»tniji *d talijanskoga, bogatatvom od la-
tinskoga, svakim drugim dobrim svojstvom
od ostalih jezika, ako se iuuzme stari
grčki. (Sulla poesia popolare dalmata).
•li zato svu krivina nije svaliti na same
talijanaŠe.
* * *
nju hrvata, u Z igrebu god. 1842 o-
bjelodani.
Neda mi se medjutim propustiti je-
dnu opazku o njegovu tumaču Dan-
teove „Divina Commediau gdje bi se
na prvi pogled činilo, da je i njemu
mrzko ime hrvatsko. Ta se opazka
tiče 35 i 36 kitice XXXI poglavlja
U Paradiso, koje ovake glase :
Quai e colui, che forse di Croazia
Vitne a vedere la Veronica nostra,
Che per V antica fauna non si sazia.
Ma dice nel pensier, fia che si mostra:
Signor mio Gesù Cristo, Dio verac«,
Or fu «i fatta la sembianza vostra ?
Je li moguće, štijuć i pomnjivo raz-
šljajuć ove stihove, da se neostane
ganutu, kako li Dante uznosi bogo-
ljubna ćustva, štono se bude u Hr-
vatu, koji je s daleka došao, za uz-
krsno proštenje, u Rim, eda vidi 1-
sukrstovo lice na rubeu svete Vero-
nike, što ga kazivahu puku u Veliki
Petak? (Camerini: La Divina Com-
media, con note, Milano 1883) — Pa
ipak pod riečju Croazia ovdje Toma-
iić prepisuje opazku njekog tumačite-
lja, kojega nazivlje Starim (Ant), i
koja glasi: gentê selvatica e seostumata?
Kako je tu crnu tudju krpu prišio
hrvatima, zbilja je začudno; ali na
koncu tim neostaju omraženi hrvati,
nego sami nespretni šivači. — A da
je tako dobro je pripomenuti, da je
ovdje slika onoga, što se dogadja u
Raju, gdje je sve sveto, Isukrstovo
lice, sveta Veronika pa bi morao biti
ivet i Hrvat, koji razgleda Božanstve-
noga Spasitelja. Osim toga sam To-
mašić, na glavi ovog XXXI pjevanja,
navodi, kako Boccaecio povieda, da
su zadnja pjevanja Divine Commedie
bila nadjena osam mjeseci nakon pje-
snikove smrti od njekoga učenika
njegova, uz divno vidjenje, i da je u
njima nešto Božjeg objavljenja. Ne
ver80 umano mai sali più alto. Pa na-
pokon u članku U Ordine delle bea-
titudini o istom pjevanju sam Toma-
šić govori bistro i čisto del Croato che
viene a vedere la Veronica e diče pa
rôle che ritraggono la sua devota sem-
plicità, — Kako Be daje dakle oprav-
dati ona stara selvatica e seostumata
opazka? kako se može složiti il sd-
vatico e lo seostumato colla divota
semplicità? — Napokon pjesnik u
Bliedećoj kitici 37 sebe prilikuje o-
nomu pobožnomu Hrvatu, govoreći
Tale era io itd.. što, kad bi se pod
bilo kojem obličju moglo šta nedobra
0 Hrvatu misliti, nikad nebi bio u-
činio.
I doisto obilježka hrvata u Dante-
ovo doba (1265-1321) bijaše vjera i
bogoljubstvo, u kojem se odlikovahu
najveća gospoda. Baš u ovo vrieme
spada imenovanje blaženoga Augusti-
na Casotti, trogiranina, biskupom za-
grebačkim (1303). Malo prvo, (1298)
zaslugom velikašâ Šubića, nadbiskupi
Spljetski i Zadarski po papinoj za-
poviedi posvetiše prvim zakonitim bi-
skupom šibenskim Franjevca Martina
iz Raba, pokraj sve protivnosti trogi-
ranâ. — Odnošaji tada izmedju Hr-
vatske i talijanskih državica bijahu
veoma tiesni; i nije pretjerano reći,
da su Dante i njegovi suvremenjaci
bolje poznavali Hrvatsku, nego sada-
šnji talijanski državnici i književnici.
A u ono doba Hrvatska je bila ne
manje izobražena od raznih talijan-
skih državica. U Hrvatskoj kraljevao
je Andrija Mletčanin (1290-1301), pa
Karlo Roberto (1306 1342), obadva
talijanca (Smičiklas: Poviest Hrvat-
ska I, sk. 366 397).
Bilo bi željeti, da sada po cieloj
Hrvatskoj zavlada onako zdrav vjer-
ski duh, kakav mirisi iz božanstvenih
Danteovih kitica. Tad bi nam čestita
mogla biti Domovina — Dok otrov
bezvjerja, što je zahvatio hrvatsko u-
mlje, akademičko i sveučilištno, te se
ciedi i kroz Matičine knjige, spravilo
nam je bez značajnost, kruhoborstvo
1 narodno robstvo. — Najgori dušma-
nin hrvatstva jest bezvjerje: ono nam
je okužilo književnost, i to osobito
pod nabožnim pogubnim oblikom, srb-
skim i ruskim duhom, to jest liberal-
gtvom, štono je u oprjeci najvećoj
s pravom kršćanskom slobodom. Jer-
bo srbstvo nije kršćanstvo uego libe-
çnUtvo.
Trebovalo puku vodja; i nadje se muž
tomu dorasao: iz puka, izobražen, u
svakoj skoro struci izučen, te mu ne
samo nebilo jednaka u ¿Šibeniku, nego
ni u poširjem svietu, muž koji je po-
znavao hrvatski jezik, kako onda malo
tko, ako ne bolj« nego itko drugi u po-
krajini, koji je znao izvrstno latinski i
talijanski, dobro njemački i francuzki,
koji se je vješto zabavljao vrtlarstvom
i šumarstvom, koji je znao razpravljati
razbroje, kao malo koji višji činovnički
probrojaš, koji se razumio u svakoj vr-
sti posala, ugledan crkvenjak, koji jc
imao svojstva i sposobnosti za najvišje
i najtežje crkovne službe, muž radin
kao crv i neutrudljiv, koji je duboko
bio štovan od svojih pristaša i štićenika,
ali ne radi ovdje nabrojenih svojstva:
to bio kanonik, kašnje dekan Josip Mr-
kica') — Autonomaši pak, mudre glave,
niesu mogli preko jedne noći prigrliti
načela protivna najdragovanijemu uvje-
renju cieloga života. Izvan njekoliko od-
iičnijih hrilćana, bilo je malo ljudi pri-
lične prosvjete, kojih nije oblivao stid,
kad bi im se reklo, da su croati\ to i-
me. premda su u duši bili osvjedočeni,
da su takovi, nerado izticahu sami na-
rodni prvaci, te se nazivali narodnjaci,
slavljani, aneksioniste.
* * *
Uza starijega narodnjaka, Marina No-
vaka, počeo se tada vidjati osobito u
izbornim poslaustvima god. 1870 prvašnji
autonomaš, koji se bijaše srdčeno zaki-
nuo na hrvatsku diku, Pavlinovića, i
koji ga tim ćustvom, za čudo nikad neo-
mekšanim, poprati, može se reći, do smr-
ti; sin hrvatskoga varoša, čigovo se pre-
zime nalazi medju junacima slavljenim
od nedostižnog pučkog pjesnika Andri-
je Kačića "*), koje se prezime odlikova
takodjer za vremena velike bune, na-
stale u Šibeniku uslied padnuća mneta-
čke republike god. 1797. na obranu zlo-
vidjene obitelji Bortolotti, i u drugim
zgodam i službama, koji se zvao Ante
Šupuk, i kojega Mrkica uzljubi kao po-
sinka, a on mu odvraćao kao dragomu
poočimu.
* * *
God. 1870 bi izabran J. pl. Fontana
narodnim zastupnikom za grad Šibenik;
pop Raimondi i A. Šupuk za šibenski
kotar. Kolo se sreće preokrenulo. — U
saboru 25 Kolovoza 1870 nadju se 24
složna narodnjaka; koji broj god. 1871
poraste na 29; dok autonomaši nesložni
spali na 13 do 14.
4, Narodnjaci hrvati ; hrišćani poči-
miju izticati srbstvo.
Zastava, pod kojom su vojevali na-
rodnjaci od god. 1861 bijaše sdruženje
s Banovinom. Ime se hrvatsko nije pu-
no izticalo, ali je bilo od svakoga pri-
znato, da smo mi, to katolici, to hri-
šćani, pravi hrvati, kao što i bolje nego
što su hrvati Banovci. O srbskom se
narodu nije ni sanjalo u Dalmaciji, pa
ni u Banovini. Izmedju 13 narodnih za-
stupnika u prvom Saboru, ono petero
hrišćana: Sablić, Kulišić, R dulović,
Knežević i Ljubiša bili hrvati vatreniji
i žešći aneksioniste: ali brzo mrzla vla-
dina voda razhladi Kneževića. Ljubiša
uz Pavlića odmah s prve proslaviše hr-
vatski jezik u dvorani sv. Ante. — God.
i864 mal ne svi se hrišćani nadjoše u
vladiuim šatorima; ali pristadoše brzo,
kroz ponovljene izbore, uz braću kato-
like narodnjake, osim Radulovića, Kova-
čević, Kulišić, Ljubiša i G. Vojnović.
CJ Zagrebačkom Saboru god. 1865 bio
zastupnikom Dr. Klaić, koji takodjer bi
članom kraljevinskog odaslanstva, dva-
naestorice, za dogovor s jednakim oda-
slanstvom ugarskim u Pešti.
* * *
') Nećemo ovdje iztraživati, zašto sam
Mrkica nije htio, premda postojano
tvrde, da je mogao postati predsta-
vnikom, t. j. prvim dostojanstvenikom
u Stolnom Šibenskom Kapitulu.
*) V. pjesmu 97 u Zagrebačkom izdanju
" 1889,
Nu hrišćani, što se dalje išlo, bili
više šaroliki. Sad ih vlada •premiesila;
sad se opet njekoji osviestili; sad na
25 Veljače 1867 Ljubiša iznevjeri se
zaključku ciele narodne stranke, da neće
poći kao poslanici u Bečki Reichsrath ;
pa nadjoše načina, da se proture za
Beč dva hrišćanina (izmedju šestorice,
što ih bilo u obedvie stranke), on i
Knežević, uz autonomaše Bajamonta,
Lapennu i Micheli Vitturi — Uz to viša
manje složni katolički i hriščanski na-
rodnjaci postojano zagovarali sdruženje
s Banovinom, dokle u manjini bijahu;
a god. 1870, i 1871, kad je Sabor Dal-
matinski upravio evetčanu predstavku
na kralja za sdruženje, unatoč protiv-
štini vladara bar. Rodica, medju 24
podpisa, bili hrišćani Arh. Kovačević,
Kulišić, Ljubiša i G. Vojnović. 1 god^
1877 sabor htio glasovati predstavku,
za sdruženje, ali ga iznebušiee bar. Ro-
dić dade zatvoriti.
5. Dva naroda u Dalmaciji : hrvatski
i srbski.
Pokle petorica poslanika na Car. Vie-
ću: pop Danilov, Fontana, Ljubiša, G.
Vojnović i Dr. Antonietti glasovaše za
izravne izbore; pokle Rodić pokrene
Zemljačtvo, za koje pristajali Danilov,
Dešković, Antonietti, Fontana, Knežević,
Kovačević, Ljubiša, G. Vojnović i Pe-
tranović, bi poravnan put odlučnomu
odciepljenju hrišćana, sada srba, od na-
rodne stranke, i savez njihov s autono-
mašima, kojemu bi utjelovljenje, Ivani
ćev izbor u Bukovici god 1879. Od kad
se poče, nakon posjednuća Bosne 1878
sve više hladnjeti stari savez narodni,
odkad se srbi, miešajuć vjeru s naro-
dnošću, dadoše razglasivati posebnim
narodom u granicam Trojednice, naro-
dnjaci, na mjesto da vatrenije rade o
sjedinjenju, i da traže k sebi pritegnuti
srbe, sami im se približavahu1), zabo-
raviše državno hrvatsko pravo, posta-
doše sami više srbi nego hrvati, tako
da ne samo što Sabor proglasi, 9 Br~
pnja 1883, da je naš jezik hrvatski ili
srbtki; nego dne 28 ožujka 1892, ve-
ćina, pogazivši svoju prošlost, a lzopa-
čivši, koliko u njima stoji, budućnost
svoga naroda, primi prediog Pugliesi-a,
da je naš narod srbski i hrvatski, ili
pravo, da su u pokrajini dva naroda
srbski i hrvatsku Nenalazimo dosta o-
štrih izraza, da osudimo odmetnike.
Narod će im djelom suditi.
Za taj prediog Pugliesiev glasovaše
srbi i srbakovići: Bjelanović, Bjelovu-
čić, Borčić, Brajković, Cingrija, Gjorgji,
Gojković, Gondola, lvčević, Karaman,
Klaić, Korlaet, Kulišić, Pugliesi, Simić,
iSupuk, Tartalja, Vranković, Vukotu5,
Zafron, Zore, Vojnović (22)
Za prediog Bjankinijev, nek u novom
izdanju učionskih Citanaka ime naroda
i jezika hrvatskoga nebude pritajano ili
nagrdjenOf stajali hrvati: Bjankini, Bu-
zolić, Ljubić, Paštrović, Perić, $arić (6).
Protiva predložim Bjankina i Puglie-
sa glasovali autonomaši: Benevenia,
Salvi, Trigari, Vidović, Žmirić (5),
Odsutni narodnjaci: Bulat, Duboko-
vić, Fontana, Macchiedo, Spalatin, Zuro;
autonomaš: Podić; srbi Milaš; neizvje-
stan: nadbisk, Rajčević; odrekao se
Bakotić (10).
