne shvaćamo, če-
mu i na strani 68 mjesto „Germani
i Sloveni", ne stoji: „Germani i
Srbi bili su u prastara doba jedan
narod". Tako barem, obstajalo bi i
u pošlosti i u sodašnjošti i u bu-
dućnosti : „Srbiu svi i svu dali
„6rbski bukvar" i dandanas je pro-
pisana „Početnica" za sve ko-li
rimo-katoličke, to - li grčko-iztočne
„osnovne (pučke) škole" rase po-
krajine; iz njega uče djeca (,,sr&-
skull9\) ćirilicu; i „srbsko" pi-
smo ! —
Kroz usta škol. izvj. viteza Pe-
ričića vlada uzela u obranu čitanke.
Slaba joj obrana! Prigovoru, što u
naslovu čitanke ne zovu se hrvatske,
vitez Peričić razjašnjuje: „Na čitan-
kama ne ima etnografskoga nadpisa",
„jer ga nema ni na Čitankama dru-
gih naroda u Austriji i van Austrije"!!
A „Hrvatska početnica" u Istri;
a „Srpski bukvar" kod nas n
Dalmaciji? {argumentum ad homi-
nem. Ur.) „Što se u čitankam zove
naš jezik „hrvatski ili srbski", to
„nije svojevoljan i izmišljen naziv,
već plod napredka (?!?) poviestne
istine (sic!)"; one „odgovaraju na-
šim narodnim okolnostima u pokra-
jini" !! Dak'e, hrvatstvo je istovje-
zastupnika Puljezia: „da u novom
izdanju (čitanaka) ime naroda i je-
zika hrvatskoga ne bude pritajeno,
kao ni ime naroda i jezika srbskoga?u-
Vitez Peričić tvrdi: da je zastu-
pnik Bjankini „krivo shvatio" štivo
o kralju Zvonimiru; jer po Čitanci
^upravo je kralj hrvatski, a ne kralj
srbskiDa je Zvonimir prikazan
kraljem srbskim, toga zast. Bjankini
nije ni uztvrdio; on je uztvrdio, da
se o hrvatskom kralju Zvonimiru
govori kao o hrvatsko-srbskom kra-
lju. A imao je podpuno pravo. Pošto
je Zvonimir bio kralj iz domaće
loze, iz hrvatskog naroda, morao bi
biti i hrvatski kralj; ali po „uvodu"
štiva niječe se ime hrvatskog na-
roda: ono bunca o njekakvu „hrvat-
skom ili srbskomu narodu. Dakle,
Zvonimir, kao domaći sin, bio je
hrvatski ili srbski kralj!! Pozivati se:
da naziv „hrvatski ili srbski44 „od-
govara podponoma odnošajima hr-
vatsko srbskim u Vil.om stoljeću,
kad su Hrvati i (čemu ne reći: ili;
Hiti!) Srbi prešii na Balkanski po-
luotok ;" izkrivljuje se historija. I
vrabcim već je poznato, pri svom
doseljenju, gdje se udomiše prvi, a
gdje nastaniše drugi, samo nije —
vitezu Peričiću! Po vitezu Peričiću:
„Gdje je govor o drugim hrvatskim
kraljevima, prije Zvonimira i posije
Zvonimira, nigdje nije spomenut
naziv srbski, nego hrvatski"! Ali
ono „hrvatski" neodnosi se na na-
rod, nego na tadašnju Banovinu;
radšta i u čitanci stoji: mjesto pod
zajedničkim vladarom: „Dalmacija
bijaše pod istim vladarom hrvat-
skim kraljem Tomislavom" ; pa:
„Petar Krešimir veliki kralj hrvatski
dalmatinskite: „bio je izabran
u ioj državi (hrvatsko - dalmatinskoj
Dmitar Zvonimir".
Slabi su razlozi viteza Peričića i
u obrani, što se u Istri rabi „Hr-
vatska početnica" mjesto naše „Prve
čitanke (Početnice)" u početku Njoj
namienjene. Istra se poslužila mi-
nistarskom naredbom 23 studenoga
1869 br. 3495 i onom 25 ožujka
1873 br. 1418 gdje se kaže: „Dru-
ge pokrajinske škobke vlasti mogu
zatim u svojem djelokrugu dopustiti,
da se tekst uvede u učionicu njihova
područja. Ne pristaju li pak na taj
predlog, moraju o tomu izviestiti
ministra bogoštovlja i nastave, i pri
čekati njegovu razsudu". Pa tako je
i bib. Hrvatska Istra postigla je, uz
svoje talijanaško pokraj, škol, vieće,
— „Hrvatsku čitanku": a mi Hr-
vati Dalmacije, uz tobož svoje po
kraj. škol. vieće imademo — Po-
četnicu, hrvatsko-srbske Čitanke, sa
„Srpskim bukvarom" !
$trossmayerova okružnica.
(v. br. 45)
XVIII.
Još aamo u ovom obziru jedno. Pri
izminuću podaničkih odm šaja nastala je
dioba šuma i pašnjaka u ime stare služ-
benosti. Tora prigodom su, barem ovdje,
mojom voljom i odlukom obilno i šumon.
tno „srbstvuPa kako ovu tvrdnju f i pašnjaci providjene obćine. Te obćin-
nategnuti sa poprimljenim zaključkom ske šume valjalo bi k probitku goapo
darstvenoga stanja i bolje narodne bu-
dućnosti čuvati k6 oko u glavi. Sto se
pašnjaka tiče, vjerojatno je, da su ti pa-
šnjaci u malih seoskih Občinah zapušteni
u šikarje pretvoreni. Bdo bi dakle u
obćem interesu da <»e razdiele i pod plug
stave; ali drugčije je kod većih obćina,
koje tri do četiri hiljade stanovnika bro-
e i koje sve uvjete zdrave i uspješne
obćinske uprave posjeduju. Taka je ob-
ćina od četiri hiljade duša, u kojoj ja
živim. Ta je obćina u ime pašnjaka se
dam stotina jutara dobila. Pitam ja: nebi
li dobro i probitačno bilo, nebi li go-
spodarstvenomu i prosvjetomu interesu,
nebi li budućnosti odgovaralo, da su se
od tih sedam stotina jutara tri do četiri
stotine jutara u jedno spojila i tada ili
iznajmljivala ii pbćenitom snagom obra-
djivala, a dohodak u obćenite svrhe pro*
svjetne, školske, crkvene itd. upotreblji-
vao? Reklo se, što reklo, meni se čini,
da bi to posve shodno i cieloj obćini
vazda na korist bilo, osobito pako siro-
mašnijemu dielu pučanstva, na koje se
vazda osobiti obzir uzeti mora.
Ovim prelazim na treći dio papinske
okružnice, to jest:
c) na radnike i poduzetnike, koji sa-
mi mnogo doprinieti mogu, da se radni-
čko, gospodarstveno i družtveno pitanje
mirao i sretno rieši. isve ono, što se od
radnika i imućnika u to ime zahtjevati
može, jest, da se osamljenosti svoje o-
tresu i da se vazda živo sjećaju onih
svetih rieči pisma: nu zao čas osamlje-
nomu, jerbo ako pane, neima nifeoga,
tko bi ga podigao? bolje je, da su dvo-
jica u družtvu, nego svaki o sebi, jerbo
uživaju blagodati družtva svoga, ter ako
jedan padne, drugi ga podupre." (Ecel.
IV. 9. 12 ) Ja se jo& iz svoje mladosti
siećam obrtničkih i zanatlijskih sborova,
koji su pod zaštitom crkve i zakona
Božjega obstojali i pod zastavama svo-
jima često put službi Božjoj i svetčani-
ma provodima (procesijama) prisustvo-
vali- U takom sboru svaki bi član svoju
pomoć i zaštitu našao, osobito pako strani
djetić ili Čovjek našao bi o svom obr-
tničkom ili zanatlijskom sboru ne samo
svjeta i utjehe, nego i stvarne podpore
i pomoći. Nije bilo tadar, k6 danas, one
osamljenosti, koja stranoga čovjeka o-
sobito tišti i skoro u zdvojenje baca. O-
vo je nenaravni položaj, ter je čovjek
naravnim svojim razumom i aaravnom
svojom težnjom pozvan i njekim načinom
prisiljen, da se druži i brati, da ono,
što nigda osamljen dostići nebi mogao,
u družtvu i po družtvu postigne. Ovo
čovjeka jedino brani od one sebičnosti
i nesitosti ljudske, koja osamljenu siro-
tinju rad u opake svoje svrhe zlorabi.
Odtale je proizteklo i samo javno druž-
tvo, koje državom zovemo. Sklopili se
to jest svojevoljno ljudi i uredili se po
zahtjevu zakona Božjega i naravnoga u
družtvo sa svetom svrhom i nakanom,
da u obćem dobru svaki pojedini steče
zalog i uvjet, zalog pravi i uvjet pravi,
svoga vlastitoga dobra. Ovakve družtvo
zove se javno družtvo, jer je osnovano
na javnom pravu, na javnom dobru ina
onoj uzvišenoj po samom Bogu opre
dieljenoj javnoj svrsi, koju država i na-
rod ujedinjenima silama postići ima. U
takom družtvu svaki pojedini, i neosje-
ćajuć skoro, svaki dan viša dobara i
prima, nego bi sam za sto isto godina
steći mogao. Dašto, da svako ovakvo
družtvo ima, ko što je jur rečeno, biti
prava i živa &lika i prilika Božjega za
kona, Božje istine i pravde otajstvom
svetoga križa posvećene i na prave i
istinite nužde i potrebe cieloga naroda
uporavljene. Ovo na najnutarnije biće
kršćanske države spada. Sveti Toma
akvinatski u svojoj Summa theoiogiae
(I—II.) quaest. 13.) ovako o tom govo-
ri: „lex humana in tantum habet ratio-
n9tn legis, in quantum est secundum
rectam rationem et secundum hoc ma-
nifestum est, quod a lege aeterna deri-
vatur; in quantum a ratione recedit,
sic dicitur lex iniqua et sio non habet
rationem legis, sed magis violentiae eu-
jusdam", — to će reći: država je Bo-
žjega: porekla i tiem je na zakon upu-
ćena, koji je Bog sam u sviet čovjeka
upisao; u koliko je pako država kršćan-
sko družtvo posvećeno svetim odkuplje-
njem, u toliko je upućena na zakon sv.
evangjelja. Zakon dakle, koji se nebi osni-
vao ni na ćudorednom zakonu naš« svie-
sti, ni na zakonu sv. evangielja, nebi
bio zakon, nego samo nepravda i njeka
vrat silovitosti. — Ovo valja upravo da>
nas sto put opetovati. Ovo sveti otac
papa Lav. XIII. opet i opet ponavlja
veleć; „caveat reapublica ne quidquam
sub specie utilitatis publieae statuat, quod
ratio non probet. Eatenus enim obtem-
perandum legibus, quoad cum recta ra-
tione adeoque cum lege Dei sempiterna
consentiant" ; to će reći : država dobro
paziti mora, da ništa pod izlikom javne
koristi nezapovjedi, što bi proti umu bi-
lo; jer se zakonu samo u toliko poko-
riti valja, u koliko se sa zdravim umom
i sa vječitim zakonom Božjim slaže. To
je ono: oportet obedire Deo magia, quam
hominibus (Act. V. 29.), to jest: va-
lja slusati Boga više, nego ljude; od
čega žalibože danas njeki državnici to-
iko zaziru.
Ali kô što je javno državno družtvo
na pravu naravnom i na volji Božjoj
osnovano, tako je isto i svako skromno
^privatno) družtvo na istom pravu i na
istoj Božjoj volji osnovano. I <>no je,
prem manje, ali ipak pravo i podpuno
družtvo; pak mu je obzirom na svoju
soštenu i plemenitu, skromnu svrhu slo-
bodnom biti. I skromno družtvo kô i
državno, u užjih dašto granicah svojih
i u suglasju sa obćenitom svrhom druž-
tva, ima se slobodno gibati, slobodno
raditi i nastojati, da svoje namjere i na-
kane postigne. Ovako raditi znači uje-
dno i obćenitu svrhu države živim i isti-
nitim načinom promicati. Družtvo drža-
vno je po naravi i svr3i svojoj pozvano,
da takva družtva ne samo ne pači, ne-
go pače ih podupire i podpomaže. Druž-
tvo državno, kad bi svojevoljno takovim
družtvima na put stajalo, protuslovilo
bi njekim načinom samomu sebi i ra-
dilo proti samoj svojoj naravi i proti
samomu biću i postanku svomu. Ovo jo
glavni uvjet svake slobode i svake pro-
svjete i svakoga napredka u državi. —
Ovo sveti otac papa Lav XIII. u ovoj
strani svoje divne okružnice čvrsto i
neoprovrzivo dokazuje. Tako na pri-
liku veli sveti otac: „privatae socie-
tates, quae in civitate existunt, et par-
tes ejusdem veluti sunt, universe ac per
se non est in potestate reipublicae ne
existant prohibere; privatas enim socie-
tates inire concessum est homini jure
naturae; est autem ad praesidium juris
naturalis instituta civitas, non ad inte«
ritum: eaque si civium coetus sociari
vetuerit, plane secum pugnantia agat,
propterea quod tat» ipsa, quai» coetu»
I#881
ih se zamjerilo u njegovoj upravi, niti
je opravdao, eto se zatvorenih očiju ba-
cio u naručaj bezvjerskog srbskog fa-
natizma. Mi smo naveli njegove rieči, u
koliko znadosmo, vierno, te će se naći,
da smo ih više popravili nego izopačili.
Ali on još nješto reče, što smo nau*
mico preskočili, a sad ćemo navesti, da
ostane u hrvatskoj poviesti kao monu-
mentum aere perennius. — Šupuk je
držao u ruci Kat. Dalm., i njom ljutito
mahao i udarao po stolu, pa naglasivao
da se je oporba protiva njemu digla u-
slied sramotnog pisanja Kat. Dulm. I
više puta ponovi: Sramotna Katolička
Dalmatija, 1 Sramotni Prodan.
No? jo! Ritter von Supukl vam je
prekipjelo; ali što izbljuvaste
Das ist doch purer Wortpopanz;
Es rasen hin in Stelzentanz,
Der Hochmuth und die Arroganz.
Vi nazvaste sramotnom Kat. Dalm.
zato, što je samo prstom dirnula u vašu
tamnu upravu, a nije rekla ni stoti dio
onoga što bi mogla, i što svakomu pravo
pripada po ustavnim zakonima da može
reći. Razbroji Obćine imali bi biti bi-
stri i čisti, i javni,- ali je sve to zaba-
sureno od kojekakovih hitrolija. Pokra-
jinski Odbor tiskao je god. 1882 izva-
dak razbroja svih obćina (Statistika);
ali odonda je prošlo 10 godina; i malo
se što u javnosti zna o sadašnjim upra-
vam. Eh dobro ? Mi pozivljemo Visoki
Pokr. Odbor Dalmatinski, koji je srb«
ski možda više negoli sam vitez, da
dade tiskati izvadke, što obširnije, raz-
broja šibenske Obćine za prošlih šest
godina, od 1887 do 1891 uključno; pa
da sviet vidi i sudi: Jedalije sramotna
Kat. Dalm. kad je gtošta prigovarala,
ili je sramotno Obć. Opraviteljstvo.
