Iascio scritto che questa venne attribuita dai
Ragusei ali' intercessione dei tre martiri Pie-
tro, Andrea, Lorenzo, dei quali in quel gior-
no (6 luglio) a Ragusa si celebrava la fe-
šta »). Si credfe, diče 1' Appendini, che que-
sti sauti, i quali perdettero la vita presso
Cattaro, sotto la spada di empi scismatici,
liberassero Ragusa, pos3editrice dei loro corpi,
dal furore d'un principe involto nel mede-
simo scisma, il quale se fosse stato vittorioso
avrebbe sparso fiumi di sangue.
(Sliedi).
Obraćenje i pokrštenje sv. Augustina
po sv. Ambrosiju.
(h Baunardova zida sv. Ambrosija)
Kada crkva trpi, njezine se muke napla-
ćuju: one su težkorodjeno diete te neumrle
majke. One nevolje, što ih je morala pod
nieti za arijanskog progonstva, doniele su joj
Augustina, sina Ambrosijevog po milosti, ve-
ćega duha od njega, a doskora i po svetosti
ravna njemu.
Augustin došao je u Milan g. 384. Sym-
mak je bio onaj koji je poslao mladoga u-
čitelja iz Rima u carski grad Milan, odliko-
vavsi ga prije prigodom javnog priegovora
lovor viencem. U ono vrieme nije učitelj bio
ono što je danaske akademički profesor.
Bili su si ti učitelji misli občuvali nešto od
onoga slobodnoga kretanja Akademie i Por-
tika. Življahu sa svojimi učenici na uzdanu
razgovarajuč se š njimi, podučavali bi jih
bilo prigodom šetnje, bilo na trgu, bilo u
vrtu, ili na kojem zaselku, razpaljivali bi
njihova srdca, te bi s vremenom bili u toliko
jedne misli i jednakih osjećaja da je bilo
priličnije ih nazvati njihovimi prijatelji nego
li djaci.
Upravo s te strane jedva je bilo vrstnika
naći mladomu naučitelju afrikanskomu, s
kojim se je kasnije toliko ponosio Milan.
Bilo mu je 30 godina. Rodila ga je majka
kršćanka, za rana bio je primljen u kateku-
mene; nu za tada bio je samo po imenu
kršćanin, razpušten izbrisao je živa vjerska
načela. Iz Tagaste svog rodnog mjesta u
Madauru, iz Madaure u Kartagu, iz Kartage
u Rim, iz Rima u Milan, nosao je žedjajuću
za istinom neugasivu dušu, sputanu u putene
verige. Došao je u Milan u nezakonitom
društvu žene koja je vladala njime već
deset godina, te mu rodila sina, za tada
mladjahna Adeodata. Vjera majčina nije o-
staviia ničesa u njegovoj duši do tinjajuće
iskre saviesti, koja bi se i na najmanji pojav
istine uznemirila, poništila, kad bi samo
začula naspomenuti presladko ime Isusovo.
i) V. Notizie Istorico-Critiche dalle antichita etc.
etc. della Repubblica di Ragusa pag. 270.
I ta iskra bit će sve u njem, imati će raz-
paliti, oživiti, razsvietljiti.
Jaram kažnjive strasti bio je otežćan kod
Augustina bezbožnom naukom. Poznat je
cienjenim čitatelj im manikeisam. Ta zabluda,
u kojoj je bilo smiešano i fatalisma i mi-
sticisma, idealnosti i putenosti, godila je sa-
njam njegovog žarkog duha, i griešnim že-
ljam pokvarenog srca.
Augustin bio je zanesen za otim starin-
skim dualismom, koji se nahodi u najsta-
rijih vjerozakonih, ko što ga ima u duši
svakoga nas; a ima ga u naravi, ima ga u
poviesti. Da bitišu uzporedo dva počela
prvobitna, jedno dobra, a drugo zla; to je
hypoteza smušena, nu široka, kojom ne
možeš ništa raztumačiti, dočim se pričinja
k6 da možeš sve. S druge strane ta je blud-
nja podavala božanski izvor strastim jer da
im se nije moguće oprieti; pa s toga da
može mirovati saviest: dočim se mašta na-
sladjivala varavimi vidici pobjede dobra.
Augustin bio je u nauci, te se je u bludnju tu
lagodnu sasma zaputio. On je u tajnoj sekti
manikejskoj obnašao čast auditora, pa kako
je obično, kao djak te sekte, bio medju
svojimi njen apoštol: mnogo se je trudio,
da joj nadje čim više pristaša u Milanu.
„Bože moj, piše on u svojih izpoviestih,
Ti si me, a da nisam ni sam znao, doveo do
službenika Tvoga Ambrosija, da mi otvori
oči, de me k Tebi privede". To je sigurno, da
je veliki biskup najviše doprinio njegovomu
obraćenju. Augustinu samomu milo je bilo
to svakom prigodom opetovati; pa kad smo
mi nakanili taj divni dogodjaj pripoviedati,
koji je bio neprebrojne pute već pripoviedan
najkrasnije od samoga Augustina, to smo
nakanili iztaknuti ulogu Ambrosijevu u toj
velebnoj drami.
„Došavši u Milan" pripovieda nam Au-
gustin „pošao sam pohoditi biskupa Ambro-
sija, kojega je čitav sviet poznavao kano
najplemenitijega muža svoga vieka, kao bo-
gobojnog službenika Gospodinovog". Mladi
naučitelj mogao je i od Symrnaha čuti,
kakav je besjednik taj zatočnik kršćanstva.
Možebit ga je prefekt i naputio na biskupa;
jer ako i jesu bili načelni si protivnici u
vjerskih pitanjih, to ipak obstojalo je medju
njima prijateljsko obćenje. Nije bio Au-
gustin primljen kao tudjinac. „Službenik
Gospodinov, primio me je kano otac, veselio
se je momu dolazku biskupskom ljubežlji-
vošću. I od toga pohoda obljubio sam ga,
ne toliko kano naučitelja istine, jer se nisam
nadao naići na nju u Crkvi; već kano meni
sklonoga zaštitnika". Ambrosij znadijaše do-
bro, da ponajprije apoštol mora nastojati,
da ga obljube kano sveštenika; da kasnije
sveštenik može naučit ih obljubit Boga. Au
gustin je s mjesta zaželio čuti onoga, koji
ga je tako očinski primio.
„Njegovo besjedničtvo", govori on „dieli
Obrtnik: Štije se u amerikanskih novinah,
da u Pensilvaniji stoji pripravnih kamiulja
ok6 30 milijuna bačava; nije dakle straha,
da će nam nadometnuti porez nauditi. Sto
se pak tiče poreza na kava i nje skupoće,
proračunalo se, da, pri porezu od 16 fr. po
metričkoj stotini, dolazi lot jedno % novč.,
nu ako se od 1 lota svari 4 kavenke, tad
svaka kavenka dojde stati Vi a novč-
više nego sada.
Tuj napose sjedahu dva našinca, slišaše
pomno razgovor ove družine; kad umuknu,
zaČeše i oni svaki svoju:
Vinko: Ovo su mi najpovoljniji glasi o
kamenulju, kavi i kruhu, uprav dobro došli
meni i momu sinu Don Petru cjeć kućne
ekonomije. Da nije kave često bismo bez.
večere ostali, jer sbog rdjavih ljetina zadu-
žili se, a ja svako toliko betežan. Na mol-
benicu od pr. god. sad pred nekoliko dana
dobio Petar od Vlade samih kukavnih 25
for., šta ćemo od njih ? hoćeš li ovo, ol ono.
Ognjeslav: Tako i mome sinovcu Don
Jerku došlo 20 ol 25 fr, podpore, neznana
pravo; kod njega mu starica majka udovica,
i on pun duga, već je u oO.oj god. ima 28
god. službe. Reichsrath, čujem, ove godine
odredio 10.000 fr. za poclporu siromaškom
katol: kleru, barem s ovima netreba ekono-
mizirat.
Vinko: No neznaš, da treba štogod pri-
stedit i za srbske popove, možda i za ka-
lugjere, oni imadu svi dosta zasluga u dr-
žavi i za državu, nitko od naših toliko; u-
pitaj vladu i čut ćeš !
Ognjeslav: Uprav prosjački naša vlada
postupa s katoličkim dušobrižnicim. Doista
u nas ima potrebnih dosta, ali nijesu očiti
prosjaci. Od ovih nahode se dvie vrste: oni
koji idu od vrata do vrata; drugi su oni,
koji se šetaju knjigom u ruci po sobici, te
više misle nego štiju, kadgod, često, „što
će za objed, a kako za večeru".
Vinko: Dušobrižnici se nadaju^ da će jim
ove godine povisiti plaću !
Ognjeslav: Već je i doba! o tome se go
vorilo još g. 1825, pak čekalo se do 1852;
tad stari dušobrižnici ostaše pri staroj plaći,
a noviji dobiše 300 fr., a ini 200 fr., ali
skupa uračunajuć i župnikovinu. Po sadanjoj
privremenoj uredbi obskrbe neće bit loše,
samo ako naša pokrajinska Vlada neumetne
zapor med cienom od prihodka i gotovim
novcem; i opet ako u Reichsrathu budu
htjeli izjednačit naše dušobrižničtvo barem
s onim Istre ol Bukovine. Bude li to, bit
će jim doista dušobrižnici veoma zahvalni,
kako ostaju harni slavnomu odboru ad hoc,
koji jednodušno sa izvjestiteljem grofom
Klam-Martinic-em zauze de za mirovinu
doslužnika, prem da ministar o tom ni
spomena. A. S.
—
puku pravom živonosnom gorljivošću čistu
pšenicu, njegove rieči, veselje svetog bogo-
dušja, i razbudjujuće vino, koje ne pornu-
ćuje razuma; makar se ga i suviše popilo.
Ja sam marljivo polazio njegove propo-
viedi, što ih je držao medju svojim narodom,
dakako ne s onom pripravom, koja je tre-
bovala za te propoviedi; već što sam se
htio osvjedočiti: koja je to ta njegova hva-
ljena rječitost. Htio sam saznati, da li je
zavriedila toliku hvalu. Pazio sam sabrano
na njegove rieči, bio sam uznesen od milnih
i ljubkih njegovih besjeda; premda se nisam
osvrtao na ono, što je govorio, već samo
na ono, kako je sborio".
Nu i sadržaj stvari, o kojih je razpravljao
Ambrosij, bio je kao čudestveno priklonjen
potrebam duše i srca, toga nemirujećega
duha. U to vrieme, godine naime 384 do
do 387, razpravljao je sveti i veliki biskup
ob onom, što nahodimo u knjigah o Abra-
hamu, o Isaaku i o duši, o Jakovu i o
sretnom životu, o blagoslovih patriarka. U
tih razmatranjih tumač je popreko allegoričan
te mjstičan, u tolikoj mjeri, da se pričinja
prećeranim; kad se nebi sjetili, kako je baš
taj način razlaganja bio onaj otajni privla-
čivi magnet, koji je spinjao oštri, pristrani
duh Augustinov. On je naime na propovie-
daonicu donio sve prigovore manikejske
protiva starom Zakonu. „Ti su naime here-
tici, kaže nam Ambrosij, držali, da je Bog
starog Zakona početnik zla, dočim je jedino
Evangjelje djelo dobroga Boga". Kad su
tako mislili, tad nije bilo ništa sgodnijega
sprijateljiti ih sa pripoviestmi Genese; nego
uznosito, skroz duhovno tumačenje bisku-
povo. Sad će, ko što na početku svoje knjige
o Abrahamu, pokazati, kako je taj patrijarka
nadkrilio sve mudrace starinske škole i po
viesti; sad opet zadivio je zanosnom prili-
kom Jakova, kako blagosivljajuć svojih dva-
naest sinova, u njima blagoljivlje dvanaest
plemena izraelskih. Augustin sluša napeto,
čas začudjen, čas uznesen: priznaje, da mu
se stvari sad prikazuju u novom, dosad ne-
poznatom svietlu. „Slušao sam s veseljem
Ambrosija ponavljati puku : slovo ubija, duh
je koji život daje! Pa u istinu, njekoja
mjesta, koja ko da nisu pripuštala drugoga
do gruboga smisla, on ih je raztumaćio du-
hovno. On je podigao tajinstvenu koprenu,
koja je visila nad njima, i tad te rieči nisu
imale ničesa nedostojna: premda nisam bio
na čistu, jeli to sasma istini odgovara".
Ta nepoznata istina meni, bila je od mene
čuvena. Ambrosij ju je korak za korakom
razsvjetljivao izpred očiju svoga zavedenog
učenika. Sve bludnje, sve predsude sektičke,
o naravi božjoj, o naravi čovječjoj, o vjeri,
o crkvi bijahu oli razpršene, oli razsvietljene.
Uzmi u jednu ruku knjigu duhovnih besjeda
Ambrosija, a u drugu ruku confessije Au-
gustina, zadivit će se štilac, kakovu je
skladnost i harmoniju Duh Sveti ulievao u
te dvie velike duše, propoviednika i njego-
voga slušatelja, kasnijega duhovnoga sina.
Ne čini se, da je ikada upravo tražio svoga
mladoga Afrikanca medju množtvom naroda;
pa ipak kao da je biskup samo za njega
govorio.
(Sliedi).
da je on zastupnikom govorio i da za go-
vore, što ih izušćuje u zastupničkoj kući,
nedaje zadovoljštine. Istoczy, nezadovoljan
time, podje sa svojima svjedocima k Wahr-
mannu, koga nadje u dvorani knjižnice raz-
govarajućeg sa zastupnikom Rohonczy-em.
Iztoczy pristupi k Warhmannu i reče mu:
Vi ste zaniekao pred mojim svjedocima, da
niste proti meni izustio uvredljivih riečih.
Vi ste dosta velika kukavica da vriedjati
možete a onda izazov odbijete. Na to od-
vrati Wahrmann: „Ja vas nisam uvriedio,
ja nedugujem nijednom čovjeku zadovolj-
štine za rieči, što ih u saboru govorim."
Nu to povikne Istoczy: „Ja vas time pred
svjedocima proglasujem prostim nitkovom".
,,A ja, reče Wahrmann pred Istoczy-a stu-
piv, povraćam vam podieljeni mi naslov."
Sad Istoczy dignu pjesnicu i zamahne veli-
kom silom proti Wahrmannovom licu. Ali
se Rohonczy med obojicu postavi, te udarac
sgodi Wahrmanna samo po vratu.
Slučaj imao je svoj nastavak u tom, da su
nekoji mladji članovi kasina odlučili Wahr-
manna izbrisati, nezadovolji li izazovu Vik-
tora Istoczy-a. Wahrmann dočuv zato, posla
Istoczy-u dva svoja svjedoka: kneza Ode-
scalchi-a i Ladislava Kovacha, a ovaj opet
Onody-a i Ilentallera k Wahrmannu. Dvoboj
je primljen i 11. o. m. med Racz-Kerestu-
rom i Cresi obavljen. Oba duelanta ostaše
neozledjeni. S. H.
Istoczy — Wahrmann.
Više no ičim drugim bavi se danas javno
mnienje u Ugarskoj aferom zastupnika Vik-
tora Istoczy-a i Moritza Wahrmanna.
Istoczy spada med najžešće protivnike
Židova u Ugarskoj i kao takav zagovarao
je u ugarskomu saboru molbu stanovnika
szatmarske županije, da se zaprieči progna-
nim Židovom iz Rusije naseljenje u Ugarskoj.
Moritz Wahrmann, kao Cremieui nekad
u Francezkoj, tako sad on u Ugarskoj gla-
vni zagovornik svojih jeđnovjernika, na do-
kazivanja Viktora Istoczy-a odgovorio je
načinom dosta nepristojnim i uprav izazo-
vnim, što je dovelo do vrlo neugodnog pri-
zora u prostori]ah magjarskoga parlamenta.
Wahrmann je na ime u svom govoru proti
Iztoczy-u spomenuo, da se s čovjekom nje-
mu sličnim neće u razpravu upuštati i pri
tom prstom na nj pokazivao.
Istoczy ogorčen posla k Wahrmannn dva
svjedoka, Onody-a i Szlay-a, neka ga na
dvoboj pozovu.
Wahrmann odbije izazov s pri inje ti) om,
Kazkol i nihilizam.
(V. br. 45)
II.
Sigurno je da svi slovinski narodi, po-
primiv kršćanstvo neki prije neki kašnje a
ruski pako dok trajaše to da tako rečem
primirje izmedju jedne i druge crkve; svi,
rekoh, za stalno nalazili su se u početak u
miru i saobćenju s rimskom Petrovom va-
selenskom crkvom, poslanstvom koje i po-
kršćeni bijahu. Nu stari upliv, zemljopisni
položaj, neposredno nuždno obćenje sa vi-
zantinskim carstvom, prouzrokova da dobar
dio slovinskih plemena na sveobću našu
nevolju ne samo bi odtrgnut od posluha i
štovanja rimske crkve, nego im otupio slo-
bodni, drevni plemenski, značaj čim se stalo
namećati im nove običaje, i navrćati na
slovinsko stablo tudja politička prava i ne-
prirodjene ustanove. Platili su grci gorko
to nedjelo i danas ga plaćaju. Nek mrze
oni crkvu katoličku, nek napadaju na slo-
vinstvo koliko hoće, kad je poviest odavna
već osudila te sramotne osvade. Sto im je
zar katolička crkva kriva da je poznata
grčka oholost nesmotrenom takmom ponižila
vlastitu crkvu, upropastila narod i skučila
ga u robstvo divljim azijatskim čoporom;
ili im je što slovinstvo dužno, ono slovin-
stvo u komu su oni ugušili i izkrivili najple-
menitija ko što i najspasosnija vjerska ću-
stva; ono slovinstvo koje su oni odvratili
od zdrava vrela istine, uljudnosti i slobode;
koje je toliko dugih viekova nosilo na svojim
ledjim i grozno stenjalo pod nesnošljivim
ponizujućim jarmom nametnutim mu jedino
njihovom krivnjom; ono zlopatno slovinstvo
koje je bilo bez vlastita svoga grieha strašno
mučeno pod okrutnim gospodstvom krvnika
svojih, koje je tako za dugo čamilo u sva-
kojakih tminah i toliko pretrpjelo i žrtvo-
valo na potoke svoje dragocienjene krvi?