6. Kanonik Mrkica, i Šupuk,
Tri godi le nakon Monzambanova po-
sla, i nakon prevlade narodne misli u
političkim izborima god. 1870, za bla-
goslovljene kratke Flukove uprave, biše
obćinaki izbori u Šibeniku. Središte
radnje razbudjenog hrvatskog puka bio
stan kanonika Mrkice; odatle se raz-
pletoše žice po odlomcima, a osobito
po Gorici i gradskim varošima, odatle
se stjeslo protivne gradjane gvozdenim
lancem. Narodni birači, odušeyljeni za
Mrkicom i njegovom desnom rukom,
Šupukom, predobiše; a značaj se vie-
ćnika najbolje opaža u Opraviteljstvu,
gdje za prvi put, odkle Šibenik obstoji,
bi imenovan načelnikom varošanin Šu-
puk, i gdje su svi prisjedoici, izvan,
ako ćete, Simuna Koštana, bili varošani,
Kao što je znamenita za francuzki na
rod velika buna prošloga vieka, s kojom
prestade svemoć plemstva i svećenstva,
a treći razred8), puk zavlada; kao što
') I knjižica narodnjaka D^ Politea
Srbsko hrvatsko pitanje (Spljet 1889)
nije drugo nego ljubovanje sa Srbima.
Sieyes^ pitaše: ^to je treći razred ?
Sve. /Sto je doale bio? Ništa. Što
pita? Da bude štogod. I doisto medju
24 milijuna stanovnika, što se onda
brojilo u Francuzkoj, plemstva sa
svećenstvom jedva je bilo jedan mi-
lijun duša (Robrbacher XVf 7).
se to jedva god. 1848 djelomice dogodi
u Ugarskoj i hrvatskoj Banovini; tako
isto sada, si lic$t parva comparare ma
gnis, i na korenitiji način, puk u Ši-
beniku predobi plemstvo i gradjanstvo,
sebi ih za uvjek podloži i skoro uni
šti, te im nikad više nebude vlasti i
života, dokle se s hrvatskim pukom ne-
stope, dokle nepostanu udom živim hr-
vatskoga naroda, dokle činima nedoka-
*žu; da poznavaju bolje hrvatski jezik
nego dosadašnji pučki ljubimci, dokle
se nezanesu za narodnim uzorima, i do-
kle od srdea nezarnrze na stare ' uspo-
mene, od kojih je narodna sviest bila
potištena i ponižena. I puk upoznade,
da je sad gospodar ; i činilo mu se u
više sgoda, da on zapovieda. Nu osim
što je nemoguće, da puk mnogobrojan,
neuk i strastven osobno svakom upra
vlja, te mu treba viernih zastupatelja,
koji da tumače želje njegove i do pra-
vednosti ih udjelotvore, već je bio tko
se poskrbio, da tu brigu puku oblakša,
a da je na svoja pleća naprti.
* *
Kanonik Mrkica bijaše vrlo oštrou-
man, poave lako i dobro poznavaše
ljude, s kojima bi i za kratko obćio,
bijaše proniknuo do srca i duše puka,
ter je u tren shvaćao, što ovaj misli, i
za čim čezne. Ali još vise nego ried-
kom oštroumnošću izticao se čvrstom
neprevladnom voljom: što bijaše nau-
mio učiniti, toga se ni pred kakovom
potežkoćom nebi okanio. Napoleon 111
za Talleyrandom bijaše rekao: RieČi
su za to, da se skrije misli. Pa premda
neumrli Pij IX protiva tomu bijaše o-
tresao: Povratimo riečima njihovo pravo
značenje, Mrkica, očevidno bogoljubni
katolički svećenik, volio uz prve vje-
trogonje, nego uz Kratova namjestnika.
Vidio je, izkušao je, što mu koristuje,
što ga lakše vodi k zaeječenomu cilju;
pa na žalost neznao pregorjeli svjetovne
varave uspjehe, a da teži poglavito k uz-
višenim uzorima pravednosti, istine i
ljubavi, po kojima se do Boga uzdi-
žemo, i u Bogu opočivamo. Premda
sredovječan (rodi se 11 ož. 1825, umrie
30 stud. 1890, od prošlih 65 godina), o-
davna izgledao postarikov; pa vidjeti
ga zapuštenom bradom, starim klobu-
kom, odjećom ializanom i razdrtom,
gdje se, uz dobar slap, svako malo po-
tiplje, i glavom k zemlji prignutom, o-
skrbljen jakima očalima, bojažljivo pu-
tem stupa, negledajuć ni na lievo ni na
desno, svab, koji bi ga bio vidio a ne-
poznavao, morao ga je sažaiiti. Obično
šetao sam, višekrat ga pratio koji dje-
čarak, s kojim bi se Ijubko razgovarao,
i obilazio mila svoja stabla, osobito gaj,
koji bijaše uaumio u samu kamenu uz-
dignuti pod tvrdjavom sv. Ane, i za
koji Obćina je doprinašala debelih tro-
šaka. Riedko ga ae vidjelo okružena od
njekoliko više privrženih mu učitelja, a
preriedko bi sa trevio u drugoj kojoj
družbi. Bio od malo rieči s onima, koji
neuživahu njegove milosti, i za nika-
kove novine neznadijaše; kad bi ga
tko upitao za stvari ozbiljne a nepoli-
tičke, koje dobro poznavaše, odgovorio
bi kratko i jezgrovito. Samo gdjekad
sa kakovim svojim ljubimcem odkrio
bi bolje kojugod svoju misao i želju.
Ali Mrkica bio, i to svakomu skoro bi-
jaše poznato, u Šibeniku sami i jedini,
čigova se volja podpunice u svemu vr-
šila. On bio uvjek član mjestnoga u-
čionskog vieća, i njegov predsjednik i
nadzornik; pa član kotarskoga vieća;
a premda u ovom je predsjednik kot.
Poglavar, te medju članovima broji ko-
tarskog nadzornika, nije nikad nikomu
ni preko glave prošlo, da poglavar ili
kot. nadzornik što zapoviedaju; oni su
djelom ponizno i točno do zadnje mo-
rali vršiti Mrkščinu volju. On nadzor-
nike kot. stvarao, i odpuštavao. Jednog,
Granića, nedorasla, uzdigne, da ga s nje-
kakova malašna uzroka (cherchez la
femme) nedično sbaci;
Fra male gatte era venuto U sorco.
(Dante).
Nadzornik Kalinu', poštena duša, htio
se osoviti na svoje noge/ i u njeke po-
kazati, da je njegova, kao kot. nadzor-
nika starija nego mjestnoga; ali je mo-
rao uplesti se u težke borbe, koje mu
porušiše jur slabo zdravlje, morao čuti,
da mu i starešine daju krivo; i brzo u
mirovini svršiti život. Nadzornik Vule-
tić, koji tu skoro u Makarskoj umrie,
kod prvih nesporazumaka morao pro-
mieniti stajalište. Napokon Mrkica nadje
svoga čovjeka u Si. Sinčiću, koji se
učvrsti nadzornikom, premda u znanjn,
kako kažu, neprehita većinu ovdješnjih
pučkih učitelja, a možda »ijednog od
gradjanskih, ako izuzmete ravn
Rossina, drugo Mrkičine stvoreni«
dostatna nauka i kukavna JV8'
jedino dobro svojstvo Sinčića, posluS
sliepa, obezbiedila mu položaj Za t 1
će se biti sam dosjetio, poslie' Mrki?1
smrti, da nebijaše sposoban. Pošto ®
realni Gimnazij, što je obstojao u ^
beniku, nije bilo lako, da Mrkica n
tegoe svoju premoć, Obćioa uzradi T
bude ukinut, a mjesto njega da h A
ustanovljena gradjanska učiona a rat
skim tečajem. Ova promjena urodi iT
bnim plodom. Gospoda, koja bi K?"
dala na nauke u Šibeniku svoju djJ
te se ovdje mogla opojiti hrvatski11'
duhom, slala ih u talijanski zadarsf
gimnazij i realku ; potežje bilo u*gai
nje svećenika ; pa se na koncu dogodili'
da narodna Obćina kroz 20 godina n i'
bila vriedna uzdignuti u svome kril
jednog čovjeka naučna a sebi privržen»
tako da neima jednoga pera, koje h!
htjelo bez plaće pisati dva redka n
obranu Obćine, pa i nitko od toliko DU
ćenika.vU Obćini Mrkica bijaše Mentof
svoga Supuka, koji je pak činio žtI
mu bijaše drago ; jedina medja načei
niku bila, da po čem nedirne ni aa;'
manje osjetljivost svoga poočima n»
čigov mig bijaše spravan skočiti'i
vatru i uv vodu. Mrkica bijaše svemo
gućan u Šibeniku. Kaže se zbilja gdje
kad i za druge osobe, da su svemoguL"
ali je to onako pretjerano, oblikom u
točnim, rečeno ; nu svemogućnost Mrki^
bijaše prava. Ni u učionam mužkim •
ženskim, ni u Obćini, ni u Čitaonie;1
ni kod pjevačkog družtva, ni kod gk]
sbenog, ni u stvarim političkim i d0
njekle crkovnim, nitko ništa nemogajl
odlučiti bez njega: ili odlučeno morala
se popraviti, kako on htijaše. y
* * «
Kad se radilo, hoće li se odlučiti da
zastupnici na Car. Vieću god. 1873 s-l®
»uju za izravne izbore u Beč n^rS •
veliki odbor u Šibeniku mtž'inom^S
pisa opunovlasti Fontanu, da glasuje^
kada kasnje narodnjaci po pokrajini
Slavljani po cieloj Carevini zakr koie
na izdajice, isti odbornici morali nenT
uzdanicu poslati svomu Zastupniku l
vog puta obogaćenu podpisom Mrkice
koji postfestum pokudi ono, što prS
bijaše kao zgodno i koristno odobrio
- Ah god. 1875 na 19 kolovoza po-'
kraj svega protivnog nastojanja Obćina
i narodnjaka bi od Njeg. Veličanstva
imenovan biskupom Šibenskim, a na 7
travnja 1876 od Pape progon, auto-
nomaš i OBOO pod Okriljem nadbiskupa
Maupas i ljevičara ministra bogoštovlja
Stremayera. Ta bila krvava za Mrkica,
koji nije za dostojanstvim čeznuo a I
njesto za kapitulskoga Vikara clrmi-
nati-a koji izposiova, da Šupuk, kojega
vrlo dobro poznavaše, bude obdarenpro
meritis od Pija IX poveliteljstvom (coV
menda) reda sv. Grgura Pape: pa uradi
biskupu svakim progonstvom i pogrda-
ma kroz više ed 12 godina; dokle na-
zad tri godine, Dr. Borović, nevino orU-
dje u rukama Mrkice i Šupuka, kad
potrebu uvidjese, pomiri ovoga s biska-
pom, pače ga sprijatelji, eda i kod bi-
skupa Mrkičm upliv postane mal a mk
g08p0dujućl,
* *
Nego otvorita protivština naprama cr-
kovnoj vlasti, pa igra pučkim strastima,
poremeti red u gradu, oslabi u puku
vjeru, podpiri grdoih izgreda, za koja
više nego vršitelji, morali bi bili odgo;
varati pred svietom pravi podticatelji i
osnovatelji koji su barem mogli to za-
priečiti, ako tu prst njihov nebijaše gla-
vni činbenik. A tko sije vjetar, oluju
žanje. — Oluja, koja se odatle porodi,
uništi mir u gradu, podkopa njegovo
blagostanje; trgovina propade, obrt »6
umanji; troškovi obćinski ogromno po-
raste, od manje nego 20 hiljada na go-
dinu, kad autouomaši Obćinom uprav-
ljahu, poskočiše (Statistika Dalmacija
izdao Odbor 1882) god, 1880 na 45 hi-
ljada, pak sve napried, kažu da su sada
dosegli 80 hi'jada; dugovi, kojih podf
vasnjim upravama nebijaše, uzrastošelie*
po do 250.000; pak zadnjih dana Opravi-
teljstvo uzajmi. bez odobrenja Vie<$»i
17 hiljada forinta, koji se neana gdj®
će dospjeti,
* * *
čekao. Pred njegovim stanom doSao ga
je narod opet cjelivati te se je onda
mirno razišao. U prijateljskom kruga
pozdravi župnika mala angjeoske dra-
žeati kćerka presvietlog gospodina ba-
runa Rukavine kratkom besjedom, re-
kavši : „Putevi su ružičasti i trnoviti na
ovom svietu. Ti si nam BO vratio i eto
nas, da te pozdravimo. Mi želimo, da
budeš vazda sretan i čil u našoj sredi-
ni, u sredini Hrvata, tvojih Štovatelja,
prijatelja i tvoje iskrene braće, u znak
čega eto ti kite cvieća. Živio te Bog!"...
Prijatelji župnikovi ostadoše još neko
vrieme uz njega, te sprovedoše ugodno
taj dan. Medju prisutnim bijahu izmedju
inih preavietli g. barun Gjuro Rukavi-
na, narodni zastupnici: dr. Banjavčić,
Fran Folnegović, dr. Frank, Gjuro Jak-
čin, zatim župnik sv. Marka dr. Boroša,
dr. Ruiić, mnogi svećenici i posjednici
i više gradjana iz Varaždina.
Crkvene viesti.
Naredbom Sv. 0. Pape, u Bazi-
lici Sv. Ivana u Lateranu, koja je
zvana i smatrana Glavom i Mati-
com svih crkava na svietu, obavljena
je, velikim sjajem, svečana služba
božja na proslavu uspomene neu-
mrloga Kristofora Kolumba. Papa
nije pristupio, jer, kako je poznato,
nemože iz kuee bez očite pogibelji
života, a još manje može biti sigu-
ran, da će putem bit dostojno po-
štovan. Ta mrtva Pija IX. htjeli su
bacit u Tibar, pa kako se može
pomislit, da bi živa Papu štedili?
Ovo Papino sužanjstvo, vatikan-
sko glasilo') veoma liepo i zgodno
iztiće u ovoj riedkoj prigodi. Go-
vori uz ostalo:
U Genovežkim vodama sakupilo se
mnogo mornarica, i Savojski kralj i
kraljica prošli su mimo nje uz grmlja-
vinu topova i urrah momčadi. A pazi!