Narod je Šibenski već osudio svoje u-
propastitelje; a zloj upravi je većim
dielom tražiti uzrok u nemarnosti Od-
bora,
Preko govora Šupukova nije se čulo
nijednoga zamjerita glasa ni pokudjenja
•ni odobravanja; a to je uprav biljeg,
da i najbližji i najvjerniji pristaše Vi-
teza u duši neodobriše njegovo površno
opravdanje.
* * *
Za $upukom se diže Dr. Katnić, če-
ljade, koje se neiztače značajem, ter se
nezna kakova je uvjerenja, je li auto-
nomaš, ili srbin, narodnjak ili hrvat.
Bilo mu naloženo od načelnika, i možda
još od koga, da govori, i on je govorio
kako obično, za se, slabim glasom a
neiztesanim jezikom; potvrdjujući u
kratko što jev$upuk rekao, nadostav-
kom da je Supuk jedini u Šibeniku,
koji je dostojan obnašati načelničku čast.
Nu bolje nego govoriti, mogao je dati
u rog trubiti, jer bi tako tkogod više
bio shvatio što hoće; a onako svietu
prisutnomu dosadilo vidjeti uzdignut o-
naj visoki kip, gdje se nješto nateže i
šapta, a bez glasa; te se hrpimice sta-
doše razilaziti. Kada to vidi Šupuk u-
pita zabrinut: Što je to, za Boga? A
odgovori mu veli srbaković, slabi uči-
telj Sarić, teklić obćinski: Tomu je uz-
rok, što se nečuje govornika — koji je
uz to dovršio svoju govoranciju.
pošten, neće imati obraza poreći: On
je bio autonomaš; pa kad god. 1879
autonomaši sklopiše savez sa srbima, on
predje mit Saelt und Pack u redove
narodne stranke, jer se našlo uvriedjeno
njegovo viersko osvjedočenje onim ni-
šta drugo nego akademičkim savezom.
Dokle je on sada putovao sa srbskom
obćinskom družbom, dokle ga je ona
dovela, i dokle ga još bijaše vriedna
dovesti, Dr. se Borović nije dosjetio.
* * *
Za njim uze rieč Dr. Borović, i u
istom Katnićevu smislu, nješto boljim
jezikom i jačjim glasom, pohvali u kra-
tko načelnikovu upravu, preporučujuć
slogu. Nije mogao pohvaliti svoju upravu,
jer je i on tu, kako i Katnić, prisje-
dnik extra statum, koji upravi nesu-
djeluje — Da se pozna što misli, ako
misli,Dr. Borović, i kakove je dosljednosti
dosta je reći ovo, što on, dobar i u sebi
* * *
Nu pristojno bijaše, da svećenička
rieč zaključi Skupštinu, neka bi puk
mogao držati, da bezvjerske misli ne-
ruju u nićigovoj pameti, i da sve mora,
da je sveto i pošteno, kad je pohva-
ljeno od svećenika. Jerbo svećenici su
čuvari pravice i istine. Ali na žalost
svekoliko svećenstvo svjetovno i redo-
vno našlo se je ovoga puta jednodušno
protiva Šupuku, samo mu ostao privi-
dno vjeran do prekojučer laik fra Ge-
rundio. Njemu dopitao Vitez zaključni
govor. Fra Gerundio nije nikad mutio
puno glavu naukom. Oskrbljen ptičjim
grlom a krupnim stasom, mlad i okre-
tan, bez ikakova uvjerenja političkog a
valjda ni vierskoga, naravnim talentom
znao liepo utuviti u glavu bio kakov
komad tudjega govora, i iztresti ga ob-
ćinstvu, koji se divio gledajući ga,
Dulce ridentem . . ,
Dulce loquentem (Hor.).
A sada, da dodjemo ad rem,
0 dolce frate, che vuoi tu cV io dica ?
Pretjerano bi bilo reći, da su svi fra-
tri najboljim izgledom svake kreposti.
Ta svak znade za Wittembergskoga re-
formatora; i nek ima svieta, koji ga
hvale baš gdje bi ga bilo najviše ku-
diti. Sve stoji, da se dobro shvati slo
bodu, što ju on propoviedao. — Nufra
Gerundio je čeljade bezazleno, ako je
je gdje koga. I evo rukopipateljnih do-
kaza : Osumnjičen lani od Obćine, daje
autonomaš, kašnje se s njom najtješnje
sprijatelji, ter je svaki dan redovito koji
put kod Obćine, koji put kod biskupa,
da pruža tražene i netražene svjete. —
Tako se zgodi, da budući on članom
mjestnoga školskoga vieća, i zastupatelj
katoličke crkve, na izpražnjeno mjesto
učitelja kod mužke pučke škole u Ši-
beniku predloži naivno učiteljicu Paut;
a dobri mu viećnici okitiše veselicu, o-
dobrivši njegov predlog, da vide, lukav-
ci, što će na to višje učionske vlasti. —
Nazad njekoliko mjeseci pokradoše njega
i blagajne braatina kod crkve, gdje on
služi, svotu nješto veću od 1000 forin-
ta, za koju grdna lupežtinu Obćina se
zauze, s obzira na fra Gerundia, da iz-
vreba tko je bijaše počinio, obećavajuć
tiskanim Oglasom, nu badava, nadarje
od 500 forinta onomu, koji bi lupežima
u trag došao; a fra Gerundio, veseliji
nego nikad, nakon malo dana drži go-
spodske ručke četrdesetorici fiuih prija-
telja; gdje se čestitalo zdravlju, mudro-
sti i revnosti njegovoj, i željelo mu se
da doživi do stare starosti, i da uvjek
ostane kod nas u korist Crkve i Hrvat-
stva Napitnice majstorski izprepleli Dr.
Fontana i Panjkota, osobni tajnik na-
šega Viteza.
* * «
Fra Gerundio dakle bez pogreške, po
svim zakonima pravoga govorničtva, iz-
reče naučeni govor, koji se je bavio,
kako i redovniku dolikuje, o samome
miru. Slogom i mirom, mirom i slogom
rastu male stvari, a nesloga sve pokva •
Neka stoje liepo složni bezvjerac Bilvi
s vjernikom Borovićem, nek se bratsk
slože srbi i hrvati, razasipnici sa štedi'
šama, siromasi s bogatima, triezme^
s pijančinama, dobri sa zlima; tad ¿'
biti čestita naša Obćina. I kako
zaključi: 1
lo vb gridando pase, pace, pace
* *
Već se bile sve torbe izpraznile, i 8Vft
se gospoda digoše na odlazak. Do sVr
šetka baš ih malo ostalo; pa svi bil'
mirni, kao što fra Gerundio bijaše pre.
poručio, niti se čulo odobravanja, oi b|j
canja. — Pred vratima dvorišta čekale
zastave i obćinska glazba, pour U $ou<
ronnement de V edifice, da poprate sla-
vnoga Viteza kući. Ali umor i muk bi.
jaše zadnje pričuve ovladao; svi sevr^.
Ćahu, kao poslie izgubljene bitke, po.
kunjeni. Uvidiše poglavita gospoda, da
slavlje nebijaše umjestno, u tolikoj ža.
losti; i odpraviše zastave i glasbu, nek
ide svak na svoju stranu, kako se i B^,
mi povratiše mirno domu svomu.
Šibenik 11 Kolovoza 1892,
iffinsnnaH*
Katolička Hrvatska Tiskani a
® SJLSEO
Ima u shrani već sgotovljene sve potrebitije tiskanico za naše župnike, kao i tiskanice za naše učitelje a
neke i za obćine; a to sve uredjeno po svjetu osoba vještih rukovodjenju dotičnih posala, i po najnovijim pro-
pisim i zahtievim Tiskanice kojih se slučajno nebi našlo na razpoloživost, tiskarna se do potrebe zauzimlje da
ih sgotovi kroz 24 sata od naručbe, osim ako to pada u svetce. Tako i nabave posjetnica, listovna papira sa
obvojim i omanje radje u najkraći se rok izvršuju.
Tiskarna poduzimlje i tiskanje velikih djela, hrvatskim slovima (ćirilicu ne rabi). Ciena najumjerenija, radia
veoma solidna i točna.
Upozorajemo si. obćlnsfvo med ostalim na sliedeće tiskanice.
Za vic. gg. župnike:
7 II. Svjedočba siromaštva za oprost biljegovine
8 Popis osoba sastavljajućih obitelj (Stanje duša)
9 Za bilježenje SY. Misa
12 Ceduljice za sv. Pričest
na % iO(
+
lieTlm 1 Matica Rodj(
2 „ Vjenčanih
3 „ Mrtvih
4 Svjedočba krštenja
5 „ vjenčanja
6 „ smrti
7 I. Svjedočba siromastva
13 sv. Krizmu
14 Ukupni Izvadak (Estratto Sommario) (Točno p@
15 Prikaz računa (Resoconto) (propisu
17 Dnevnik blagajne
18 Zapisnik
19 Kratki „pregled" crkv. imovine
30 Izvješće o smrti
35 Obaviesti izcrpljen«
36 Izvod iz Matica krštenih
Za sudbenu struku:
10 Postupak u sitnicam — 11 U sudu
Za urede
20 Zapisnik za uč.
21 Ljetopis
22 Izvadak o pohađanju
23 Užionska «pomena
24 Popisak djece
25 Knjiga o produzetom učev. gradivu
26 Odpustna svjedočba
27 Dopis mjestnomu uč. vieću
| 16 Recepisse
Za gg. učitelje:
29 Učionska obaviest
31 Učionsko izvješće
32 Matica učione
34 Upisnik knjiga
Za razne:
34 II. Obrazac C. (t. j. opomena za
prikaz djece).
41 Izvadak iz knjige o pohadjanju
(nova tiskanica)
42 Proučeno gradivo (nova tiskaniea)
28 Ovlastnica za pred sudom
37 Zemlja na kmetstvo
38 Izkaz osoba za držanje vojn. očevidnosti
33 Ovlast za izbore
39 Obveznice dužnika obće.
40 Pregled mužkića koji s-i preminuli ikoji nijesu uzeti u vojnike
Ciene raznih vrsta teku od l/3 novčića, do 3 novč., naime nema nijedne tiskanice skuplje od 3, ni cienje od f/3 novčića.
Svi pravi prijatelji svetih, spasonosnih načela, zastupanih djelom i programom od „Katoličke Dalmacije" i vKatoličke hrvatske tiskar ne a, moljeni su, da svak
u svom krugu, nastoje za svestrani podpuni razcvat ovoga vjero-i rodoljubna zavoda, kojemu je najprva misao i poglavita želja: koristit katoličkoj vjeri i hr-
vatskoj domovini, jedinim zviedam predhodnicam ovoga Lista i ove tiskame.
RAŠI DOPISI.
B*6, Ž9 studenog*.
Danas je koli u peàtanskom saberu
toli u cesarevinskom viaću u Beču do-
sta burno. Prêta priznat je, da je cesa-
revmake vieće ipak mirnije od peStan-
sko goropadnosti.
Taaffe koleba ne da odustane, tq ne;
alt ljevica kè da inu nije ipak ono, ¿to
bi Taaffe želio. Nieraac, joà k tomu li-
ber a tac, bez vjere i bez Boga, ne će a
m% oa nijedan način, da se jednakom mje-
rom mjeri njemu i Slavjaninu. Prem je
istina, da ni Taaffe nije previše za to
•auset. Dočim Česi jadikuju za svojim
nezmaturjelim — ako i ne »pjevanim —
državnim pravom, liberalni NiemaC Min-
ier usudjuje se javno, u eesarev. vieéu
vriedjat ćustvo tolika naroda, te izriče,
da je veleizdaja govorit o drž. pravu
četkom ! Kako vidite, i tu se opieva
državno pravo, koje se nema u ruci.
•1 Taaffe, to vam je joà izkusniji
ministar od hrvatskog Josipovića; ko-
jemu bi skoro mladi Pejačević u iahu
bio dao matto. Može ti se Taaffe s ba-
bom Khuenom mjerit, ne bih znao, jer
Khuena drže opet ukolovètiue, kakovih
ne ćd& valjda o> u Japanu naći. Taaffe
ipak vlada, kako hoće. Cas lievo, čas
desno, okretan je; pa ko da neznaà,
trebaju li većma stranke njegu, ili on
stranaka. Ljevica, pusto čifutanutvo, na
jednom ga izbjegava, ili će opet on njoj
okretali ledja. Na. koliko dugo? To će
od njega zavisit. Svakako reci tko što
hoćeš, i banska u Zagrebu i ministarske
poprieko, pa dodajme i bečku načelni-
čku »tolicu — dobre su, liepo su pla-
ćene; tu se uz kuhana može imat svaki
dan i pečena, a litriea dalmatinca sad
će bit hvala Bogu mallco jevtinija, —
pa težko je dielit se od takova rnjesU.
Rad je kad treba i malko pregorjet. Ju-
čer sam čuo u sastanku antisemita, da
je Khuenburgova — neposlujući mini-
star ljevice — demisija primljena. I 10
bi bilo njeéto, ako nije dobra šala. Lje-
vica bo hoće da dobije više ministara,
a kamo li da i ovoga pusti.
Načelnik bečki Dr. von Prix, i to Vam
je delija, à lu vas von Šupuk. Opozi-
cija gradskog zastupstva je odlučila, da
ne sudjeluje na sjednicam, jer prosU-
ćtvo i samovolja načelnika Prixa tolika
je, da ljudma, koji nijem prosta rnaki-
na, bez glave ah ipak »a glasom, nije
uza nj obstsnka. Grof Kilmanseg, koli-
ko je sa nekom strankom strog, toliko
PriXu et O.o ave dopušća. Pošto pak
tada mnoge glavne točke ne će se moći
u gradskom vieću riešavat, n. pr. pro-
daja kakova gradskog dobra, zajam koji
bi Prix želio, jer nema dvie trećine za-
stupnika, sigurno će liberalna većina
zaključiti, da, ako opozicija ne »udjeljuje,
gubi svoje mandate, le će svemoguće
židovstvo i bez njih rješavat. Al' opozi-
cija kaže, da će mandate izgubit, al na
štetu gradu i naroda radit ue će.
Rekoh, da nije loša bečka uačelnićka
gtolica. Načelnik vuče dvadeset hiljada
a dva podnačelnika svaki po deset hi-
ljada. Ta si čeljad prostrie. Kad je lani
opozicija tražila, da barem jedan podna-
čelnik bude iz njihove sredine, Prix je
volio učinit mnogu nezakonitost, pa mu
bila i dopuštena, nego da se to zbude.