Vizantinska je to stara njihova naopakost:
osvadjati druge o čemu su sami krivi.
Vriedi dakle to dobro utvrditi u pamet, da
su sve slovinskc grane živile najprvo u miru
i zajednici sa rimskom svenarodnom crkvom,
da su pod samo njezinom brigom i zaštitom
poprimili kršćanski nauk, a da njeki od
njih prevareni po nesreći tudjom zlobom i
opakošću, prije nego razkolnici bijahu ka-
tolici, siuovi t. j. vaselenske a ne razkol-
nici osobite carigradske crkve. Povjestna je
to istina, većkrat izkrivljena i naročito zlo-
rabljena, da se zavede i u sužanstvo i tmi-
nah uzdrži nevoljni naš narod i sve istočno
slovinstvo. Tk evo nam našeg naroda po-
krštena još prvo neg se zasnovao istočni
razkol; eno nam Bugara, Čeha i Moravaca
pak i Poljaka koji si kršćanski križ iskreno
nametnuta u doba kad je otrovna guja isto-
čnog razkola stopro šarovitu glavu ukazivati
stala, a eno nam i ruskog naroda pokrštena
i u iskrenom saobćenju s rimskom svenaro-
dnom crkvom prije i poslie onog drugog
la sua diocesi; talchfc meritossi 1' aggradi-
mento dell' istesso governo di Venezia colla
Ducale 22 maggio 1455. Da que3to si rileva
che egli avea convertito al cattolicisrao molte
centinaja di scismatici, e ridotto al dovere
quei popi che si erano intrusi nelle parroc-
chie della sua diocesi, particolarmente nei
villaggi di Prevlaka, Bagdašić, Liesković,
Lustica, e fatto restituire le chiese coi pro-
prj beni e redditi, usurpate dal vescovo
seismatico.
La massima delle sventure colse per6 le
tre diocesi delle Bocche di Cattaro, quando
i Turchi impossessandosi dell' Erzegovina,
andavano poco a poco occupando i villaggi
e paesi appartenenti al territorio di Cattaro.
Fu allora che i sacerdoti latini trovaronsi
costretti fuggendo il terrore dei Turchi ad
abbandonare le proprie cure: mentre pro-
tetti dal governo ottomano andavano inae-
diandosi nelle stesse i calogeri e i preti
serviani, ai quali colla finzione e colla forza
riusciva facil impresa 1' obbligare alla de-
fezione dalla propria fede le povere popola-
zioni abbandonate dai proprj pastori, e quindi
prive di ogni spiritual soccorso e conforto 3j.
Avanzandosi le orde turchesche, 1' immigra-
zione dei Serviani dal Montenero nel ter-
ritorio di Cattaro crescea sempre piu, e
giunse al suo colmo, quando nel 1516 il
principe Giorgio Crnojević, vedendo il suo
principato assediato da ogni parte dai Tur-
chi, si rifugio a Venezia. Fu allora che la
stessa citta di Cattaro si vide fatalmente in-
nondata dai Serviani.
Nel 1687, il governo veneto dilatato il
confine coll' acquisto di Castelnuovo, vide
sciaguratamente dilatarsi il contagio dello
scisma anche nell' acquisto veechio, dimo-
dochć alcuni villaggi della diocesi di Cat-
taro da latini divennero serviani. 11 prov-
veditore straordinario Erizzo considerando:
,,la massima piu barbara che cristiana dei
Serviani, la superbia dei lor sacerdoti fon-
data nel rispetto che dalla cieca gente esi-
gevano, 1' ignoranza dei medesimi che non
hanno per scorta la veritži dei dogmi eccle-
siastici, bensi le corrutele apprese nelle selve
e ottomani ridotti"; conchiudeva nella sua
relazione al senato di Venezia: „molto gio-
verebbe al servizio di Vostra Serenitk se
si riducesaero ali' osservanza della latina re-
ligione, per cui si affezionerebbero a questo
augusto dominio".
(Sliedi).
R.izkol i nihilizam.
(V. br. 47)
IV.
Kasnije kad je već grčki razdor zahvatio
cieli istok, stadoše nicat nove posebne cr-
kve u ničem podvržene carigradskoj patri-
jaršiji, kao što atinska, srbska bugarska i
ruska; te ko se je grčka bila odmetnula
rimskoj ravnajućoj crkvi, tako isto i sve
istočne u malo doba iznevjeriše se carigrad-
skoj matici.
Svaka je vlast u načelu dobila još onda
golem udarac. Niti je carigradska crkva
bila kadra zaustaviti to jerarhično razsulo,
buduć ga je ona prouzročila svojim odme-
tništvom i stavila se sama u opreku proti
starom načelu i praksi, proti najslavnijim
crkvenim saborim, proti starodavnoj predaji
i primjernom izgledu najvećih istočnih nau-
čitelja; pa dosljedno nije mogla metnut se i
uprotuslovje sa sobom i priuredit nove od-
nošaje. Pa još ti zaostali njihovi potomci
osvadjaju Slovinstvo i svesrdno mrze na one
koje jedino svojom krivnjom za ciele vjekove
upropastiše!
Napomenuh kako se slovinske crkve odlučiše
od carigradske, ali ne da ostanu samostalne
i nezavisne, nego da se njihovom nesrećom
podlože državnoj samovolji, koja je imala
sve preinačiti i stare predaje, ustanove,
drevne posvećene običaje; a pripraviti sebi
sva prava jedino na korist državne prete-
žnoati. Primjer: ruska crkva, koja ipak
nekako upliva na ostale, ne doista radi
krieposti i nutrnjeg života, kog u sebi neima
pa zato ga ni drugom dostaviti nemože,
nego radi samovolje cara, sveobćeg gospo-
dara. Prvostolnica Moskva ta je bila ognjište
razkolničkog duha u neprestanoj borbi sa
starom kijevskom metropolijom, koja je
branila rimsku zajednicu, dok nije razkol
s vise nedostojnih i sebičnih razloga mo-
gućih ljudi sasvim nadvladao.
Moskovski vojvoda u to doba nadjenu sebi
ime car. Zadnji od njih, normanskog ple-
mena, imadijaše za doglavnika nekog hitro-
umna ali opaka tatara Godunova, koji i uz-
digne do priestolja sada ne toliko sretno
carujuću lozu Romanova. Ovaj je isti za
novac kupio od Carigradskog patrijarha
Jeremije II. za Moskovsku prvostolnicu
naslov: patrijaraestvo; no to je za malo
vremena obstojalo; jer i sami naslov mo
skovskog prvostolnikabio je nepodnosivi trun
u oku prvih Romanova te ga Petar veliki,
car svemožne Rusije, zapostavi za uviek, a
mjesto njega uzpostavi crkveni odbor od
više članova, koji moraju priseei pred istini
carem da će njega sama poznavati u svemij
i svačemu kao jedinog vrhovnog sudiju i
gospodara. Odbor taj zovu i danas istočni
razkolni narodi sv. Sinodaja, kojim ravna
u ime carevo kakav pukovnik s vojničkim
kalpakom na glavi.
Nevoljno je takovo stanje, odveć poni-
zujuće za crkvu, a vrlo nedostojno za narode.
Jaoh ti se narodu, koga po nesreći stigne
ta žalostna sudbina! Neima na svietu gore
nevolje, nedostojnijeg robovanja za ljudsko
pokoljenje, do onog ogavnog sramotnog služ-
bovanja duše i tiela.
Nesreću takvu okušaše slovinski narodi
netom se odciepiše, na sveobću našu žalost,
od jedine slobodne životvorujuće matere
katoličke svenarodne crkve. U odsječenoj
grani neima života.
Istina je da su nekoliko tadanjih crkve
nih dostojanstvenika uvidjeli namah tu sra-
motu i poniženje, ali je bilo prekasno; jer
njihovom mrmljanju odgovara Petar Veliki:
nepriznajem drugog Patrijarke do onog u
Rimu; pak stisnuvši čvrsto za balčak oštru
sablju liepo im dojavi da, pokle nehtješe
priznati onog u Rimu, od priznavati će došle
njega. Evo vami, kaže im sablju, vašeg Pa-
trijarke. Samosilje je to vriedno nikad nedo-
statna žigosanja, koje eda li već jednom
potrese istočnu braću, koja za dugo zaspa u
tako nedostojnom mrtvilu; da uvide koliko
su i čigovom krivnjom zaostali na putu
pravde i istine, prosvjete i slobode, te "da
se jednom po mogućnosti sjete i sami spo-
znadu s koje strane obstoji Čast, napredak,
istina, život i prava sloboda, a s koje li ne-
snosljivi i ponizujući jaram; da se 03vieste,
da pruže iskreno braći svojoj bratsku ruku,
da bratski predvodjeni okriepe se i zapute
putem kojim smjelo koračahu, predvodjeni
zubljom katoličke svenarodne Krstove vječne
istine, ostali prosvietljeni narodi; da zaba-
civši već medjusobna nedostojna zagrizivanja
i prkose, stare proklete velešletne mržnje i
grdne predsude prestanemo biti drugim na
izmet a svakomu na rugo; a da postanemo
čestiti i veseli, čuveni i uvaženi od Boga i
od ljudi ! Dati je caru što je njegovo, nu
svakako i Bogu božje. Ne, braćo, izvan
katoličke Krstove crkve neima života, ni
slobode ni spasa. Istok nam o tomu jasno
svjedoči, poviest njegova prošasta i sadašnja.
(•Sliedi).
Dopisi.
3) Farlati Coleti, pag. 465, 467, 133.
Vienna, 20 giugno
E credenza universale, avvalorata da
molti tatti antichi e recenti, che i giudei
nella celebrazione delie loro fešte pasquali
impieghino il sangue d' un lanci ulio o fan-
ciulla cristiani, e che per procurarselo ricor-
rano alle estreine violenze dei delitto. Se
questo rito duri tuttora, non saprebbesi affer-
marlo, dacchć la depravazione, 1' indifferenti-
smo e I' assoluta incredulta introdottesi anche
nella razza giudea, e di cui si e testimonj
nei grandi centri dove essa si agglomera,
deve averlo tatto cadere in disuso. Alla
peggio possono averlo conservato gli orto-
dossi ed i fanatici abitanti in remote e poco
civili provincie, non gli appartenenti alla
setta dei Saducei, la quale, come e noto,
non ammetteva 1'immortalita dell' anima.
Comunque sia 6 certo che esso rito vigeva
fino ad un secolo fk circa, e ne restano le
prove nei processi originali istrutti contro i
colpevoli convinti d' assassinio perpetrato a
tale scopo. Dei quali processi ne fu pub-
blicato per le štampe, alcuni mesi or sono,
uno tratto dagli archivj antichi di Trento.
Siffatta credenza tradizionale si fece viva
teste in LJngheria per la scomparsa improv-
visa e misteriosa d' una fanciulla cristiana
quatordicenne, di nome Ester Solymossy, e
vi suscit6 un' agitazione che diede da pen-
sare al governo ungherese e determino il
ministro presidente Tiszaad eraanare un'ener
gica circolare alle autorita municipali dei comi-
tati per la piu efficace tutela dell'ordmepubbli-
co. Questa misura era tanto piu indicata in
quanto lo spirito pubblico era gia commosso
per la propaganda antiseniitica poco caritate-
volmente sviluppata da taluni inclini a rin-
novare le barbare scene meclioevali anzicche
a proporre ed usare i rimedj di legge per
sopprimere i mali, pur troppo innegabili,
che la numerosa * stirpe giudaica cagiona
nella maggior parte delle provincie orientali
dell'impero; ed eziandio dal brutto esempio
delle persecuzioni sanguinose scoppiate in
Russia, non che dalla tema che i malevisi
fuggiaschi venissero a prender stanza in
Ungheria. Ora e giunta la notizia che il
cadavere della Solymossy sia stato estratto
dalle acque della Theiss fra Tiszalok e Dada,
mancante della capigliatura e dei fazzoletto
da testa, ed in istato di incipiente putrefa-
zione. Soggiungesi che il corpo non presenta
alcuna traccia di violenze patite.
E sommamente desiderabile che si eon
fermino tali particolari per dileguare i so-
spetti sollevati e ricondurre la tranquillita
negli animi della popolazione, persuadendola
che la fanciulla resto vittinia non di un de-
litto ma di un disgraziato accidente.
Non bisogna pero disconoscere che la
questione considetta antisemitica, se puo es-
sere invelenita da antipatie ed odj religiosi,
ha perč in ben altri fatti le sue cause. Niuno
neghera agli esraeliti un' innata abitudine
alla speculazione, la quale utile, se applicata
alle grandi imprese, torna altrettanto perni-
ciosa e pericolosa per giunta quando si
esercita a danno delle classi povere. Adot
tare misure opportune per liberare la po-
polazione, e specialmente quella agricola,
dalle morse in cui la tengono stretta i giu-
dei, doveva essere la prima cura dei go-
verno. E difatti e merito dell'attuale mini-
stero se in Austria fu messa mano ad una
serie di provvedimenti in via legislativa,
tutti diretti a questo scopo. La legge sul-
1' usura e quella che esonera da ogni tassa
le volture di contratti ipotecarj verso mutui
ad interessi ridotti, sono gia in vigore; ć
allo studio, e gik molto avanzata, la riforma
dei regolamento industriale, ed un progetto
per la fondazione e per favorire la creazio-
ne di istituti provinciali di credito fondiario
e personale. Con queste ed altrettali misure
legali si andrk, lentamente ma sicuramente,
senza scosse e senza violenza, a sottrarre
il terreno alle ingorde speculazioni ed alle
rapine usui'aje cui sono esposti i piccoli
possidenti ed industriali; speculazioni e ra-
pine le quali dei resto, non sono piu pro-
prie dei giudei (bisogna pur dirlo in omag-
gio al vero, seppure per nostra vergogna)
che dei cristiani. In Dalmazia, dove pure
non vi sono che poehissimi israeliti, i
poveri Morlacchi in ispecie potrebbero dare
informazioni intorno ai vampiri cristiani che
ne succhiano il sangue, particolarmente negli
anni di carestia Ma vena tempo nel quale
i loro nomi si metteranno alla gogna della
pubblica esecrazione : e sara opera umanita-
ria e patriotica.
Tornando alla questione antisemitica, che
č una delle piu ardenti dei giorno nell' Eu-
ropa centrale ed orientale, ed alle sue cause,
vuolsi aggiungere che gli israeliti non sono
immumi da colpa per 1'attuale stato di cosc.
Dissi gia la speculazione da loro eserci
tata a danno delle classi piu povere, ed
in particolare delle agricole, ha concorso
a suscitare molti risentimenti, i quali si
tradussero, quando la misura fu colma, nella
guerra di razza scoppiata in Russia, e non
ancora cessata. Questo č stato l'errore gra-
vissimo e la prima origine delle funeste
consegiuazo presenti. Aggiungasi che le po-
polazioni israelite trapiantate nelle varie
regioni dei mondo civile hanno dimostrato
sempre di aborrire dalla fusione cogli altri po-
poli, mantenendo tenacemente la loro pecu-
liare tisonomia. I giudei non sono diventati
francesi, italiani, tedeschi o russi, sono re-
stati e resteranno pur sempre giudei e nul-
1' altro che giudei. L' esclusivismo religioso
hanno portato intiero, o quasi, nel campo
sociale e nel politico. Salve poche eccezioni,
i giudei nei loro rapporti sociali si m ostrano
oggi, come cento anni fk, una casta esotica
trapiantata nei vari suoli, ove ha piu o meno
prosperato, senza tuttavia mettervi mai pro-
fonde radici ed attecchirvi; e malgrado siano
da tanti anni abbattute le barriere che chiu-
devano loro la via agli uffici pubblici e ad
altre professioni, eglino restarono dediti
quasi esclusivamente alla speculazione ed ai
traffici. Rimasti cosi stranieri ed ostili in
mezzo alla societk cristiana, non possono
non imputare a sč medesimi le conseguenze
d* una condizione di cose che essi crearono.
RAZLIČITE TIESTI.
Presvietli Spljetski biskup dao je u ne-
djelju Duhova pastirski list na svoje sve-
ćenstvo i puk, živo bodreć na sakupljanje
Petrova Novčića. „Evo vam dakle, govori
presvietli biskup pri koncu svoga lista, Pre-
častna Braćo i Sinovi predragi, liepe prilike
da zadostojite od Boga njegove milosti i
najizabranije nagrade. Su malo novca, malo
ljetine, nešto prištednje, možete učiniti Sve-
tomu Otcu papi, Crkvi, i čovječanstvu naj-
veće milosrdje na zemlji. Onim darom Sv.
Otcu Papi Vi vršite ljubav vašu prama svo-
mu iskrnjemu, jer onaj darak idje na korist
tužnih i nevoljnih; onim darom Vi zasvje
dočujete Vašu vjeru i Vašu ljubav; onim
prinoskom Vi javno prosvjedujete proti bez-
božnoj otimačini papinskoga kraljestva; raz-
pršujete opake namjere nevjernika, koji au
se zakleli utamanit vjeru i prosvjetu".