Savojska kuća nije ništa učinila za Ko-
lumba i njegovo poduzeće, dočim ovdje
u Rimu, onaj Papa, koji je kroz služ-
benike Crkve toliko uradio za jadnog
Genoveza i za neumrlo njegovo izna-
šašće, nije mogo čut nit jednu akla-
maciju, nije se mogo združit s ostalim
kršćanstvom i s njegovim predstavni-
cim, da Bogu prikaže javni harač har-
nosti i ljubavi, što je nadahnuo i upra-
vio sinom crkve i Italije kad je ovaj
išo da pronadje nov sviet vjeri i pro-
svjeti.
lztičemo ovaj čin, da sve to više ka
tolički i izobraženi sviet uvidi, ne samo
kako je slobodan Papa u Rimu, nego
kako najveličanstvenije gorostasnosti
Crkve i Papstva, poviesti i Italije, sad
su u Rimu potiskivane u kut, uništivane
i priečene u razvoju i očitovanju cie
loga svoga sjaja i ciele svoje važnosti".
A malo niže :
') „L'Oss. Rom." br. 18 tekućeg.
KBUSTAK
Sr. Ivan Kapistran1)!
(X. pjevanje.)
Večer pade, n^ćca s njome,
Svud tišina, mir zavlada,
Ko da ništa nije bilo,
Ko da nitko ne postradk.
Samo onom u šatoru,
Gdje no ranjen sultan ječi,
Čut je časom ljute psovke,
čas bulazne opet rieči :
„Proklet da si Biogrmde\
Nestalo ti svietom traga.
Mojom vojskom kad ne pade,
Budi plienom šejtan-vraga.
Još jedan put daj mi gjorduu
Svojem veli on liečniku, —
i) Pod ovim naslovom štampava se sada
pučki epos u 17 pjevanja, što ih je
priredio preč. D. Ilija Okrugić, po-
znati daroviti prekovelebitski pjesnik.
Da se i naši čitatelji upoznadu po-
bliže sa vratom i vriednošću eposa,
priobćujemo gornji spjev.
(Da je Sv. 0. Papa mogo slobodno
u Baziliku Sv. Ivana) Tko zna koliko
bi tisuća inostranaca sa svih strana
svieta bilo pohrlilo u prvostolni grad
katoličanstva, da časte Pape i onoga
koji je, može se re6, podvostručio Isu-
sovo kraljestvo na zemlji i gospodo-
vanje svietske izobraženosti.
Tiem bi se puno dostojnije i savr-
šenije, nego gruvanjem topova u Genovi,
bilo proslavilo veliki dogodjaj i neu-
mrloga mu izvoditelja, jer bi ovaj upra-
vo mondialni čin bio časćen od Pape
i s Papom, koji je jedina svietska vlast,
a u papinskom Rimu, koji je takodjer
jedini svietski grad.
Ovaj vapaj potištene pravice, o-
vaj uzdisaj za slobodom, koju se i
afrikanskim robovim pribavlja, ostati
će, k6 stotinu drugih, što ih Vati-
kan katolicim i prosvjeti na dušu
stavlja, glas vapijućega u pustinji.
Svaki put kad čujemo takve va-
paje i uzdisaje, mi ih svesrdno,
ko što nam je sveta i mila dužnost,
s oduševljenjem grlimo i iz dna ih
duše opetujemo, pa?...
A da se, kako treba, maknu u
tu svrhu samo katolici Austrije i
naši biskupi, nitko drugi; već to bi
jedino bilo dosta.
Težko ti li ćemo odgovarat Bogu,
što ne nastojimo milom ili silom od-
čepit silom začepljeni izvor vjere
i prosvjete, odakle svi narodi svieta
vodu vječnoga života imali bi da
obilno crpe, a nemogu ju crpit nego
§asvim nedostatno i polu otrovauu.
* *
Vieće ravnatelja koje se skrbi za
svietsku izložbu u čikagu, zamolio
je nadbiskapa Corrighana, da drži
govor pri svečanoj inauguraciji dr-
žavnih zgrada. Predsjednik vieća, u
odnosnom pismu veli, medju inim:
čin, da je novi sviet odkriven pod
auspicijama vaše Crkve (govori vaše, jer
je Corrighan katolik, a predsjednik pro-
testanat), bud upliv odlična prelata za-
dobio je Kolumbu naklonost španjolskih
oblasti, i čin, da novi sviet, što ga
je Kolumb odkrio, stoji pod juriskcijom
vaše crkve, zahtieva vašu prisustnoat
kao veoma shodnu na ovoj svečanosti.
Ovako protestanti u naprednoj,
bogatoj, slobodnoj Americi, a u nas,
u ovoj gnjiloj Europi, smatra se
crkvu strašilom, a biskupe kao
kao kakve bau bau. Nizkoli se spalo
na starom Kopnu!
* * *
U Sivilji u Španjolskoj otvoren je
katolički kongres, u prisutnosti 23
biskupa, 500 svećenika i 3000 dru-
gih osoba.
„Ja da vodim na Biograd
Moju vojsku svu koliku.
Ili će se s dobrim predat,
Te predamnom pasti mora,
II topovi ću ga biti,
Dok ne vidim mu razora."
01 Čestiti moj Padišo!
Liečnik veli: miran budi ;
Jer ljutina i žestina
Tvojoj rani, zdravlju hudi.
Zaman ti bi prednjačio,
Sva uteče vojska tvoja,
Topovi su zaglavljeni,
A bez praha nema boja.
„Što, što reče prokletiujo!
Lažes, robe, kugo kleta!
A da gdje su paše bili
I veziri mojih četa?!
Daj užeta, daj konopce,
Da ih ovdje sve zadavim,
Da se otih kukavica
Groznom smrti pozabavim."
A liečnik će: čestit Care!
Nit konopca, nit užeta
Nemaš, eno Bve još gori,
Dok sve pepd ne zapreta.
Kongres je prihvatio, adresu, gdje J
se živo i odlučno prosvjeduje proti
ukinuću Papine vremenite vlasti, i
poslata je Papi brzojavna čestitka.
Inauguralna sjednica zaključena je
uz burne povike: Živio Papa kralj.
* * *
Isusova Družba izgubila je u malo
dana dva svoja veoma odlična člana:
0. Angelinia, čiju smo smrt već ja-
vili, i 0. Liberatore, koji je umro
na 18 tek.
0. Liberatore bio je glasovit bo-
goslovac i mudroslovac i napisao je
u svojim predmetim mnogo knjiga.
Rodom je bio iz Salerna (14 kolo-
voza 1810). Postao je Isusovcem u
16« godini života.
On, uz 00. Taparellia, Brescik-
nia i Curcia ustanovio je g. 1850
})La Civilla Cattolica", koja je jedan
od najboljih kat. časopisa na svietu
0. Liberatore gojio je veliko bo
goljubstvo napram BI. Gospi i oso-
bito u zadnjoj nemoći neprestano je
zazivao njezinu pomoć.
* * *
Pok. stožernik Howard ostavio je
56.000 lira sterlina, najviše za si-
romahe i dobrotvorna družtva. Svoju
knjižnicu ostavio je biblioteci irskog
kolegija u Bimu.
*
* *
Njem. zastupnik Lieber držao je
u Angsburgu govor proti socijalizmu.
Uzimljemo samo zaključak, po ber-
linskoj Germania:
Na 11 kolovoza g, 955 u večer nje-
mački kralj Oto Veliki vraćao se u o-
vaj starinski grad sa velikim biskupom
Sv. Ulrikom, nakon žestoke trodnevne
bitke na Leehfeldu.
Ona bitka doniela mu je podpuno
slavodobiće nad Ugričićima i tom bit-
kom oni su bili zauviek iztjerani iz naj-
plodonosnijih njemačkih pokrajina, za
kojima se oni toliko puta zaliećali.
Ejglez Macaulay u glasovitom svom
listu upravljenu na Times, proreko je
jur od g. 1857, da će slavna sjevero-a-
merikanska republika bit ljuto proku-
šana, najdalje 20 vieka i da će bit o-
pijačkana, kao sto bilo opljačkano rim-
sko carstvo od varvara V. vieka, s raz-
likom, da su Uui i Vandali prodrli u
Rim iz vana, ali varvari koji će pljač-
kat Sjedinjene Amerikanske države
biti će domaći sinovi, odgojeni vlastitim
ustanovam.
I grof de Montalembert ostavio je
pisano europejskoj zadruzi, da nam u
njedrima rastu divlje varvarske čete, i
Saraceni, poput onih u križarsko doba.
A sad nezaboravite, gospodo moja,
„Pak u vatru odmah s njima
Neka gore gadni skoti,
Nek se guše svi od dima,
Kad su uzrok toj sramoti;
Da izbrana moja vojska
Od dernog se boji Fratra,
Bježi, — gorja od mušice —
A bez da ju pali vatra."
Ovo rekav, mahnu rukom
Sultan, ko da njekog tjera,
U jedanput huknu hukom,
Pak šatorom svuda zvera.
Rikom s' loga biesno skoči,
„Gle, gle crne te aveti!
Hul kako mu sjaje oči,
Hu! kako mi krstom prieti!
Daj mi moju dimiskiju,
Hoću da se još uvjerim,
Da 1'ću Fratru golu šiju
Presjeć moći, kad ga smjerim."
Miruj! miruj, čestit Care !
Tebe buni rane vatra,
Veli liečnik — osim mene
Tu nikakva nema Fratra,
„Jest, eno ga!" Care riče, —
jjJest dina mi i imanai
Bebelovu') knjigu gdje on hvali kul-
turni period arapsko-muhamedanski u
Europi) nezaboravite mnogobrojne i ne-
dvojbene prietnje sto ih na sve načine
socijalizam šalje i kako on ne probire
sredstva; sietite se kako Bebel želi, da
odjednom nestane vlastništva i pri-
vatne inieijative i sietite se njegove sar-
kastične rečenice: ružičastom vodom
neće se riešit pitanje (socijalistično); a
onda mi recite, da li gori spomenuti
pisci nijesu imali pravo.
Zatim zast. Lieber prispodablja iz-
riečno socijaliste nekadašnjim U-
grima i pozivlje na oprez, na vier-
nost i na vršenje svak svoje dužnosti.
magjarski katolici! ležati ćete kako st®!
prostrli, a kusati ćete, kako ste po-
pravili. Medjutim erudimini naši, ako
i vas nije Bog udario po glaVj.
* * *
Nesretni Emil Zola misli obielo-
danit, kako L' Univers javlja, svoje
utiske o Lurdu u najpornografičkije-
mu časopisu (Gil Blasu.)
Gil Blas se ponosi što će ga,
ta čast zapasti. Nije li čast i po
Zolu što će mu 6Hl Blas to štain-
pat? Uno vale C altro.
* * #
Vic. Mamusić prepošt u Subolici,
u Ugarskoj, zabranio je, da se pri
službi božjoj pjeva tako zvana ma-
gjarska himna. Kad su ju htjeli pje-
vati u franciškanskoj crkvi, pošo
je župnik do guardiana, te mu je
zabranio pjevanje te pjesme po na-
logu kaloćkoga nadbiskupa čačka.
Deputaciji, koja je otišla u KaloČu,
da se prituži na župnika, izjavio je
nadbiskup, da je zabrana usliedtla
po njegovu naputku, jer se u ka-
toličkim crkvam smiju pjevati samo
pjesme odobrene u smislu tridentin-
skog sabora. Odredba se temelji i
na tom, što se pjesma ne slaže
s temeljnim načelim katoličke crkve,
a pogotovo što se protivi načelu po-
kore. (Ova je „hymna" pjevana bila
već u crkvam i svrha joj je, da
iztisne eesarevku).
* * #
„Magjar Hirlap" piše, da će knez
primas Vazsary ostati za sada u
svojoj budimskoj palači, jer se pri-
pravlja na važnu audiencija kod
Nj. Veličanstva. Pitanje o odkr-
šćivanju rial tzi se sada pred
krizom. Pitanje, koje je već od go-
dine i po na dnevnom redu, postalo
je akutnim, tako da mora doskora
doći do krize. Dopisnik „Pol. Corr."
uvjerava takodjer, da je Szapary-ev
gabinet složan u svim visećim pi-
tanjiua, a naročito u crkvenom pi-
tanju da uztraje čvrsto na svojem
dosadanjem stanovištu!! — Držte,
') Bebel vodja socijalisti.
Daj mi sablju il obrani
Od tog Fratra svog sultana,"
Nema Fratra, opet liečnik,
čim ga u log opet spravlja
U pokoj' se, miruj Care,
Ako želiš svoga zdravlja.
„Velis zdravlja? Za me nema
Zdravlja, blizu toga Fratra,
Krstom će mi haka doći,
H očih mu speć me vatra,
Za to nosi odavde me,
Pak za vojskom bježmo našom,
Spasiš li me od tog Fratra,
Mojim bit ćeš prvim pašom.
Svim pak pašam kukavicam,
U Sofiji ti ćeš sudit,
Tane, sablju il konopac
Za dar smrti svim ćeš nudit."
Ne zna liečnik sto da misli —
11 Car bunca s'nesvjestice,
Ili je već k sebi došo,
Posta 1'pašom pošalice?
Ipak Cara da ne vriedja,
Do crne se zemlje klanja,
Skut mu ljubi za znak očit
Zahvalnosti i priznanja,
0
Što ima nova po svietu?
Na 19 tek. govorili su u austrijakoi
delegaciji Masarik i Spinčič. Ovaj j
zagovarao pripojenje Bosne na temelj,
hrvatskog državnog prava.
Imenovanje baruna Heina za upravi-
telja kranjske zemaljske vladeprobudiu"
kod njemačkih liberalaea najruzičastijt
nade. Njihova glasila gotovo plivaju u
veselju. Tako mu „Deutsche Zeitung«
dodieljuje onu zadaću u Kranjskoj, sto
ju je grof KhuQn-H*dervary proveo u
Hrvatskoj, naime da slovenski narod
potisne u nazadak pa da uzpostavi 8U.
premeciju one gotovo izčezavajuće ma.
njine Niemaca, koje je glad dotjerao u
Kranjsku. „Grazer Tagespost"' vidi u
imenovanju Heina, da upliv njetoačka
ljevice i ministra grofa Kuenburga sve-
udilj raste te se podaje nadi, da će na«
pokon posvema prevladati.
„Slovenec" karakteriše novog opra-
vitelja zemaljske vlade sliedećitn rieči-
ma: „Barun Hein rodom je Niemac, po
mišljenju njemački liberalac, ali dobro
govori slovenski. Ono zaista nisu svoj-
stva, koja će mu predobiti ljubav Slo-
venaca. Kakvi su uplivi za njega, koji
sada dolazi u zemlju, djelovali, o tomu
sada ne možemo suditi, no vidi se to iz
njegova djelovanja. Ovo ipak već mo-
žemo reći, da ne očekujemo ništa dobra
kad pogledamo na sve one kandidate
izmedju kojih je barun Hein izabrao.'