Gradski viećnici —ne bih t*j čas znao
koliko jih ima — dobe po 3 000. Ne-
tom bilo jedno ovo mjesto prazno, bilo
za uj 30 natjecatelja iz većine. Tko
bi jih bilo, da je nagrada ljude, koji se ne žaeaju bit ;avno . p
liko, da nije nikftkova? I šćani katolici. J
sna, koliko
1.500, a koliko
betzi!
Znadete, da je okružno školsko vieće
dalo nalog, da se u pučkim učionicam
ne smiju kod križanja izgovarati rieči:
u ime Otea . . . nego da se križ ima-
de činit na tiho bez izrećenja božanskih
osoba. Taj nalog pokaza Beču, da nije
tu katolička vjera izginula. Demonstra-
cije proti okružnom i pokrajinskom škol-
skom vieću jedna za drugom u javnim
sastancim — koji bijahu po tri četri na
dan; demonstracije u javnim glasilim,
kojih je na žalost jako malo katoličkih ;
demonstracije svake ruke sa strane ob-
ćinstva i u crkvam — već je nalog o-
kružnog školskog vieća drugi dan bio
opozvan. Ja sam prisustvovao trim ve-
ćim sastancim, jednomu u Hernalau,
drugomu u Landstrasse, a trećemu u nu-
tarnjem gradu. Tko pozna salu rnuaik-
vereina, pa kad velim, da su se hilja-
de obćinstva morale vratit, koje nije
moglo nutra zbog pomanjkanja prostora,
znat će koliko je tu obćinstva bilo. A
to je bila demonstracija najsvetije vrsti,
demonstracija za krize. Tu je govorio
D.r med. Schwartz, D.r jur. advokat
Portzer i kanonik Müller. Mene je uz-
nio govor Schwartza i Portzera vise
nego Müllera. Jer prem je Müller divno
govorio, ipak bi se moglo reć, da je
pro domo. AI kad čujem jednog advo-
kata i jednog liečnika onako govoriti,
gdje brane dostojanstvo križa proti go-
ropadnosti Židova, a to pred hiljadam
otmjena obćinstva, koje jim burno i gro-
movito povlatijuje: onda te, ako ai mlak,
ovaj uzhit za vjeru gane.
U Hernalau je na isti način govorio
knez Alojs Lichtenatein, urednik „Volka-
freunda" D.r Psenner i sveuč. profe
sur ¡Schlesinger — oba svjetovnjaka.
Slušat kneza Lichtensteina, ovakova ve
likaša, ovako govoriti, javno, za dosto-
janstvo križa, prava je divota. To mi
drugi dan ijedan Isusovac priznao,koji
je njegov govor čitao.
1 na trećem sastanku, komu sam pri-
sustvovao, a bilo jih veo nebrojenih, go-
vorio isti knez Lichtenstein, k6 i na
mnogim drugim. Da Vi proti kojemu
ministru tako pišete, kako je Lickten-
stein u prisutnosti vladina povjerenika,
koji je mramorkom šutio, govorio proti
ministru Gautscku, i kako je razgalio
I svu njegovu golotinju, ne znam kako bi
' se vaše, ne manje od Taaffea okretno
drž. odvjetničtvo spram Vama imalo. 0
lieću se ipak može barem petdeset po
sto više reći i napisati, nego u Zadru.
(Istina živa. Ur.). Maljueni su u Vas, i
odviše u strahu.
Uz to ovdje pritisla zima, 11 — 18 R.
Lako onomu, koji ima dobru peć, pa i
u nju štogod metnut. Al kad gledate
čeljad, kojoj tega tali, a dječica se uli-
cama povlače, i bosa i gladna, tad se
vidi, koliko je i u Beču, kraj SVJ libe
ralne darežljivosti, potrebito družcvo
sv. Vinka.
U car. vieću k6 da su zamišljeni sa
peštanskom politikom i uzakonjenitu već
kulturkampfom. Znati sam željan, kako
će se taj dalje razvijati. Bečlije pak u
svojim ovim sastancim javno prosvjeduju
proti drzovitosti, da se jednoga Košuta
uvršćuje u broj zaćastnih gradjan'a.
Jadan naš kralj, i on će se i opeta
prevariti u Magjarim.
Ne znam, ide li vaš D.r Klaić u ove
sastanke? (Ne ide, jer pripravlja govor
za Cesarevinsko Tieće, pa nema kad 1
Ured.). Da ide, vjerujte da bi vidio
s otoka Hvara; 23 studenoga.
Kad sam otrag dva mjeseca od pri-
like u Vašem Listu-osvrnuo se na novu
obćinsku oporbu u Staromgradu, te svim
svetim namjerama spočitnuo joj neke
mane i označio stazu, na kojoj mora
bezuvjetno da kroči, ako neće da se o-
gnesi o svoju eaviest i svetu hrvatsku
stvar; Vi ste, Goap. Uredniče, izrazili
nadu. da će moji nazori — koji u o-
stalom ne bijahu samo moji — biti u-
važeni. Niste se prevarili. Mlada oporba,
koja je još davuo razkinula; jake okove,
Što ju stiskahu sa starim grešnicima,
znala je malo p > mal0 srušiti i ono
zida što ju je još dielio od stranko
prava, uvidiv, da je to onaj centrum,
oko koga se moramo okupljati, da tako
složni na pravoj stazi, tražimo lieka
našim nevoljama. Danas, na veliko za-
dovoljstvo mnogih, koji s interesom prate
moralni i materijalni razvitak ove stran-
ke, a na njezin vlastiti ponos, mlada c-
porba već oaovljena na nogama ; ona
sve to više stiče simpatije obćinstva, jer
se već očito pravaškom izuče (Bože daj,
da i bude. Ur) Jest, ona se već ne boji
javno i odriešito ustati proti šaranju srbo
hrvata u Staromgradu. Skori naknadni
izbor zastupnika za dalmatinski sabor
već pokazuje, da će se ona svojski bo-
riti, ne bi li, koli spasila čast Stari-
grada, toli mu pribavila čovjeka, koji
će ga svojski zastupati. Meeting, koji
je oporba bila uroćila pod otvorenim
nebom, no koji su protivnici onako li-
cemjerski nastojali osujetit, dokazao ie,
da su naši „pravaši", voljni očito na-
rodu razbistri mnoge iluzije sa strane
obćmake većine i uputit ga, što mu je
unapried radit, da ih se što prije oslo-
bodi. Meeting medjutim, pa i sami sa-
stanak u privatnoj kući, bio je zabra
njen. Ipak, gospodo, tjerajte napried!
• • • (da ne zapliene.
Ur.) budite s narodom, on će uz Vas.
Vi niti smijete niti možete rabiti sred
stva, koja protivniei rabe; kažite na-
rodu zgoljnu istinu, pa se ne bojte:
veritas liberabit vos. Što se u redovima
srbo hrvata odlikuje glasoviti vikač i
zviždač ^ Klaićev u Beču (kako je i „Nar.
1 u javio), nije se čuditi: ta, vrieme je
P9BUSÏM
O crkvenoj glazbi.
(v. br. 70.)
I. Izvrstnost i svrha crkvene glazbe.
Pofcto je za mnoge glazba prosta za-
bava, za druge stvar sasma indiferentna,
za njekoje pače smiešna, s toga ponaj-
prije mi je kojei'a naglasiti o pleme-
nitosti glazbe u obće.
Sv. Augustin označuje glazbu : netien-
tia bene mwlulandiu.') N u kako mu
drago mi pojmili glazbu, obzirom na
katoličku ekonomiju, nije dosta da pri
klonimo uh > na sladke poje, nit da
majstorskom vještinom izvadjamo modu
iaeija upamćenih jal' improvizanih;' ne
dostaje da znademo vješto rabiti orgulje
i ostala glazbila; dali glavno je to, da
zvukove koje zamiećujemo ili izvadja-
mo, iistom pameću, pomozgamo u istini
po njima izraženoj.
Nije se dakle muzika, kako su stari
) UL C. de musićđ.
sanjali, začela iz krvi Jupitra ili Mne-
mosine, dali izviruć iz tajnih blagoshra-
ništa božanstvene ekonomije, uklesala
je u naša ćutila i okolostojeće stvari
dubokik tragova vječne istine, koju
svaki dobar glazbenik treba da traži,
upozna i oponaša na slavu Stvoritelja,
i na obću duševnu korist. Muzika, neda
se tajiti, usljed tiesnih odnošaja sa ljud-
skom naravr (odnosne je pojave divno
razvio sv. Augustin), svojimi zvukovi
djeluje na čovjeka toli jako, da je ka-
dra poticati ga na dobro i zlo. Neda se
pače pojmiti možnijeg sredstva, koje bi
svojom milotom bolje uzkitilo i začaralo
ljudsko srce do melodije; ništa, što bi
uspješnije do nje ganulo i umirilo du-
hove. Polibij povieda kako je glazba
ukrotila Arkade, dočim bineti, nakon
što ju odnemariše, dadoše se na gro-
znije okrutnosti i zločine no prije. Ti-
motej svjedoči da su frigijski i lidijski
modus na čudnovati način i sasma pro-
tivnim (medju sobom) utiskom djelovali
na Aleksandra; a nadodaje da au mnogi
glazbenici većkrat utažili prkoeitjst
pijanaca pomoću sporih i ozbiljnih mo-
dusa. Nasuprot slabašne i mlohave me-
lodije uz mimiku i afektaciju grla uz»
I rokpm su čestokrat žalostnib posljediea
nema skladna, da ne rečem poštena čo-
vjeka, koji od njega ne bi zazirao. A
ipak je IStarigrad proglasio Supuka ve-
ćinom glasova svojim dostojnim pred-
stavnikom! Pod dojmom ovog duševnog
pritiska, vapim Hvaranima i Starogra
djanima: na'oprez! Priznajem da biste
težko na áto slična nabasali, ali ipak
ne zaboravite, da talijanska poslovica
dobro kaže: dimmi con chi vai e ti
diro chi sei. Nana jo potrebito ljudi u
saboru, koji se neće boriti za svojtrouh,
nego za hrvatska prava u obće, a za
nas, Hvarane i Starogradjane napose.
Vamije s toga birati čovjeka nesebična,
neporočna značaja, obdarena svom spo
Hobnošću zastupuika naroda, te kadra
da se što energičnije bori za samostalnu
i jedinstvenu Hrvatsku na temelju na-
šeg državnog prava. Vi ae s toga, braćo
euotočani, ne smijete povjerit nego i-
skrenomu pristaši stranke prava. Siranka
bo prava dokazala je i dokazuje fa-
ktimá, da se ne bori nego za Hrvatsku,
za nasa prava, za nas.
Znutn, da se Je pravaška stranka u
Staromgiadu za sve ovo već zauzela;
uu ipafc ne čini mi se auviáno naglasiti,
da pri postavljanju kandidata dobro u-
važi sve prilike, koje bi mogle pomoći
dobroj stvari. Nije mi namjera nikoga
umaiovažit, a jot* manje, gospodo, na-
mišljenoga kandidata; ali, da u kratko
kažem, htio bih, da se spravljate za
izbor tako, kako će prije pobiedit na-
čelo. Zato, gospodo, ove pripreme ne
smiju proći bea dogovora sa izabrani-
jim elementima koli Starigrada uli
Hvata. Ako ste sigurniji za Petra više
nego za Pavía, a da tu ne štetuje na-
čelo, tad ovoga morate pregorjet, a sve
sile upriet da ízpade prvi. Ne zabora-
vite, da su Hvarani pri zadnjim izbo-
rima za cesarevinsko vieće odmeli ba-
rjak, glasujuć za čovjeka, kojim bi se
sigurno i danaa mogU ponosit. Zar će
u njih do sada biti omluhavilo rodolju-
bno ćustvo? Nije li taj čovjek i danas
svećenik, rodoljub
neodvisan, izobražen i kadar u svakom
pogledu, da ih svojski zastupa ? Nasu-
prot Starigrad je s njim uzko skopčan;
sreća i nesreća Starigrada i njegova je
sreća i nesreća. Neće li se s toga on
brižno zauzimati za probitke svoga ro-
dnoga mjesta i cieloga otoka ? feiećum
se dobro, da su onda mnogi Starogra-
djani i od protivnoga tabora bili spre-
mni za njega glasovat, dočim dvojim
bi li to za ikoga drugoga učinili Znam
da ima medju nami muogo narodnjaka,
koji su takvi ia prkosa, iz običaja, iz
blaženih obzira iato ouako, kao što
znam, da nema nikakva iz osvjedoče
nja; nu ipak nije mi ni na kraj pameti,
| da će tako bili prkosni ondje, gdje se
5 radi u časti i interesu ujihovu i naroda.
I Zar će voljeti d<ui glas čovjeku ne-
I vještu politici i hrvatskom jeziku, a po-
mah" dana, pa će Starigrad i 1 Vrth SV°f Fj>tivuiku pravih hrvatskih tJi.i.^ I mteresa i Iko iole ćuti u sebi malo
ponosa, neka se promisli prije nego taj
korak ućiui. Ovo moje skromno mnenje
ne izključujti da se starogradski pravaši
ma u kojemu kand datu slože; nazna-
čujem samo način, kojim ki lakše naš
najglavniji cilj p,sngii. Uvaživši ove
prilike, nastavljajte, gospodo, Vaée za-
početo djelo !
Onako nuzgredice, još mi jedna leži
na srcu. Sirom hrvatske nam domovine
uzhitom se pozdravlja zaključak riečkog
sastanka, milodari već obilno teku, te
ja mislim, da ni učenik u svojem za-
nosu nije ili bar neće izostati, a da ne
L.'
poezije prošlo, sada pak treba se borit
za uzvisenije ideale.... U ostalom on je
i do sada prošao sve iaze zemaljskih
stranaka. Ja se nadam, da će ga sada
srpski djaci imenovat bar počastnim
članom kojeg družtva kad nema vise
prilike da bud i redovitim. Kazao bi mu
Horac: „jubeas miserum ease", ili po
hrvatsku: pusti ga ueka žive! Ja ćn
medjutim, da se ovdje nešto važnijim
pitanjem zabavim
Još
Hvar pokazati koliko im je stalo do
sreće njikove i hrvatskoga naroda. Moja
je duša još pod dojmom grdnog utiska,
što ga je na me učinio Starigrad pri
zadajim izborima za carevinsko vieće.