I dottissimi discorsi, letti dal m. r. P.
Giambatista Dionisi nella sala dei Seminario
arcivescovile di Zara pella ricorrenza del
terzo centenario della Riforma Gregoriana
del Calendario, furono pubblicati non ha guari
in apposito opuscolo, coi tipi di Sp. Artale
in Zara.
Na 17 tek. došo je u Beč general franje-
vaca O. Bernardin iz Francuske. Iz Beča
general će odputovati preko Zagreba u Bosnu,
da tamo drži „Capitulum" sve bosanske
redodržave.
Ovih dana izišla je tiskom ,,N. L." logika
Drbala, prevedena na hrvatski od prof. Ko-
torske gimnazije Petra Jokovića. Po 3udu
osoba koje su vidjele ovaj prevod i kom-
petentnim su sudcem, radnja je vrlo mar-
ljivo i točno izvedena.
nekoliko
spjevane
Imamo razpolo/.ivih
krasne latinske pjesme
slavenskih hodočastnika
janca sveć. Vlaha Verghetti. Snižena ciena
od po talijanske lire (22 novč.)
iztisaka
na čaat
od darovitng tali-
Staroslovjenskci misa u biskupiji djakova-
Ikoj. Kako donosi glasnik biskupije djako-
vačke, razaslao je preuzvišeni gosp. biskup
djakovački na Duhove sljedeću okružnicu
svećenstvu: Ljubezna moja u Isusu braćo! Na
uspomenu onoga apostolskoga preimućtva,
kojim se staroslovenski jezik naš od Ha-
driana II. i Ivana VIII, tja do slavnoga i
predobroga našega vrhovnoga pastira i otca
Lava XIII, to jest od IX do XIX stoljeća
ponosi; na uspomenu takodjer slavnih dana,
koje lani u ovo doba hodočastvo slavjansko
u Rimu pod okriljem sv. otca pape Lava
XIII obavi: ima se i ove godine svetkovina
svetih naših apoštola Cyrilla i Metoda svud
po dioecesah naših najsvečanijim načinom
obaviti. Gdje pako pravovjerni naš puk u
slozi i sporazum ljenju sa svećenici svojimi
želio bude, da se tim danom sveta naša li-
turgija odpjeva staroslavenskim jezikom, tu
nek tako bude na slavu, božju i ss. apostola
našli i na spasonosnu utjehu puka našega.
I mi ćemo ovdje u stolnom našem mjestu
najsvečanije tu svetkovinu obaviti i službu
božju staroslovenskim jezikom odpjevati. Pre-
poručuje se pako braći svećenikom, da puk
pobožni svakim načinom nukaju, da ss. apo-
stole svoje Cyrilla i Metoda, čim više štuju
i zazivaju, i da njihova imena djeci svojoj
u sv. krštenju i sv. krizmi nadievaju, i to
tiem više, buduć mi upravo katolici u tom
obziru stari naš dug okajati i njekim nači-
nom popraviti možemo. IJtjecimo se pako
svi iz dna duše svetim našim apostolom,
nebi li se po njihovom posriedovanju uspje-
šila hora božja i povratilo jedinstvo i sloga
u vjeri i životu naroda našega, da što bez
ikakvoga na svietu medjusobna uštrba, pače
na obću korist i obću slavu imena našega
i budućnosti naše. Amenu.
Za željeznicu Dubrovnik-Sarajevo Čujemo
dobre glasove. Vlada ugarska poslala je
svoga osobitog mjernika da pregleda trag
Dubrovački, i kako čujemo, on je sve pre-
gledao i našao u redu. Dočuli smo da je i
Sarajevska zemaljska vlada jako poduprla
Dubrovački trag. Jeda Bog da. S.
Nedadu u Bosnu. Službeni list bosanske
vlade javlja u br. od 16 o. mj., da je zaje-
dničko ministarstvo oduzelo „poštansku do
pravu za Bosnu i Hercegovinu" časopisu
„Nar. List" i „Slobodi".
Bosanska željeznica. „Pester Lloydu na-
viešta da će se željeznica Sjenica-S arajev
otvorit na prve rujna.
skoga naroda nepomrsivi žig sramote"
A znate li žto je po tom listu Oberdank?
— čujte!... „Ovo je dakle nova blagorodna
Žrtva, domovinske, ljubavi! Do malo će jpo
svoj 'prilici Italija brojiti novog mučenika,
koji će umrieti s njezinim imenom na ustna-
ma". Za tim pjevajuć slavopjeve Oberdanku,
koji je zaslužan što je na svečanosti u spo-
men Garibalđija Italia lrredenta ostala do-
bitnicom, pa i kraljomorstvu (regicidio), te
prispodabljajuć Oberđanka Agesilau Milano u,
koji je bio pokušao ubiti napuljskoga kralja
Ferdinanda II. i s toga bio osudjen na smrt,
završuje: I misleć na našega Vilima (Ober-
đanka) opetovati ćemo s Mazzini-em:
„Zemlji koja takove junake radja, nije sn-
dfeno da ostane u sužanjstvu. Uzprkos de-
»apdtizmu i podlosti biti če ipak Trst i
Trient Otkupljeni « s njima ciela Italija".
Nek čitaoci ove redke, koje točno pre-
pisasmo iz dopisa našega rimskoga dopi
snika, nešto opapre, pa eto jim po prilici,
ako i en miniature, izjav&, koje^su se .pro-
Šlih ullna mogle čitati po talijanskom no-
vinstvu i koje je zanajprije potako najbelji,
kako se hvale taljanci, njihov pjesnik i pro-
fesur na jednom od starijih talijanskih sve-
učilišta — Carducci. Trst i Trient vanka! to
je sinteza svih raznih izkaza.
„Ali, pitao je prošloga kolovoza neki
bečki list, koji je u prijateljskom odnosa ju
sa današnjom vladom, dali je Trient ikad
pripadao Italiji? Dali je gdjegod Trst bio
sastavni dio Savojskoga kraljestva? Nikad;
0 posjednom pravu ovdje nemože biti go-
vora Sasviem nesposobno niemstvo, koje
bi htjelo da zastupa državu obdržajuću miso
u Austriji, od prazemana radi u prilog la-
lijanstvu i žrtvuje slovinski živalj, kojim bi
se moglo oprieti zahtjevima romanske pa-
smine. Austrijanske vlasti, austrijanski or-
gani, od Austrije pripomoženi ili oživotvorenu
zavodi stvaraju „pravno ime" za Italiju. To
„pravno ime" sastoji u tom, da slovinski
državljani na silu su talijančeni. U prvom
pokoljenju potalijančeni „ović"-i, već su u
drugom pokoljenju reklamirani od Uni ta
Italia kao talijanska svojina. Pokle se škol-
skim zakonima i školama iznarodila slovin
ska mladež, vodi ju se u praktičan život, u
potaljančene bureau-e i comptoir-e, da jih
se predobije za Irredentu. Vanka Trst\ van-
ka Trientl to je obći bojni poklik, koji će
se đo malo godina pretvoriti u: vanka Istru\
1 t. d. ako se s jedne strane istom bezbri-
žnoŠću bude gledalo taljančenje slovinstva,
a s druge strane i sa državnim sredstvima
bude pomagalo odbijanje austrijanskih ži-
valja. Otvoritost Irredente neće za stavno
mnogo poboljšati odnošaje na jadranskom
moru; ali se Austrija neće moć nikad iz-
pričati, da nije bila opomenuta i da ni-
je imala vremena proučavati pitanje: kako
je to, da talijanska pučka stranka jedno za
PO D LIST AK.
Učenje Leona Velikoga
0
Prvenstvu svoje Stolice
1
Odoošaji Papa napram crkvenim kanonim.
(Napisao 0. Iv. Marković)
(vidi br. 3).
A sada da vidimo veleučenost našeg Do-
ktora. — Bože moj, znali on što u Gelasijevoj
poslanici neposredno sliedi iza rieči po njem
navedenih?... On nam predstavlja i Gela
sijevu nauku „da se vidi koliko je vjerna
bila duhu apoštolskome rimska crkva prvih
osam vjekova, i koliko ona sobom, osudjuje
novu rimsku školu''1' (str. 221); a na svrhi
svoje diatribe o Papi veli: „Mi smo vidili
kako je uzorom za svu crkvu bio rimski epi-
skop za punih osam vjekova" (str. 309). —
Znali dakle nai Doktor što je taj uzor-episkop
Gelasij (492-496) k navedenim rieči ma pri-
dodao? Evo nek čuje, ako nije znao. Pošto
je kazao, da prije neg itko treba da izvršuje
odredbe svetih Sabora, koje su vasionskom
crkvom izdane, isti prvi prestol, nadodava:
„koji (prvi prestol) i svojom oblaŠću potvr-
„djuje sva ki dojedan Sinod, i uztrajnom
„brigom čuva ga; a to po pravu SVOga
a,Poglavarstva, koga buduć od Go-
drugim austrijansko zemljište reklamira ko
„svoju svojinu".
Sadašnjost je čedo prošlosti, reko je mu
dro Leibnic,
Lo scisma Qreco-Serviaiio
in l>al?siazia.
(villi br. 3.)
Morto Grisostomo Calvino nel 1574, 1' anno
seguente venne creato Arcivescovo Vincenzo
Partico prelato di Lucca.
L' anno stesso ei venne a Ragusa accom-
pagnato da due sacerdoti della Compagnia
di Gesù. Desso era personaggio d' alti me-
riti religiosi e civili, accerrimo difensore dei
diritti della Chiesa, che in allora lo spirito
della Riforma protestante studiava come
manomettere, e desideroso piucchemai di
riformare i costumi del clero e del popolo,
che in quell' época non pareano i migliori.
L' Innominato mosse guerra anche al Partie^,
taichè questi durante il di lui Rettorato vi-
desi costretto per evitare le sue violenze di
ritirarsi or a Breno nella villa del Vescovo
Marcano-Tribuniense, or nel monastero di
S. Giacomo, dove manco poco non venisse
attossicato, a mezzo d'un moñaco fautore e
consanguíneo dell' Innominato.
Abbenchè, a dire il vero, il Partico per
troppo suo zelo avesse in qualche circo-
stanza mal disposti a suo riguardo gli animi
dei Ragusei, è pur certo che 1' Innominato
vi soffiava nel fuoco della comune discordia;
dappoichè a lui venne data la colpa se, non
potendosi accomodare le parti nè acquetare
gli animi, 1' Arcivescovo infine si risoivette
di fuggire a Roma e quivi rinunziare alla
sua sede,
Eguali, anzi più f'orti, molestie egli diede
ail' Arcivescovo Matteueci, successore del
Partico ; al quale Matteucci tosto si addimo-
stró avversario, e taïvolta poi per scopi di
personali interessi fînto amico.
L'Arcivescovo Girolamo Matteucci sembra
pur sia stato di egual tempra e pensiero del
suo predecessore, quindi nientemeno sfortu-
nato di lui. Irritato sommaraente da continue
vessazioni da parte del partito avverso alla
Chiesa, recossi a Roma, e presento al Papa
Gregorio XIII. un memoriale contenente cin-
quantasette punti d'accusa contro il governo
della repubblica ').
Dai quali questo venne purgato per de-
strezza e sapere del proprio Arnbasciatore
Francesco Gondola, giovane di rari talenti
e di soda pietà e dottrina. Per quanto quelle
accuse potessero apparir esagerate, tuttavia
nelle stesse scorger si potea come in quel
tempo signoreggiava a Ragusa un partito
assai ostile alla Chiesa, e come questo si
') Nel Zibaidooe de! P. Mattei N. 266 pag. 292.
„spođina Apoštol Petar primio, uvjek
„je on (prvi prestol) u svojim rukam uzdržao
i uzdrži" '). A malo niže : „Svoj vasionoj
„crkvi je poznato, da stolica Apostola Petra
„imade pravo odriešivati od odsuda svih, ma
„koji to bili, biskupa, buduć da ona imade
„oblast suditi o cieloj crkvi, dočim njezinu
„odsudu nikomu nije prosto suditi• zašto
„kanoni hoće da iz cieloga svieta može se na
„njezin sud prizivati, a nitko od nje dalje
nemože apelirati. S toga Akatij nije imao
„oblasti da odrieši (Petra Aleksandrijskoga)
„bez znanja apostolske Stolice. Pa u kome
„je sinodu to on učinio, kad, ni tako nebi
„mu bilo prosto bez Stolice apostolske? Ako
„je dakle njemu prosto bilo bez sinoda pre-
„kršiti odsudu apostolske Stolice, nju za to
„i uepitajuć, apostolskoj li Stolici, vrsećoj,
„ko što je trebalo, odredbe Halkidonskog
„Sabora, nije prosto svojom oblaŠĆU ta-
„kova prekršitelja osuditi? A neću mimoići
„r.i ovo, da apostolska Stolica nasljedujuć
„stope otaca, ko što sam rekao, i bez
„ikakva prijašnjeg sabora imala je
„oblast odveživati one što su od kakova sa-
bora nepravedno bili osudjeni; a jednako
sforzava di ottenere il sopravento nella pub-
blica cosa.
In tutti questi religiosi trambusti si scor-
gea tuttavia la mano dell' Innominato. Fu
sua la colpa se il Matteucci al par del suo
predecessore áovette talvolta riiugiarsi nel
monastero di S. Giacomo in Visnjica, poi
finalmente si vedesse costretto di rinunciare
nel 1582 alla sua sede, dinnanzi al clero e
al popolo nella sua chiesa cattedrale, di-
chiarando di esser stato obbligato a taie
passo dal voiere del Senato 1).
L'innominato non avea mai desistito di
far guerra ai visitatori degli ordini religiosi,
e di dar continue molestie or ai monaci
Benedettini, or ai frati Domenicani, or ai
parroci. Perseguitó anche il successore del
Matteucci V Arcivescovo Bonelli, opponendosi
a tutte le riforme volute da costui, e per
quanto potè alla pubblicazione della Bolla
Caena Domini dovuta farsi dal detto. Fu
quello che diede le massime brighe ail' Illu-
stre vescovo di Stagno, Fra Bonifacio de
Btephanis, tanto benemerito e della chiesa e
della repubblica : quando questi parti da
Stagno per Bosnia quai visitatore apostolico
mandó un orda di facinorosi per sjasciargli
la casa e sequestrargli la roba. E il popolo,
il vero popolo? Nel vedere e tollerare tutti
questi scandali mormorava e si dolea, e col
suo buon senso presentiva i flagelli dell' ira
di Dio : a Ragusa era pur sempre vivo il
sentimento cattolico.
Francesco Gondola, quel!' istesso che a
Roma s' avea assunto la difesa del Senato
innanzi a Gregorio XIII. contro le accuse
dell' arcivescovo Matteucci, si pose a capo
del partito cattolico, di fendendo in ogni in-
contro i diritti della Chiesa contro le mene
dell' Innominato. Costui perô voile reagire
e quindi usó ogni mezzo per levarsi dinnanzi
il suo antagonista, studiando come nuocergli
e nella riputazione e nell' onore e nella roba,
coll' accusarlo al Senato di falsa legazione
a Roma, e di tradimento della patria.
Senonchè ai clarr.ori del popolo che sem-
pre più si facevano forti, ed alla rimmo-
stranza del Gondola che avea già raccolte
prove non dubbie dell' empietà del suo ne-
mico e delle insidie che costui in un ai
suoi partigiani gli tendea di continuo, il go-
verno della repubblica non si mostró tardo
e indifférente, ma decise infine di sbarazzarsi
di çmestQ. essere molesto o nooi^ njOQ solo,
alla Chiesa ma anche alla pubblica quiete.
Intavoló un regolare ma- segreto processo
(ad aures), segreto per isfuggire le capitali
inimicizie tra testimonj e l'InDominato 2).
') Coleti pag. 253.
Notizie estratte dal M. S. — Sommario del
processo informativo di Ragusa, falto ad istanza
del fisco e di Francesco Gondola, dato ad aures,
acciô non nascano capitali inimicizie tra ti testi-
monj ed il (che è 1" Innominato) corne
accennano anco il II.0 e il III.0 testimonio sotto
l'articolo 44, che si conserva presso 1' autore.
Questi peró nulla affatto curando la pub-
blica fede, spalleggiato dal potestk Benessa
suo cognato, e dai suoi partigiani, addimo-
stravasi publicamente Luterano e spregia-
tore del culto cattolico. Mentre il vescovo
di Stagno, credo io, il successore di Boni-
facio de Stephanis, Basilei Gradi, il giorno
del Corpus Domini, seguito dal conté di
Stagno, portava processionalmente coila sol-
lennitá. d' uso il Sacramento, 1' Innominato
osó in pubblicó bestemmiare Gesú Cristo.
II sacrilego attestato venne tosto riferito al
governo, che stanco di questo sedizioso, or
dinó venisse murato nel castello di Stagno
detto Koruna, in cui impenitente finí i suoi
giorni 1).
Rimanevano ancora i suoi partigiani. Vuolsi
che il senato si fosse raccolto in consiglio
per deliberare sui mezzi di sbarazz&rsi an-
che di costoro, e che un vecchio patrizio
avesse dato il parere di rimettere a Dio
una causa che era tutto sua, ed avesse pro-
posto di esporre il Sacramento nella Chiesa
del Santo Protettore per pregarlo di liberare
del tutto Ragusa da quella peste. E coei
venne fatto. La tradizione riporta che quei
miserabili in un sol mese fossero periti, e
che il buon grano anche questa volta ve-
nisse scevro dalla zizzania 8).
II partito cattolico in tal modo riusci vin-
citore su tutta la linea. Nel secolo XVII.
ecco íar capolino lo scisma Foziano, e in
un' época appunto in cui i materiali interessi
della repubblica parea dovessero favorirlo.