Ovo imenovanje svjedoči, da je upliv
njemačke ljevice znamenit". A „Sloveu-
aki Narod" piše: Tečajem godina 1885.
— 1890. bio je barun Hein kotarskim
satnikom u Kadgoni i Mariboru pa je
u tom zvanju po prvi put došao u do-
dir sa Slovencim, kojim on očito nije
bio sklon. U to vrieme upoznao se ja
s našim jezikom; u koliko je on tomu
jeziku dorasao, o tome ćemo se doskora
osvjedočiti. Njemu sada ima 48 do 50
godina. Ljudi, koji su imali priliku
s njime obćiti, uvjeravaju, da je strog
činovnik, nepristupan čovjek i odrješit
Niemac.
Na 2 dojd. mjeseca odkrit će se u
Pešti spomenik onim magjarskim domo-
brancim} koji su pali god. 18i8., i 1S49.
kad su se pobunili Magjar i. Svečanost
odkriea imala bi da bude donekle po-
mirbenim činom medju borcim revolu-
cije! Odbor za oikriće spomenika za-
ključio je, da će na dan svečanosti po-
ložiti vienac ne samo na spomenik u
slavu honveda, nego i na Hentziev spo-
menik. S druge strane učestvovat će i
zajednička vojska te će zborni zapovje-
dnik knez Lebkovic, položiti vienac na
spomenik magjarskih domobranaca, koji
su 1848. ustali proti!!! Vladine novine
prijazno pišu o ovoj zamisli!
Duh vremena otimlje sve to više
maha u uspavanom „apostolskom* kra-
Ijestvu. Biva, vele, da je vlada izposlo«
va*a da 1 pristane,
Za čas opet Sultan muči,
Cim šatorom opet bulji,
Meškoljeć se diže glavu,
Pak buncajuć tad produlji;-
„Ovdje kan da nješto gori,
Gledj kako se tamo puši,
Gjauri mi šator pale, —
Gasi, bježmo, dim me guši!
A kad odtud izmaknemo,
Svojom rukom šator pali.
Nek izgori, da se istim
Kleti gjaur ne pohvali.
Pali šator, sve, sve pali
Sto mož gorit u taboru,
Nek gjauri pepo nadju,
Kad naviesti peto zoru.
Samo, samo mene spasi,
Samnom odtud bjež što prije,
A moj nalog svim oglasi:
Nema stanka do Sofije!"
Ovo reče, glavom klonu
Na uzglavje loga svoga, —
A liečnik mu: Čestit Care!
Mah ću vršit tvog naloga.
Ilija Okrugii.
Veritatena facientes in charitate,
crescamus in ilio per omnia; qui
est caput Christus.
(S. PAUL. EPH. IV. 13.)
V Izhodi u Ponedjelnik i u Četvrtak.
-oOO§§OOC
Vos ipsos, aimliante Deo in dies alaeriter operam Vestram impeasuros in tueada salutari Bcclosiae doctrina animisque m
Religionis amore et in verae fidei professione roborandis (Pio IX u papinsk. listu, 21 veljače 1872 pisaocim Katoličke Dalmacije.
Ego intérim clamito :
Si quis Cathedrae Pétri jungitur,
meus est.
(S. HIERONYM. EPIS. XVI. AD BAM.
flVJETl PREDBROJBE: — U ZADRU, unapried 7 fior. na godinu. Po OSTALOJ CAREVINI 8 fior. Tko zaostane s PREDPLATOM plaća 1 fior. više — ZA INOZEMSTVO fior. i poštarski troškovi. — Predbrojba traje za cielu godinu;
tko na svrhu godišta ne odbije list smatra se predbrojnikom i za nastajuću godinu. — Predbrojbe i novac, najbolje postarskom doznakom, šalju se na Upravu KATOLIČKE DALMACUE U Zadru, a dopisi „franco*1 na UraA-
ništvo. — Uvrstbe po 10 nove. redak. Objave na 4 strani uz veoma nizku cienu. Svaki broj napose 10 novčića. Rukopisi se ne vraćaju.
Br. 63. Zaûar, Četvrtak IO Stuaenoga ib92 God. XXiIí
SundečićeTO „tzdarje".
ni.
Nakon onoga što su nas podučile
rieči sama g. Jovana Šunde Čića, mi
bismo mogli odložit pero, jer nam
je on pokazao toliko neiskrenosti,
iznio je dozu tako jaku vizantiostva i
prepredenosti, u svojim odnošajim na-
prain Hrvatima, kojima se radi vjere
iznevjerio; da bi i polovica bilo
dosta.
Ali on je još o nečem (i „Na-
rodu" naklapao, pa jednom kad se
njim bavimo, ala da i taj dodatak
preko ruka prebacimo. Nije, doisto,
auždno, nu može bit ponešto uharno,
barem onim nekogovićima koji se
još nadaju dobra od ovakovih „Srba4*,
dakako dok ovakovi ostaju, i dok
hoće da ostaju. A sad prihvatimo.
*
* *
Gosp. Sundečić, napsovav se Hr-
vata do mile volje, kuša da sladi,
da gasi, da miri, te govori:1)
Ova njekolika pitanja letimice pribi-
lježena, ne pokazuju li očevidno grdna
zabludu profesora-urednika, čovjeka
ozbiljna; zabludu, koja ga je nagnala,
da se zajosa i da onako ružno premaši
pa da se žestoko omaši u izreci svoga
višenavedenoga suda? —
Hej, braćo! — dozvolite mi, da i ovom
prigodom „neobinjujasja" reknem svoju,
pa vi se dopala ili ne dopala ; a da je
reknem onako slobodno, kao i vazda
doslen, pa bila kome mila ili nemila.—
Ossrniću se samo na Srbe i Hrvate; a
ostaviću sve druge Slavene. — Mi smo
jedan do drugoga, ka prat do prsta;
ili još bolje da kažem: mi smo tako
ispremiešani, osobito u sredini, gdje se
ova naša dva plemena u neposrednom
doticaju nalaze, da bi jedva i sami go
spod Bog mogao izmedju nas etnografsku
liniju danas povuć. Tako su isto ispre-
miešani i bitni naši interesi — moralni
i materijalni; i t& tako, da nam proiztiče
i pojednaka šteta iz svake povriede tijeh
interesa.
A kakvi smo?...
Nami, — kao što podvikujem staro
me u svome već poznatome „Uzdarju:" —
„Nase kuće u plamenu gore;
„Naše kuće do zemlje se ore....
„Strašne jame dušmanovi dubu,
nI nemilo za kose nas skubu ;
Stisli za vrat ne dadu ni kvrknut;
"Htjeli bi nas jednim duškom srknut:
"Htjele bi nas te otrovne zmije
^Isturiti iz knjige naroda,
nKa.' da nikad ni bilo nas nije." —
A mi; — ne samo što gradimo kule
po širokom i visokom zraku, nego na
žalost kopamo još sami sebi grdne jame
i bezdane. —: Srbi s onu i s ovu stranu
Save izmrvljeni na stranke, koje se izme
dju sebe mrze i otimaju se o prevlast
i stariesinstvo, kao i o gospodovanje i
kutarenje. Tako ist» i Hrvati, s one i
sove strane Velebita, raskomadani u
stranke: vuku krajeve svaki k sebi,
zlobe se i jedni drugima klipove medju
noge turaju. — A onda kakvi li su opet
Srbi i Hrvati jedni prama drugima ?...
Malo bi bilo kazat', da se tako ni
•) Gdje čitatelji nadju u citatim pogre-
šaka, kd došle, neka znadu, da ni-
jesu na&e. Ur,
najljuća zvierad medju sobom ne mrze
i ne kolju, hao što se oni mrze i kolju
(svjedok „Uzdarje" Ur.). Tu ee sve
na okupu nalazi, sve im na poruči stoji:
novine, psovke, grdnje, klevete, vjerska ne-
snošljivost, spor i razdor i opaSilo (We
taman kao u nrTzdarijuu. Ur.). Brastvo
se ne priznaje; vjere se ne poštuju, ne-
go se na protiv pod krinkom religije kriju
najgnjusnije egoistične težnje i namjere.
Negacija mah preotimlje i dolazi se do
puške i noža, i bračka se krv utaman
lijeva, (kao u srbsko — bugar. ratu. Ur.)
Pa, kamo su nam još — i u krilu
Srba i u krilu Hrvata — toliki i toliki
zabludjeni sinovi, poturice i izdajice
(poput mene Jova Sundečića. Ur.) svo-
ga naroda, koji su svom narodu veći
katili, nego li najkivniji narodni nam
dušmani i zlotvori?...—
Ne 8miem ni dulje ni više! a mislim,
da je i ovo dosta, da se vidimo kao u
zrcalu (bene dixisti. Ur.) što smo i ka-
kvi smo. Jamačno nije Pandori riše nika-
kvo zlo u žari preostalo, kojijem nas ne
bi ona bila sa svijeh strana obasula;
pa valjda nije ni cigla zmija viši na
Medužinoj glavi zaostala, koja se ne bi
nami bila u srce zavukla?...
Daklen i vlastiti i medjuplemenski
jad nemilo nas kose i dave, potiskuju nas
u nazadak i u očevidou našu propast:
a naša borba danomice raste; zlo se na
zlo gomila; oganj se na oganj nalaže;
ne pomišljamo ni na Boga, ni na svi-
jet, ni na sebe iste: ne na Boga, što raz-
božije sve to veći mah otimlje ; ne na
svijet, — zato eto se ljudski obraz više
ne cijeni, kao što se je njekad cijenio.
— Zlotvora sa svake strane do8ta i
predosta; a gle I.. zar žešćijeh i kionijih
zlotvora imamo, no što smo mi sami
bi ?... (iskrenosti, veliko blago! Ur.)
Neću istraživati ko je svemu ovome
kriv (Hrvati svakako! Ur.) ko li je uzro
čan tolikoj neobuzdanoj našoj borbi, koja
nas je strovalila u naš najnevoljniji po-
ložaj u kojemu se taman sada nahodi-
mo. Samo td, — kad bi se oborila kri-
vicaviše na jednu nego li na drugu stranu;
—dovoljno bi bilo da se izazove nova ne -
kroUva parba: (a ipak se obara faktično
jedino na hrv. stranu. Ur.) zato ću se na ci-
gli ovaj izraz ograničiti: „Danas smo svi
krivi. — A pošto ne smiemo više u
ovakovom besvjesnom rastrojstvu ostati;
ne smiemo dalje ni korak maknuti, a
da ne svratamo u najcrnji i najsramo-
tniji grob, koji pred nami širom razja-
žen zjaje : moramo, i mi Srbi, i vi Hrva-
ti, sebi samijem uzviknuti; „Ni stopice
dalje!..." pa onda ozbiljno i svojski ulo-
žiti u otklonjivanje svega, što nam na
putu stoji čvrstoj našoj slozi i bračkoj
ljubavi. Sa sugranatijem utopijama, sa
prenesrećnim šovinizmom, sa tvrdogla-
vijem negacijam, sa upornijem egoizmom
i sa smiješnijem gradjenjem kula po
va»duhu: — do ništa se ne dolazi, o-
sim do zla i stoput crnje pogibije.
Donieli smo ovu dugu čitulju, jer
nijesmo znali gdje bismo ju mogli
prekinut.
A sad ju malo proučimo. Gosp.
Sundečić govori, da smo mi Hrvati
sa Srbima, „osobito u sredini1''' (mi-
sli na Bosnu ?) „tako ispremiješani...
da bi jedva i sami gospod Bog
mogao izmedju nas etnografsku, li-
niju danas povućft.
Mi nijesmo ovoga mnenja, jer kako
je poznato iz „Obračuna", mi ne-
priznajemo, da ima Srba van Po-
tnoravlja i van ono nešto naseljenih
ekavaca u Sriemu.
Ali uzmimo za čas, da je Bosna
i Hercegovina napučena i Srbima.
Pitamo; ako smo, po izpoviesti g.
Jovana Sundečića, u sredini tako
pomiešaiii, „da bi jedva i sami go-
spod Bog mogao izmedju nas etno-
grafsku liniju dana9 povući", zašto
se g. Sundečić onako strastveno i
oličarski obara na Dra. A. Starče-
vića, koji uzimlje, veli on, da Hr-
vatska svršuje u Novom Pazaru?
Kad bi jedva sami gospod Bog mogo
povući etnografsku liniju, u našoj
sredini, čemu zamierat Dru. Anti
Starčevicu, što se drži one in dubiis
libertas ?
čemu zamierat onima koji i u
Crnojgori Hrvata nalaze?
Ako li g. Sundečić cieni, da Cr-
nagora, premda u sredini, nije u
sredini, nego u iztočnom okrajku;
odakle njemu „Srbi, s onu i s ovu
stranu Save" ? Što zar „Srba" mora,
da bude svugdje, i u Imotskoj, a
Hrvata samo na drugom svietu?
* * $
Ostalo što Čitamo u entrefiletu ne-
Ireba da uzimljemo pod pero. Ono
je sve i od sebe jasno. Ta „svi
smou krivi, a sami su Hrvati krivi,
i sam je Dr. A. Starčević i družina
oblatavio se „sugranatijem utopi-
jama, sa prenesrećnim Šovinizmom,
sa tvrdoglavijem negacijam (srbstva,
to se razumije), sa upornijem ego-
izmom i sa smiješnijem gradjenjem
kula po vazduhuu. „Svi smo krivi"
ali je samo Hrvatima nUzdarjeu sa-
vijeno, samo je Dru. Anti Starčevicu
poručeno:
„Stan, o starče klevetnike,
Antikriste prave blagovjesti,
Stan krvni&e bračke sloge,
I narodne svjesti!
Strašni ten&e nikad nevidjeni;
Majkom došle nikad nerodjeni 1
Koji demon tebi šapti
Naka klevetanja,
Opadanja,
Podmetanja
Grdnje i psovanja ?...
Griešni starće...