Sada «e u meni podvostručuje taj uti'
sak, kad promišljam, dav je Starigrad
zadala ta uesreća, da ga $upuk zastupa
u Beču; onaj Šupuk, koji je do sada
bio smatran samo političkim djetetom,
vriednira da grije saborske klupe a
k tomu velikim sebičnjakom: sad pak
laj isti Šupuk stekao je i to da je po-
stao ..." (bri-
šemo malo, da ne zapliene. Ur.) te već
žrtvuje, da bi jednu zabavu ideji, koju
naš dični vbdja predstavlja, domu, kojj
će na viek'e ostati spornih naše sviesti
Grehota, što se po svio»: mjestima
macije, kao što je to i drugdje osobito»
Banovini, učinjeno, nežustjanove maleni
odbori za sakupljanje, dobrovoljnih pri.
nosa Dedte, gospodo; zašlo se ne bi J
u Staromgradu ustanovio takav odbor"
ili našla osoba, koja će potaknut pri-
jatelje, da ne izostanu u toj stvari ? Mi-
slim da veleuč. Dr. Bi&nkini, kojega
ide zasluga, da se još u jednoj prigodi
sakupilo preko 20 for., ne4e ni u Sta-
romgradu mimoići ovu plemenitu stvar.
Nemojmo, da se ne izpuni ona „Nar
L.a koji reče glede ovoga, da će^ se i
Dalmacij a natjecat s drogima za sve
eto je liepo i plemenito. Pokažimo i u
ovomu, da vidimo dalje od Starigrada!
PravaŠ. •
Pašman, 1 prosinca.
Neki dau došao nam je u pohode ck
posiužnik kotarskog Poglavarstva, da
robi radi zanemarena pohadjanja ućio-
nice. Došao je iz jutra parobrodom, p»
i neoatavivai vremena glavaru da 'ob-
znani stranke, zapita pomoć kod oru-
žnika i podje rubati. Bijaše mu nuždno
da što prije ovrči rubaćinu, pa da po-
sije podne odputuje. U toj hitrini p0-
rubao je i jednoga pravednoga mjesto
krivoga. Za čudo na>u je kako pri ru-
banju nose ća i ono št,» zakoa ne
dopušta, kao hvijke i kabanice. Bilje-
žimo i to, da je kroz godinu dana bio
do tri puta poruban neki L. Stagličić,
čiji je sin bio odpuŠten još svršetkom
ućionske god. 90 91. Ovaj jedini zao-
statak čini nam se čudnovat.
Bilo bi veoma zgodno da ck. kot
Uč. Vieće dostavi u propisu Mjest.'
U6. Vieću popis što ga sobom nosi ck
posiužnik a da u istom bude naznačen
broj i nadnevak osude, jer se ovdje
dogadja i to, da stranka, premda prima
jednu samu odsudu od nekoliko novčića
a kad kod i nikakve, ipak bude po-
rubaua na dva ili tri forinta.
Skup PaŠmanaca.
Bitelić, na Sv. Andriju Apoštola.
U nedjelju 20 t. m. kod naa je bilo
vanredno slavlje, te usprkos lošu vre-
menu i datečini cielo selo aljeglo je
k župskoj crkvi, da učestvuje službi
božjoj i da vidi, kako Angja Tulić od-
riče se raz&ola i prihvaća jedinu spa-
sonosnu Isusovu vjeru. Službu božju
vršio je naš vele zaslužni župnik don
Spiro Novak, on je obavio i čin abjure
a za tim držao je prigodno slovo i to
takovo, d* su svi prisutni topili se u
suzarn radoatuicam i hvalili Bogu, eto
su upamtili takovu zgodu. Hvala ti naš
dobri don čptro, Bog blagoslovio tvoj
rad.
Dne 21 t. m. ista Angja Vulić imala
se je udati za dobrog i imućnog mla-
dica Ivana Majstrovića, a to se je imalo
po želji mladoženja i ciele župe dogs-
diti u prisustvu bivšeg bitelskog žu-
pnika don Frane Jerkuoiee, koji nije
mogo prispjeti s Muća rad loša vremena
te se je ženitba obavila u prisustvu
neumornog župnika zaaiočkog don Ivana
Škarice, koji je tora zgodom rekao rieČ
onako, kako to dobro naš don Ivo
zna. Zahvalio se je kumu župniku na
nastojanju, protumačio je što je Sv.
Sakramenat ženitbe, obziruć se na da-
u srcu slu&aoca. O tom nas najbolje u»
vjerava svakdanja praksa. Jer što igda
jače podražuje razbludnost do pjevanja
nemoralnih pjesama, i do plesa uz glas
bu? Što da kažemo o mnogim i mno-
gim operam, gdje većim dielom meka-
nost glazbe odgovara nedoatojnosti pred-
meta, i gdje se uzvišenost i plemenitost
uvlačuje jedino na veća porugu? Do-
čim pristojno pjevanje blago potiče duh
da privoli na istinu u tekstu izraženu ;
utažuje svietska i putena ćustva; tjera
zle misli i nukanja nevidivog neprija-
telja; raavietljuje pamet i pripravlja je
na primanje nebeskih blagodati; po
njem nabožne duše postaju veledušne,
jake i postojane u hiedah, te si da tako
rečem lieče tuge i nevolje, koj^m treba
da podlegnu za života'). <
Nemožemo nadalje . poreci glazbi la-
kodjer psihologičnih eiekta, buduć ona
jako upliva na živce i na čitav ustroj,
tako da potiče sjetila te ujedno pobu
djuje shodnih težnja, a to poglavito u
sijed uticaja mašte i tajnih procesa naše
naravi.
0 V. Civiltà Catt. sve*. 899,903.
nl¡ arU dei t dtgli a£ettiut
Usljed dakle tiesnih odnošaja glazbe
sa čovječjom naravi, svi je narodi nje-
govahu, najskoh Žudiji, Egipćani, Grci
i Indijanci. Prve i glavne uspomene svih
naroda vidimo da su hramovi, posveti-
iišta i pjevanja. Pisma havrejaka spo
iiiinju psalme, pjesme, psaltire, harfe,
frule, trublje, cetre, cimbale itd. Tako-
djer u grčkoj mitologiji govor je o ei-
tari, liri, napjevih, iiiUZah, Olimpu. Nije
čudo dakle ako su stari smatrali giaz.
bu kao nešto nebeskoga per excelUntiam}
stoga, što ona skriva u sebi nešto otaj-
stvena i neiztumačiva, te zato »u joj
pripisivali najčudnovatijih učinaka. Svi
narodi u jednu rieč bijahu tog uvjere-
nja, da je glazba božanske djelo. Glaa-
ba je dakle, po obćem svjedočanstvu na-
roda, u tako uzkoj svezi sa vjerom, da
se neda pojmili javne i svečane molitve
bez pjevanja: rekli bismo pače daje ona
istovjetna sa molitvom i posvetilištem ;
ona je^da tako rečem naravnom du -
žnošću, jer je drevnija od svakog po-
zitivnog zakona.
Muzika kao integralan dio vierskog
kulti.aa, uije mogla prikladnije biti nje-
govana, ni razviti se bolje doli u ob-
Begu prave vjere. Pjevaše Mojsija sa
f pukom Izraelskim u pustinji; pjevaše
Debora nakon slavne pobjede. Nu što
da kažemo osebice o Davidu, koji svoj«
psalme pjevaše uz harfu; te ujedno od
redi da svaka vrat glazbila mora ae
uporavitina uzdavanje hvala? On u i»to
dobe odaber« do četiri tisuće pjevača,
eda bi glas veselja dopirao do oblaka.
Kad nastupi novi zavjet zapjevaše
angjeli himnu „Slava u višnjih Bogu".
Nadahnuta Duhom Sv. pjeva Djevica,
pjeva Zakarija, pjeva Simun prorok.
Koje čudo dakle ako je i katolička
Crkva nakon toli jasnih predpostavaka
usvojila u bogoslužje glazbu? Pjeva
Sinagoga očekujuć Zaručnika; neće ii
pjevati katol. crkva, pozvata da fakti*
čne i poglavito sudjeluje božanstvenim
zarukam? Da, Crkva je ve« od postanka
pjevala; prvi su kršćani sprovadjali dan
i noć pjevajuć Bogu u svojih skupsti-
nah; pjevahu oni kod kuće, na poljtii
kako nam svjedoč« Filo, Dionisij, Plinij
i Lucijan.
Uz ostalo dakle crkva je prisvojila
za božju službu i glazbenu umjetnost;
tako da je pjevanje oviek vršilo pogla-
vito ulogu kod svečane liturgije.
je pače neumorno nastojala da živo i
netaknuto sačuva to moguće sredstvo
javne gabpfcvoati, te za nijednu druja
MfiraMMfM mm*
Paštrović; Cankia je iznida ,,K. D.u
i njezini prijatelji, a narodni klub koji
ae iz petnih žila protivio Cankiu, bio je
prisiljen da na posljedku primi kandi-
data ,,K. D."
„N. L." tvrdi, da se je Prodan „pre-
tvorio preko noći u očitog srpskog-tali-
janskog irredentistu". Na te bedaste
rieči odgovoriti mi je: ili je bilo kom-
promisa, a tad ko tvrdi da se je Pro-
dao pretvorio u irredentistu ili je puka
neznalica ili prosta hulja; - ili nije
bilo kompromisa, a tad se hoće deb&ie
kože na 'obrazu da se utvrdi sto je
n Narodni List" ustvrdio.
Da me „Narod. List" bolje razumije,
raztumačit ću mu primjerima iz njego-
vog života i iz života njegovih prvaka.
Prije šest godina narodni prvak d.r
Klaić sklopio je kompromis sa autono-
uiaekim prvakom gosp. Trigari-em (o
povodu tog kompromisa možda ću drugi
put potanje); autonomaši rekoše da
primaju kojegmudrago narodnjačkoga
i to do ne daleka, svestranu pobjedu.
Prihvatimo sada stvar, eliedeć niz
dogodjaja.
Nazad obilat mjesec dana svećenstvo
zadarske nadbiskupije promelo je moju
kandidaturu, ko prvog katoličko-hrvatskog
zastupnika. To sam ja, u družtvu dvaju
popova, koja n ovom svetom pokretu
imaju neizmieruih zasluga, pršobćio naj-
prije nad popu Caoki-u kao drugu u
kandidaturi. Tiem je započeo rad.
Da se osiguramo pak proti autono-
masim, poso sam na Silbu i Božjom
pomoću i divnim sudjelovanjem nekoli-
cine svećenika i svjetovnjaka, Marini-
ćeva se je kala sjajno srušila. Tiem mi
dva popa imala srnu za se nadpolovičnu
većinu glasova.
Još prija nego odoh na Silbu, u že-
lji, da se sporazumno radi, prijavih
članu narodnoga kluba g, Vrankoviću,
moju i Cankievu kandidaturu. ,.E pa
dobro" bi mi, da u kratko svedeni, od-
govor. Tako nu rieč. Kako je bilo \ifak-
predloženika i narodnjaci iznesoše je- I tim to je već poznato
* ' - Na povratku sa Silbe, odoh k d.ru
Klaiću. i on obeća: da neće ni p6 be-
(Iti'.'g od svojih prvaka, dr. Antoniettia,
koji je uso i sjedio u saboru „glaso-
vima talijanaša", a ,,N. |L." ne samo
nije predbacio dr. Klaieu i drugim pr
vacima da su ae preko noći pretvorili
n. pr. u puljize ili ćozote, neg nije ni o
dr. Antoniettiu napisao što je napisao
0 Prodanu : „nebi se bio sramio ući u
sabor glasovima talijanaša".
Segodiata pako n. pr. u Kotoru neki
su se narodnjaci sdražili sa poznatim
Ilijom Račetom proti komu je toliko
,,N. L.ft pisao, dočim se prije malo dana
radovao što )e pobiedila stranka Račete.
Dali je tim Juraj Bianchini ujedno sa
bokežkim narodnjacima postao srbinom
1 to Račetova kalupa?
U Zadru velikoposjednici razpolažu
su četri glasa Tunedavno kako čujem,
neka je osoba bila kod g. Ivanića i iz
daleka bacala udicu nebi li autonomaši
pripustili narodnjacima jedno mjesto, a
i prvak V. prije malo dana reko je g.
T.: imali biste nam prepustili jedno
mjesto. Narodni klub dakle bio bi pri-
pravan primiti od g. Trigarića jedno
zastupničko mjesto i sjediti a saboru
po milosti g. Trigarića i „beršaljera".
Kad je ima tomu petnaest dana g.
Prodan osvojio Silbu, „Ni r. List" je
velikim slovima pisao: „ovim izborom
odlučena je pobjeda za hrvatsku stranku
u kotaru Zadarskom tim znamenitija
i slavnija je ova pobjeda, sto je ovo
prvi put da iSilba stapa u narodno kolo,
i svlači nedičiso ruho tudjin&tine i ne
sloge". Kako to, „N, List" slavi to-
liko Silbanjsku pobjedu, kad je bila
izvojevana glasovima „talijanaša ;" kako
ae-„N. List" nesrami? Nije li' gadno
da uprav Silbanjski talijaoaši „svlače
nedično ruho"? — Ne, „Narod. Listu"
ne samo to nije gadno, već on, prima
u pred posljednjem broju dopis tih „ta-
lijanaša", koji su poduprli Hrvale; pa
ima još obraza da nekoliko dana ka
Anje predbaci g. Prodanu, da je postao
•srbsko autonomaskim iredentistom U!
Kako čitaoci vide neslane dosjetke
„Nar. Lista" nemogu da zavedu no ko-
jeg mu u oba oka ćoravog pristašu ;
dočita će mu se pametni ljudi u brk
smijati i žaliti što je narodno glasilo
tako nizko palo.
Nisam sve Jtreao, još ima mnogo
toga — ali sad da prije vidim kako « 1
„N. L." nastaviti lakrdiju.
A. Dejan.
* * *
Drugi članak bio je sliedeći:
Lažce treba gomt istinom.
iJzprkos „osobnoj ambiciji" kojom
me časti zadnji broj „Nar. Lista", imam
za stalno načelo: nebranit svoje osobne
stvari nego jodino onda kad je neob
hodno potrebito. To sam smatrao do-
brim djelom k6 kršćanin i svećenik
imam utjehu moć se pozvat na 6 godina
urednikovanja, gdje na sve najcrnje
klevete, na sva huda sumnjičenja i
„Palmate", i „Avvenira" i „Nar. Lista"
nijesam nikad poslužio se „Kat. Dalm".
da svoju osobu, ko takovu, branim. A
i čemu bih? Kad si pravedan, ima Bog
koji misli za svakoga. S toga najvolim
načelo: vršit svoju dužnost što bolje, a
Bogu prepuštat ostalo. On nikoga neza-
pusta, A da je tako najbolji je svje-
dok i sama „Katolička Dalmacija", koju
eto svak neprestano napada, a oua ipak
leti napried sve to Čvršća i sjajnija.