Ma lo scisma Foziano anche in si felici cir-
costanze non fu piú felice del Luteranismo.
Accenneró scltanto la terribile catástrofe
da cui venne colpita Ragusa il di 6 aprile
1667. II terremoto e 1' incendio avean giá
ridotto due terzi della citta ad un mucchio
di rovina, 5000 abitanti col Rettore e gran
parte della nobiltk erano rimasti vittime.
Orde di malviventi e di saccheggiatori delle
limítrofe scismatiche provincie eransi colle-
gate per carpiré quanto ancora rimaneva di
salvo. E notisi che il terribile disastro era
stato preceduto da altri disastri ancora. La
marina Ragusea quasi per intero distrutta nella
malaugurata impresa di.Tunisi, le coste infe
state da corsariTurchi, la repubblica molestata
dalla ribellione dei Lagostani, poi di nuovo mi-
nacciata e angariata dalla Turchia. Indi dopo
nuove insidie da parte dei Veneziani, e mi-
jiaccie di estrema rovina da parte della Porta
Ottomana. Ora appunto quando la repubblica
si trovava ín si duri frangenti, quando sen
tiva estremo bisogno di gente e di denaro,
seicento famiglie scismatiche delle conter-
mini provincie le aveano ofíerto 1' annual
tributo di duemila e cinqueconto zecchini,
„i osudjivati cne, koji su to zasluživali. I
„evo nam dokaza. Sabor iztocni bijaše osudio
„svetoga Atanasija; no apoštolska Stolica,
,Jer uz tu osudu nije pristala, primiv ga,
„odrieši. Jednako i Ivana Zlatoustnika,
„premda osudjena sinodom katoličkih biskupa
„Stolica apoštolska sama odpusti. Po isti
„način Flavijana. A Dioskora, druge Stolice
„nadsvećenika, svojom oblaŠĆU osudi i
„kleti sinod sama uništi, pa i sama ona
„odredi da se sakupi Halkidonski Sabor za
„obranu istine'-1 Bili ovu nauku podpisao
G. Milas?
Ostavimo sada Gelasija, i primaknimo se
k Zosimu, koji je izriečno rekao — barem nas
-4
') „Quae et unamquamque Synodum et sua au-
toritate confirmat, et continuata moderatione cu-
stodit; pro suo scilicet principatu, quem beatus
Apostolus Petras Domini voce perceptam .. et te-
nuit semper, et retinet" (loc, cit. c. 2).
„Nec plane tacemus, quod cuncta per mun-
dum novit Ecciesia, quoniam quorumlibet sententiis
ligata Pontificuín sedes beati Petri Apostoli jus
habeat resolveudi: utpote quae de omni ecciesia
fas habeat judicandi, neque cuiquam liceat de ejus
judicare judicio. Si quidem ad illam de qualibet
mundi parte cunones appellari voluerint, ah ilia
autem nemo sit appeliare permissus. Quapropter
constat satis Acacium nullum habuisse Pontificiam
sententiam sedis Apostolicae sine ulia ejus notione
solvendi. Qua certe Synodo hoc il le praesumáit
quod nec sic absque Apostólica sede fas quidem
haberet efficere ? . . . Si il 1 í certe licuit sine Sy-
nodo sententiam Apostolicae sedis abrumpere, nulla
ejus consultatione quaesita ; itane vero non licuit
primae Sedi Chalcedonensis Sjnodi constituía, sicut
decoit, exeqnenti, hnjusmodi praevaricatorem sua
autoritate detrndere ? Sed nec ilia praelerimus, ut
Nei zibaldoni del P. Mattei N. 266 pag. 317.
2) Pravovjerstvo. Stariem i Mladiem Dubrovfcanom
na izgled složeno po D. Tomu Ivanoviću i t. d.
i t. d. pag, 72.
Dr. Nikodim kaže — da vlast apoštolskoga
prestola nemože promjenjivati ono što je su-
glasno s pravilima. Rieči su uzete iz posla-
nice Zosimove „ad Episcopos prov. Vien. et
Narbonu. Ovako se pak čitaju u latinskom
tekstu : „Contra Statuta Patrum, et Sancti
Trophimi reverentiam, qui primus Metropo-
litanus Arelatensis civitatis ex hao Sodo
directus est, concedere vel mutare ne hujus
quidem Sedis possit autoritas" (V. Zaccaria,
Anti-Febbronio P. I. Diss. 2. c. 8. n. 8;
Rohrbacher, St. Univ. della Ch., Vol. 4.
pag. 419). O čem je ovdje govor? — Bi-
skup Marseljski, Prokul, okolo godine 400,
bijaše lukavo od sabora Turinskog izmakao
dictum est, more majorum etiam sine ulla Synodo
praecedente, jus habuit solvendi quos Synodus
inique damuaverat, et damnandi nulla existente
Synodo quos oportuit, habuerit facultatem. Sanctae
quippe memoriae Athanasium Synodus Orientalis
addixerat, quem tamen exceptum sedes Apostolice,
quia damnationi Graecorum non consensit, absolvit.
Sanctae memoriae nihilominus Joannem Constanlino-
politanum Synodus etiam catholicorum praesulum
certe damnaverat, quem simili modo sedes Apo-
stólica etiam sola, quia non consensit, absolvit.
Itemque sanctum Flavianum Pontificem Graecorum
congregatione damnatum pari tenore, quoniam sedes
Apostólica non consensit, absolvit: potiusque qui
illic reoeptus fuit Dioscorum seoundae sedis prae-
sulem sua autoritate damnavit, et impwm Syaodam
non consentiendo sola summovit, et pro veritate,
ut Synodus Chalcedonensis fieret, sola decrevit"
(Ibid. c. 5).
KATOLIČKA DALHACIJ
Veritatem facientes in charitate, >
crescaraus in illo per omnia, qui \
est caput Christus. \
(S. Paul. Eph. IV. 13.)
Izhodi u Ponedjelnik i u Četvrtak
Vos ipsos, auxiliante Deo, íd dies alacriter operam VÉram impensuros ia tuenda salutari Ecclesiae doctrina animísque in
Religionis amore et in Yerse fidei professione roborandis,... (Pio IX. ujpapinsk. listu, 21 veljače 1872 pisaocim Katoličke Dalmacije). H» 1$*
Ego interim clamito:
Si quis Cathedrae Petri jungitur,
meus est.
(S. Hieronym. Epis. XVI. ad Dam.)
) carevini 8 fior. — Za inolšmstvo 7 fior. i poštarski troškovi. ~ ¡'rclbrojba biva za cielu godinu; tko na svrhu godišta ne odbije lim
smatra se predbrojnikom i za nastajuću godinu. — Predbrojbe i novac, najbolje postarekom doznakom, šalju ec na Upravu Katoličke Dalmacije u Zadar, a dupini „franco" na Uredništvo. Uvrstbe po IO
Uvjeti predbroJl»e. — U Zadru, unapried 1 fior. na godinu. — Po ostaloj
,
novo. redak. Objave na 4 strani uz veoma nizku cienu. Svaki broj napose 10 novčića Rukopisi ee j»e vraćaju
Br. 8 Zadar, Oetvrtakjl Veljače 1883. God. XIV-
Nebratsko sumnjičenje. slučajno. S te naše tvrdnje, koja kad i nebi je nadvladala i otvorene i tajne svoje ne-
I danas nam se je po deseti put povratiti
na njemački državni jezik i na „naredbu"
baruna Jovanovića, ne da našim čitateljima
na dalje tumačimo to pitanje, već da od-
bijemo neko nebratsko sumnjičenje, koje
nam s neke strane dolazi, nebili se naši
čitatelji još bolje uvjerili o naravnom i je-
dino spasonosnom položaju, kog je „K.D."
u tom pitanju zauzela.
Već prošle godine, dok se još nije moglo
ni pomisliti na „naredbu", pa i „savjet",
bar. Jovanovića, mi smo kroz šest članaka
sa svakog gledišta razjasnili pitanje o dr-
žavnom njemačkom jeziku, i poricali ne samo
da vlada ima pravo nametnuti zemlji nje
mački jezik, dali da nema pravo ni da
traži da se u tom jeziku, njemačkom, do-
pisuje sa središnjim vlastima, biva, da „joj
zakon zajamči jj orahu njemačkoga jezika
kao državnoga", kako tad pisaše „N. L.u
Mi smo se tad našli u oprjeci sa ,,N. L.",
koji je tad držao „posve opravdanim", jer
da je to „svakako zahtjev temeljiti držav-
noga bića", a iz te same oprjeke neki su
mislili da jim je prosto napadati na „K. D". I
to smo pretrpljeli, uvjereni da će kad li tad li
i ,,N. L." pasti na našu, izričuć istodobno
tvrdo uvjerenje, da naši zastupnici neće
nikad pristati na taj „zahtjev temeljiti dr-
žavnoga bića;" naše je dakle pouzdanje u
razboritost i rodoljublje narodnih zastupnika
moralo biti neograničeno, kad smo onako
jasno i javno očitovali uvjerenje, da će oni
glasovati proti predlogu istoga njihovoga
lista, kad je taj predlog ubitačan po hrvat
sko pravo ove zemlje.
Izpovjedit nam je; kad smo ova pisali,
nije nam ni na kraj pameti bilo, da bi se
nakon nekoliko nedjelja kogod mogo dignuti,
da nas sumnjiči tajnim i neiskrenim protiv-
nicima narodnih zastupnika. Nam je to još
žalije bilo, u koliko nismo nikad znali ili
nismo htjeli natezati žice naše gudalice ob-
zirom na okolnosti i obćinstvo; već smo u-
vjek davali iste glasove, istinske i čisto
hrvatske, koji ako i nisu pomogli listu ko
što bi bili oni prvi, to su uvjek koristili
narodnoj stvari, a nama je više do misli
koju branimo, no do dva tri predbrojnika
više ili manje.
Zašto nas dakle crne pred obćinstvom?
— U posljednjem broju desila nam se pri-
goda, da spomenemo viest Nove Presse o
čast. D.r Klaiću. Bud je to samo nuzgredno
spomenuto u uvodnom Članku, mi nismo
s bližega stvar razpravijali, tim više što nismo
znali kako je sbilja stvar; ali ipak birajuć
izmed „Presse" i dr. Klaića, nismo ni časa
oklievali da se nestavimo na stranu d.r
Kiaića i da onu viest označimo „bockavom".
Ljudi oko „N. L"., koji pretresaju svaku
našu pojedinu izreku, nebi li ju kako mogli
upotrebiti, da tobože dokažu da smo mi
sustavni protivnici narodnih zastupnika, pišu
u posljednjem broju: „to bi moglo značiti
da gospodu „Nove Presse" u Bečlt i našu
gospodu (Ok6 „K. Du.j sđružuje jednaka
sućut prama narodnim zastupnikom". Tako
nebratsko sumnjičenje mi odbijamo od nas,
žaleć što glasilo koje se krsti narodno može
na taj način sumnjičiti list, koji se, uzprkos
godinama najejućih protivstina, svedj riečju
i djelom hrvatstvom ponosi.
Zašto naa crne ? — Mi smo u prve, ob-
ziruć se na razne okolnosti, izjavili naše
ranenje, da zastupnici nisu ostali kod kuće,
| > • 1 • < 1 1 : ' r M < d 11" •S ( Ć
istini odgovarala, nebi se nikad mogla tu- ^prijatelje; ona će i unapried sliediti tom
maeiti u lošem smislu, već zanajviše uztvrditi i stazom, uz pripomoć svojih poštenih pred-
da mi nismo u odnošaju „sa mjerodavnim kru-
govima", predbacilo nara se da „sumnjičimo",
da smo „nenavidni". Na te nebratske udarce
mi neodvratismo udarcima, već odgovorismo:
neka je po vašu, mi vam vjerujemo, mi da-
pače nećemo ni suditi o shodnosti tog ko-
raka. Kad eto nije prošla ni nedjelja dana
a prekjučerašnja Tribune donosi iz Spljeta
dopis od 26 sječnja, u kora se kaže : Uz-
roci zakasnjenoga odputovanja dalmatinskih
zastupnika u Beč sbivaju se na neke slučaje.
Dvojica pripadaju — jedan, d.r Rendić, ko
načelnik, drugi, d.r Bulat, ko viećnik —
novomu obeinskomu upraviteljstvu u Spljetu.
Nagomilane radnje koje se trefiše, i preu-
stroj nove obćine tražile su silno da budu
prisutni, tako da će oni kroz dojduću ne
đjelju moć u Beč. Neki je (zastupnik) u-
slied slučaja smrti pretrpio težki gubitak,
četvrti je bio u inostranstvu i t. d. Sasviem
tim svi će dva tri prva dana dojdućega mje-
seca biti u Beču". Iz ovog dopisa, koji je
pisan iz kola spljetskih narodnih odličnjaka,
mi bismo mogli u prilog našoj tvrdnji izvesti
nekoliko dokaza; mogli bismo n. pr. pitati:
kako to da 'Tribune koja je u tiesnom odno-
šaju sa današnjom vladom i većinom, nevje-
ruje u to, da su naši zastupnici ostali kod kuće
u ime prosvjeda, već se dr£i onoga mnenj.«,,
koje smo i mi izrazili.
Zašto nas crne?—Uztvrdismo u posljed-
njem članku, da je naredba uzvitlala malo
prašine na novinarskom polju, koja se od-
mah i slegla. „N. L." se povraća na ovu
našu tvrdnju, da dokaže kako je „ono po-
stupanje (zastupnika) izazvalo tako živo pre-
tresanje". (,,N. L." br. 6). Na to mi odgo-
varamo, da ako je Politik napisala članak,
to ga je pisala odmah po prvom dopisu stare
Presse. Iza kako se raznio glas o „postu-
panju" zastupnika, Politik se naosob o tom
nije bavila, a „gdjekoju viesticu i gdjekoju
brzojavku" i mi u posljednjem broju pripo-
znasmo. Tko nevjeruje nek štije i naći će.
Zašto nas crne? — „N. L." u broju 6
uztvrdio je: „iza izjave ministra Pražaka....
sada mogu (zastupnici) u Beč." Mi na to
opazismo da „izjava ministra Pražaka nema
nikakova odnosaja sa „naredbom" baruna
Jovanovića"; „N. L." u posljednjem broju
kaže da „neistina je da smo se mi („N. L.")
pozvali na izjavu Pražaka". Neka je po njego-
vu, mi ćemo radi stvari i tu prepustiti „N. L";
ali neznarno hoće li mu sviestno obćinstvo
moć povjeravati, pokle je čitalo dva broja
prije: „iza izjave ministra Pražaka.... sada
mogu u Beč". Svakako nek mu obćinstvo
sudi; mi ga žalimo.
Kad bi nam bilo u volji mi bismo mogli
nabrajati još nekoliko ovakovih nebratskih
sumnja; ali rado prepuštamo, u želji da
jednom prestane takovo nerodoljubno pisa-
nje. „K. D." ni onda kad su ju neki ljudi
proganjali i o glavi joj radili, nije podigla
svoj glas na te ljude, već jih dapače i bra
nila kad je po sriedi bilo narodno načelo. To
sa svoje strane nemogu uztvrditi ljudi, koji
„K. D." nisu ni spomenuli, pa ni onda kad
se je kuka i motika na nju podigla, kad je
na glavu smjestila hrvatsku kapu; pa ni
sada kad narodni dušmani i neki drugi ne-
daju joj da razvije svoja krila. Mi, reći
nam je istinu, nismo ni tražili od nikoga
pomoći. U borbi za katolička i hrvatska,
načela „K. D." je crpila onu silu, kojom
platnika, neosvrćuć se ni lievo ni desno.
Dnevne viesti.
Njemački car pisao je sv. Otcu Papi
vrlo liepo pismo, koje je uzbudilo ve-
liku sensaciju, dakako katolicima u
godnu a vrlo neugodnu tobožnjim slo-
Slovenćiu Trstu. Slovensko političko druž-
tvo u Trstu Edinost imalo je dne 6 proš.
svoju glavnu skupštinu, u kojoj razpravijalo
o glavnim potrebama slovenskoga (hrvatsko-
ga življa) u tim krajevima, te je na predlog
tajnika Dolenca primila predlog, da se na
gradsko zastupstvo pošalje predstavka i na
temelju §. 19 temelj, drž. zakona i obzirom
na to što bi slovenci u Trstu, po §. 11 zak.
od 14 svibnja 1869 mogli iskati najmanje
10 učitelja, sa najmanje dvie škole, i to
u mjestu, jer po službenom izvješću ima u
Trstu proko 400 djece slovenske — mole
mjostno zastupstvo: 1) neka zaključi, da se
u ulici Corsia Stadion, ili tamo u blizini
podigne jedna slovenska pučka škola, ure-bodmacima. Povratit cemo se obsirmje, K. s , X1 - .. , . J , v , t . diena po zakonu za pučke škole; 2) pri sv. jer nam danas na žalost prostora ne-' - - - - 1
dostaje.
Kako nam je javila žica u pred ja -
šnjem broju, ministarstvo francuzko
dalo je ostavku. Predsjednik Grev> ju
je primio, pače izabrano je već i novo
ministarstvo pod predsjedništvom Fal-
lieresa. On ravna privremeno i vanj-
skim poslima. Osim Duclerca ostali
ministri prijašnjega ministarstva ostaju
na svom mjestu. Samo ministri za po-
sle ratne i pomorstvo bit će novi i-
menovani.