Dobro je po tom reko gosp. Jovo
Sundečić branee „ Uzdarje(<:
„.... poturice i izdajice svoga naroda...
svomu su narodu veii katili nego li i
najkivniji narodni nam dušmani i zlo-
tvori. Tako je.
* * *
A sad nam neostaje nego zavr-
šetak. Liep je da ga poljubiš od mi-
line. Gosp, Jovo Sundečić pri konca
ovako se brani od prigovora:
Neka Srbi svaku pravednu želju braće
Hrvata k srcu prigrle, i neka se svakom
pravetnom njihovom glasu svesrdno oda-
zovu; a Hrvati, — osobito pri dana -
šnijijem prilikama, — neka odustanu
od svojijeh neizvedivijeh zahtievanja,
koja su skopčana s misiju „državnoga
prdvau onako, kao što mu se danas smisao
tumači i pronosi. — Idejao „državnom
pr&vuu u toj formi, nije drugo do rdjav
priesad iz Madžarske (unešen a možda i
lukavo proturen) u Hrvačku. Poglavito,
s te ideje Hrvačka je danas politično,
pala sa svim na niske grane,- a zasluži
vala bi, da i politički najdivnije cvate
pokraj svojega svestranoga umlja i svo-
je krasne i bogate kulture.
Ovo je po stoti put: u pamet, Hr-
vati! odustanite od svojijeh
neizvedivi) eh zahtievanja.... I-
deja o državnom pravu... nije drugo
do rdjav priesad iz Madžarske u-
nešen!
Bože moj, Čudan ti li zna bit pje
snički jezik!
Ideja o državnom pravu priesad
je iz Madžarske i Madžarska cvati
pod tom idejom, a rad nje „Hrva-
čka danas politično pala sa svim na
niske grane".
To je kao kazat: Vi nijeste dr-
žava, nit ste ju ikad imali. Kanite
se je dakle. Budite Madžaril Bu-
dite im sluge i robovi. Priroda vas
na to osudjuje, i moj vas brački
glas na to svjetuje.
Pictoribus atque poetis.... i tako
dalje. * « *
Krenimo stopu napried:
Srbi i Hrvati uda su istoga tijela. S
padom jednijeh: prijeti neodklonijivi p&d
i drugima.
Pameti, pusto blago; Gori reče:
budite Madžari. Ovdje kaže:
„Srbi i Hrvati uda su istoga tijelau.
Ma jadan nebio, viteže: ako uda
istoga tiela, ako „padom jednijeh
prieti neodklonjivi pad i drugijeh",
kako se može spasti do tolike be-
dastoće i protuslovja, da „Srbin"
Hrvatu državu odriče, da mu odriče
dakle uvjete slobodi i životu f
Razumijemo ga! nije na koncu
konca oi vitez toliko lud. I ako bi
njegove rieči imale značit: budite
Madžari, na to njega, koji nije šo-
vinista, koji ne gradi kule po vaz-
duhu, nije zavela „srbskaa mu
duša. On bi htio, da poruči brački
braći: Jadni ne bili, la vi nemate
države, u kojoj da zbiega tražite,
neostaje vam dakle, nego ili.... po-
srbit se, kó i ja, ili pomagjarit se.
S toga naš vitez, odmah nakon
gornjih rieči, spominje svoja mila
čeda i veli:
Ako Srbi i imaju dvije svoje nezavi-
sne oblasti; daklen i priličan broj vlasti'
tijeh bajoneta : Hrvati imaju ipak ozbilj-
niju inteligenciju, dublje religiozno o-
svjedočenje i korenitiju moralnost. Da
klen postavljeni na vagu: oni se uzajamno
dopunjuju i stoje na ravnoj mjeri. Zato
sami ovi razlozi dovoljni bi bili, da se
već i Hrvati i Srbi Bklone na medju-
sobno izmirenje i jedinomiŠlje.
Hi ti drugim riečima: i Hrvati i-
maju nešto, dobra, ali ako će sebi
spasa, ne ostaje im nego da svoju
„ozbiljniju inteligenciju (indora la
pillóla. C/r.}, dublje religijozno o-
svjedoČenje i korenitiju moralnostu
stave pod okrilje dviju srbskih ne-
zavisnih oblastU koje i ako nemaju
„ozbiljnije inteligencije" i ost., imaju
„priličan broj vlastitijeh bajoneta i
topovau; te u jedinstvu srbske države,
eto kako bi se brački braća Hrvati
8 bracom Srbim popunili. Ela dakle,
amo ruku 1
Nije li, g. viteže, da pogadjamo
u lica? Reci pravo, lako bio »dravo!
Nije li za to nadostavljena opo-
mena : jaoh vama. bez nas. K nama,
k nama, ako nećete da vas vukovi
pojedu :
Ali ima i vrlo ozbiljnijega razloga, koji
nalaže i jednima i drugijpa, kao najsve-
tiju dužnost takovo bračko izmirenje i
jedinomiiljenje. Kad pogledamo kako je
danas Evropa uredjena: ne može niko
oporeći, da nije sva prava snaga sku-
pljena u šake velikijeh sila. Iz toga
daklen ne sljeduje li opet neoboriva isti-
na, da buduća sudbina svijeh manji|eh
naroda, — daklen i naša ista — zavisi
samo od volje silnijeh faktora a ne od
nas?.... I kad bi se u Evropi dogodio
jedan veliki preokret uslied jednoga ve-
likoga rata, koji se uopće predvidja:
zar ne bi sada budućnost manjijeh na-
roda i zemalj& — medju kojima smo i
mi s našijem dotićnijem zemljama, zavi-
sila od onijeh eilft, pri kojima bi pobjeda
ostala; te bi se oni takovoj budućnosti
podložiti morali; ma bila ona po njih
dobra ili zla?.... Ovaj, ovako ozbiljni
razlog u kojem počiva naše životno pi-
tanje; pitanje samoga našega opstanka:
mi bi smo morali, — ako nijesmo još
nezrela djeca — uzeti u najstrožiji
obzir, dozvati se pameti i otresti
se od svake dosadašnje naše taštine,
rdje, strasti i zablude; te stupiti u zaje-
dničko kolo , i latiti te svakoga ruda,
koliko nam granice postojećih zakona
dopuštaju; r&da, koji uzdiže, ukriepljuje,
preporadja nas i gotovi, da vremenom
i mi, kao narod medju narodima, zauzme-
mo visoko i ugledno mjesto za koje nas
božija Providnost odredila: ako i nada-
lje ne ostanemo pri našoj dojakošnjoj
upornosti, okorielosti, nepopravljivoati,
zlu zanosu i nesviestici našoj.
A da se velikoj Srbiji utre put
kroz hrvatske krajeve, evo tomu
gotove i jednostavne osnove : zabacit
hrvatsko, a prihvatit narodno pravo,
privremeno, to se zna, dok se t. j.
iz njega izleže pravo srbsko. To je
način, da postanemo onda svi „pra-
vaški Biva: učinite vi nam uslugu,
da postanete Srbi, a mi ćemo vama
tu, da ćemo postat pravaši, srbski
dakako.
I tiem završuje članak. Evo tih
rieči, ad perpeluam rei tnemoriam:
Držim da bilo najprobitačnije kad bi
smo mi svi prigrlili „narodne pra-
vou. Ono nam j« sveto i najprirodnije,
ne vrijedja uzajamne interese, pa još i
ponajpriličnije je duhu vremena tt ko-
jem živimo. Na oanovu toga prava iz-
vojštilo se je dosta lijepe sreće i slo-
bode, osobito u našem prosvjetnom i
naprijednom vijeku. Uz naolon na td
pravG, postali bi smo od ma svi „prc-
vatiu i tijem bi se uklonio poglaviti
uzrok svemu današnjem sporu; pošto
tada ne bi niko nikome otricao što je
njegovo, da nije njegovo. — I umiaato
toga, da se gubimo u preštetnome tr-
venju, u uzaludnoj borbi i u sramotnoj
mržnji: ne bi li bolje bilo, da dublje
promatramo naša životna pitanja i da
što mudrije i ozbiljnije proučavamo na*
čine i prilike, kako da sebi pomoieooo;
i medjutim da izvidjamo puteve i sred-
stva, kojima su drugi narodi doprli do
svoje sreće i slobode, premda su se na-
lazili u mnogo grdjijem i zamršenijim
okolnostima, no što se mi u opće naU«
aimo. — Ja* »a tvoje »tr*ae» kad bih,
Nu o tom će ona malo
Sad se hvata dragoga, kako ga
«ove ona,'„prijekorau, t. j. što smo
rekli da je ona „zauzela odmah iz
početka protiv „Kat. D." skoro ne-
prijateljski položaj, dok su njezini
odnošaji nopram dragim hrv.novinama
bili sasvim drugčiji."
„Crvena Hrvatska" ne niječe, ali
opravdava svoje postupanje, sliede-
ćim riečima:
Odmah kako smo pokrenuli ovaj list
nadosli nu izbori za carevinsko vieće,
kojom zgodom pojavila se kroz ,,K. D."
nekakva „katoličko hrvatska stranka".
Mi ni jesmo odobrili taj korak niti bi
ga odobrili danas, jer cijenimo da u
nas nijedna vjera nije u pogibelji
a da nosmijemo vjerskim plaštem po-
krivali političke aspiracije, jer tako od-
bijaju se druge religije. Tu su se s nama
slagali svi listovi hrvatski, u prvom
redu glavni organ stranke prava, a
tršćanska „Naša Sloga" u više navrata
pohvalila je naše držanje. Nijesmo
dakle mi sami ovako mislj«li!
Ovdje je „Crvena Hrvatska" ne-
što zaboravila kazat, to jest izniet
nam ime onih krvatskih novina koje
su znale obrazložit tu svoju anti-
patiju proti „katoličkoj hrvatskoj
stranci". To bi vriedilo pred razu-
mnim svietom. Jer mi, naučni radit
a carte scoperte, cienimo, da smo
dovoljno iztakli, kako „katolička hr-
vatska stranka*1 ne zaslužuje oporbu
od strane rodjenih katolika i rodje-
nih Hrvata, a što znamo, nijedne hr-
vatske novine nijesu pobile naše
nazore. To bi mogla pokušat sada
„Crvena Hrvatska". Pošto nam je
do istine, mi bismo joj ostali harni.
Govorimo zazbilj. Hoće li nam ona
učinit tu ljubav?
Ili možda cieni „Crvena Hrvatska",
da je sve rekla kad je rekla:
....{„jer cijenimo da u nas nijedna
vjera nije u pogibelji, a da ne smijemo
vjerskim pl4štem pokrivati političke a-
spiracije jer tako odbijaju se druge re-
ligije".
/ V
Zao nam je uvriedit našu druga-
ricu, ali nek naui oprosti što ćemo
joj kazat, da ona, po ovim riečima
pokazuje, da nezna ni sto je, ili sto
mole biti katolička stranka.
Nezna! Da bi znala samo, da je
svaka katolička stranka, samo za to
j«r je stranka,politička stranka, ona
bi odmah uvidjela, da se takve
stranke ne osnivaju za propovie-
danje u saborima, nego da preprieče
to propoviedanje u nenadležnu mje-
stu. Katoličke stranke ne imaju, nit
mogu imat na umu, da se politika
pomieša s vjerom, nego da to ne-
dadu izvesti. Tko nije sliep vidi,
da je politika ušla u sanctuarium,
a ne obratno, da se amvoni nahode
dan danas najčešće u parlamentima,
da najveći liberalci najviše bogo-
slovuju. To je ono što je odurno Crkvi,
koja hoće i pravo je, da se svak
bavi onim što ga ide i u što se ra-
zumije.
„Crvena Hrvatska" vidi dakle,
kako se lud* plaši od katoličke
stranke, a to je tim ludje i neiz-
kusnije, što valjda zna za njema-
čki centrum svietskoga glasa, i za
njegovo djelovanje.
Dakle ne pomaže „Crvenoj Hr-
vatskoj" obrana na ovoj tački, ni
svi auktoriteti (ostali hrv. Listovi)
na koje se pozivlje. Glavni je au-
ktoritet razlog i istina, a ta je proti
„Crvenoj Hrvatskoj" i cieloj joj
družini.
U ostalom se nečudimo. Znamo
da je to „smola" kojom se obliepe
mnogi svietovnjaci. Ijedan naš če-
stiti prijatelj, koji je o tom proti
narna i pisao, bio je do nedavna
mnenja kojega i „Crvena Hrvatska",
ali kad je iz bliza razmotrio to stra-
šilo, ponio je sobom drugo osvje-
dočenje.
S toga mi nijesmo misli „Crvene
Hrvatske" koja govori, da bi ona i
danas osudila onakov korak. To nam
je nepojmivo, nakon nekih izjava
„Crvene Hrvatske" poslie „katoli-
čke hrvatske stranke". Ona na pr.
u br. 33 t. g. primila je i obielo-
danila je, bez opazke, dopis iz Stoca
nekog muhamedanca „pravaša", koji
je o narodnosti kazao, da ma je ona
„najsvetiji amanet iza Boga i dina".
Ovo je skroz klerikalna izjava.
Nju podpisuje i svaki katolik, te eto
kako bi se, u glavnom, i turčin i ka-
tolik i hrišćanin našli ipak složni,
taman ondje, gdje „Crvena Hrvat-
ska" misli, da bi se nazori medju-
sobno kosili.
Kako je to? ima bit enigmalično
za onoga koji misli, da može povr-
šnim motrenjem sudit o jezgri naj-
većih pitanja što ih poviest čovje-
čanstva pamti.
* * *
Ali nijesmo ovim smirili račun
„Crv. Hrv.4'. Ovo je napokon
samo digresija. Ona je htjela oprav-
dat svoju protivnost pojavom „ka-
toličke hrvatske stranke", jer takvo
pravdanje može izgledat „liberalno"
(lucus a non lucendo) i slicat sim-
patija u onim kojim je tadja vjera
draža nego svoja, ali to pravdanje
nije iskreno. Koliko god bo bili „Cr-
venoj Hrv." pomućeni pojmovi o
katoličkim strankama, mi nomožemo
ipak vjerovat, da bi se ona bila na-
musila na nas jedino radi toga, Ne.
Nas je i nju in fondo dieliia politika.