Držeć se dakle toga načela, bio sam
oulucio, i na najnovija osobna napada-
nje „Nar. Lista", prigodom izbora, ne
proslovit ni rieči, ali pošto vidim da se
laži i izvrćanja tako bezočno množe, i
fJa bi mu tko mogo što i povjerovat,
;;0 me da pretrgnem svoj običaj; al za
kratko, nu što će ipak bit pametnu
iredov'oljno, da shvati crne namjere i
bezdušie nekih „narodnih" ljudi, koji
gll „ ovo zadnje doba toli nepobitno
dokazali, koliko im smrdi čisto katoli-
ka i flUto hrvakka sviest, premda zna-
ajede proti mojoj kandidaturi, da je
njemu jedino do ljudi nezavisnih. To na
rieč. Kako bi u faktim, o tom je sviet
već obaviešten.
U nedjelju prije izbori zamolih g.
Klaića, da mi javi, ja li siguran o Ra
bljanim, jer ako jest, onda, posto su svi
troškovi na mojim ledjima, da mislim
poručit Silbljanim, nek ih dodje samo
nekoliko (to nekoliko bila su ona tro-
jica koja su glasovala proti meni s na-
rodom strankom). Na želju g. Klaića da
dodju svi, brzojavio sam, da clodju svi.
Ovdje, rnimogredice, dvie rieči o Sil-
bljanim, da sa vidi kakvi su to ljudi.
Kažem odmah: ljudi predelikatna po-
štenja, kremen značaja. Kad su doeli u
Zadar, kako no ti svoje vrle prijatelje,
pozvao sam ih u sebe. Dodjoše drage
volje; ali netom im ponudih kafu, da-
kako jedino iz časti i iz ljubavi — ko
uvriedjeni pozdravise me i odoše po-
pit kafu u gostioni. Pozvati ih na objed
drugi dan. Odgovor bi: i u more za
me, al da na objed u mene nemogu doo.
Pram ljudina ovako osjetljiva poštenja,
koji se nebi dali podmiti t svim blugom
ovoga svieta; kako je postupala „rodo-
ljubna" narodna klika, u oči izbora kad
sam ib odveo u čitaonicu na sastanak ?
Meni je opadao obraz kad sam gledao i
slušao kako ee sa Silbljarrm postupa
(to sve dakako, jedino zato, jer ¡li je
predvodio klerikalac hrvat Prodan, a ne
kakav liberalac-narodnjak i jer su još
dok bijahu na Silbi, odlučili bili glaso-
vat jedino za Prodana — misleć da će
zbilja narodni klub održat zadatu rieč,
da se neće protivit Prodanovoj kandi-
daturi.)
Silbliani, videć, da je većina obćina
za me, a ipak d* im se nasuprot u brk
kaže, da ih je pet proti meni, videć, da
im se ondje javno i bezobrazno pred
bacuje, da su došle bili autonomaši, da
fh je Trigarić podkupio, da su imali
doć s Marinićem i t. d. i t. d , i to sve
dok su još trajali dogovori; — ogorčani,
sablažnjeni — izidjoše iz čitaonice; po-
kle sam ja opetovano, u njihovom pri-
sustvu, izjavio, da su prosti, da glasaju
ako će i makar proti meni Tiem su
dovršili moji odnošaji sa Silbljanim
Kako je pak stvar išla izmed mene
i „narodnjaka" u čitaonici, i tu treba da
koju rečem.
Najprije sam predočio pristojnost, da
se ima osobit obzir ua Silbljane, koji
nakon dvaest godina stupaju prvi put
u narodno kolo, nuždu da se te ljude
obodri za buduće borbe prigodom ne-
dalekih obćinskih izbora i izbora za ca-
revinsko vieće, iztaknuo sam i moralnu
vriednost. Silbanjskih glasova; ali uzpr-
kos svemu tomu i većini koju sam za
se imao, netko me predteko podviknuv
vrlo zgodno: stat pro ratione voluntas.
Tad sam iztako i drugu stranu, kako je
svećenstva zapušteno, kako se nitko za
nj i za njegove interese neće iskreno
da brine, spomenuh poso o tiakarni; sve
to nebili gospoda pristala na rnojn kan
didaturu barem onda kad je gosp.. Oanki
izjavio se sklonim na odreku. P'.ikunjiše
glave, umukoae, al ne pristadose. Tu
u7. toliko nije već bilo Silhljana, te se
je red bilo razići, ostajuć pri odluci
nećemo popova (naposeb: nećemo Pro-
dana). Ove su se rieči čule u raznim
versijam s više strana, one iste večeri,
u istoj čitaonici, na uši samog urednika
»Nar. Lista«.
prije reko. Ne treba dakle pobijat. Su , ovo očitovanje: „Svjedočim, da sam
vriedno je da barem pripovjedim čita- 1
teliim povod onomu „preko noći„ber
saljerim" i t. d.
„Nar, L." pisao je ovo na temelju
viesti, zlobno i naročito proturcno, da
sam izišav iz čitaonice pOŠO k feerša-
Ijerim s na i* im Agonijom i tu
svu noć sproveo s njim i sa Tri-
garićem. Ovako fenomenalno ludu iz-
mišljotinu „Nar. List* metnuo brže
bolje ništa manje no ko podlogu naj-
većemu svomu topu!!!
Ja ču ovdje kazat istinu, pozivljuć
vas Zadar, da mi ako može, i jednu
samu slovku kao neistinitu dokaže.
1. Odkad sam u Zadru do ovoga časa
jednim marnim putom govorio sam sa
g. Trigdrićem l to nazad dvie godine,
braneć bogoslovce napadnute od zadar-
ske fukare kamenjem, a kudeć mu re-
darstvo.
2 U beraaljerskoj dvorani nijesam
nikad bio i nit ne poznam gosp; Ago-
niju. ~ A sad nek sude pošteni i ne-
pristrani s kakvim ljudima imam posla
i do čega se dopire, namjerom da se,
kad bi bilo moguće, naškodi ugledu i
sjajnu nepredobitne, neporočae hranite-
ljice katoličkih i hrvatskih prava. I ovim
završujem, preporučujuć moja sliepe
protivnike božjoj milosti i sažaljenju
čitatelja.
U Zadru, 18 lipnja 1883.
ja sama čula h ustiju generala Mi
chauda, da je on od cara Aleksan-
dra dobio potajnu misiju, da tada-
njemu Papi (Oj is li in da je bio Lav XII)
podastre njegovu podpunu podložnost
pod duhovnu vi st Papinu. Gjeoero
bacio se pred Papom na koljena i
pnpozneo je Papu za vrhovnu glavu
crkve." Ovo pismo nalazi se u Pa-
rizu u rukama učenoga P. Pierlinga
(ta kod jer rodjenog Busa) iz družbe
laosove, koji je po svoji ta iz vrstu im
radniem o Rusiji odavno poznat u
učenom svieta.
D. Ivo Prodan.
Urednik „Kat. Dalm.
du. da oe i oak ona a ne oni održat,
Bilo bi mi još nešto primietit, na sa-
svim izprevrnute navode L.u o, g.
Buzoliću i t. d., &l vidim, da sam već
oduljio, te ostavljam do potrebe za drug
put. Za danas osvrnuti mi se je još
samo na poglavito« na članak u br, 44
„Nar. Lista", u koliko je proti meni
Ondje čitam :
„U samom Zadru, pop Ivo Prodan.
došao do kompromisa sa Trigarićam,
sa beršaljerim i pretvorio se preko noći
u očitog srbskog talijanskog irreden-
tištu" (sic).
,,Nar. L'u« u drugom broju (u br.
45) čini izpravak i poriše sve što je
urkvene viesti.
Glasoviti branitelj katoličkih inte-
resa i vod ja središta u Njemačkoj,
čuveni govornik Wüidthorst umro je
nn 14 iek. u Berlinu.
Windthorst bio je rodom izMep-
pena u Hannoveru, gdje je, o dobu
dok je još obstojolo ono kraijesivo,
obnašao i razne visoke časti, kao
g. 1849, čast. zastupničku i kašoje
vlast ministra pravosudja.
Kad je Hannover podpao pod nje-
mačko carstvo, pokojni Windthorst
stavio se na čelo katoličkomu po-
krete, te svoji® umom, rauinošću i
odvažoošću doživio. je, da je prije
njegove smrti i^cezo i'posljednji trag
zlosretnog „ K u 1 i u r k a mpfa a.
a-a-
Dekan fraoiasuna, Quenet Blary,
koji od sedamdeset godina pripadao
bogr ^rakoj sljedbi, prije smrti iz-
mir<o se je s crkvom i primio svelo-
tajstva- Stanovao je u Dunkerque«.
* »
Rtvue des Eglises đ Orient ja-
vlja ; U novembru i 825 došao je u
Rim adjutant ruskoga cara Aleksan-
dra I., general Michaud, sa zadat-
kom, da obaviesti Lava XII, da Nj.
Veličanstvo car hoće da stupi u za-
jednicu s Rimskom crkvom ieda moli
Sv. Ote a, da bi mu potajice poslao
svećenika, providjena potrebnom pu-
nomoći. Papa je za to izabrao Fra«
njevca P. Orloli-a, koji se spremaše
na put — kad najednom stigne viest
o smrti carevoj. Dokazi za ovo jesu
pozitivni; jer Lav XII. pripoviedao je
10 sam Don Mauru Capellari-u, opatu
Kamalduiermkom, koga je Papa naj-
prije htio poslati u Rusku. Opat rno
lio je Sv. Otea. neka ne bi siao njega.
Kada je on poshje sam (kao Grgur
XVI) bio podignut na siolicu Petrovu
•aobćio je on iu stvar iVIons Moroni-u,
koji je taj slučaj zabilježio i sačuvao
u'svojem Dizionario di Storia ecele
siastica (59. sv. sir. 310). istina o
pošiljanju generala Michauda ne može
se u dvojbu dovesti i ona nalazi po-
tvrdu u onom, što pripovieda (rusk
obraćenik knez) P. Gagarin. Prije nego
11 je Aleksandar I. tako iznenada
umro, zapovied-o je prioru Domini-
kanaca u Petrogradu, da priredi pri -
stali stan za jednoga svećenika, koji
će doći iz Rima. Bilo je lo upravo
onda, kada se je gjeoeio Michaud
nalazio na svom putu u Rim. JNo'-d
dokaz i-¿naša na vidjelo vojvodkinja
Laval-Montmorencyska? kći Josipa
de Maistrea, glasovita Ko ustanci ja
koja je 13 ,v »nja 1870 napisala
S. 0. Papa Lav XIII. upravio jo na
austrijske biskupe pismo, koje na dru-
gom mjestu pršobćujemo po izvornik i,
u kojem hvali njihovo dosadanje dje-
lovanje u prilog kršćanskim intere-
sima i poziva, da se češće saslaju
te vieć&ju o sredBtvim, kojim bi se
imala zaštititi vjera i težko bolujuće
gradjansko diužtvo. Prije svega bi
valjalo nastojati, da se sveze, koje
kršćansko obitelj spajaju sa hierar-
hijom još čvršće pritegnu, te da se
u pučanstvu jača lako ljubav prema
Papi kao i sviest, koli je njegov
podpun suverenitet nuždan u inte-
resu katoličke crkve, Vjernicim pre-
poruče Pr=pa ustrojavanje pobožnih
družtva, svetkovanje nedjelja i blag-
dana, te knjige i spise na obranu
vjere i uzdizanje ćudorednosti. Ka
koncu spominje Papa socijalno pi-
tanje, i pozivlje biskupe, da se to-
plo zauzmu za radnike, koji najviše
trebaju pomoći vjere, tako da uz>
mognil obavijati svoj težki rad, te
oiehkotili život.
* #
U magjarskoj zastupničkoj kući
upravio je grof Emanuel Andrassy
upit na ministra hogoštovja, zainie
vajuć, da bi se residencija prima-
sova preniela iz Ostrogona u Bu
dimpeštu. Brži pak Andrassy, da zato
ne bi trebalo i kaptol premjestiti u
Budimpeštu, već da je dosta, da sa-
mo koez-primas izabere glavni grad
za svoje službeuo sielo i mjesto da
stanuje u bazilici Ostrogonskoj, koja
sieća na Rim, gledao bi oo na cr-
kvu kralja Matije i na parlamen
tamu zgadu, koja bi ga siećala na
ustavnost Magjarske. Zar možda po-
kojni Sunor, zato što je bio odan
Stolici aposiotskoj, nije bio njemu
dosta dobar i čestit magjarski rodo-
ljub i domorodac? Na taj upit odgo-
vorio je Csaky, da je on već oda
vno osvjedočen, da korist države,
kao i katoličke crkve ¡ste, da se
premjesti residencija primasova iz
Ostrogona u Budimpešiu, i da mu
se čini, da je najljepša zgoda izve-
sti sad, kad je stolica nadbiskupska
prazna pa zato, da je već naložio,
neka se izpita, kako bi se taj eiij
postigao što skorije i što sigurnije.
— „Magyar Allaur' doznaje, da je
držao Ostrogonski kaptol pod pred
siedaojem posvećenoga biskupa Stje
pana Majera u tom poslu konsisto-
riurn« Jednoglasno bi zaključeno, po-
slati k Nj. Veličanstvu deputaciju
s molbom, da Oštrog on i u napre-
dak ostane sielo primasa i nadbi-
skupa. Članovi ie deputacije jesu
Trnavski nadbiskupski vikar biskup
Boltizsar, ravnatelj Budimpeštanskoga
centralnoga sjemeništa naslovni bi-
skup Juiij Markus i zastupnik kano-
nik Dr. Stjepan Rossival.
-'*"'"
Oesku. Tim on padajuć ne zapada, nego
opet sviće.
„Soča" glasilo staroslovenaca, prestalo
je izlazit uslied poraza njezine stranke
u Gorici.
Erudimini, dalmatinski narodnjaci!
Na pismo bivšega kralja Milana od-
govara Milutin Garašanin u „Videlu"
vrlo žestoko i surovo; bivšemu kralju
predbacuje Garašanin nepristojnost i
prostotu, kakove nebi mogao zasvjedo-
čiti nijedan pristojan čovjek, kamo li
jedan bivši vladar. Pogledom na rneri-
tutn Mi lanova lista, Garašanin dopušta,
da Jelena Markovićka i Jelena Kni&a-
ninska nisu u tamnici umrle naravnom
smrću, no on natuca, da je to umorstvo
odredio bivši kralj, koji je poslie svoga
sudea, koji je nadzirao iztragu proti
Markovićki, pozvao kasnije kao ministra
pravosudja u gabinet. (Doista grozne
stvari).
'omaće Viesti.
Vikarom in sede vacante imenovan je
preč. gosp. kanonik dekan D. S. Puliaić.
Prigodom sastanka oporbenih birača
i drugih odličnjaka Zadarsko'Benkova-
čkog kotara, došlo je do uvjerenja, da bi
trebalo ustrojiti središnji katoličko-hr-
vatski odbor u Zadru. I stodobno izmie-
nili su se nazori o djelovanju toga od-
bora. Za sad izabrana su trojica, koja će
izvesti predradnje za ostvarenje te na-
miali, kojoj svak uvidja shodnost i po-
trebu.