Izborni pokret. u krajini. Službene
„Nar. Nov." javljaju sliedeće kandi-
date vladine stranke za saborske iz-
bore u Krajini: u izbornom kotaru lo-
vinjsko-grač ačko-medaćkom g. dr. Bog-
dan Medakovie; u izbornom kotaru
glinskom Petar SliepČević, veletržac u
Karlovcu, ali da ima najveći izgled
načelnik Milić. U majskom kotaru vda
namjerava kandidirati podpukovnik Cu-
dić. „Agr. Ztg" javlja, da će u izb.
kotaru perušićkom kandidirati tamošnji
poštar g. Orešković st., a u izb. ko-
taru udbinskom bunićki poštar g. Mli
narić.
Jakovu, gdje je najviše slovenske djece, neka
se ustroji pučki djeci vrt, u kojem bi se
imalo podučavati u slovenskom jeziku; 3)
si. mjestno zastupstvo neka odredi, ako bi
bilo primjereno i moguće, da se u već ob-
slojećim talijanskim školama pri sv. Jakovu,
u Ferieri, na Bolvederu, i u školi lani sa-
zidanoj na Corsia Givlia predaje kroz ne-
koliko sata na tjedan slovenski jezik, te
samo djecu slovenskih roditelja primorati,
da dotična predavanja polazi, jer očito, da
neće moći sva slov. djeca stati u slovenskoj
školi, za koju se prosi pod 1) i 2), te bi
mnogi bili primorani polazit škole na skrajniin
točkama grada. — Na predlog g. člana
Kljuna poprimljen je i drugi zaključak, biva
da buduć da gradsko činovništvo nepozna
slovenskog jezika, to se moli obćina da po-
primi shodne mjero, da njezini činovnici
budu mogli obeiti sa Slovencima okolice u
njihovom jeziku. — Treći zaključak, koji se
na predlog g. Dolenca primio, jest taj: da
se družtvo obrati predstavkom na bečku vla
du, neka bi izniela na novo pred gradsko
zastupstvo, odnosno sabor, predlog, kog je
bila izniela nazad četrnaest godina, o pro
mjeni izbornoga reda. Slovenci okolico po
sadašnjem izbornom redu biraju jedino
šest zastupnika, dočim četvrto gradsko iz-
borno tielo, koje nema ni za polovicu pu-
čanstva a neplaća ni trećinu poreza, bira
dvanaest zastupnika za sabor, odnosno za
gradsko zastupstvo.
carski dvor, da nebude u slučaju a-
tentata ozledjeno. Car vozi m kao i
prije u otvorenim saonam bez pratnje.
IiO sci sin ¿i Qreco>§crviano
Nihiliste počimlju se opet micat Pri-
bili su, kako pišu iz Petrograda, u ^¡^j j,r_
ljetnoj bašći i po drugim točkaimpro
glase U kojim se obćinstvo opominje, L'anno 1768. fra la Turchia e la Russia
da se drži sa strane, kad se pojavi j Si accese la guerra. Orlov, ammiraglio russo,
intimato avea ulla ropubblica di mostrarsi
neutrale, di accettare nella cittk un console
della sua nazione, di permettere ai Russi
la costruzione nei suburbj di Eagusa una
ehiesa di rito greco orientale.
II senato non curo nč le minaccie nč le
proposte di Orlov; e rjuesti irritato fece
predare i bastimenti Ragusei in navigazione,
e minaccio di bombardare Ragusa. Fu al-
lora che il senato uso d' ogni mezzo pev i
seongiurare il pericolo. Ma piu d' ogni altro
gli valse la mediazione di Olemente XIV.,
che eoll' interposizione di Lcopoldo di To-
scana ridusse Orlov a migliori consigli.
Venne conchiuso un trattato, e tra i tro
articoli venne da parte della rcpubblica
Dolaze viesti o novoj krvi na crno-
gorskim granicam, radi opredieljenja
granica sjeveroiztočno od Skadarskoga
jezera. Crnagora imala je ondje dobiti
za granicu rieku Cjevnu, naime od nje
utoka u Moraču pa polukrugom do je-
zera. Dugo su se u tom protivila ar-
banaška plemena, Grudi, Hoti i Ka-
sirati. Opirali su se i M iriditi! (oni u
posliednje vriemeživili su s Crnogorcim
u prijateljstvu). Crnogorci podjoše na
23 siečnja, da zauzmu nove granice,
nu došav do rieke nagaziše na odpor
Arbanasa, koji su počeli na nje sipat
iz pušaka. Nastade boj, koji prestade
istom onda, kad je turska vojska pri-
spjela. Knez Nikola, dobiv o tom su-
kobu viest, posla namah četiri bata-
ljuna na granice. Po zadnjim viestima
Krajina je na 30 zaposjednuta od cr-
nogoraca bez nove borbe.
soscritto il seguente:
Al console impériale russo sarà iecito e
permesso di avere in casa propria una cap
pella ove egli colla famiglia e tutti i sud
diti russi che si trovano a Ragusa potrebbe
attendere ail' esercizio del proprio culto.
Sulla fine dell'anno 1790, alcune famiglie
del rito greco-serviano, a proprie spese die-
tro le mura della città al Borgo Ploče, ae-
quistarono una casa nella quale un sacerdote
del detto rito ufíiziava privatainente.
A • fio '
KATOLIČKA LHACIJA
I Veri ta tem facientes in charitate,
\ crescamus in illo per omnia, qui
Izhodi u Fonedjelmik i u Četvrtak Ego interim clamito: s
Si quis Cathedrae Petri jungitur, s
meus est. } 6St (tPPaulhMU9iv. «.) | D Vos >sos' a°xi!iant® De0> ^ dies alacriter operam Veđrain impensuros in tuenda salutari Ecclesis doclrina animisque in s (S_ ffi E ^ m ad Dam) >
-^LJ' Religionis amore et in verae fidei professione roborandis,... (Pto IX, u papmsk. listu, 21 veljače J872 ptsaoctm Katoucke Dalmacije).
4
Uvjeti predbrojtoe. — U Zadru, nnapried 7 fior. na godina. — Po ostaloj carevini 8 fior. — Za inoxein8tyo 7 fior. i poštarski troškovi. — Predbrojba biva za cielu godinu; tko na svrhu godišta ne odbije list
smatra se predbrojnikom i za nastajuću godina. — Predbrojbe i novac, najbolje postarskom doznakom, šalju se na Upravu Katoličke Dalmacije u Zadar, a dopisi „franco" na Uredništvo. — Uvrstbe po 10
novo. redak. Objave na 4 strani uz veoma nizku cienu. Svaki broj napose 10 novčića. Rukopisi se *e vraćaju.
Br. 13 Zadar, Ponedjelnii 19 Veljače 1883. God. XIV.
Molimo najuljudnije onu gospo-
đu predbrojnike koji nam još ni-
jesu poslali predplatu za tekuću
godinu, da to izvole učinit sto prije,
nek nam uzmognu računi teći re-
dovito. Istodobno najtoplije moli-
mo naše prijatelje koji znadu da
u njihovoj blizini ima okorjelih
dužnika, da ih opomenu na vrše-
nje njihove dužnosti i uklone nama
hovom radu spas Hrvatske, kao što se ne-
srame tvrditi, da jim je posao čist i po Hr-
vatska spasonosan. Kad bi se Hrvatska samol
ovakvih prodanih i podkupljenih sebičnjakaj
mogla izbaviti i očistiti, odahnula bi sirotica
nemilo sputana u nesnosni i teški magjarski
jaram u nadi na bolje i slobodne dane bu-
dućnosti, ali dok ju vlastita njezina djeca,
koja se još usudjuju svetim imenom domo-
ljuba nazivati, za sebične svoje koristi iz-
davaju u nemile ruke i prodavaju, nije se
nadati boljoj i sretnijoj budućnosti s nijedne
strane, jer joj vlastiti izrodi kopaju svojimi/
ram predusresti, da austrijska organi-
zacija nepostigne pred ruskom one
prednosti, koje Njemačka već ima.
-i .i rukami grob sramotne propasti. — Nesretna neugodnost a sebi sramotu da ih na ova] način domovina izgle(
javno opominjemo i sudbeno proti
Nekoliko opazaka. Književni list ima bit
uzor točnosti i dosljednosti. Kako smo ga
tu sa Nadom" ? Uredničtvo piše „uredni-
štvo" „engleski" „društvo" „srcu" i. t. d..
što ne ide dok je načelom urednietvu etirao-
Posjetu kneza Petra Karagjorgjevića j logički način pisanja.
U Crnoj gori posvećuju listovi veliku j Kako smo rekli primaju se i fonetično
pozornost. Monakovska (prije augsburg- j napisane radnje, ali u programu ne stoji
ska) „Algemeine Zeitung" piše: „Taj | da se primaju i fonetično-etimologički na-
je posjet naperen proti kralju Milanu, j pisane radnje, a baš takih ima u „Nadi",
da Si oštrije nije moći ni pomisliti. A o uvodnoj pjesmi „Nadi" ima liepe pje-
A ako li bi se
njima postupamo. Ako nam }e u
svetoj borbi toliko trpjet od strane j ^^nieti 'potreTitu pomoć
tajnih i očitih protivnika vjere ! krajina iznevjerila svojoj zadaći, sigurno bi
nam i hrvatskog roda, barem nek j bolje bilo, da^sa svojimi zastupnici i nepre-
nam sa predbrojnicim ne bude
put trnjem posut.
postaje tim oštriji, što je od Rusije
zasnovan i izveden, da stjera Milana
radi njegove austrijske politike u ne-
gleda još spasa j priliku. Komu je poznato, kolik strah
od dične krajine, da će možda ona videći I don vladine krugove beogradske samo j u listu gdje 'uredničtvo rabi etimologički
crni položaj njezin odposlati u sabor hrabre j kad Se imenuje bivŠe gospodujnće obi- j ko svoj vlastiti pravopis,
svoje hrv. junake, koji će junačkim srcem j telji srbske, kako se na svaku kretnju } Za uvodnom pjesmom (govorimo o I.om
sničke odore, ali su misli obične, naime ko-
jim se pjesma ne podiže nad ostale o
bične pjesme prigodnice. Zamjerit je pak
što bas 'prva pjesma bi euionićki tiskana,
dje praga sabornice.
Političke stranke u Hrvatskoj,
i.
Pred njekoliko dana doniela je „Kat. Dal-
macija" članak o političkih strankah u Hr-
vatskoj, na koji ću nadovezati i ja koju
svoju opazku, da se položaj stvari bolje ra-
zumije, jer samo čistim i zdravim medjuso-
bnim sporazumkom a na temelju prave i-
stine može se polučiti dobra svrha, za ko-
jom po obći sp&s Hrvatske svi jednako te-
žimo.
•"*Kako je poznato, u hrv. saboru u Zagrebu
ima u najnovije doba čak četiri stranke.
Prvu ćemo nazvati strankom strogo magjar-
skom ili strankom vladinom, koja je glavni
uzrok, da je Hrvatska naša spala na dana-
šnji prežalostni položaj i odnošaj magjarske
robinjice. Ova stranka vuče svoju od pra-
starih jurve vremena plemstva, koje se je
od vajkada samo za svoja umišljena prava
borilo, pa u svoje svrhe udruživalo se već
sa svakim mogućnikom, a za narod i do-
movinu bila mu devetnaesta briga. Tako u
toj stranci vlada i danas više sobstvena ko-
rist pojedinih lica, nego da bi radila u obće
dobro Hrvatske naposeb na političnom po-
lju. Ne samo to, nego ta stranka uzela je
danas i kormilo domovine u ruke, pa teško
ti prieti svakomu, koji se neće da skuči
pod bič njezinoga aparada, prem svaki od
nas zdrava uma i srca motritelj i prijatelj
poviesti znade, da Hrvatska nikad nije bila
niti da nije podložnica, nego samo saveznica
Magjarske ravnopravna joj kraljevina u sva-
kom obziru. Ta nikad nisu Hrvati stupili
u uniju 8 Magjarskom, da joj ova despoti-
čki sjedne na vrat kao absolutna njezina
gospodarica, nego da bude i jedna i druga
inače medjusobno podpunoma ravnopravna
kraljevina, jača naproti zajedničkomu i ne-
milomu svomu poznatomu neprijatelju. Nu
što je veće čudo, jest, da se u Hrvatskoj
nalazi ljudi, tako zvane vladine stranke])
koji takovo bahato i nasilno postupanje Ma
gjara napram Hrvatskoj ne samo podupiru,
već jedino spasiteljnim sustavom po Hrvat-
sku propoviedaju i zagovaraju, kao da je
Hrvatska zbilja na oba oka sliepa, te da
nebi vidila i znala, kamo stvari idu i što
se polučiti naumljuje. To je ona skrajna
skrajnost kod tih ljudi, da bi silom hoćeli
uvjeriti hrvatske sinove, da je jedino u nji-
Dnevne viesti.
Nazad dana ministarstvo je bilo za-
branilo razprodavanje po dućanim dva-
ma listovima u Beču, jedan pogrdniji
od drugoga, I tu malenkost a dobru
odredbu našo se tko će kritizirat pred
zastupničkom kućom, dočim se u nas
dogadjajn stvari prezamašna vjerska i
narodna interesa, pa se još nitko nije
smatrao dužnim ni slovca o tom pro-
zboriti Nu bolje da predjemo na stvar.
Taafe dakle braneć vladu najprije na-
glasio, da državni temeljni zakon u
3.m članku jamči za slobodu novina,
uz neka zakonska ograničenja, koja su
ustanovljena tiskovnim i kaznenim za-
konom. Po § 3 zakona o tisku, politi-
čke vlasti mogu dopustiti prodaju no-
vina stanovitim osobam u pojedinim
kotarim, i opozvati tu dozvolu, Opo-
zvanje te dozvole nije vezano nikakvim
uvjetim, te vlada ima samo gledati da
bude njezina odredba opravdana radi
javnih obzira. Pravo vladino, spome-
nuto u upitu, da izdaje slične naredbe
van svake je sumnje. Ostaje dakle još:
(što je bilo spomenuto u prvoj točki
upita) jeli vladina odredba opravdana
s javnih obzira ? Ako neke novine od
mnogo vremena i postojano pire stra-
sti tendencioznim slikanjem dogodjaja
javnog i privatnog života; ako novi-
narske sgode javljaju načinom da po-
dignu smutnju i njihova su prikaziva-
nja kadra štetno uplivati i na ćudore-
dna ćustva razprostranjenih pučkih sta-
leža, u tim slučajevim vlada nije samo
opravdana, nego je i dužna poslužiti
se sredstvim svoje nadležnosti.
princa Petra pazi, i kakove su mu se
stavljale zamke, kad je zimi g. 1875
vodio ustaške Čete u Bajni (?) u bo-
sanskoj krajini; taj će lahko shvatiti,
broju) nadolazi člančić Pogled na Spljetsku
okolicu.
Pisac (?) sc je držao i f'onetičnog i eti-
mologičkog pravopisa, što ne samo dolikuje.
kakav je strah uhvatio beogradske da li i vriedja gori navedenu točku pro-
vladajuće krugove, kad je Karagjor- j grama. Tako n, p. na nekoliko miestapiše:
gjević posjetio Cetinje! Osim toga' "
kralj Milan zna da Karagjorjević ima
u Srbiji veliku stranku. Prijateljski
doček kneza Petra na Oetinju znači
oštro neprijateljstvo medju vladajućim
obiteliim Njegušovom i Obrenovićevom.
l>a se vrh toga dogodi još da knez
Petar uzme Zorku, kćer kneza Nikole
za ženu, nastao bi jaz medju obima.
A značilo bi ujedno, da se je Rusija
posve okanila Obrenovića, ter da hoće
da Karagjorgjevića posadi opet na
njegovo staro mjesto u Srbiji. Bez
očitoga miga iz Petrograda, nebi se
knez Nikola odvažio na takav Čin.
Knez Petar neima mnogo imetka. Dobra
u Ugarskoj pripadaju njegovomu otcu
Alexandru, proti kojemu je god. 1868
povedena poslie atentata na kneza Mi-
hajla parnica. Nije mogo biti osudjen,
jer su svjedoci u Beogradu bili mu-
čeni, da izpoviede otežčujuće okolnosti.
Usuprot tomu stoje zapisnik sastavljen
isa njemačkom jeziku bio tri put mie-
njan, nisu ipak ugarske oblasti našle
ništa u njem, na temelju Čega, da pro-
glase Karagjorgjevića krivim". — Knez
Petar nahodi se i sada na Cetinju.
Zajedničke ministarske konferencije
u Beču, u kojim su sudjelovala i oba
ministra domobranstva, i o kojim nas
žica obaviestila u br. 9 t. g. „K. D.a,
nalazi „Golos" da je ovaj revni rad
u vojničkoj organizaciji austrijskoj u
protuslovju sa miroljubivim uvjerava-
njim. Pogled na radinost u austrijskom
ratnom ministarstvu pokazuje, da po-
gibelj za mir obstoji, da je sve to
ozbiljnija. „Golos" mnije, da rusko
ratno ministarstvo mora shodnim mje-
Dvie tri o Spljetskoj „Nađi" ')
Početkom tekuće godine u Spljetu je u-
gledao svjetlo novi list za zabavu i pouku
„Nada". Izlazi 1 i 15 svakog mjeseca, a
godišnja mu ciena for. 3.50.
Jako nas bijaše obradovalo kada smo u
prosincu skoro minule godine začuli bili da
se je sviestna hrvatska mladež odlučila na
toli zamašan-podhvat kao što je izdavanje
književna lista, pa u Spljetu; te sbilja već
sada dobili smo dva prva broja sa dotičnim
programom, gdje se izriečno veli kojeg će
se pravca držati „Nada" i koji joj je cilj,
naime književna sloga medju Hrvati i Srbi.
Nadalje u programu se kaže da će se ure-
dničtvo držati etimologićnoga pravca, ali da
će se primati i radnje fonetično napisane.