Jest, politika nas je dieliia, jer dočim
katoličke stranke ne pokrivaju „poli-
tičke aspiracije vierskim plaštem"'),
ima političkih stranaka, koje dan
danas uzimlju kao modu skrivat
narodnjastvo pravaškim plaštem.
Pojav „katoličko hrvatske stranke"
dao je samo prigodu, nećemo reć
uredniku, ali nekim koji su imali o-
datle crpit korist. Njima je „kat hrv.
stranka" služila kao krinka.
Da je ovo ovako, mogli bismo se
pozvat na Klaićevu večeru, koja nam
daje pravo nakon dvie godine. Ali
možemo se pozvat i na ono što se
onda zgadjalo.
Je li istina ili nije, da je ,,N. L."
(onda glasilo narodnjačko) pojavu
„Crvene Hrv.u nazvao nekim svo-
jim dodatkom za južnu Dalmacija?
Je li istina ili nije, da se kušalo
i nas u to kolo uvuć, vjerujemo, da
dobrom namjerom, u članku pripo-
slatu, ali od nas a limine odbačenu
„Amo ruku^f
Je li istina ili nije, da oni pri-
staše „Crv. Hrv.'4 koji su napadali
u „Našoj Slozi"' ideju o kat. hrv.
stranci, istodobno sa branili Cingriju
i zagovarali slogu sa nadri Srbima?1)
Je li istina ili nije, da je do ne-
davna bilo intimnih odnošaja s Ob-
zorašima i Viencašima, koji se po
krivaju takodjer „vierskim plaštem"
gesla „Vjera i Domovina" biskupa
Strossmajera i drže prave pravcate
vierske propoviedi, kao Amruš ovih
dana na banketu u Ljubljani?
I dosta Ine razgaljujmo dalje, jer
imamo posla s ljudima čijim dobrim
namjerama vjerujemo, te kojima
nije svedj upisat u zlobu i zloću
ono šio bi, u sebi, tako bilo.
Ali i ovo je dostatno, da se vidi
kako nije bila kat. hrv. stranka,
(stvar napokon za nas slučaj uzgredna
i za nikoga štetna, i koju smo mi pri-
hvatili, a birači potakli,) ona koja je
već u prvine izdubla jarugu izmedju
nas i naše dubrovačke drugarice; nego
tu je bilo načelna politička proti v-
ština po sriedi.
Mi smo smetali stanovitim osno-
vama nekih matadora i htjelo nas
se onemogućit. Medjutim Bog, istina
i pravica, pa srno mi još tu, tvrdji
no prije.
Crkvene viesti.
Medju poglavitim predmetim koji
su se razprav.ljali na istom minulom
katoličkom kongresu u Sivilji, bili
su i sliedeći:
1. Dužnosti plemstva u katoličkim
narodim.
2. Potreba katoličke djelatnosti, da se
uspiešno riesi socijalno pitanje.
3. Nužda i važnost sloge medju ka-
tolicim, da se uzmognu opriet socijali-
zmu.
4. Katolički odgoj pred štetama što
ih nacaša racijonalistična poduka.
* * *
') „Crv. Hrv.« 1. c.
») V. „N. Slogu", br. 4, 10 i ost.
JP>, Ivo Frodai> víattnik? U4«v«tetj i odfovorni urednik,
Daily News prima iz Berlina:
„Ovdje ciene, da će vlada dobit ve-
ćinu za svoj novi vojnički predlog
jedino ako popusti katoličkomu sre-
dištu i otvori carstvo Isusovcima i
ostalim redovnicima, kako je prije
bilo".
^ .
Što ima nova po svieio i
Katoličko-političko družtvo za Češku
imalo je sjednicu, u kojoj se zamjenik
predsjednika gruf K. Nostitz izjavio o
političkom položaju i o pitanju nagodbe
u reskoj. O češkom državnom pravu
reče, daje to još nejasan (?) pojam, jer
ga svatko drugačije tumači. U tom se
slažu sve češke stranke, da 'priznanje
toli često i svetčano priznanih starih
prava nemože ostati pukom Željom, već
da bi imala krun sv. Vaclava u sta-
roj slavi zasjati na posvećenoj glavi
premilostivoga monarhe. Prije se mora
svakako provesti nagodba s Niemcim,
pa ako to nebude išlo s bečkim punkta-
cijam od g. 1890. tnora se misliti na
drugu nagodbu. Zaključeno je, dav se
odgodi nagodbena akcija, jer su Cesi
zabacili bečke panktacije.
Pražka „Politik" piše sliedeće o na-
silnom mag jar enja, djece: Nasilno magja-
renje djece, koja su navršila treću go-
dinu, to je eto najnovija „kulturna ste-
čevina, u Magjarskoj. Na temelju po-
znatoga zakona o magiarenju izradio je
sada ministar nastave Oaaky „naputak",
gdje su nabrojene potanje ,,uputeu na
319 stranica i u 288 paragrata. Po tom
naputku lišeni su roditelji radničkoga i
srednjega stališa pravci da razpoiažu
svojom djecom, koja su navršila tri go-
dine. Kada diete navrši treću go-
dinu, roditelji ga gube, jer ga moraju
predati u zavode za djecu. Opru is se
tomu roditelji, bit će kažnjeni, a diete
uzet će im se silom. Svaka će obćina
imati zavod za tako otetu djecu, a ob-
ćinam nametnut će 3% namet. Ako se
obćine tomu usprotive, bit će prisilje-
ne, da plaćaju taj namet. Ciela t?, naj-
novija „kulturna stečevina" u Magj.r-
skoj ide zatim, da se ncmagjarska dje-
ca nauče magjarski jezik. Roditeljem
bit će dozvoljeno, da odgajaju svoju
djecu u kući, ako dokažu, da su se do-
bro poskrbili za odgoj svoje djece, a to
se može dokazati samo pred magjarskim
oblastim. Ne ima priziva.
Uz silnu agitaciju držani sa nakna-
dni gradski izbori u Pragu. Izpražnjena
su bila 34 mandata, od kojih su dobili
Staročesi 17, a Mladočesi 14. Ovaj su
putMladočesi dobili dva mandata u dru-
gom izbornom tielu, dočim su prije do-
bivali mandat« samo u trećem izborni-
štvu. MlacoČesi dobili su više četiri man-
data, nego prijašnje godine. Sada ima-
du 30 zastupnika, i tako razpoiažu tre-
ćinom svih mandata. „Narodni Listv"
raduju se rezultatu izbora, pa kažu,
da to odlučuje ponajviše, što su oni do-
bili u sve 3800 glasova, a Staročesi
2200 glasova.
„Wiener Zeitung" navještuje imeno-
vanje kneza Windischgrätza-zamjeni-
kom predsjednika gospodske kuće; ime-
novanje 21. a člana gospodske kuće za
života, izmedju kojih kneza Ferdinanda
Lobkowitz-a, predsjednika dalmatinskog
Sabora Vojnovića, vi-še sveuöiliantih pro-
fesora, dva topnička vojvode, zamjenika
upravitelja anstrijako-ugarske novčarne,
Zimmermanna i više velikih obrtnika,
:zmedju kojih Rimghoffe-a i Leitenber-
gera.
Svkupština izaslanika čeških stranaka
iz Geške, Moravske i Sležke jednogla-
sno prihvati ovaj zaključak: Skupština,
držeći se čvrsto nače'a, zagovaranihod
mnogo godina, a upravljenih na oživo-
tvorenje državnog prava, na obezbiedje-
nje primjerenog zastupanja čeških ze-
malja u vieću Krune, kao na provede
nje pravičnih izbornih redova, i jedna-
kog prava za sve narode zemalja češke
krune i na raširenje samouprave; izja-
vljuje se spravnom na jaku, složnu obra
nu i provedbu tih načeia, smatrajući naj
znamenitijim da se u tu svrhu spora-
zume sve stranke.
I u Budimpešti ide kratelj na ma-
njer. Na 1 tek. oboljelo je 22, umrlo 6,
Djelomična ministarska kriza u Špa-
njolskoj čini se da je neizbježiva. Misli
se, da će nakon povratka kraljice-re-
gentiee ministar financija Cos-Cavon
kao što i ratni ministar gjenero de Az-
carraga dati ostavku.
storella Mate p. Ivana , Vušković Dojj
Aute. * * *
Na 21 pr. mj. prevozna ladja Josipa
ITrlića s Orebića, brodila s Korčule pQt
Orebića su dva mornara i sa sedmero
putnika. Na dvije trećine puta, navali
na nju iznenadni vihor vjetra tejepre.
vrati.
Putnici i mornari uhvatiše se čvrsto
ladje, koja, po sreći, nije potonula. Svi
biše spašeni.
U dojdući ponedjelnik selo Kali imati
će (u dva dana drugu) mladu Misu,
koju će odčitat vić. D. Lovre Dražić.
Unapried srdačna čestitanja.
* * *
Ministarstvo odobriio je osnovu za
korjenito uredjenje proloma Orsule na
cesti, koja iz Dubrovnika vodi u Ko-
navlje i put Trebinja, i dozvolilo je da
se u tu svrhu potroši 5500 for. iz drža-
vnih sredstva.
* * *
Saborski predsjednik knez Gjuro Voj-
nović imenovan je zaživotnim članom
Gospodske kuće u Beču,
*
« *
Ovdje ima nekoliko doba, da posluje
neko čedno ali vrlo zaslužno družtvauce
proti skitalicam. Na č&iii su neki obr
tnici, koji namieštaju skitalice na ra-
dju. Obćiua podupire. Na Svesvete druž-
tvo je obskrbilo novom odjećom 56
takove djece.
* * *
G. Antun Franetović naumio je obje-
lodaniti hrvatski prevod Modrićeve knji-
ge „La Russia" nakladom g. I. Kralja
u Zagrebu, uz cienu od f. 2:50.
*
* #
Benkovac, 31 listopada: Još dneva 20
srpoja t. g Obćinako je Opraviteljstvo
naredilo, oa uslied odluke obć. Vieća,
svaki muž&ić od 18 godina do 60 iz-
vrši 5 nadnica na obciaskim ili seoskim
putevim. Za tim preporučilo se u Lšsto-
vim, da se nadgleda: dali se i kako iz-
vršiva nalog. Čitao sam u br. 65 nK.
D." viest o zapuštenim seoskim pute-
vim. Kao dokaz istme, neka znadete, da
se u Vrani još ni dan nije potrošilo u
popravljanju puteva, a nemožeš nikud
makac od vode i blata. Pitam zašlo su
nalozi i naredbe? Z.
* * *
Velečastni Don Jakov Pivčević, učitelj
gradjanske učione u Malom Lošinju,
ponovno se, osobitim pozivom, obraća
na svoje zemijake Poljičane, za izku-
pljanje milodarS za gradnju zavjetne
erkve S. Jurja na poljićkom Gradcu.
I mi s naše strane preporučujemo, da
ta hvalevriedna osnova nadje harna od-
ziva, te da se Poljićani neiznevjere svo«
jim starim, slavnim predajam. Milo nam
je pak opaziti, kako se učeni sinovi
Poljie^, ma gdje se nalazili, uvjek živo
zauzimlju za svoj zavičaj, slavnu ko-
lievku starinske republike Poljičke
„N. L."
* *
Namjestništvo udielilo je Franjeveim
u Cavtatu 80 i. za nabavu odora.
* *
Malo niže donosimo imena koja su
bila podpisana u izbornom proglasu za
obćinu u Spljetu. Uz to ovdje donosimo
imena osoba koje su bile izabrane u
^em ^elu ikoje su, na 5.320 birača,
dobile 8bb glasova:
Banić Mate, Borčić Lovro ravnatelj,
Bulat D.r Gajo, Ivišić Jakov p. Jure,
Kapić Juraj učitelj, Matković Jakov p.
Stipe, Matošić Ive p, Ivana, Mihanović
Luka p. Tome, Morpurgo Vid p, Davi-
da, Ozretić Miho p. Andrije, Protić Pa-
* * *
Ministar trgovine imenovao je poštan-
ske uredovnike Josipa Stiasnoga i Au-
driju Slavinu poštanskim prigiednieima,
prvoga u Šibeniku drugoga u Zadru.
*
Iz Spljeta, 29 listopada: Evo Vam
podpisa, č. g. Uredniće, izbornog progja-
sa, buduć to „Narod" nije učinio.
Aljinović Bozo — Bartulica Stjepan
Borčić Lovro — Brajnovié Jo-
sip — Bubalo Andrija — Buj &piro
Bulat Dr. Gajo — Bulić D.n Frane
Cambj pl. Sebastijan — Cukrov Ja-
kov — Dvornik Audrija —^Ganza Bar-
tul — Granić Jakov pok. #pira — Gr-
gić Dr. Edvard — Ivišić Jakov — Ju-
ras Vieko — Kamber Dr. Pero — Ka-
pić Juraj — Kapić ¿Simún — Karam^a
Dr. Srećko — Katalinić Petar — Ko-
lombatović Gjuro — Krstulović Ante
pok. Lovre — Krstulović Duje Ancin
— Marić Banje Stjepan — Marinovié
Viško — Matkovič Jakov — Matošić
Ivan — Mihanović Luka — Mikačić
Mate — Morpurgo Vid (žid) — Ozreti^
Miho — Protić Mate — Reić Mikel Mate
Šegvić Jakov pok. Pave — Šperac
Stjepan — Vidović Mate — Vuskovió '
D.n Ante — Tartaglia pl. Petar Za-
!ić Ivan — Zlendić Dr. Ante. 'pf
Istupila su gg. Bubalo Audrija, Kr-
stulović Duje Antin i Ante Krstulović,
pok. Lovre. •—
Alfa.
* *
Talijanski parobrod koji putuje izme-
dju Zadra i Jakina, od ovoga mjeseea
polazi iz Jakina svakog ponedjelka u 8
sati iz jutra, a dolazi u Zidar istog
dana u 5 sati ,JO podne. Odiazi pak ifc
Zadra svake sriede u 7 iz jutra, a do-
lazi u Jakin istog dana u 5 sati po pod.,
#
* *
Zemaljsko ravnateljstvo finance ime-
novalo je financnim perovodjama pri-
vremene financne perovoije Lovru Buc-
chicha, Josipa Dworn-'ka i Luku Castelli,
i perovodne financne vježbenike Josipa
Storicha, /Simuna Paliscii i Ivana Pasa-
rića; a privremenim perovodjama pero-
vodnoga financnoga vježbenika Angjela
pl. Benvenuti i perovodne namje3tništve-
ne vježbenike d.r Josipa Luxarda i Ni-
kolu Bernardia.