* * *
Od nekog doba spljetski „Narod" ima
svega u svojim stupcim, ali borme soli
malo. Takvih budalaština izvali svako
nekoliko, da ne bi ni djeca.
Na pr. u broju od 13 tek. uz uvrjede
koje se vraćaju, naravno, u torbu „Na-
roda4', govoreć o g. Daparu, veli, da ga je
nK. D.u preporučivala prije kandidature,
a poslie na nj napadala! Dočim i spljet-
ski ćozoti znadu, da niti smo ga prije
preporučivali, niti ga poslie napadali,
njega kao njega, n kad nigdje.
Ali stalo je „Narodu" za istinu. On,
i tako od nekog doba rek' bi nije od-
govoran za svoje rieči
li ima nova po sv.iBt'
Dr. Rieger, kojkje bio smatran i zvan,
svetogrdnom izrekom dakako, „bog Češ-
ke , a to radi svoga ugleda, upliva i zaslu-
ga; odreko se je svih časti što je uživao u
SVOJOJ domoviui, * to na uhar „mladjim
silama., Inje uživaju povjerenje pukau
dodajuć, da je povjerenje „najbolji oslon"
za svakoga čimbenika.
Vidi se da Dr. Rieger, uza sve mane
i pogreške, padajuć, ipak; iskreno ljubi
* # *
,,N. L." u zadnjem broju, to toliko
da nastavi svoj liepi i poznati zanat,
neimajue išta na avietu, da nam reče
ili predbaci, iznio je na vidjelo jednu
tobože istinu (!), a ta je, da se je na
12 tek. u jutro naš Urednik „uru vre*
mena razgovarao sa načelnikom Zadar-
skim". Premda razgovarat se, to još
ništa ne dokazuje, ipak osvrnuti ćemo
se na viest.
Pošto naš Urednik na 12 tek. u ju-
tro nije se nigdje 8 nikim ni deset časa
razgovarao, niti bio igdje nego samo u
crkvi, u svom uredu i na sprovodu pok.
nadbiskupa, mi neznamo gdje je mogo
izribat tu „uru vremenaw poštovani na-
rodnjački kolega. On zna, u ostalom,
da mi ni)e8mo narodnjački prvak A.
ili B. koji se običavaju razgovarat i
šetat i dogovarat sa g. Trigariem. Pače
poznato je i Trigariu i narodnjacim, da
mi nikad ne obćimo na nijedan način
i nigdje sa g. Trigariem, ko u obće ne
s autonomašim, ni sa arbim, a malo
doisto i sa narodnjacim. S toga mi cienimo,
da je „Narodni List*1 snievao o toj nuri
vremenau, ili je po sriedi kakva haluci-
nacija. Mi ju ovako tumačimo. Pošto
naš Urednik učestvovao sprovodu pok.
nadbiskupa, ko što i narodnjaci, a uče-
stvovao je sprovodu i nač. Trigari, i
sprovod trajao je uru vremena, to je
,,Nr. L." jednostavno zaključio: ergo
(Cetro quell' ergo!) urednik „K.at. D.u
razgovarao se je uru vremena sa g. Tri-
gariem. Argumentacija divna! Nego,
neznamo, zašto se ne bi moglo reć, da
se je i Dr. Klaić razgovarao uru vre-
mena, ili zastupnik g. Dapar, koji je
takodjer bio na sprovodu?
Na znanje pak „N. L.", na sprovodu,
da se je naš urednik i htio razgovarat
„uru vremena" s g. Trigariem, to on
nebi bio mogo s uzroka što: a) naš u-
rednik na sprovodu ne običava govorit
nego ili šutjet ili molit; b) što na o-
vom sprovodu, o kojem je rieč, odkad
je bubanj zabubao pri početku Bprovoda
pa sve dok je svršilo, nije naš urednik
nit jedne jedine rieci s nikim progovorio
c) što g. Trigari nije bio do našega u-
rednika, nego ako ih dobro poznamo;
zastupnici ovdješnje poljodjelske zadruge,
koji nit su našemu uredniku slova pro-
sluvili, nit on njima.
Sve što je do ovoga časa u deset go <
dina bilo govora izmedju načelnika Tri-*
ČUKA
Veritatem facieutes in charitate,
crescíiinus ¡Ü ÍÜo per omnia, qui
csí caput Christus.
(S. PACI. íSPII. IV. 13.)
Iziiodi u Ponedjeiriik i u Četvrtak.
Vos ipsos, auxiliante Deo, in dies alacriter operam Vestram impensuios 111 tuenda salutarfc Ecclesiae doctrina, animisque in Reli-
gionis amore et in verse iidei proíessione roborandis— {íJio IX. u papinsk. lista, 21 veljače 1872 pisaocim KATOLIČKE DALMACIJA.
Ego interim clamito : |j
Si q"is Cathedrae Petri jungitnr,
meus est.
(S. IIlERONYM. Epis. XVI. AD DAM.
dVJEil FiUSD/JilOJJiB: — Li ZADRU, uaapried 7 tior. na godina. Po OSTALOJ CAAEVUU B i'ioi*. Tko zaostane s PUKOI'LATOBI placa I iior. više — ZA INOZEMSTVO 7 lior. I poštarski troškovi. Predbrojba traje za cielu godinu;
tiso aa svrhu godišta ne odbijO list smatra se prcibrojuikom i za masiajuću godinu. — Prodbrojbe i aovao, najbolje postarskoni doznakom, šalju se na Upravu KATOLIČKE DALMACIJE U Zadru, a dopisi „franco" na Ured-
ništvo. — Uvrstbe pj i U nove. redak. Objave na 4 strani uz veoma aizku oieuu. Svaki broj napose 10 novčića. Rukopisi se ne vraćaju.
. S3 &U Ci <£k< X j. _
MilwamilB'PjflWiliWiiilM mrn» I« I II .i »cM«MW*MtHa smmm vm* €3 13 Trsa/vraJ a 1B9L
Opet glagolica na sriedu.
XIX.
Treći spljetski sabor (god. 1059J
proti glayolici.
Dalmatinski biskupi, sto nisu prije
magli, to svojim povratkom k crkvi
rimskoj kadri su bili isposlovati :
suzbiti širenje narodnosti hrvatske i
slovenskoga bogoslužja, itao sred-
stva kojim se je hrvatska narodnost
kriepila. iNastula dakle borba i praos
izmedju hrvatske i latinske naroduosu;
prvu nastupao, ko što vidjesmo, Grgur
ninski, a drugu ivaullft uad'jis. spijet
ski. inad je medjusobni postao, te ako
se Grguru plaha cud i prokoraciva-
nje svoga pravomocja predbaciti mo-
že, iz svega se vidi da bskupi dal-
matinski dosta su Grgura i rad hr-
vatske mu narodnosti i glagoljico
mrzili, te nemogući pjrad hrvatskih
mogućih vladara ustati oćito protiva
narodnosti i glagoljici hrvatskoj, na-
šli su zgodu da njezina najjačega
branitelja sruše. ')
*
* *
Nestavši ninske biskupije, a s njom
uporišta glagolici, premda nije bila
ukinuta, ona se je našla ko sirota,
te je odsle .luajrala i jedva živo-
tarila. Uzalud, malo vremena prije,
smatrana bila sinvolom združen}a s
Rimom, uzalud joj bili sveli početci
i uspiesi veličajni, sveti, veličajni
po duše, po slavu božju i razpro
stranjenje Crkve. Sve je to malo
ili nimalo koristilo pred „razlogom"
strasti i narodnostne mržnje.
*
* *
Nezna se je li Grgur sjeo na
Stolicu skradinsku i pokorio se za-
ključkom spijetskoga sabora i poto-
njim papinim naredbam, jer nam o
tomu baš ništa ljetopisci nekažu. Nu
stavno je to da se već ninska bi-
skupija nespominje, dok istom kašnje
ne bi pod Krešimirom IV obnovljena
god. 1050. Kada i gdje je Grgur
umro ni to nam nije poznato; samo
se znade da uništenjem ninske bi-
skupije glagoljica je vrlo malaksala.
lNinska biskupija razdieljena je bila
izmedju zadarskoga biskupa i spijet-
skoga nadbiskupa, e obadvama bi-
skupima ležalo je najviše na srdeu
dokinuće mržke glagoljice.
Ivan III. nakon toga postao je
primasom sve Dalmacije i Hrvatske.
On se je bojao da rastuća moć hr-
vatskih kraljeva mogla bi opet ob-
noviti ninsku biskupiju i tim oži-
vjeti glagoljicu, s toga nastojao svimi
silami da to na vrieine preprieči.2)
Nu čega se je bojao, to se je ka-
šnje i dogodilo.
Niti Ivan III. primas hrvatski, niti
njegovi nasljednici, niti zadarski bi-
skupi nijesu nastojali za prosvjet-
Ijenje Hrvata, a budući nestalo nji-
hove biskupije, tim su ovi sasviem u
duhovnom i prosvietnom obziru zapu-
šfani bili, a hrvatski narod i njegovi
vladari tada su neprestano još uz to
bojeve vodili ; po tom je narod na
„Crtice" str. 82.
t) Furlat. T. III. pag. 108
najniži stepen neznanstva spao bio. f
Sve je to najgore na glagoljicu u- {
plivalo. J I
# % *
Ali poviest osvećuje i za ovaj
rok glagolicu. Ona, i ako je potamnjela
u Dalmaciji gdje je nakon smrti sv.
Metoda zaklona našla; buš u doba
kad joj se nastojalo opjevati mrta-
čko opielo na zapadnom dielu ju-
žnoga slavenstva, prosjajaje ponovno
božanskim sjajem u Češkoj.
Već srao bo vidjeli, kako taman
jedanaestoga vieko bila svečano ondje
obnovljena poraba glagolice, namje-
rom da kroza nju ožive pravi kr-
šćanski dah, da se njome nastavi
pretrgnuto djelo sv. slavenskih Apo-
stola i ujedine se slavenski narodi
u jedinstvu vjere.
Oh! kako prema tomu grdno iz-
gleda ogavni prizor što ga zloba i
neznanje skupa iztakoše na ovim
našim obalam u ono isto doba, za-
vodeć na tanki led, krivim izvje-
šćima i sam uzvišeni Rim!
Hrvati sugradjani postali su bili
tadašnjim mudrim Laiiuim.... Gotima,
a posvećena slavenska glagolica
gotsko pismo, Method jedan od
najvećih svetaca kršćanstva, vsan-
ctissimas vir* lJape Lave X i 1 ćak
u devetnaestom vieku, jedan od naj-
čudesnijih širiteija carstva božjega,
postao je u očima daimaiinskih bi-
skupa douapokon krivovjercem!
I najučeniji ijudi one dobe bili su
tako u tom obairu strašno zaslje-
pljeni, iii velike neznalice, te malo
kašnje i glasoviti inače pisac Tho-
mas Archidiaconus takve nazore po
hartiji šara i potomstvu na udivljenje
ostavlja! Sjetnu je svetac Metod
poginuo ko i hudi Arij!!! ')
Koje onda čudo, da i u odaljemu
Rimu „savladalo je bilo glede alovjen-
ske prošlosti i slovjenskoga jezika
podpuno neznanslvo, pak eto ni dva
stoljeća a zaboravilo se bilo na za-
sluge svetih slovjenskih apoštola
ćirija i Melhoda, i kake su oni tielo
svetoga Klementa pape čudnim
načinom donieli. Rok bi da su onda
u Rimu samo onoliko znali koliko
su to izvješćivali dalmatinski biskupi,
Slovenom u obće i glagoljici ne-
prijazni3).
S toga nije čudo da Nikola II
(f 1060) nastojeći u rimskoj ka-
toličkoj crkvi uvesti jedinstvo jezika
u bogoslužnili obredih, i htijuel sva-
kako njeke ostanke gothskoga ili
mozarabičkoga bogoslužja u Špa-
njolskoj dokinuti, istom revnošću
uznastoji uništiti i „gothske krivo-
vjerne ostanke", kako mišljaše, i u
Dalmaciji. Nije bilo već dovoljno
izučena čovjeka niti u Dalmaciji niti
u Rimu, koji bi bili znali razpoznati
Slovene Hrvate od Golha, Methoda
slovenskoga apostola od Ulfiie goth-
skoga prosvjetitelja, gothsko pismo
i bogoslužje od slovenskoga pisma
i bogoslužja. Tako krivo mnienje i
zamjenjivanje Slovena sa Gothi tra-
jalo je mače kod vrlo učnih ljudi,
tja do konca šestnestoga viefea. iVa-
') „Crtice44 str. 83.
2) Thomas Archid. cap. 16.
Í 3j „Crtice", str. 84 i dalje.
ravna je stvar da neprijateljem gla-
goljice, bilo iz neznanstva ili iz
zlobe, hodilo je sasvieui u prilog,
da ju po mogućnosti ritama ne. Mnogi
su možda to i iz dobre namjere ra- j
dili, jer, smatrajući Melhoda Arije-
vim sljedbenikom, mislili su da u
prilog vjere čine, što na uništenje
„krivovjernog11 glagoljskog bogoslu-
žja nastoje.
Uz ovakove okolnosti, papa Ni-
kola IS. pošalje svoga poslanika u
Dalmaciju, Mainarda opata kasin-
skoga kašnje kardinala, ne da izvidi
kako stoji stvar o slovenskomu bo-
goslužju, nego da ga kao gothsko
utamani. Mainard sazove u 8pljet
god. 1059 orkovni sabor, na koji
se sakupiše crkovni i svietovni do-
stojanstvenici. U ovomu saboru ne
samo što su zaključci prvašnji opet
potvrdjeni, već se u pogled glago-
ljice uzakoni: „da se ista sasviem
ima uništiti, i najžešćimi pedeps>nni
kazniti svaki koji bi odsle drugim
kakvim jezikom doliš latinskoga i
grčkoga usudio se in-siti, oli javne
molitve Bogu i Svetcem upravljati, ')
i da se nikakav Sioven (JIrvatJ
neima poaišto puštati na primanje
svetih redovi?, ako latinštini ne bi
vješt bio". Ovako zio i naopako
završi se sabor po Hrvate i hrvat-
sku glagoljicu. Mainard podnese papi
u Run na potvrli^ aiključke sa-
borske, koje papo 'nakon držanoga
crkovnoga u Rimu sibora g. 1059
ili 1060, apostolskom vlašću po-
tvrdi.
Po ovoj papinoj potvrdi, zaključci
spijetskoga sabora po svoj Dalma-
ciji, koja je od god. 897 podpala
pod mletačku vi »st, »1» drugčije u
spijetskoj prabiskupiji i creskoj (Ve-
glia) biskupiji, bijahu u podpuno ob-
služivanje stavljeni. Svuda bijahu
crkve pazalvorene gdje se je gla-
goljski služba božja obavljala, hr-
vatski svećenici kao krivovjerci pre-
zirani, sve od tuge zaniemi i u crno
se obuče.