') Ovu smo kratku ocjenu primili ima već ne-
koliko dana, ali smo ju izostavili bili, radi obil-
nosti gradiva. Napisao ju je mlad i vatren hrvat,
kojemu, i ako mu se gdjegdje može zamjerit da je
prestrog napram listu omladine, bez dvojbe ro-
doljubni cilj donosi mu na hvalu piemenito na-
stojanje. Op. Ur.
„društvo" „junaštvo" „muško" „rietkim",
dočim drugdje: „družtvo" „obćene" „povio-
stničar" „mletački".
Nu, to bi se dalo lasno opravdati al
u dotičnom članku nalazimo mješaniju hr-
vatskih i srbskih dočetaka ne samo, dali
nekih dočetaka kojih ne rabe ni Hrvati ni
Srbi, kao n. p. „sa sviem vjetrovi" (str. 4.
crta 13odzgor); „u malomu broju" i. t. d.,
toga lje ne nalazimo u nikakvoj slovnici.
Suviše, kod nekih točaka „do mosorskieh
strana" „morskieh valova" „jedniem imenom"
„tiern" ; a odmah ga tim: „bieliini Kašteli
„visokimi zamišljaji" „na ruševinah Karta-
ge" „stotine krcatih brodova" i. t. d.
ima osim toga nekih rieči neknjiževnih,
nerazumljivih i neumjestnih: n. p. „niti to-
liki mjenuli vjekovi dubokoga neumjenstva"
(str. 3 crta 5 odozdo) „uspomonami napu-
njenijega" mjeato „bogatijega" (str. 4 red.
10 odozdo) „pokršćenjivanjem" „drimež pri-
dušio bio", te napokon „uz obalu usriediti"
što je absurdum kao i „circulus quadratus".
Koliko je pako ugodno čuti kakofoniju: „...
stanovnike novonaseljivajućega se Solina
raztiraše, i mjesto primaljivajućega priro-
i (Inoga cara, eto sada kužnoodbijajućega...
itd" ; neka prosudi tko iole ukusa imade.
Koliko je neugodno čuti: „po starinskijili
splitskih zgradjah" svatko uvidja, a koliko
se pravilno rabi taj komparativ (jer drugo
ne može biti) lasno se daje razumjeti.
Ovim bismo naznačili samo krupnije po-
greške, a što se tiče sadržaja reći ćemo u
kratko, da je rečeno malo.
Logični razvoj slab, jer g. pisac govori
o napučenj u Spljeta po Solinjanih bez da
spomene „causam efficientem", toli znamenit
dogadjaj kao sto je razorenje Solina, nad
kojim se je moglo toli sentimentalno pero
više izjadikovati nego li nad „grdobnom
mosturinom". Izim toga začudno )e Što pisac
nije niti spomenuo jednu od glavnih točaka,
drevni Klis, koji si je u tvrdoj hridi savio
gniezdo te štitio kroz vjekove cielu spljetsku
okolicu. — „Crte iz života gjenerala Marka
Sinovčića Splićanina (?) " trebalo bi prosudit
kad bude stvar gotova, nu koliko smo mogli
do sada zabilježiti nije toli čestito, dapače
je najdosadnije od svega što smo imali pri-
gode čitati u „Nadi". „Jedna narodna žrtva
prošloga vieka", biti će važan izvadak iz
zaprašenih arkiva, gdje moguće da će za-
služni 0. Zlatović naći jošter blaga za našu
stariju knjigu.
¿use
KATOLI LM JA
^ VeritHtem facientes in charitate, {
s crescamus in illo per omnia, qui \
| est caput Christus.
j (S. Paul. Bph. IV. 13.) \
Izhodi u Poneàjelnik i u Četvrtak
Vos ipsos, auxiliante Deo, in dies aîacriter operam Veslram impcnsuros in tucnda salutaii Ecdesiae doctrina animisque in
Religionis amore ct inverse liuei professlone roborandis,... (Pio IX, u papinsk, listu, 21 veljače 1872 pisaocim Katoličke Dalmacije).
Ego intérim clamito :
Si quis Cathedrae Pétri jungiiur,
meus est.
(S. Hieronym. Epis. XVI. ad Dam.) s
Uvjeti pređbrojke. — U Zadru, unapried 7 fior. na godina. — Po ostaloj carevini 8 flor. — Za inozemstvo 7 fior. i poštarski troškovi. — Predbrojba biva za cielu godinu; tko na svrha godišta ne odbije list
smatra se predbrojnikom i za nastajuću godinu. — Predbrojbe i novac, najbolje poslarskom doznakom, šalju se na Upravu Katoličke Dalmacije u Zadar, a dopita „franco" na Uredništvo. — Uvretbe po 10
novo. redak. Objave na 4 etrani uz veoma nizku cienu. Svaki broj napose tO novčića Rukopisi se ne vraćaju.
Br. 22 Zadar, Četvrtak 22 Ožujka 1883. God. XIV.
MT* Radi Uskrsnih blagdana, đoj-
dnći broj iziti će u četvrtak.
Ovih dana svi naši dužnici
primiti će posebnih poziva na
izplatu zaostalih predplata, i
molimo ih najtoplije, da nam
se odazovu, nek se veo jednom
uzmognemo metnut u toli nuž-
dan red.
Osobito pak preporučujemo oko-
rjelijim dužnicim koji su već-
krat pozvani bili, da se ne
ogluše, ako neće da ih u usta-
novi eno doba javno u listu a
uz to i putem suda pozovemo
na vršenje njihove dužnosti.
Velika Nedjelja.
Ove svete dane naš narod zove
velikom Nedjeljom. Vrlo dobro. Ovih
bo dana velika se djela slave: Spa-
senje svieta, spasenje duhovno i ma-
terijalno.
Osamnaest je već proteklo viekova
od kad Jaganjac koji diže griehe svieta,
u oči svoje smrti, ostavio nam na-
redbu, da se siećamo njegove muke i
ljubavi; muke kojom je postao kralj
svih mučenika, ljubavi kojom nam je
predao u baštinu sve Sto je on, sve-
mogući Bog, predati mogo. Dao nam
je sebe za otca, za brata, za prijate-
lja; ponudio nam je svoje tielo i svoju
krv za hranu: uzvisio nas je do bo-
žjega Veličanstva,
Slaveć ova velika otajstva, sviet se
dakle uzveličaje; u poniznosti križa
kršćanin pobjedjuje. S toga Velika ne-
djelja, kad i neharniji sa svojim se bla-
gim Spasiteljem pomiruju, doba je kad
se ljudi ko nikad drugo uznose nad
ništavilo, kad ćute ko nikad drugo
svoje nebesko opredieljenje i osiećaju
visinu svoga dostojanstva. DL sinovi
se Božji zovemo i jesmo.
Blago onim narodim koji se naosob
ove dane Spasiteljevom mukom i lju-
bavi okorišeuju, koji propinju svoje
strasti, uzi miju križ i Isukrsta slieđe;
blaženi jer blažen svaki puk koji ima
Boga za svoga gospodara. Tko s Bo-
gom — čovjekom umire s njim će i
uskrsnuti.
Misleć na naš narod, Bogu hvala,
nemamo se rad šta žalostivit. I med
naše uvuklo se ljulja, ali ipak bujnom
Božjom pšenicom još naša polja sjaju.
Ta tvrda vjera u Boga i Spasitelja
svoga najbolje nam je jamstvo, ko po-
jedinim, tako i cielomu narodu, za bo -
dućuost Muke i kreposti, nemogu do-
met, kad li tad li, nego uživanje i
slavu.
Isukrstovo ime to je jedino pouzda-
nje svih vremena: Nebojie se, govori
Isus svojim vjernim sljedbenicim: Ja
smet predobih: Ego vici. Jest: Isus kra-
ljuje, Isus carstvuje. Uzdižu se i pa-
daju države, izmjenjuju se viekovhSpas
i njegova djela ostaju. Držimo se dakle
najviSega božjega dara, svoje sv. vjere,
ljubimo ju, sliedimo ju: Ona nosi bla-
goslove osobam, obitelj im i narodim:
ona nosi Uzkrs: pred njom svaki smr-
tonosni žig izčezava ko magla što se
iz dolina diže, pa ograne sunce i svojim
ju sjajem uništi.
Nastojmo za to da vjera, svagdje
al najprije nastojmo da u našoj domo-
vini, uzčuva svedj nepovriedjeno ono
prvenstvo koje ju u svem ide: uvjereni
da vjera sama nosi sve one uvjete koji
su potrebiti da i maleni narodi, ko
naš, postanu pred Nebom i pred svie-
tom veliki. Tko dakle ljubi svoju do-
movinu, nek najprije ljubi vjeru, koja
dušu i tielo k životu i k sreći vodi.
Dnevne viesti.
Umro je u prošlu subotu Gorički
knez nadbiskup Andrija Golimayer. Ro-
dio se bio u Slovenskoj (Kranjskoj) g.
1797. Biskupovao je za 28 godina.
Bio je puno pobožan i zaslužan biskup.
Sjemenište goričko,ustanovljeno g. 1858,
djelo je pokojnikovo. Da nije dakle za
sobom ostavio nikakvu drugu uspomenu,
već bi sama ta bila dostatna da mu
se ime s harnošću spominje.
Izbori u bivšoj Krajini, kako pišu
neke magjarske novine, imali bi bit
raspisani do malo dana.
Riečki guverner. Javismo, kako će
se grof Szapary zahvaliti, po viestim
„P. L." na svojoj časti, a zamieniti
će ga bivši ministar grof Zichy. „Slo-
boda" čuje drugu versiju, koja se na
Rieci proniela, ali koju nije uzeti za
ozbiljnu, t. j. da će sadanji guverner
na Rieci, grof Szapary, biti poslan za
poslanika u Pariz, a na mjesto njega
da će doći jedan grof Pejachevich (neki
su rekli sadanjeg bana sin, drugi opet
brat), koji da će ujedno biti i velikim
županom županije riečke!
Bečki listovi od 17 tek. donose, da
je knez Petar Karagjorgjević, odustav
od namjere da putuje u Pariz, izkrcao
se u Trst, pa odanle preko Beča od-
putovao u Budimpeštu.
Ruske stoari. Pišu iz Petrograda: Nulla
dies sine linea. Danas nihilističnih uapšerija,
sutra razprava proti teroristima, prekosutra
razprava rad kradje d, la Filipov, koji je
svoj položaj kao redarstveni predstavnik u-
potrebio, da od cielog pučanstva koje je
bilo pod njegovim nadzorom traži na silu
harač. Finiš coronat opus, nakon general-
štabskoga liečnika Buša, generalnog inten-
danta Mekšejeva, obćega vladaoca Kriša-
novskia, upravljača ministarstva državnih
imanja kneza Lievena došli smo do ministra.
Kako sam vam brzojavio ubio se bivši mi-
nistar Makov pokle je već ministar pravde
Nabakov bio naredio da ga uapse. Kako se
pronosi glas, u petak je Maj kov primio
billet od prijateljske gospodje, koja ga svje-
tovala da pošalje obitelj na imanje, jer da
su od „zgora" namjenjeni žalostivi prizori, od
kojih da odaleči obitelj. U nedjelju u večer
Makov je bio obznanjen od iste osobe, da
je bilo naredjeno, da ga povedu u iztražnu
tamnicu. Makov se okoristio opomenom, iz-
gori sve svoje spise i ustrieli se pO sata
prije, no što je ministar pravde praćen drž.
odvjetnikom prizivnoga sudišta imao izpu-
niti svoju dužnost. Viest je dvorske krugove
u velike uznemirila. Po viesti ma Pol. Corr.
rek' bi da su Makov i Perfiliev pronevje-
riti 45.000 rubalja.
Sjemenište, prof. Zore i Isusovci
u Dubrovniku
Iz Dubrovačke okolice.
I.
Biskup i dva postarija i uglednija kano-
nika nadgledat će Sjemenište, odredit će
koji učitelji da mladež odgajaju, kakva ima
biti nastava; u kratko učinit će sve što na-
dju da je potrebito i shodno za boljak sje-
meništa. Samomu je dakle biskupu slobodno
u tom odrediti sto cieni da je pravedno i
dobro. — Ovo su pravila sv. katoličanske
crkve, proglašena od Tridentinskog Sabora,
i koja priglaviše više puta Otci Pape u ra-
znim bullam.
Uplicanje vlade, a toliko više ma bilo
koje druge osobe izvan naznačene, podpada
crkvenomu proklestvu po četrdeset šestoj
točki Svllabus a.
Svaki katolik dužan je da se pravilima
podloži, dužan je po duši da osudi sto
Pape i crkva osudjuj u, treba da odbaci
što oni odrede da se mora odbaciti, dužan
je da se dobrohotno i bez okljevanja pod-
loži crkvenim naredbam; jer kad bi te na
redbe 5 ustanove prezirao, on bi plesao vlast
Božijeg Sina, bio bi nevjernik. Istina da
crkva dopušta da svaki katolik posluša i
odredbe koje nijesu njenim pravilim do kraja
suglasne, ali u svojim pravilim ne popušta;
proći će i nasilno ovo stanje, a tad će pra-
vica i istina pobjediti.
Dobri, mudri i o <ati naš pastieri biskup,
netom je zasio na drevni i slavni Dubrova-
čki crkveni prestol, razašiljuć svoj otčinski
pozdrav i blagoslov prečastnomu svećenstvu
i milomu puku, što se sjemeništa tiče ovako
doslovce veli: „Trijeba mi da se obratim i
k vara i o draga djeco... Vi ste nada, radost
i kruna moja... Pod upravom toli vrla i po-
božna ravnatelja, pod naukom tih vrijedni-
jeh i dobrijeh naučitelja, nastojte da se od-
gojite u posluhu, nauku i svetinji života".
A malo niže: „Mnogočastni Oci Družbe Je-
zusove, hrabri baštinici ignjacijeva duha,
požrtvovanja vašijeh Otaca u rasplodjenju
Vjere lsukrstove, liče vas četiri kraja svi-
jeta. Eto i naša Pokrajina, pa i još druge
uz našu oblijetane od sinova vaše obitelji u
svetomu Poslanju, svijedoče nam koliko i
kako zauzimljete se spasenjem duša u veću
Božiju slavu. Raduje se moje srdco er i ova
crkva ima u pripomoć toli neumorne radioce
Vinograda Gospodinova. Vama je povjeren
odgoj mlagjahnog mog klera u ovome Sje-
meništu; i ja spoznavajući vašu revnu po-
božnost, srce i pamet, uvjeren sam, da pod
upravom vašom oni mlagjahni nastatiće s
božijem blagoslovom Sveštenici po Duhu
Isukrstovu, koji biti će dika i ures Dubro-
vačke crkve, a meni starcu ako doživem
vrijedna pomoć". Divimo se pravo na i-
skrene i sdušne rieči našega biskupa, ali i
još više divnomu otcinskomu njegovomu
srdcu !
Dakle kad sveta crkva tako čisto i bistro
odredjuje, kad gosp. biskup tako hoće, ni-
jeli pravo da pitam: ko je oni grdni kle-
vetnik koji se nameće biskupu; koji opeto
vano i neprekidno napada na Dubrovačko
sjemenište; koji smiera glavnjom zlobe svoje
na Isusovce; koji pođbaca upravi da je ne-
narodna ili izrodjena i tako vriedja naše
kanonike i popove; koji buči da se njega
tiče kako, u kojim rukam, pod kojim uči-
teljima da bude naše Sjemenište ? („Slovin."
1883. br. 3). Kukavico ! Pravo je da ga tako
nazovem; i majušna teatralna zabava nedaje
ti mira, dok ti ne smeta, dapače biti ćeš i
ti pomamno pljeskao talijanskim glumcim,
koji no se bane na slavnim klisuram Men-
četića i Držića, taman kako da su Dubrov-
čani posred Firence ili Manvredonije, dok
puste radnje domaćih dramaturga od prašine
i grizlica propadaju ! Smeta ti majušna tea-
tralna zabava, a biti ćeš sućutno hvalio ga-
darije, koje su sablaznile pobožni naš puk
u Bačićevoj dvorani !
Ustajte pitomci Isusovacž, Gunduliću i
Palmotiću, i vi nam odgovorite, dali je Du-
brovnik kadar razveselit se dramom u na-
rodnom jeziku ?
Kukavico ! Žudiš da u sjemeništu zapjevaju
naše ptice, da procavti naše cvieće! A ni-
jesu li djaci naše ptice, naše cvieće ? Ne
brigaj ne, velečastni Batistić koji se je od-
rekao profesorske stolice i mastne plate,
veleštovani Glavić i Miljan koji su kako
malo ko sposobni da izučavaju naški, znati
će odgojiti naladež da budu dika svomu na-
rodu. Ne brigaj ne, sjemenište i svećenstvo
se nije nigda iznevjerilo svomu narodu, svo-
joj knjizi, i kad mu je odgoj sveosvo tudjin
bio, to ti svjedoče prepoš. i presviet. g. bi-
skup, mnogopošt. Franasović, Kazali, Stoja-
nović i t. d., a kamoli danas, dočim u nje-
mu predavaju nauk u Šest razreda Četiri u-
titelja hrvačkim jezikom t do tim privatni gim-
nazij predstavio si je za uzor javni gim-
nazij, uvedsi iste knjige i ista melodična
načela. Ne brigaj ne, jer zdrava pamet du-
brovačkih otacli sama te osudjuje, dok je
tolika navala prijavnika, koji bi htjeli doći
u sjemenište a mjesta jim nema, ter se mo-
raju odbiti tolike prošnje.