* * #
Predsjedništvo zemaljskoga ravnatelj-
stva finance imenovalo je perovodju
financnoga odvjetništva d.r Božu Kre-
kića pristavom i začetnika d.r Franu
Radnica perovodjom kod fioaucnog
odvjetništva za Dalmaciju.
Odpisi „Kat. I)alm.«
C. g. M. —- Mostar — Govorili smo
dvojici, ali nijesu skloui. Srdačan po-
zdrav !
0. g. S. — Dubrovnik — Ne ulazi ga
ni jedan ni drugi, od ona dva u pi-
smu imenovana.
Gledajte, da se zlo pomete i iz-
pravi. Bit će vam dika. Srdačan od«
pozdrav !
C. g. I. — Ervenik — Ono o benli.
v poslim uzesmo na znanje. Zdravo !
0. g. „Istinović" — Bisko — Ne cie-
nimo, da bi koristilo javnim opas-
kama, osim ako je ono želja i vlč.
. žup.
C. g, M. V. — Zagvozd — Primismoi
za naručene tiskanice i za predplat«
v u podp redu.
C. g. S. V. — Opuzen - I od Vas za
^ uvrstbu.
Č» g. 0. A. g. - Knin — 1 od Vas,
za tiskanice.
0. g. O. M. B. — Prgomet — Tako-
V đjer'
C. g. F. Š. — Biograd - Naručbu od-
„ premiamo prekojučer.
C. g. 1. V. - Krk — Obrnusmo. Predpl.
dopire do konca kolovoza. Bratski
odpozdravljamo.
nBi*&"> .starodavna hrvatska prestol-
flioa u KaStelim kraj Spljeta, plod ve-
Itučene radinosti O. Sim. Milinovida sada
barskoga nadbiskupa metropolite. Po na-
govoru prijatelji koji s Tolikom slašću
Čitahu ovu veoma zanimivu poviestn»
napravu, dali smo ju pretiskat u poaebuu
knjigu. Obsiže 40 strana v četvrtini. Do-
dato je pri kraju kazalo. Može se nab*-
Tit kod daše uprave uz cienu od 30 n.
Crkvene viesti.
U Utreehtu u Holandiji skupilo se
na sastanak 570 odaslanika raznih
katoličkih družtva iz raznih zemalja,
namjerom da bi se ustrojio medju-
narodni savez za uzpostavu Papine
vremenite oblasti.
* * *
Sjaj katoličke istine otvorio je
zadnjih dana oči i jednoj osobi Čije
ime sada ide od usta do usia
po cieioj Europi: barunica James
Rolhschild obratila se na katoličku
vjeru. Barunica je snaha baruna L\a-
tanaela Rothschilda. Obred krštenja
obavio je irancezki biskup od Beau-
vaisa u svojoj katedrali. Barunica
Tereza James Rothschild rodjena je
g. 1847, kći je pokojnog Karla Roth-
schiida, negdašnjeg prvaka frankfurl-
ike kuće; udala se je godine 1871.
za Jamesa ftothschilda od londonske
kuće, koji je g. 1881. umro. Una
dva sina.
* * *
Novo imenovani olomučki nadbi-
skup dr. Teodor Khon, pošo je u
Beč da položi prisegu viernosti.
Silni su prihodi olomučke stolice,
koji dokazuju koliko je njegda narod
ljubio vjeru, i njezine predstavnike.^
Od prihoda olomučkomu nadbiskupu
pripadaju u Moravskoj i moravskim
enklavim sliedeće gospoštije. Hoch-
vvalde s nekretninam u izmjeri od
19.803 hektara, Kelč sa 6.303 hekt.
Kromjeriž sa 4738 hekt., Moržice
sa 3526 hekt., Murau sa 4157 hekt.
Višava sa 10.117 hekt., Zwitava sa
833 hekt.; u sve razpoiaže nad-
biskup sa 47.593 hekt., te glavnica
računa se na 20 milijuna. Kano
veleposjednika nadkriljuje nadbiskupa
jedini vladajući knez Liechtenstein
koji posjeduje 115.000 hektara,
dok knez Rudotf Lichtanstein kao
treći ne posjeduje više od 20.000
hektara.
* * «
Parižki List „Figaro" javlja o au-
djenciji, što ju je francezki poslanik
n Carigradu, Canbon, imao kod Pa-
pe. Lav XIII. izrazio je ponovno
najodrešitijim načinom svoju nakanu,
da će ić napried na putu, kojim se
je on u korist i na dobrobit Fran-
cezke zaputio. Interesi katoličanstva
na Iztoku jedni te isti su 8 onim
Francezke. „Sveta Stolica će za
Francezku sve učinitirekao je
Papa doslovce, „te će vazda i svugdje
biti sa Francezkom
Sto ima nova po svietu i
Iz prijašnjega magiarskoga ministar-
stva ulaze u novi: Fejervary, Czaky,
Szilagy, Bethlen i Josipović, te je prei-
naka zadesila samo predsjednika (sada
Wekerle), unutrnje posle (sada Hie-
ronjmi) i ministra a latere (sada Lujo
Tisza).
Tekom razprave o predračunu u ce-
sarev. vieću došlo je do bučna prizora
usljed govora Mengerova, koji se pre-
pirao s mladočeškim govornicima. Pri
Meogerovim riecima. „Mi nećemo češke
držače", digne se velika buka na klu-
pama mladočeha, dočim ljevica pleeka-
6e. Na dalnji uzklik Mengerov, mlado-
Česima; „Danas /« veleizdajstvo, go
voriti o Češkom državnom pravu, Vi ste
veleizdajnici", nasta strašan žamor. Men-
ger bi pozvat na red, skoro svi zastu-
pnici, ua čelu im Mladoćesi, pohrliše put
Mengerove stolice. Predsjednik na to
Zatvori sjednicu.
0 boravku rumunjskoga kralja u Be-
eu, pišu odanle, 16 tek. Rumunjski kralj
predao je jučer svoju posjetnicu kod
grofa Kalnokya s primjetbom, da će mi-
nistra kašnje posietiti. Kralj i presto-
lonasljednik posietili zatim nadvojvodu
Karla Ludviga i nadvojvodkinju Mariju
Tereziju a odavle se opet povratiše u
cesarski dvor, gdje ih je Njegovo Ve-
ličanstvo odpratilo u odaje cesarice-kra-
Ijice. Kod visoke gospodje proboravili
su kralj i prestolonasljednik p6 sata, a
zatim povezli su se visoki gosti k osta-
lim nad voj vodam.
U Budimpešti kolera je već posve
jenjala.
„Gazeta Lwowska" iztiče, da posle-
dnjik dana nije javljen iz nijednog okru-
žja nov slučaj kolere, te da je po tom
posve nestalo kolere u Galiciji.
U Beogradu napravljena je nepovjer-
nica proti beogradskom gradjanskom
zastupstvu. Nepovjernica nosi 2194 pod-
pisa, od tih ima ih 1353 pravo glasa.
Holandezka je Vlada podastrla u sa-
boru osnovu gleda organizacije vojske.
Po osnovi imala bi vojska biti sastavie-
na od 68115 momaka. Ministar predla-
že obveznu vojnu službu, koja bi trajala
devet godina, bud u vojsci, bud u gra-
djanskoj gardi. Godišnji kontingenat
ima da iznosi za gradjansku gardu
11.500 momaka, a za redovitu vojsku
18.000.
U Parizu vlada velika uzrujanost ra-
di kraha panamskog družtva. Govori se,
da svota, koju je Eiffei neopravdanim
načiaom uzeo od panamskoga družtva
iznosi 15 do 18 milijuna franaka, ai on
je pokriven namiram. Obtužba se kre-
će ponajviše proti visokim emiaivnim
izdatcim te proti velikoj nemarnosti
upravnog vieća. Poduzetnici Eiffei, Arti-
gues i Sonperegger primili su velike
svote, koje nisu njima pripadale. Broj
obtuženika nije još ustanovljeu.
U ruskim zapadnim okružjim obusta-
vljen je promet radi silna sniega.
U Beogradu je umro na 15 tek.
jedan stražar od kolere. Iz bolnice pu-
stene su tri osobe, koje su ozdravile.
Portugižki Kralj i Kraljica posietili su
madridski dvor. U Madridu nadaju se
odatle veliku probitku po obe zemlje.
„Neueste Nachrichtenu priobćuju raz-
govor sa Charlesom Dilkeom o „Englezkoj
i trojnom savezu". Polazeći sa činjeni-
ce, da je Saliabury gojio simpatije za
trojni savez, ali da naprama njemu ni-
kad nije preuzeo obveza, veli Dilke, da
t Gladstone nije nikad bio oduševljen
za trojni savez', isto tako ipak ne na-
ginje prema drugim vlastim. Gladstone
hoće mir za Englezku te da joj se oču-
va njezin neutralni položaj.
Kralj Saksonski, kralj Wlirtemberžki
i veliki Badenskiduka rek'bi nijesu ni-
malo skloni namjeravanome vojničkome
pojačanju, što ga Pruska predlaže.
Englezko ministarstvo, po zadnjim
viestima bilo bi odlučilo ne ostavit U-
gandu, nego zamienit družtvo direktora
vladinom upravom. Zaposjednuće zapa-
sti će 30 40.000 lira sterlina nagodinu.
Francezki vojni attašei pukovnik ba
run Berkheim i satnik Vicomte de Salley
posietili su ovih dana sa ruskim vojnim
attašeom barunom Taubeom srbskoga
ratnoga ministra te su snjim imali po-
dužu konferenciju. Kako uvjeravaju, ra
di se o tom, da se srbska vojska obo
ruža ruskom Lebelovom puškom.
Savez radničke stranke u Belgiji za
ključio je, da se ustroji propaganda u
svrhu obćenitog štrajka svih kolikih
radnika Belgije, ne bi li se tako došlo
do obćeg prava glasovanja. Propaganda
ima se protegnuti na cielu zemlju i
vojsku.
Ova propaganda već pobire svojih
plodova. Jer javljaju iz Loevena, da
unatoč redarstvenoj zabrani i premda
su dignuti jaki vojni odjeli, izjavilo se
do 6000 osoba za obće pravo glasova-
nja te se držalo žestokih govora. Re-
darsvo je opetovano posredovalo, ali je
vazda bilo dočekane kamenjem.
IAÍI DOPISI.
Preko kod Zadra, 16 studenog .
Ovih dana doživjeli su Kaljani sve-
čanost, koja se nije dogodila od kad
su Kali, a kasno će se i više dogoditi,
jer su ovih dana dva zasebice njihova
miljenika prikazali prvu svoju nekrvavu
žrtvu Bogu na slavu, a kršćanskim
dušama na spasenje.
Prije osam dana naviešćivalo je sla-
vljenje zvona ovu veliku svečanost, a
prije tri dana pucanje pušaka i mužara.
Kaljani kao da su razumjeli, što im na-
vješćuje niemi glas zvonova, jer je sva-
tko željno očekivao taj blaženi dan. A
kako da se Kaljani neraduju ovome
dnevu, kad im je župuik sa oltara u
nedjelju napoviedio dva svećenička go-
da, koje im je nemila smrt nazad go-
dina i godina ugrabila kroz ovu sedmi-
cu, a Providnost božja dala im za taj
gubitak u naknadu dvie mlade svećeničke
sile kroz istu sedmicu? te se je tako
u svačijem sreu radjalo ćustvo sažale-
nja pomisliv na svoje pokojnike, a s dru-
ge strane ugodno ćustvo pomisliv na
svečare.
Napokon osvanuo i mnogo žudjeni
dan 6 studenoga. Na svačijem se licu
izraživalo veselje, što je napokon osva-
nuo taj blaženi dan. Crkva narešena i
nakrašena da se nije stidila ni mnogih
crkava gradskih. Izvana crkva nakiće-
na zelenilom; cviećem i barjacima, ve-
ćinom krvatskim trobojnicama. Baci li
se pogled po selu, to se viju mile hr-
vatske trobojnice pribite amo tamo po
kućama, a osobito na svečarevoj kući
i na bratskoj kući, koje su bile izkiće
ne zelenilom. Sunce neobično pružilo
svoje zlaćahne trake, kao da se i ono
raduje svečarevu slavlju, pak i dan je
bio krasan, da bi se reklo da je ljetni
dan. U jutro bio mali lahorac sa iztuka,
malo kašnje sa juga, pak sa zapada a
napokon sa sjevera, kao da mu nosi po-
zdrave sa svih strana mile mu Hrvatske
domovine i ko da ma veli: „Sinko, spo-
meni se mene danas u prvoj tvojoj ne-
krvavoj žrtvi, moleći Boga, da sto prije
sjedini rascjepkana uda tvoje mile, ali
izmučene Hrvatske domovine1*.
Sunce na iztoku ciklo, a nakićeni
svatovi izašli iz bratske kuće, svaki sa
pufckom o ramenu da pozdrave dan.
Došo svečar oko 8 sata na bratski dvor,
svatko mu ljubi ruke, a svatovi zagru
vaše iz pušaka i mužara da ga pozdra-
ve. U 9 sati dolaze prijatelji, te ga po-
zdravljaju i čestitaju mu sretan dan, ko-
jega je doživio.