Nu i ovoga pula providnost našla
glagoljici mjesto utočišta, gdje ni
malo zaključci spljetskog sabora nisu
vriedili niti u djelo stavljeni, a to
bio oni dio Hrvatske što je pod
vlast hrvatskih kralja spadao. Tu
ostade glagoljica u svomu mirnomu
uživanju, pod mogućom zaštitom hr-
vatskih kralja." B)
Kako ovdje glagolica nije bila
„gotsko" p smo, niti Metod „krivo-
vjerac?!"
Dobio kad kad treba uprav da
rečeš : Multa sapientia regitur
mundus!
-
iz korizmene okružnice j>re-
iizv. biskupa Strossiuayera.
IX.
Slavni pako papa Lav XIII u okru-
| žnici svojoj „Sapi OD ti ae Christianae« go-
voreć o granicah posluha, koji svetoj
crkvi dugujemo, ovako govori: „kad se
ovako stave granice prava i dužnosti,
jasno, je da su vladari slobodni u upra-
i) Pari at. Tora. IH pag. 129.
•) Assemani Kaleo. IV. pag. 387.
vijanju svojih p03ala, a to ne samo, da |
nije protivnu crkvi, nego jih ona pače
u tom podpotnaže; jer buduć ona «apo-
vieda, da. be g jji pobožnoat, u če u je
pravednost prauia Bogu, time uje.ino
nagiasuje i pravednost prauia vladarom.
Nu puno uavišeniji je zadatak duhovne
vlasti, koja ide z\tisu, da upravlja duše,
braneć kruljestvo božje i praodu njegova,
ćema se je ona posve odala. Ne maze
se pako dvojiti bez pogibelji za čistoću
vjere, da je jedino crkvi naredjeno, neka
ovako upravlja dusami, a svjetovnoj o-
blasti ta da nipošto mjesta ne ima; jer
Isus Krst nije Cesaruf nego Petra povjerio
ključeve nebeske
Na gornje posve krivo i neosnovano
tumačenje rieći Isusovih „dajte cesaru,
što ja eesarovo, Bogu, što je božje", još
se je nepristojno napomenuo i nauk o
papinoj nepogrešivosti i to u 3inialu, koji
je posve kriv i koji očevidno izopačuje
istine božje. Ljudi koji tako govore,
morali bi znati, da je nepogrešivost pape
poshje sabora vatikanskoga pravi čla-
nak svete vjere, kog ui jedan katolik,
u ime spasa duše svoje odbiti nesinije 5
morali bi zaaii, da kad se o nepogre-
šivosti pape govori, da se govori, samo
0 vjeri 1 0 zakona božjem, kad ga sveti
otac papa a», uzvišene svoje stoiice cie-
lomu svietu tumači i na dušu i srdee
stavlja. Kad to čini sveti otac papa,
tada mu biva ono ¡sto, sto se je sveto-
mu Petru njegda dogodilo, kada je te-
meljnu istinu krsćanstva pred nebom i
zemljom izpovjedio; ti si Krst sin Boga
živoga; ko sv. Petru, tako i svakim
njegovom nasljedniku u sličnom slučaju
odgovara Isus, život i istina: „Blažen
si Petre, jer tu svetu istinu nije ti oči-
tovala ni piit ni krv, nego vječiti Otac
moj, koji je na nebu1'; (Mat. XVI. 17).
tada biva, da se onaj isti, koji je njegda
poslije uskrsnuća svoga vrhovno pastir-
stvo i učiteljstvo prenio na sv. Petra i
njegove nasljednike, skrbi i brini, da
paša duhovna, na koju stad) Gospodnje
pape upućuju, bude čista, zdrava, jedra
1 upravo božja. Znati bi imali ti ljudi,
koji nas tako krivo, nedosljedno, nera-
zumljivo bogoslovlju i crkveno pravo
uče, da se ni najmanje ne govori o dr-
žavi, o državnom pravu i državnih za-
konih, da se ni u snu ne misli, da se
stranim elementom i faktorom upliv na
državne funkcije dade, kad se o nepo-
grešivosti vrhovne glave crkve govori ;
jer se tada samo i jedino govori o sve-
toj baštini vjere i zakona Isusova, koju
valja u svoj svojoj prvobitnoj čistoći,
cielosti i svetosti uzdržali, razjasniti
protumačiti i svietu kršćanskomu na
dušu i sviest slaviti.
Ovo je bitni nauk svete vjere naše;
pak se čovjek upravo čudom pila: kad
je tomu tako, odkle je, da se krivi nauc
kod nas tako smjelo i lakoumno naja-
vu iznašaju? To je žalibože odatle, šio
je danas mnogo katolika, koji svoje
svete vjere posve ne poznaju a ipak
rado 0 njoj govore, pače rado na nju i
navaljuju. Čuli smo prije njekoliko go-
dina na istom mjestu pojam svete vjere,
koji sve drugo prije biti može, nego
pravi i istmiti pojam svete vjere naše.
Reklo se naime vriednomu, učenomu i
revnomu svećeniku u lice od prilike:
tvoja vjera nije moja vjera, moja se
vjera sa vjerom svega učenoga, slobo-
doumnoga i izobraženoga svieta sudara
i stiče. Mi bi to rado zaboravili bili, da
i nam nije u pamet dozvano najoovijimi
Goci, :x::scix
izjavami. Svatko zna, da vjera, koja
nije istovjetna sa vjerom cieloga učeno-
ga 1 obrazovanoga svieta, nije prava
vjera, nego je mnienje, koje ovde ovako
onde onako glasi i komu bitni znak svete
vjere „quod semper, quod ubique, quod
ab omnibus" manjka. Jedan Bog, jedan
Isus, jedno krštenje, jedaa istina, jedna
vjera. Í5veta vjera posve je izvjestna,
opredieljena i svud po svietu jedna je
dmstvena stvar, koja se na ugledu Isusa
Krsta, na njegovoj smrti i uzkrsnuću i
na ugledu svete majke crkve osniva.
Otmi joj taj temelj, nestalo je bez tra-
ga i pretvorila se je u mnienje, koje
danas ovako a sutra onako glasi. Vjera
je sveta stvar, koju je Bog sam iz bića
svoga iznio i u dušu našu uciepiojona
čovjeka vis samoga sebe i vis vlastitih
strasti i slaboča uzdiže; ona sav život
naš uzvisuje, oplemenjuje, posvećuje i
krjepost nam daje, da vks ovaj svia
predobijemo. Vjera je svjetlo dma na-
šega, žar je srdea našega, zalog je spasa
i neumrlosti naše; ali mora biti prava
vjera od samoga Boga dana, na samom
Bogu osnovana, i na Boga uviek smie-
rajuća. Vjera je, kad sveti Petar liusu
odgovara: ti si Ja Boga živoga (Mat.
XVI. 16.), ili kad poslije nauka Isuso-
voga ob otajstvu tiela i krvi njegove
Isusu odgovara: kuda ćemo Gispodine
od tebe, kad rieči života vjećnjega po-
sjeduješ (Iv. VI. 69.); vjera je, kad se
sveti Toma pod nrge Isusove prostire i
kad skrušeno i a sve duše vapije: Go-
spodine moj i Bože moj! (Iv. XX. 23.);
vjera je, kad stotinik Isusu, koji dje-
tetu njegovomu život i zdravlje obriče,
odgovara: niesam vriedau ni dostojan,
da unidješ pod krov moj, nego samo
reci jednu rieč i ozdraviti će diete moje
(Mat. VU1. 8.); vjera je kad stotinik
rimski pod križem vapije: o zaisto ovo
je Sin božji (Mat, XXVII. 54.); vjera
je, kad sirota Kananejka, prispodobom
psića, komu se sveta stvar neprikazuje,
odbijena, odvraća: ah, Gospodine, oba-
zri se i na mene siroticu i spomeni se,
da se i psići hrane barem mrvicami,
koje s trpeze padaju. (Mat. XV. 22 -28.).
....— o C-^x;«^ -
Nesinislu smisao.
I.
U „Obzoru" — glavnomu zajedni-
čkomu organu svih srbsko-hrvatskih
stranaka, čitali smo ovih dana slie-
deće rieči proti (dakako!) čisto ka-
toličkoj i čisto hrvatskoj stranci:
nU Dalmaciji obsioji hrvatska
stranka; stranka koja stoji na temelju
hrvatskoga prava. Misli li Katolička
Dalmacija" da je politika te stranke
kad kad a mlitava ili neodlučna — neka
tome objektivno prigovori, nek prija-
telji odlučuije, radikalnije nuancije sta-
nu na rad, nek se pokažu sposobnim i
doraslim političkoj akciji, pa neka iz-
posluju da njihov pravac u stranki pre-
otme mah. I mi koji smo iskreni pri-
jatelji hrvatsko-narodne stranke u Dal-
maciji, ipak smo pojedinim njezinim
djelima i njezinoj taktici u pojedinim
slučajevima često prigovorili, tako da
je „Katolička Dalmacija" u svoje svrhe
zloupotrebila (?!) naše članke. Radeć tako,
radili smo patriotiČkiu Stvarati novu
hrvatsku stranku, kad hrvatska stran
pisao o Btidoianievu govoru, buduć nas u-
vjerava g. izpravljatelj, da predmet njegovom
slovu „bijaše literalni život pokojnoga, nje-
gova vriednost kao slovinskoga pjesnika i
izdavatelja starinskijeh spisa crpauijeh iz
dubrovačkog arkiva. Ovaj predmet Budman
liepo razvio, o njemu se jedino bavio; nit
se dlake dotaknuo onoga što bi se odnosilo
na bogoštovje, crkvu i što našu sv. vjeru
utišti". Mi ovo uzimljemo s radošću na zna-
nje, jer nam ničija nečast nije draga; opa-
žamo da g. dopisnik govoreć o bezbožtvu
ima bit namjeravao tiem razumjeti jedino
absentiam pobožnih osjećaja, bud će bit
očekivao da će g. Budmani, premda svietov-
njak, pri pogrebu dotaknuti se i vjerskih ću-
stva slavljenog glasovitog pokojnika. Svakako
dragovoljno bilježimo da je stvar tekla puno
bolje nego nam prvo izvješće priobćilo.
Ospice u Zadru. Dosad se pojavilo 26
slučajeva; petorica umrla a 11 se lieče.
Tako barem kažu po prilici viesti službenoga
glasila zadarske obćine. Obćina je otvorila
i lazaret u klaonici izvan grada, gdje dosad
ima pet bolestnika. Bojati se je, ne popri-
me li se stroge mjere, da će pošast napried.
Već je obuhvatilo i obližnje otoke. Videant
patres patriae.
Njeg. preuzv. biskup Strossmager pošo je
na 11 t. u Beč.
Nj. Preuzvišenost posjetiti će u Beču pa-
pinskog nuncija Vanutelli-a. Znamenitu svo-
ju sbirku slika, (umjetnička vriednost na-
dilazi p6 miliona fiorina) čim crkvu svoju
posveti, pokloniti će Nj. Preuzvišenost aka-
demiji znanosti u Zagrebu.
Utemeljitelj akademije i sveučilišta, za-
govaratelj uzpostave staroslavenske liturgije,
kad bude posvetio hram, kojim se Hrvatska
ponositi može, hrvatskomu narodu učiniti
će preliepi dar, kojim će se ukrasiti prie-
stolnica i strancu poviedati nov dokaz nje-
gove dobrote, koju prati zahvalnost cieloga
naroda.
Riceviamo e pubblichiamo di buon građo :
Posteriormente alla pubblieazione seguita nel
n. 50 della ,,K. D. dei sussidi generosamente
elargiti dai personaggi ivi indicati, furono
rimessi al sig. Nicolo cav. Giuriceo, i. r.
consigliere aulico in riposo a Vienna, in se-
guito ad analoghe di lui instanze, a pro del
neoeretto asilo di ragazze orfane ed abban-
donate in Zara, e furono da esso versate al
comitato dirigente della Societa cattolica di
Zara i seguenti ulteriori sussidi.
Sig. Antonio conte de Pergen da
Vienna
Signorina Nina Veeber da Graz
S. cons. d' appello in riposo Fran-
cesco Pezzoli da Spalato . .
M.r Mattia de Celebrini Prepo-
sito mitrato del capitolo catte-
drale di Veglia
f. 5:
5:-
10:
quali aggiunti ai gik pubblicati
sussidi ammontanti a
danno la somma di
25^
242: -
267:
Lo stesso S.r Commendatore Nicolo Giu-
riceo erogo poi appena eretto il detto asilo
il suo obolo eon f. 5 e contribuisce tino da
allora fiorini due al mese. Si coglie questa
occasione per tar onorifica menzione anche
del Molto reverendo parroco del Teodo, neila
Diocesi di Cattaro, d.n Nicolo Zotti, il quale
addietro circa due anni e inezzo, devolvette a
pr6 dell' allora progettato asilo delle ragazze
abbandonate di Zara, 1' elemosina di 54 sante
messe da esso celebrate, facendo tenere al
detto cav. Giuriceo col mezzo del M. R. P.
Giuseppe d.r Dujmović dei PP. Terziari di
Zara il corrispondente importo di f. 27. Q,ue-
sti assieme ed altri raccolti e formanti as-
sieme f. 51 furono, quale embrione del nuovo
albero di cristiana carita, da esso cav. S.
Giuriceo consegnati al suo successore nella
presidenza della Societa cattolica di Zara,
che ebbe il conforto di vedere istituito ed
aperto il detto asilo, il quale, benedetto da
Dio, e protetto dali' Immacolata Vergine
Maria, e saggiamente diretto, prosperera a
vantaggio delle povere ,-,figlie di Maria."
Presv. Strosmajer stigo je u Beč, i bio
je kod Nj. Visosti apoštolskoga Nuncija na
sobetu. U subotu je pošo u Rohić za tri
nedjelje.
Sestrama Božje ljubavi. Njez. Vel. carica
Marija Ana poklonila je 300 fior. za osno-
vanje Marijinoga zavoda u Sarajevu.
Pišu nam s Pelješca 11 t. mj.: Jučer naš
velezaslužni dekan Orebićki župnik kanonik
Dn. Mato Vj. Stuk svetkovao 25. godišnjicu
svoga stalnoga župnikovanja i dekanatske
časti. Mnogobrojni prijatelji i štovatelji
vrlog našeg kremenjaka i poštenjaka dra-
govoljno shvatili i ovu prigodu, da mu iz
kažu znakove svoje ljubavi i priznanja za
tohke žrtve i borbe sjajnim uspiehom po
božjoj milosti dokončane. Osobito odličnija
lica našega poluotoka, na čelu im naši revni
gg. župnici, sjetili se svog izvrstnog domo-
rodca. Kotarski poglavar g. Galasso i on je
veoma rado prihvatio ovu ugodnu prigodu
da čestita sretnu budućnost našem dekanu.