Jeli ti do napredka, do jezika? Obazrij
se i gledaj, u kafanam talijanski se čita i
govori, po uredim sama talijanština vlada,
! po ulicam talijanatina odjekuje, eto ti polja
ako si junak; tu ćeš množtvo natrpanih
Augjinih staja naći, čisti ih koliko ti duši
drago, to ti se pristoji i pravo je da se to-
likom zlu doskoči, a ako nećeš a drugoga
posla nemaš, bavi se svojim čizmam, bra-
dom, ili što ti ja znam, a crkvene poslove
ostavi onomu koga se jedino tiču, gosp. bi-
skupu. Ne sij se, gdje ti nije nicat.
(Sliedi.)
DOPISI.
Rim, 15 ožujka.
(Dogovori sa Pruskom — Chile — Le Rouge
— Papa % Armenija — Ćurci)
Dogovori sa Pruskom, prekinuti diploma-
tički odnošaji sa Chileom i imenovanje po-
Ijačkih biskupa, eto tri predmeta koja se
neposredno tiču Vatikana i kojima se bavi
ovdješnje političko novinstvo.
Što sadržava carsko pismo na Papu ? Kad
će pruska vlada odgovoriti na Jakobinievu
notui — Germania, glasilo katoličkoga sre-
dišta, piše u listu od 6 tek.: „Glede sadr-
žaja carskoga pisma na Papu, Kolnische
Zeitung tvrdi da je dokazala, da se u istom
na prijazni i pomirljivi način brani, što se
uztvrdilo u prijašnjem pismu od 22 prosinca.
\ -
KATOLI
< Yeritatera facientes in charitate,
^ crescamus in illo per omnia, qui |
> est caput Christus. s
| (S. Paul. Bph. IV. 13.) \
Iziiodi u Ponedjelnik i u Četvrtak
Vos ipsos, auxiliante Deo, ¡n dies alacriter operara Vestram impensuros in luonda saliitari Ecclesise doctrina animisque in
Religionis amore et in verse fidei professione roborandis,... (Pio IX. u papinsk, listu, 21 veljače J872 pisaocim Katoličke Dalmacije).
Ego interim clamito:
Si quis Cathedrae Petri jungitur,
meus est.
(S. Hieronym. Epis. XVI. ad Dam.) >
Uvjeti |ir<»tlbroJI»e. — U Zadrti, unapried 7 iior. na godinu. — Po ostaloj carevini 8 fior. — Za inozemstvo 7 fior. i poštarski troškovi. — Predbrojba biva xa ciclu godinu; tko na svrhu godinta ne odbije list
smatra se predbrojnikom i za nastajuću godinu. — Predbrojbe i novae, najbolje postarskom doznakom, šalju se na Upravu Katoličke Dalmacije u Zadar, a dopisi „franco" na Uredništvo. — Uvrstbc po 10
novč. redak. Objave na 4 strani uz veoma nizku oienu. Svaki broj napose 10 novčića Rukopisi se ne vraćaju.
Br. 24 Zadar, Ponedjelnik 2 Travnja 1883, God. XIV.
Nosioci „austrijansko misli"!?!
,,B. Rodić je bio poslan u
Dalmaciju, da stvori sređuju
stranku austrijski misleću".
Ministar Lasser g. 1876.
Neki su ter neki utuvili u glavu da je od
potrebe nešto niemštine da Dalmacija do-
zrije za austrijsku državnu zajednicu. Gre-
hota da su se kasno o tom stavili; da je
bilo prije triestak godina, kad je Bach vla-
dao s narodima carevine, mogli su nara na-
metnuti koju stotinicu njemačkih kulturtra-
gera i nešto prokrčit put kulturnomu jeziku;
ali tad, kad su u Dalmaciji vladali Lapenne
i Bajamonti, koji su marširali uz bok beč-
kim ustavojernim ministarstvima, i bez niem-
štine Dalmacija je bila sjegurna carstvu;
htjelo se istom sjajne hrvatske pobjede pri
izborima g. 1870, da bečka vlada uvidi po-
gibelj koja prieti državi od hrvatskoga ži-
vlja i pošalje Kustockoga junaka, porni-
ritelja Krivošija, baruna Rodica, da Dalma-
ciju predobije za austrijsku miso.
Barun Rodić bio je prvi nosilac austrijske
misli, dakako Lasser-Auerspergove, na ove
naše strane: to je glasno i jasno izjavio u
zastupničkoj bečkoj komori negdje tamo g.
1876 ministar Lasser, kad je odgovarajuć
na napadaje zloglasnoga Giskre, uztvrdio da
je llodić za to poslan u Dalmaciju da stvori
srednju austrijski misleĆU stranku.
Kako je barun Rodić zadovoljio svojoj du-
žnosti? To nam svjedoči jedauaestgodišnja
Rodieeva vladavina, iz koje najbolje može
mo uvidjeli što je ta tobože austrijska miso
Lassera i ostale bečke clique.
Barun Rodić da izpuni svoju dužnost,
zanajprije je ponovno nastojao da šatre miso
ujedinjenja, a za tim je dosljedno učio i
naučio dalmatinske zastupnike da u Beču
središnjatki glasuju, što mu je i Lasser u
zasluge ubrojio. Da mu djelo bude savrše-
nije, narodnu je stranku u dvoje razdvojio
i stvorio zemljakoviće, svoju milu družinicu;
a kad ovih nestalo, tad je neke pretvorio u
srbkoviće i kumovao Srpskomu Listu i mladoj
LISTAH,
Učenje Grgura Velikoga
0
Prvenstvu svoje Stolice
1
Nešto o teoriji koja odbija vidljivo
glavarstvo u Crkvi.
(Napisao 0. Iv. Marković)
(vidi br. 23).
VIII.
Nego, G. Milaš pita, kako može sa naukom
Grgurovom suglasiti današnja teorija koja
pripisuje Papi vrhovnu vlast nad Crkvom
po božanstvenom pravu? Najlašnje, vriedni
naš Doktore. Najlašnje, jer je jednaka, pače
jedna, istovjetna sžj Grgurovom naukom; i
to, s pomoćju Božjom, mi cienimo da smo
dokazali. A da što drugo znače već božan-
stveno pravo one Grgurove izjave: „Omni-
potens Deus eum (Petrum) cunćtae Eccle-
siae praeferre disposuerat" : „Petro principi
Apostolo voće dominica totius Ecclesiae
cura commissa estu : „ Petru s auctore Deo
Ecclesiae principatum tenens11: „Christus Ro-
manomEcclesiam, Petro specialiter commisit
dicens: Tihi dobo Ecclesiam meain" ? Ovo
je o Petru i o njegovoj vrhovnoj oblasti po
srbskoj stranci — zadaća je bila izpunjena,
narod razdvojen, nova stranka — austrijski
misleća?! — podigla se, da se braća iedno-
krvna medju sobom kolju.
Ali nije bilo zadosta stvoriti stranku au-
strijski misleću, valjalo je ućerati put i
niemštini na ovim hrvatskim obalama i bar.
Rodić može ponosom reći da je bio prvim
pionirom „Dranga nach Osten". Pod Rodi-
ćem za gospodovanja narodne stranke
uveo se njemački jezik ko obvezni po
srednjim učionam, pa u učiteljište, je
dno i drugo, te napokon i u pučke (gra-
djanske) učione; a da u svem dalmatinci
oćute blagodati njemačke kulture uz vladi-
nu pripomoć oživotvorila se u Zadru nje-
mačka pučka učiona, kojoj će se do malo
nadovezati jedna u Šibeniku — i samo na-
pried! Uz to se ponamjestilo po nekim
uredima nekoliko niemaca, njemački se
jezik uveo u namjestništvene dvore, prva
„ptica selica" dolećela sa plavoga Dunava —
a tad je bar. Rodić pošo u zasluženu miro-
vinu; da ostavi liepu ostavštinu svomu pa-
šancu bar. Jovanoviću, koji je djelo Lasser-
Rodić-Auerspergovo imao privesti kraju.
Bar. Jovanoviću naprtili još veću zadaću.
Bar. Rodić od dvie stranke stvorio treću,
b. Jovanoviću bilo je od tri stranke stvoriti
četvrtu i poći sa razdvajanjem naroda ad
infinitum.
Ali kako da provede tu svoju nakanu?
— Bar. Jovanović mislio, mislio i na jednu
sve svoje misli sakupio: kolonizacija! i dr-
žava je spašena od velike pogibelji, koja
joj prietila od probudjene hrvatske sviesti,
1 Lloydovi parobrodi počeše voziti iz Trsta
i sa Rieke nove koloniste, koji su imali u~
srećiti ovu našu na pola zaboravljenu zemlju,
i pronieti — istom sada? — austrijsku tobože
miso kroz ove klisure.
Imena Conradli, Kohenlohea, Latoura,
Feketa, Marojčićii, Pavića, Rukavina ostati
će zlatnim slovima zapisana u povjestnici
borbe za „austrijsku miso"; unuci će naši
pričati svojoj djeci kakvo li je bilo domo-
je, koje je ćeralo te prve njemačke
koloniste u ove „istočne krajeve", da pro-
siplju menschenfresserima blagodati njemačke
kulture i njemačkoga jezika; da prisvoje
dalmatinsku obalu za „austrijsku miso"
Lassera, Auersperga, Herbsta i Schonerera
von Kornbhmen; a kad to bude, tad će
djeca učiti pod berlinskim lipama iz ,,Va-
terlandskunde": das deutsche Vaterland bis
SpiČa — i pogibelj će biti odstranjena od
države!
Ci^^CSr^CJfcCjp
Dnevne viesti.
Kriza kod vlade u Zagrebu. Pred-
stojnik d.r Derenčin hoće svakako đa
odstupi i njegov odstup rek bi da će
do malo dana bit konačno prihvaćen.
Nasliedit će ga, sudeć po sadašnjim
glasovira, dr. Napoleon Špun-Strizić.
Moniteur de Rome javlja, da jo Papa
pristao na želju ruskoga cara, da po-
šalje zastupnika na krunitbu u Petro-
grad.
Vjersko pitanje i u Švajcarskoj rek'
bi da će okrenut na bolje. Poznato
je kako nazad godina i ondje vlada
biesnila na katolike, te su neke bisku-
pije sila smetane bile u vjerskoj ne-
zavisnosti. Nu sada, kako rekosmo, i
Svajcarska misli se kanit progonstva
proti katolieim. Kao prvi znak te nove
povoljnije struje smatra se imenovanje,
ovih dana proglašeno, preč. Mermillođa
kao biskupa Zinevre i Lozane.
božanstvenom pravu nad Crkvom. A kojim
pravom on zapovjeda u cieloj Crkvi, onim
istim zapovjeda i njegova Rimska Stolica,
koja je zato postala: „Caput jidei" ; vCaput
omnium Ecclesiaritmu, i koju Grgur istovje-
tuje sa istom Petrovom osobom. — Dà, či-
tajte ne djelce: La Papauté moderne con-
damnée par le Pape Saint Grégoire, već
knjige samog Svetitelja, pa ako imate oči
da vidite, vidit ćete i naći ćete da nije nova
teorija nauk Rimski o Papinu prvenstvu
nad Crkvom.
No, Doktor Nikodim veli : da Grgur „ne
smatra nikakvu povlasticu u rimskom pre-
stolu, kao Petrovu prestolu". — Hoće se
dosta smionosti da čovjek uzmogne što slična
uztvrditi! A zašto je onda, po nauku Grgu-
rovu, Apoštolska (Rimska) Stolica glava
svih crkava? Ako nije takova po Petru,
nek nam se kaže kojim saborom takovom
je stvorena bila. Kojim saborom bilo je u-
stanovljeno da su svi biskupi njoj podložni,
neizuzam ni Carigradskog ? Ako Grgur nije
smatrao nikakvu povlasticu u svom prestolu,
kao Petrovu prestolu, zašto kaže da je zasjeo
na taj prestol mjesto Petra (eol. 588) ? Zašto
se pozivlje na oblast svetog Petra kad uni-
štuje odsudu izrečenu protiv Adrijanu Ti-
vanskomr Zašto istovjetuje sebe sa Petrom
u poslanici carici Konstantini, preporučujuć
Na 29 pr. mj. dogodio se u Budim-
pešti grozan slučaj : Predsjednik Go-
spodske kuće Majlatb bio je onoga
jutra usmrćen u sobi, jamačno radi
novaca, jer mu je ukradena bila ćesa
i dobnik. Našli su ga svezanih ruka i
bea jezika. Večer prije Maylath je bio
do kasna u Kazinu, što će bit dalo
zgode ubojici il ubojicam, da u njegovoj
odsutnosti nedjelo priprave. Sumnja se
da je ubojica neki usar, al zadnje
viesti govore o dvojici, o nekom čehu
i nekom talijanu.
Brzojavljaju sa Uetinja: bugarski
knez Aleksander javio je uredovno da
će posietiti crnogorskoga kneza. Knez
Aleksander prositi će kneginju Milicu,
drugu kćer crnogorskoga kneza.
joj nek nedade da Petar trpi u svojim pra-
vima s častohlepja Carigradskog biskupa ?
Zašto u drugim svojim poslanicam, nebrojno
puta, govoreć o svojoj Stolici, spominje Petra
Poglavicu Apoštola; a istu stolicu postojano
Apostolskom nazivlje?
Dali ima još. Naš Dr. Nikodim nastavlja:
„Iz drugoga pisma njegova Evlogiju vidi
se još, da Grigorije i ne smatra prestol
rimski, kao jedini Petrov prestol, nego iz-
rično priznaje prestolom Petrovim najprije
Antiohiju, u kojoj je sedam godina upravljao,
zatim Aleksandriju, i da tri prestola ne sa-
stavljaju nego jedan prestol".
Prije svega drago mi je da se pozivlje i
na ovu poslanicu. — G. Milaš neda da je
na Petru, Crkvu svoju Isus osnovao, a Grgur
u ovoj poslanici taman protivno kaže: „Tko
„nezna, njegove su rieči, da je sveta Crkva
„na krepčini poglavice Apoštola osnovana,
„pošto je neklonivost duha od samog svog
„imena dobio, buduć prozvan Petrom (Ka-
,,menom) od kamena? Dk, na Petru; dočim
„je upućena Istina njemu rekla: Tebi ću
„dat kljuce carstva nebeskoga, i opet: A ti
„jednom obrativ se, utvrdi braću svoju, i:
„Pasi ovce moje. Usljed toga, akoprem je
„veće Apostoli, jedna sama Stolica nada
„drugim svojom oblašću stoji; a to je Sto-
lica poglavice Apoštola, zbog njegova po-
Crnogorci i Arbanasi pravi su luk
i oči. Nakon viesti, da je smaknut
Vrbica, eto sada još krvnijih đogodjaja.
Na 27 pr. mj. neki bogati turčin pro-
lazeć preko mosta na Rieci bio je
smaknut od Malisora, arbanaško pleme
kraj Crnegore Malisori su smakli onoga
turčinajer je imao na glavi crnogorsku
kapu, pa su mislili da je crnogorac.
Na glas ovog ubojstva sakupi se od-
mah do 200 turaka, pa malo kašnje i
200 crnogoraca, željnih da osvete Vr-
bičinu smrt, te napadoše skupa na ar-
banaško selo Kamenicu. Kameničani
buduć malobrojni i buduć napadaj bio
nepredvidjen, iz početka stadoše uz-
micat, al primiv pojačanja oprieše se
i zametnuše boj za 3 sata Ima neko-
liko mrtvih i ranjenih s obiju strana.
Bojati se je nove krvi.
Srbska crkva i nje papa Milan. U
Srbiji vlada je daia sklopit i potvrdit
crkveni zakon „o izmenama i dopu-
nama u zakonu o crkvenim vlastima
pravoslavne vjere od 30. septembra
1862. godine". Taj novi zakon ima po
„poglavarstva" r). Istina je da neposredno
iza navedenih rieči sliedi: „Koja (Stolica
„Poglavice Apostola), njegova je na tri
„mjesta. On bo je uzvisio stolicu gdje opo-
„čiva i gdje je dovršio dneve svoje. On je
„uresio stolicu kojoj je učenika svoga po
„slao. On je zasnovao stolicu, koju je imao
„ostaviti posije neg je s njom vladao sedam
„godina. Pošto je dakle jednoga (Petra)
„jedna stolica, s kojom sada božanstvenom
„oblašću vladaju tri biskupa, štogod ja o
„Vama dobra- čujem, to svojim dobrom sma-
„tram". No što se izvodi iz ovih rieči? Zar
da Grgur u sebi nikakve oblasti nije pri-
znavao nad dvama Patrijarhalna, Alcksan
drinskom i Antiokijskom ?
(Sliedi.)
„Quis enim nesciat snnctain Ecclesiam in
Apostolorum principis soliditatc firmntnm, qui lir-
mitatem mentis traxit in nomino, ut Petrus a petra
vocaretur? cui Veritalis voce dicitur etc . . . Ilaquo
cum multi sint Apostoli, pro ipso lamen prineipatu
sola Apostolorum principis sedes in auctorilale
convaluit" (col. 899).
se malo o tom bave; ali u istinu ne samo
se nijesu prekinuli dogovori, kako bi neki
željeli, već na bolje okreću. Dakako, kad
bi sv. Stolica još nešto popustila Varzin-
skomu politikašu, a naosob kad bi katoličko
središte pruskoga sabora privezala njegovim
kolima, sporazumak bi bio gotov, ali sv.