0 10 sati digne se procesija sa slie-
dećim red^m. Prvi idju učenici sa za-
stavom sv. Vjekoslava, pak učenice, a
pred njima trobojnica, sve dva a dva u
redu. Za njima idju pojedine bratov-
štine sve u najboljem redu pod svojim
barjakom, prva Gospe od Sedam Žalo-
sti, pak sv. Križa, pak sv. Trojstva, a
napokon bratovština Gospe Ruzarija,
zatim ostali puk, pak svećenici, miado-
misnikovi roditelji, a napokon ženske;
da idju dignuti mladomisnika: Don Ba-
rišu Vidova, da prikaže nekrvavu žr-
tvu Bogu. Kad su mladomisnika digli
iz kuće zagruvaju puške i mužari, a
evak od miline plače i upire oči u mla-
domisnika. Povorka se odputi, te za-
krene put bratskog dvora, da tu mla-
domisnik po običaju svojih predja pred
napravljenim žrtvenikom pita Rogu,
i Djevici Mariji, svetima, angjelima i
puku proštenje i blagoslov. Tu proslovi
mladomisnik krasan govor, koji je sve
prisutne ganuo do suza, osobito vruća
njegova molitva upravljena Bogu za
Vatikanskog sužnja Lava XIII, da bi
dočekao svoj biskupski jubilej i da bi
vidio svoje neprijatelje nadvladane i u
krvi ogreznute, i za pokojnoga strica
Don Ivu Vidova kanonika, zatim pre-
poruči Bogu svoje starješine profesore,
sve svećenike, pak prijatelje, rodbinu i
sve svoje seljane. Nakon toga se po-
vorka odputi u erkvu. Dodju u erkvu
i misa započe, praćen od Veleučenog
Doktora Don Josipa Marčelića kanonika,
MM. PP. Don Srećka Bakije i mlado-
misnika Don Lovre Dražića. Kad mla-
domisnik zapjeva „Slava v višnjih Bogu"
svakome se orose oči. Po vangjelju pro
poviedaše prigodno slovo Veleučeni Do-
ktor Josip Marčelić kanonik. U svomu
govoru predoči slušaocima uzvišeno
zvanje svećenika, štovanje koje se mora
nositi svećeniku i dužnosti svećenika,
kako to znade razpresti samo onako
plemenita duša, kao što je naš Don
Joso. Poslie svete mise ljubio je puk
mladomisniku ruke. Kada svrši crkvena
služba, odputi se velika povorka sva-
tova i prijatelja 8 mladomisnikom pod
crkvenim barjakom i trobojnicom u
bratsku kuću na svečani objed. Na o-
bjedu bilo oko 80 gostova. Preko obje
da počele nazdravice svečaru, otcu mu
i majki, Don JoBipu Marčeliću, Don
Mati Dražiću i Don Ivi Ricovu, Hrvat-
skoj, Strossmayeru, Starčeviću. Pri svr-
šetku objeda uzme svečar rieč, te zahvali
prvogostimat što su ga počastili svojom
prisutnosću, zatim nazdravi Vatikansko-
me sužnju Lavu XII!., Hrvatskoj domo-
vini i njezinom što skorijem sjedinjenju,
nadbiskupu, Don Josipu Marčelićo, svo-
jim drugovom svećen ćima. Preko obje-
da bila je tu zastupana i seoska glazba
naim budnji mješnice. Okd 4 sata po
slie podne dovrvi silesija svieta i dje-
vojke na bratski dvor da zavedu naro-
dno kolo, koje se je igralo do kasno
doba noći uz neprestano bubnjanje, svi-
ranje mješnica i gruvanje pušaka i mu-
žara sa strane svatova i seoskih ron
dara. Kad je pako noć zastrla selo svo-
jim plaštem, rasvjetljivahu selo ben-
galske vatre sa novosagradjenog zvo-
nika do kasno doba noći. Na 9 sati
započe večera. Započela večera, zapo-
čele ponovno nazdravice do kasno doba
noći. Na 11 sati odpratiše svečara sva-
tovi uz rasvjetu s bengalskom vatrom
i uz pueanje pušaka kući. Pri svršetku
pako večere po običaju kupiše svatovi
milodare za misu, sto će im mladomi-
snik reći sutra dan za njih. I zbilja su-
tra dan na 8 sati bi uz pucnjavu pu-
šaka svečana misa za svatove. I tako
svrši prvi dan svetčanosti.
Još ne prošla ni svečanost prve mlade
mise, kaljanska hrvatska majka ne skida
si eebe svoje piroe ruho, već ga
ostavlja da u njemu dočeka i dru-
goga svoga miljenika Don Lovru Dra-
žica gdje i on stupa prvi put na božji
žrtvenik, da prikaže Bogu prvu nekr-
vavu žrtvu.
Procesija, služba u crkvi, gostba i o-
stala svečanost bila je s mulom iznim-
kom kao i prvi dan, da čitateljima nedo-
sadim poradi duljine opisu. Još pako i
sliedeći dan potraje svečanost.
Ova svečanost jest najveća što se je
ikada dogodila u Kalima, te će ostati
duboko usadjena u pameti, a igosti su od-
nieli veoma liep utisak ob ovoj svečanosti.
Sad je na vama, mladomisnici, da
sav svoj život posvetite vjeri i domo-
vini, nasljedujuć svoje predšastnike se-
ljane, a osobito Don Ivana Vidova ka-
nonika i Don Božu Dražića, koji su
bili uzor kaljanskih popova kako ste u
svom krasnom govoru obećali, koji
mnogo dobra učiniše puku za koga su
živjeli, te ostaviše neizbrisivu uspomenu
u srcima svoga stada, koji ih danas sa
zahvalnošću spominje i za tužnu nam
razejepkanu domovinu Hrvatsku, koja
vas moli, da doprinesete svaki svoj
kamen za sjedinjenje razejepkanih joj
uda po načelu stranke prava prosvje-
tljujuć, upućivajuć i ućeć joj narod, ali
u svome velikom zvanju nemojte nikad
zaboraviti svoju rodbinu i prijatelje, već
ih uvjek podpomažite savjetom i tvorom.
Prijatelj,
Sinj, 8 studenoga.
U nas je obća panika zavladala, oso-
bito kod onih koji — jer BU im na ža-
lost i na štetu pune kese — bogovim
se narodnim zovu, i koji, umišljaju da
im je i za to sve prosto što je gure i
najgore, a mi bogei! da moramo ko
niema marva prepokorno vršiti njihove
nemoralne želje i slušati njihove oga-
vne naredbe. Ova panika, koju je pro-
budila vriedna nK. D>" dopisima iz
Sinja, ne tajimo, da može imati i svoju
dobru stranu, ne niječemo, da nebi
mogao tkogod u njoj nazrieti i skori
preokret u bolje u našoj negda pito-
moj varoši, ali. .. ali mi koji vidimo i
po dalje i bolje nego •vikeri, nijesmo
sliepi i nemožemo priuštiti ovakova op-
timistička mišljenja sve dok se ne pro-
čiste njekoje kuće u moralnom pogledu,
ko što su se ulice pročistile, da se pre-
prieći kolera. Mi, Hrvati s kandžijom,
pesimiste smo, jer nas je dugo iskustvo
dobrahno puta poučilo: da je mučno o-
tresti se grdnih navika ako si jednom
zagazio. Niesmo ovoga puta optimiste
ni za to: jer kiselo lice, divlji pogled,
stisnuta šaka, zakrvavljene oči znače
ovoga časa — po shvaćanju našemu psy-
hologičnom — otrovno i osvetljivo srce.
Hrvati s kandžijom nijesu zadovoljni
s panikom koja je nastala u kraljev-
skim kućam i inim, pa i ako su se go-
spoda namrgodila i ukutrila k6 oparen
mačak, a objesila nos k6 nakostrušeni
tukac. Neka se veseli tko hoće svemu
ovome, ali mi ne ćemo, i ako znademo
da našu veliku gospodu kore i stiene u
koje gledaju, i koraci, koje čine; i u-
lice, kroz koje prolaze; i trg, po ko-
jemu k6 obješeni šeću; i pisma velikih
ljudi, koja im spominju liepu prošlost,-
i slike po zidovima, koje ih opominju
na hrek i soju davno... .. slavnu. Mi se
ne veselimo još, i ako smo našim li-
stovima obću pozornost svratili na naš
zabitni kongres, kojega držimo subo
toia na nBukviu, niti se radujemo i ako
smo ujeli u dušu eklatantnim istinama,
sve one, koji se razkalašeno bane po
mekim dušecima, koji otimlju po ku
ćama ljepotu i čednost i sabiraju u „Je-
lenski vrt" sve što se samo ljepotom
zove; ne veselimo se, jer znamo kako
se striže, tko u zabranjenu ugrize jabuku,
j jer smo uvjereni: da svi znaci koje ie
* uzbudio panik, »ve kad bi \ ^jelo**»*
časovito bi bilo, ko i obraćenje Ljude-
vita XV — uzora naših manjih i viših
kad je bio obolio u Meizu na smrt, u
svojim vojnama a l'oranju i Nizozem-
skoj. Na glas mjofetnog biskupa kralj
se smuti i skruši, u čas otjera već spo-
menute pratilice i pozovne će-titu Ma-
riju Liszinsku, da mu vidu rane i duše
i tiela. Pariz prire li svojt mu obraćenu
kralju bakljadu, -A ozdtaviv, odagna
ženu ponovno, a „Jelenski vrla raztvori
širom misleći a i kličući „Sin sam so.
Ljudevita, pa nemogu u pakaou ! Mi Hr-
vati s kandžijom ostajemo i za to još
kod svojih pesimističkih — možda —
osjećaja, jer izim što moral propada, a
vjera gine, i hrvatstvo izčezava kod o-
vakovih trulih stvorova, kojima je naj-
veća ugodnost šesta zabrana božja i de-
veta. Jest, hrvatstvo gine gdje vjera
propada! Pa još se ima srca vikati:
„branimo hrvatstvo, a ostavimo vjern,
ona je sigurnal Jadno geslo! a jadnije
hrvatstvo, kad se nadje u rukam ova-
kovih bezdušnih bezvjerskih stvorova...
gorih od pogana!
I uprav, od dulje vremena počelo se
je izticati kd lozinka „radimo za hrvat-
stvo, a pustimo vjeru u kraj, ona nije
hvala Bogu u nas u pogibelji", a sko-
rašnji Svetčev banket u Ljubljani kaže
nam očito, na koje smo grane spali!
Impossibile ma pur vero, banket je bio
prosvjed protiv Katoličkoga sastanka u
istom gradu,/za to.' što je ovaj, rad
družtva sv. Cirila i Metodije, htio da
se nagodi, da bude u skladu s vjerom
i nabožnim osjećajima braće Sloveuac&.
Ovo je bilo dosta da se svi framašunski
i liberalniji Listovi dignu na obranu
družtva, a posebice, na obranu njegova
predsjednika Svetca, k6 da je tobož on
za to uvriedjen i ponižen, pak da se
dade zadovoljštinu (sic) njegovu intan-
gibilitetu. Na banket sgrnulo se iz svih
slovenskih zemalja, a i Zagreb nije za-
ostao, tu se je izticalo „u nas, Bogu
hvala, nije vjera u pogibelji, radje ra-
dimo za domovinu" i u to ime brzo-
javilo se je i Strosmajeru, a tim, nije
se moglo grdjoj ironiji izvrgnuti nje-
govo sveto geslo „sve za vjeru i za do'
movinuu. 0 banketu mnogi Listovi pro-
govorili, a naši njekoji, kl njekakav
triumf ovo su donieli..! Poslie banketa
ljubljanskoga, eto nam sastanka srbsko-
narodno-hrvatskoga u Dubrovniku, i
tom prigodom g. Šupilo pravaš i ure-
dnik „Crvene Hrvatske" kaže urbi et
orbi: vjera nije u nas u pogibelji, bra-
nimo sada hrvatstvo". Jadnici, ko da je
dosta krst sv. primiti, a da vjera bude
sigurna i u našoj duši stalna! Jadnici,
ko da je dosta znati otče naš i „Zdra-
vu Mariju", a da vjera ne bude u po-
gibelji! Ovakovih tvrdnja o vjerskoj si-
gurnosti kod nas čuli smo češće i u
više prigoda i to uprav od onik, ko-
jima je vjera deveta briga; al mi apo-
ditički tvrdimo, pa i ako će nas tkogod
i kamenovati za to? da je s to^a hr-
vatstvo u velikoj našoj domovini tra-
ljavo uprav, jer vjeru lakoumno uzimamo
(istina, kojoj ni ne treba dokaza, jer
prezir vjere, to je prezir najsvetijega i
najobaežnijega osvjedočenja, a tko ne
zna bit junak proti povjetarcu, znati će
se održat proti vihoru?! Ur.). Da je ovo
ovako, potvrdit će nam i gospoda u
B nju. Jest, gospodo, ne bunite se, u
vas je hrvatstvo traljavo, jer ste u vjeri
indiferentni, a to posvjedočujete svak-
dano. U vas je hrvatstvo na vrbi svi-
rala, jer tako mora da bude prama ka-
rahterim koji u suložništvu živu, koji
tudje djevojke otimlju, koji u crkvu
ne zaviruju, koji k sakramentim ne
pristupaju, koji se svetotajstvu ne od-
krivaju; da, u vas je hrvatstvo ništa,
jer sljepost vaša stvorila je u vašim
dvorovim legla nemoralnosti, u Perinu
docu grdobu kumirsku; u Zelengra-
du, kloaku i hram Veneri; po u... u-
tječište tudjim ženama; po mostovim,
jata namiguš&; di, gospodo, istina je
neoprovrziva da za vas hrvatstvo ne-
vriedi pišiva boba, jer vam je vjera
nevjera, i jer vas narod ne vidi pri ni-
jednoj svečanosti crkovnoj; u vas je
vjera poganstvo, jer ste sve posvetili
Baku i Isidi, pak da mi vami robujemo
nBt nunc Sinjani intelligite\u Vi da nam
budete vodje! Toga biti ne će, i s toga
udarat ćemo kandžijom sve dotle, dokle
sva remenja ne potrgaju se o kosti ljudi
bez vjere i domovinskih osjećaja, i dok
ne ušutkamo sve nove nadri arbo-sla-
vene i srbo-narodjake-hrvate, i dok ne
povratimo krajini sveti karahter hrvat-
ski, uz čisti osjećaj vjerski, bez kosa,
jaoh si ga hrvatstvu! Vjerujte, gospodo,
da ćemo ae držati one cieeronove Bop-
primemini, mihi crede, Brute, niti pro-
videritis. Haeo ex oraculo Ptfthii, edita
tibi putajer mir koji vi mrtvilom
podržajete, u Sinju svojim življenjem,
no« e»t pax — std pamtio servitutis, a
to se trpiti ne smije.')
Hrvati s kandtijm.
') Preporučamo v$m ie za ovakve članke!
jer vriede zlata. Istodobno pokušaj ta
i akeiju, jer njoj ostaje sadnja
rieč, QrK