Obćina Orebićka, ravnateljstvo orebićkog po-
morskog družtva, sudac Cantu i drugi pri-
jatelji dali su zgotovit za uspomenu i sjajan
sobet na Otoku. Prisustvovao je i g. Ga-
lasso. Gast mu, jer je tim dokazao da je
puno vriedniji i' bolji nego neki ter neki
misle, pošto ne samo ne zazire od svećen-
stva nego se rado s njihovim stališem zdru-
žuje i u pravednim ga zahtievim podpomaže.
Presv. dr. Glavina, novi tršćanski biskup,
doći će u Trst dne 29 tek. Dne 6 dojd.
svečano će zauzeti stolicu.
Pišu nam iz Stoca u Hercegovini, 30 li
pnja: Na 25 t. mj. Angja ćer Ilije Oborine
sa Humca i Savice Gjurić iz Ljubinja grČko-
istočne vjeroizpoviedi prešla je u krilo sv.
matere crkve katoličanske. Ovo je prvi slu-
čaj kroz ovo 17 godina od postanka kato-
ličke stolačke župe. Puk, koji je u mnogom
broju prisustvovao, u velike se je radovao
i bogoljubno pratio ovo plemenito i utje-
šljivo djel,o. U našoj bogomolji slikani su sv.
Apostoli Ciril i Metod. Bože daj, ova dva
velika apostola izprosila svojim mogućim
molitvam obraćenje sve naše odvrgle braće,
da postane med nama jedno stado i jedan
pastir, te dajsvi skupa u zagrljaju iste prave
jedine svete vjere i bratimske ljubavi do
stignemo vječnu onu svrhu, za koju nas je
Bog postavio na ovaj sviet.
Čitamo u „Naš. Slogi": Gosp. Eendić, po-
znati hrvatski umjetnik, izložio je ovih dana
u dvorani ovdešnje stare burse (u Trstu)
devet poprsja, iz kojih će sastojati nad-
grobni spomenik pokojne supruge gosp.
Gorupa na Rieci. Tih devet poprsja pred-
stavlja spomenutoga Gosp. Gorupa i osmero
mu djece, sve po naravi. Spomenik bit će
basreliev predstavljajući pokojnicu, koju
dva angjela u nebo nose, a za njom gleda
sedmero joj djece i suprug, svi satrveni od
boli i zdvojnosti. — Najmanje osmo diete,
koje još nezna što je život što li smrt, lovi
medjutim maloga leptirića. — Koli je to
nježan motiv može si, već iz ovoga, svatko
sam predstaviti ; divit se je vještini, kojom
su spomenuta poprsja izradjena; ta Rendič
je poznat kao umjetnik u pođpunom smislu
rieči. Navesti ćemo samo sto o tom naj-
novijem njegovom djelu ovdešnja ,, Adria"
u svom 157. broju med ostalim piše: „Onih
devet glava basrelieva reproducirao je Ren-
die u izloženih poprsjih. Opetujemo, da se mo-
ramo čuditi kako su mu te umotvorine u
spjele. To su umotvori izražaja, modelani u-
pravo riedkom umjetnosti i tolikom vještinom
da jim i najstrožija kritika nenalazi prigo-
vora. To je djelo, koje bi samo kadro bilo
Rendića proslaviti, kad se on i dosad nebi
bio drugimi svojimi reraek-djeli proslavio".
Evo tako o našein umjetniku sude i pišu
tudjinci.
Primamo iz Duvanjskog kotara, 6 t. mj. :
Tu onomadne putujući po ovom duvanjskom
kotaru č. i dobri g. Julij Prokopcy, Okružni
predstojnik, u družtvu dobroga i valjanoga
kot. predstojnika d.ra Pl. Otmara Bušića,
videć kako je nepristojan župnički stan,
obodri g. župnika vrlog O. P. Kordića da
se obrati na vis. Vladu; uz to mu iz svoje
priv. blagodarnosti preda za popravak f. 20.
Čast mu.
Izbori u Trstu. Uspjeh gradskih te uje-
dno provincijalnih izbora ostao je polovičan,
svaka stranka proturala je 27 svojih pri-
vrženika. Na 10. ovoga mjeseca birao se
je novi gradski načelnik i podnačelnici.
Jednoglasno izabran je za načelnika član
stranke „progressa" D.r Ricard Bazzoni ;
za prvoga podpredsjednika izabran većinom
glasova član konservativne stranke Franjo
Dimmer, za drugoga podpredsjednika član
„progressa" D.r Mojzes Luzzatto.
Bosanskih klerika u Ostrogonu ima sada
samo trojica, sa dva Franjevca svećenika.
Ugladjeni postupak Magjara, kako je či-
tateljim našim poznato, od dvadeset klerika
stegnuo taj broj najprije na četiri, a odkad
jedan umro ostala samo trojica. Petnaest
njih, koji su ostavili Ostrogon, boravi sada
u Bosni, gdje jedni uče u Gučjoj Gori,
drugi u Tolisi. Isti biti će doskora redjeni
po vrhbosanskom nadbiskupu presv. g. dru
Stadioni.
Istarski Sabor sastat će se, kako se gla-
sa, u Poreču početkom budućega mjeseca
na zadnju svoju sjeditbu.
Riceviamo da Lepetane, 15 luglio:
Qualche tempo addietro nessuno neppur
s' immaginava ora diviene un fatto eompiuto :
si vanno cioe erigendo „alle Oatene", luogo
deserto ma ameno come passeggio, fabbri-
cati interessantissimi per la dilesa del ca-
nale. A tal' uopo fu destinato il sig. inge-
gnere Oliva il quale, capace come 6, seppe
in una ali' imprenditore sig. Croci e i due
assistenti sig.ri Nedvić e Manzutti condurre
avanti il lavoro assai bene. II sullodato O-
liva si presto perche venisse aperto un ap-
postamento di gendarmeria per la sorve-
glianza e il buon ordine, nonche per la di-
fesa di Lepetane. I gendarmi col loro di-
stinto e lodevole comportamento si cattiva-
rono la benevolenza di tutti, in modo spe-
ciale i) sig. fiihrer ed i sig.ri Antonio Buble
da Trau e Giuseppe Dellavia da Zara. Nu-
triamo speranza che i superiorr sapranno e
vorranno far calcolo delle persone che ono-
rano il nobile corpo a cui appartengono, e
vorranno conceder grazia a questo paese,
iascianđoli almeno ancora per qualche tempo
in questo luogo. Z.
Katolici u Aleksandriji imaju (ili bolje
imali su) nekoliko kuća i tri brojne zadru-
ge: vjerovjestnika (Lazzaristi), milosrdnica i
braće kršćanskih škola. Neizmjerne su za-
sluge ovih zadruga. 1 Franjevci imaju u
Aleksandriji samostan. U istom gradu sta-
novao je obično apostolski poslanik za i-
st,očnjake u Egjiptu i Arabiji, i apostolski
vikar latinski za Egjipat; koju čast obnaša
danas pres. Anacleto Chicaro.
Telephon. Tunekidan se učinio čudnovat
pokušaj s telephonom. Za pucaranja na
Aleksandriju sdružili su na Malti telephon
sa pomorskim brzojavom, koji je dospievao
na brodu Chiltern; te se je u dalečini od
1000 englezkih milja moglo čisto čuti gruvan
je topova.
Nova himna ujedinjene. Italije. Prošlog
četvrtka tiskala se u Gjenovi nova himna
„braće talijanske". Evo joj zaglavka :
Nel nome di Satana - (rivale al Signore
Che adorano i preti) — dei preti terrore,
Fratelli d'Italia — S'indica la guerra
Ai neri vampiri — che infestan la terra.
Napred dakle „talijanska braćo", u ime So-
tone /? Sto će na ovo dalmatinski zato-
čnici novovjeke talijanske uljudnosti i tali-
janskoga jedinstva ??
7ršćanska bursa. Napoleuni: 9.58; — 9.59 ;
dukati 5.62 — 5.64; sterline: 12. — 12.02;
London'. 120.35 — 120.75; bankanote talij.
46.65 — 46.75; dohodak austr. u papiru'.
77. - 78.10; Lloijd 638 — 639.
<S mora. Pišu iz Civitavecchia da je brik
Catina S., k. Sarinić, krcat ugljevlja, iz
Cette put Oasteliamare di Stabia potonuo
dne 12 tek. u onim vodama. Momčad se
spasila u dvama čamcima. — Brzojavljaju
iz Plymoutlia 15 tek. da se bark Grahovac.
k. Vukašović, iz Newporta put Trsta, nasuko.
Ester Solymossy. Poljednji broj lista Eco
del Litorale nije nam stigo, jer ga zaplienili
što je donio iz bečkoga Vaterlanda izvješće
o luster Solymossy. Tunekidan se Nova
Pressa rugala svečanosti Tielova, državnoj
svečanosti, i zvala ju ostatkom barbarskih vre-
mena, starog Beča", i nije bila zaplienjena.
Ali i u Gorici na Soči ima gdjekoji bogati
čifut. U dojdućem broju donieti ćemo po
tanko izvješće o najnovijoj fazi iztrage.
Izpoviest. Izdani su u Rimu stihovi, koje
je krasnoslovio talijanski pjesnik Jerko
Brunelli prigodom stogodišnjice Metastasieve.
Pjesnik pjevajuć o takozvanim veristi-ma
zaključuje :
Oh nostro vituperio, oh ria sventura!
Spento e Pitalo genio, o l'arte e spenta?
Ecco, la patria nostra il suol diventa
Della sozzura.
Natječaj: za učitelje u Slivnu u Neretvi.
Nesreća na Željeznici. Prošlog četv^
sgodila se nesreća željezničkom vlaku
med Cerni i Bastijevo, na željeznici Moskv^
Kurks. Osam vlakova ostadoše pokrive^
zemljom. Tridesetdevet osoba mauje ili vi^t* -
ranjenih Ostali su zaglavili. Nesreća se đ0.
godila uslieđ velikih kiša, koje oboHse
nasipe.
Plovitba aust.ug. brodova.
Bona: odj. 16 srp. Guglielmo D., kap.
Frausin, Cardiff. Boston: doj. 29 iip. Ester. f
Cagliari: doj. 8 srp. Giorgia; 12 Siloe;
Mala Marica. Calais: doj. 9 srp. America.
Danzica: doj 8 srp. Šator. Dunkerque:
doj. 10 srp. Nina. Falmouth: doj. 13 srp.
Sedmi Dubrovački. Filadelfija: doj. 14
srp. Oaterina D. Gloucestor (Sjed. Drž.): .
doj. 29 lip. Amelia. Leith: odj. 10 srpnja
Gioi'gio Bošković, kap. Gjinović, Krf. Li-
VOrilO: doj. 14 srpnja Germana Antonio.
Malta: odj. 7 srp. Fratelli F., k. Ferenza,
Aberdeen; 8 Tre Cugini, k. Erschen, Trst.
Marsilja: doj. 14 srpnja Faran. Memel:
doj. 8 srp. Zia Oaterina. Montreal: doj.
27 lip. Grant. Moule (Guadalupa): odj. 17
lip. Adler, kap. Pičinić, Marsilja. Mobile:
odj. 30 lip. Roma, k. Jerolimić, Bordeaus; !
Toni C., k. Katarinić, Bordeaux. Newport:
odj. 11 srp. Due Fratelli, k. Dundora, Trst,
N. York: doj. 29 lip. Carolina; 3 srpnja
Viganj; — odj. 3 srp. Marietta W., k. Ba-
karćić, Trst. Port Eada : doj. 26 lip. Ar-
ciduca Rodolfo; 29 Mirto N. Queenstown:
doj. 8 srp. Hiperion; — 11 srp. Protetto
k. Mliller, I -jondon. S. Maria di Bathurst:
doj. 21 lip. Mathilde. St. Pierre (Marti-
nica): odj. 15 lip. Mirra, kap. Garzančič,
Marsilja. Sohiedam: doj. 12 srp. Aquila.
Ship Island: odj. 14 lip. Dora, k. Rado-
slović, Anversa. Trapani: odj. 6 srp. Re-
gent, k. Kosulić, Gloucester. Mletoi: doj.
10 srp. Regolo.
Poulliac, 15 srpnja. Srećno je stigo iz
Trsta, krcat duga, put Bordeaus, bark
M., k. I. M. Marelja.
Odpiei ,,K O.1K
0. g. D. Jui. Petrić — Bogomolje — Na pod-
miru cienj. predpi. do konca t. g. hoće 9e još
D. 50, buduć početkom godine poslali f. 3: 50
na mjesto f. 4.
C. g. 0. BI. Kulier — Busovaca u Bosni —
Šaljemo Vam naručene izt. „Hrv. bibl.", 1 izt.
„Dva dokumenata" i 1 izt. Verghetti-eve pjesme,
pod adresom naznačenom u couponu. Bog Vas
okriepio!
SI. Družtvo „Sloga" v Gorici — Pregledasmo.
Ovo f. 1 : 85 podmiruje cienj. predplatn samo do
konca t, g.
C. g. D. A. B. — Pulj - Predplata Vaše Prec.
bit će namirena su f. 3 do konca t. g. jer po-
slato namiruje do konca pr. mjes. i još premeće
f. 1 na račun 11. polugodišta.
Ć. g. V. Relja -- Makarska - Ubilježimo Vaše
č. ime i šaljemo Vam zaostale brojeve od I. t. mj. f
SI. Slavj. Napredak — Spljet — podmim
t. g. n. 50, jer od f. 4 poslala početkom godine
otišlo n. 50 na podmim g. 1881.
-O. g. D. A. Kr. — Brač — Pregledasmo rač.
prij. V. podmim duga još f. 10 a za V. g
f. 8. Ukupno f. 18.
(X g. D. Jos. Damić — Rogotin — Šaljemo
Vam br. 93 pr. g. Na podpunu podmiru cienj.
predpi. do konca t. g. hoće se još novč. 50 •Je''
svibnja poslato nam samo f. 3:50. — Srdačan
pozdrav!
Č. g. D. Fr. Iv. — Slatina u Hrv. — Pred-
platiste do konca rujna.
Č. g. D. Jos. Gabrić — Metkovići — Na pod-
miru cienj. predpi. do konca t, g. f. 3: 50.
Ć. g. D. L. P. — Supetar — Od poslatih nam
f. 12: f. 5:25 namiruje cienj. predpi. od J/4 1880 3,/l2 1880, f. 6:33 od 1881
1881, te preoslaje n. 42 na račun l. g.
P, Ivo Prodan, vla-stnik, izdavatelj i odgovorni urednik Tiskarna Ivana Woditzke<