Stolica ne samo neće da popusti od svojih
prava, koja su u ostalom od neobhodne po-
trebe, da pruski katolici nebudu predani
na milost i nemilost tamašnjoj vladi; već
neće da se načelno pača ni u katoličko sre-
dište, jer politika koju to središte tjera prama
političkim, gospodarstvenim i socijalnim prect-
lozima Bismarka nespada na crkvu, kojoj
je samo nadzirati da se sačuva neoskrvnjena
Krstova nauka; i u tom smislu stožernik
Jakobini većkrat je odgovorio pruskomu
izaslaniku ¡kod Vatikana, gosp. Schlozeru,
kad je ovi nastojao da se dogovorima o
koristi u parlamentarne svrhe. U ostalom
to je u suglasju i sa okružnicom sadašnjega
Pape na španjolske biskupe, koju bi naj-
skoli tamo u hrvatskoj Banovini imali do-
bro proučiti; možda bi mnogo pomoglo i
narodu i crkvi.
Da stvari kreću na bolje svjedoče nam
viesti koje dolaze iz Berlina i javljaju da
je vlada odlučila iznieti neke zakonske o-
snove za djelomičnu promjenu zloglasnih
svibanjskih zakona. Ali ne samo vlada, dali
i obćinstvo, i to slobodnjačko, stalo je uvi-
djati, da se nemože napredovati današnjom
stazom. Sutradan po Uskrsu Lenzman, pred-
loženik naprednjačke stranke držao je pro
gram govor u Kastropu. u kom je izmed o-
staloga glede Kulturkampfa uztvrdio: „Kao
protestanat nepoznam točno narav katoličke
crkve; ali to znam, daju se neće moći svla-
dati redarstvenim mjerama. S toga osudju-
jem odlučno sve svibanjske zakone, jer bili
htio da se borba vodi duhovnim orudjem,
a ne redarstvenim mjerama. Tražim jedna-
ka prava za svakoga, a svibanjski su za-
koni, u jednu rieČ, nepravedeni. Prozvaše me
„boriocem za prosvjetu" (Kulturkampfer);
ali nijesam nikad bio u onom smislu, u kom
neki tumačiše. Napadoše na me, jer sam u
nekom govoru u Elberfeldu osudio pričicu
srpnja 1880 tičuću se koncesija, koje je u-
činiti katoličkoj crkvi. (Tad je pruska vlada
bila izniela zakonsku osnovu o „diskrecijo
nalnoj vlasti", kojom nijesu bili ukinuti
svibanjski zakoni, već se vladi davala
oblast, da čini što je volja. Op dop.) Uzroci
s kojih sam ja to osudio, služe mi i dan
danas pravilom. Neću diskrecijonalne vlasti
ni za jedan ni za drugi zakon. Sto katolici
traže to je naprosto njihovo pravo, nije mi-
lost, a ja neću nikad sudjelovati u poda-
vanju vladi vlasti da bude mogla podati
katolicima danas sladkiša i slastica a sutra
batina Nasuprot iz petnih sam se žila opro
i u buduće ću se oprieti da sa pravnog
stanja ne skoknemo u redarstveno stanje.
.Rekoše da sam prijatelj Isusovaca, jer sam
podpisao pretilog demokrata socijalista za
ukinuće iznimnih zakona (Najskrajnija lje-
vica njemačkoga carevinskoga vieća, bila je
izniela predlog o ukinuću svih iznimnih za-
kona, dakle ne samo zakona proti socijali-
stima dali i zakoni proti katolicima, ali je
predlog propao. Op. dop).... Iznimnim za-
konima pripada i zakon o Isusovcima, koji
je po mom mnenju nepravedan, ko što svi
iznimni zakoni. Putem zastupnika D.r Lie-
bena nabavio sam Ustav Isusovačkoga reda u
izvorniku, duboko sam ga proučio i nisam
ništa naso što bi moglo biti pogibeljno za
državu Isusovci imaju mnogobrojnih lie
pih poslanstva, kojima se ljubavlju posve-
ćuju, kako sam se ja isti mogo uvjeriti.
Ako pogrieše, tad je proti njima postupati
ko što proti ostalim državljanima. Ali je
nedostojno devetnaestoga vieka iztjerati jih
iz zemlje. Kao protestanat razsrdio sam se
vidjeti da nemoš iztjerati preko medje ma
bilo kojega potepuha, dočira Isusovci, koji
su ušli u svoj red prije no su se objeloda-
nili svibanjski zakoni i od kojega se ne-
mogu više odciepiti, iztjerani su Zar
nijesu dostatni obični zakoni za Isusovce?
Valja da je na sasviem slabu temelju dr-
žava, koja nemože da se od njih obrani. I
sbilja, uvjek su dokazale svoju slabost one
države koje su posebnim zakonima postu-
pale proti Isusovcima Kažem vam golu
istinu; nijesam središtar — katoličke stran-
ke — niti čovjek nadahnut ultramontanskim
— klerikalnim — ćustvima; samo tražim
jednaka prava za svakoga. Želim slobodnu
crkvu u slobodnoj državi, na način da sva
ka strana upravlja svojim poslima; ali od-
bacujem sve redarstvene mjere, naosob na
crkvenom polju, jer se s njima nepolučuju
no štete, kako~dobro kaže [neka poslovica:
Tko jede od papinskoga umire11.
Neki krugovi u velike nastoje da stožer-
nik Ledochovski podje iz Vatikana, ter da
po taj način nestane njegova upliva, kako
oni kažu. Tu da je po sriedi i g. Sehlozer,
ali rek'bi da za sad neće uspjeti, a kad bi
stožernik Ledochovski i pošo iz Vatikana,
on bi se nastanio u Rimu. Taj korak nebi
se mogo protumačiti, opaža neko Vatikan-
sko glasilo, neko velikom požrtvovnosti sto-
žernika Ledochovskia. Valete\
-m.n.
Cittavecchia, 9 aprile.
La città di Lésina e il villaggio di Ver-
bagno, e con essi tutta la diócesi furono fu-
nestati questi giorni da una gravissima peí-
dita, fatta colla morte dell' illustre Verbagne-
se il m.r D. N. Stipisió, che fu vero decoro
al suo luogo natale.
Nacque a Verbagno di poveri ma onesti
genitori. Giovanissimo diè segni manifesti
di mente e cuore non comune, onde fu man-
dato agli studi superiori. Studio il ginnasio
e la Sacra Teologia con grandissimo amore
distinguendosi sempre per vivacità e pron
tezza d' ingegno. In ogni ramo riusciva a
meravigiia, ed accoppiando alia scienza mi-
tissima Índole e cuore tenerissimo, era da
tutti amato e stimato. Ordinato sacerdote
vieppiu si accese in lui la nobile fiamma
che lo rapiva al vero, al buono ed al bello.
Esercitô quindi per qualche tempo il difficile
officio di maestro, sempre esatto e paziente,
amato dagii alunni qual padre, da' colleghi
ed amici quale fratello, Di poi dovette ri-
dursi a Cittavecchia in qualità di curatore
di anime. Fu íatto quindi párroco di Ver-
bagno, ove per ben sei lustri prodigo le pa-
storali e paterne sue cure, mostrandosi sern
pre padre de' poveri, consolatore degli af-
ílitti, consigliere de' dubbiosi. Di lui quale
oratore la città di Lésina ne serba imperi-
tura memoria. Pochi discorsi quaresimali
che di lui ci rimangono mostrano quanta
dispoaizione abbia avuto per la sacra elo-
quenza.
Fu amico sincero e leale, riconoscente e
benevolo verso gli stessi nemici, e la sua
vendetta era il benefizio e 1' amore. Nutriva
in petto un cuore nobilissimo, tutto amore
per Dio e peí prossimo, onde nel lungo
corso di anni 30 poté sempre godere pace
e tranquillità coi suoi parrochiani. Già da
tempo erano disposti gli animi a ricevere
di giorno in giorno la ferale notizia del lut-
tuoso avvenimento, stante che da più anni
andava spegnendosi la vita dell' ottimo pár-
roco, per efíetto d' incurabilo male cardiaco.
Ció non perianto, quando ai sette del cor-
rente mese verso sera si udi ripetere ,,ii
párroco è presso a moriré", una lagrima di
dolore spuntó sul ciglio di quella buona
popolazione. Gemiti, sospiri, preci sommesse
salirono in queli' istante al trono dell' Altis-
simo per prolungare se fosse possibile i
giorni dell' ammalato. Ma íddio lo voleva
con sé: alie 11 di sera spirava nel bacio
del Signore.
Questa notizia ha prodotto immantinente
una indicibile costernazione presso i Ver-
bagnesi, che si videro recisa una vita cosí
preziosa, un vero lustro del loro luogo.
Si pur troppo: Nicoló Stipisié non é piü
tra noi, egli é scomparso dalla scena del
mondo, ma di lui ci resta imperitura me-
moria come di ottimo cittadino, di sacerdote
esemplare, e pastoro zelantissimo, e distinto
cuJtore delle lettere e delle scienze.
Riposi in pace.
Un amico.
RAZLIC1TE VJESTI.
I broj od prošlog četvrtka bio nam je
zaplienjen. Poštom od petka odputovao je
zato u pokrajinu skoro vas bio na I. strani.
Zagrebačkomu Pozovu počam od prvoga
tek. mjeseca nije dopušteno ući u cislitavske
pokrajine!! Bečki listovi kažu da je Pozor
stigla ta nevolja, jer je primio dva-tri do-
pisa iz Dalmacija i članak o „niemčenju
Dalmacije".
Čitamo u „Listu bisk. Splj. i Mak", da
su ondješnji korizmeni propoviedaoci O. Carlo
Carli i O. Raiin. Ipšić dovršili svoj rad uz
osobito zadovoljstvo i obilan plod.
Iz Novigrada, 10 travnja: Vlada ovih
dana naredila je našemu obćinskomu upra-
viteljstvu da na novo redovito popiše Ime-
nice za novi izbor, jer prvaknje koje je
Upraviteljstvo bilo razpisalo i proglasilo bile
su pogriešne. Nedvojimo da naši ljudi, koji
su na upravi, odazvati će se naredbi starešine.
Čujemo da je hrvatski rodoljub F. Fol-
negović svukud bio najbolje primljen; a da
se je naosob iztakla rodoljubna Jesa uz
svoje Dubokoviće.
Primamo iz Šibenika: Kroz prošlu Četr-
deseticu propoviedao je ovdje hrvatski u
Stolnoj Crkvi Pošt. Otac Pisturić Domini-
kanac. On je mlad, nu jur kaže razvijena
sva svojstva, koja rese odlična propoviedaoca.
Riedlco ih je, koji znadu onako razborito
uvjeriti slušaoce, a još većma taknuti im
srdce. Hoće nam se više takvih hrvatskih
propoviedalaca, pred kojima izčezava vrie-
dnost mnogih zbilja do nedavna uglednijih
talijanskih dozvanika.
Pišu nam iz Trogira na 4 travnja:
Beati pedes bvangelizantitim pacem... evan-
gelizantium bona. Ove rieči svetoga pisma
same su nam dolazile na usta, i njekim
vrhunaravnim nagonom mi ih izgovorismo
više puta kada vidismo zamjerne i riedke
plode Apostolskoga radioca u Gospodinovu
vinogradu, našega ^ korizmenoga propovje
daoca M. P. Otca Spira Tornića.
Najizabranije i najlaskavije rieči bile bi
prem slabe da ocienimo vrline koje rese
ovoga čednoga Franovca, jer plod njegovih
svetih truda u našem Gradu tolik je da
siedi starci ga nespominju slična. Na što
Prepoštovani kaptol, Obćina i cielo pučan-
stvo pokazaše mu svoju harnost.
Na zadnjoj propoviedi, oproštaja, kada
je Otac Špiro blagosivao sa propelom nas
Trogitane i mi digosmo naše ruke k nebu
i molismo Božji blagoslov vrhu njega, i
izrazismo našu želju da nam opet propovieda
rieč Božju. Naš Prepoštovani Gospodin
Nadpop, tumač ćustva Kaptola, i svih
gradjana, uzadje na propoviedaonicu s koje
nehtje pustiti Otca Špira, prije nego mu u
ime Prepoštovanoga Kaptola, Obćine i svega
puka nezalivali najtoplijimi riečmi, na nje-
govu požrtvovan ju za dobro duhovno našega
grada.
Danas pak, na njegovu odlazkrt put Spljeta,
bi popraćen sa obćinskom glazbom, od
Prepoštovanoga Kaptola, Plem. Gosp. Načel-
nika i množtva naroda kličućega, da Bog
požive Otca Spira i da nam ga opet zdrava
dovede, da u nami odgoji svojim neumornim
radom, posijano sjeme.
nL. b. S. i M."
Darovi. Dubrovčanin vit. Niko Amerling,
trgovac u Aleksandriji darovao je f. 500
dubrovačkoj obćini na korist ubogih radni
ka i f. 400 da se nadare četri poštene dje-
vojčice pri udatbi.
Dubrovački željeznički odbor dobio je od
obćine G000 f. za napravljanje traga žoljeznice
od Mostara do Dubrovnika.
Pastirski list presv. Strosmajera. O po
sliednjem pastirskom listu presv. Strosma
jera, iz kojega smo i mi donieli odlomak i
koji pobija poznatu rusku a nii encikliku,
rimski Osservatore Romano prima iz Hrvat-
ske podulji dopis, kog priobćuje na odličnu
mjestu. Dopis u kratko donosi cio sadržaj
pastirskoga lista veleuč. biskupa, te na po
sliedku opaža: „Ovaj ogled novoga pastir-
skoga lista Djakovačkoga biskupa utješivi
je dokaz, da velebna rieč, koja iz Vatikana
pozivlje na jedinstvo vjere razkolničke Sla-
vjane, nalazi uvjek dostojna odziva u rje-
čitom i neustrašivom glasu Presv. Strosma
jera. Umjetne prepone koje mu se podmeću,
neće uspjeti proti njegovim biskupskim pr-
sima, ko što nijesu moglo niti mogu u ičom
uspjeti proti Isusovomu Namjestniku, u kom
Presvietli nalazi izgleda, snage i utjehe".
— I bečki Vaterland donio je u provodu
onaj dio pastirskoga lista, koji ne bavi o
antienciklici.
Sve isto, kao i kod nas. Slobodi pišu iz
Zagreba: „Pred nekoliko dana donese ov-
djašnje oporbeno glasilo Pozor dva dopisa
proti njemačkom jeziku. Optimiste povese
liše se: Hvala Bogu, da će i taj list uda
rati na tu kugu, koja nam je okužila ovaj
grad. Ali varaju se optimiste. Pozor je od-
više plašljiv, a da bi on smio udarati na
kulturtragere. Čini se, da bi on po Zagreba
žrtvovao za deset svojih predplntnika, (ko
i kod nas!) On je vrlo oprezan. Njegovi«
suradnici i urednici pišu u rukavicama, kad
govore o Zagrebčanima. Oni kažu, da znadu
za mnoge mano u društvu, al da nesmiju
udarati."
Javljaju nam iz Makarskoga primorja, da
je Ji prošlih dana parobrodić Eco, tvrdke
braće Ristnondo, spasio nekoliko osoba iz-
pod sela Brista, kojim se brod bio prevrnuo
uslied silne bure.
Činovnici. Priglednik pokrajinske blagajne
u Zadru Josip Culić bio je imenovan bla
gajnikom a Petar Carić priglcdnikom po
krajinske blagajne.
Per T alfabeto latino.
(v. br. 27.)
Alfabeto.
II.
Nelío sviluppo storico della scrittura siava tro-
viamo dunque all'alfabeto glagolito succedere il cirii-
liano ed accoppiarsi a quello nelP uso ecclesiastico dal
secolo X. in poi; vale a diré súbito dopo la morte di
s. Metodio e la espulsione de'suoi discepoli dalla Mo-
ravia. Questi, rifugiatisi nell'Istria, nella Dalmazia,
Croazia, Serbia, Macedonia e Bulgaria, e specialmente
in quest' ultimo paese, trovarono un regno a quelP e-
poca assai potente e governato da principi, che favo-
rivano e promuovevano il progresso civile del proprio
popolo. In questo paese prese 1' alfabeto cirilliano po-
sto nella chiesa, e vi si diffuse tutto all' intorno, ovun-
que si estendeva il rito orientale, poco alia volta in
due secoli espungendovi completamente 1' alfabeto gla-
golito. Questo scambio degli alfabeti incominció al
tempo, che governava la chiesa búlgara il vescovo s.
Clemente, discepolo dei s». Cirillo e Metodio, e perció
V invenzione dell' alfabeto cirilliano viene a lui attri-
buita da quelli, che non si ostinano a volerlo opera
dei Santo di lui maestro. Tanto la prima introduzione,
quanto la pronta e grande diffusione dell' alfabeto ci-
rilliano, a danno del glagolito, deve ascriversi alia dif-
ficoltk, che questo doveva presentare ai numerosi di-
scepoli di s. Clemente, o alia facilita di quello, mentre
si contavano 200 per volta frequentanti la sua scuola,
e giá prima probabilmente aventi la conoscenza del
1' alfabeto greco da cui il cirilliano deriva. In fatti la
vicinanza all' impero bizantino, anzi al suo centro, la
dipendenza dalla chiesa bizantina, le relazioni comrner-
ciali e politiche fra i due stati limitrofi, dovevano a-
ver divulgato per tempo in Bulgaria la conoscenza della
lingua e dell'alfabeto greco; il cirilliano quindi fu pre
sto generalmente conosciuto, mentre il glagolito era
una novitk, e novitá per 1' istruzione poco utile, per
1' apprendimento poco gradito, perché ditfieultava molto
1' una e 1' altro colla torma delle lettere, e non vi ac
coppiava alcun vantaggio fuori dell' uso della chiesa,
ed isolava questa in una scrittura ieratica, ai soli sa-
cerdoti accessibile. L' uso del cirilliano doveva essere
preferito anche per la maggiore scorrevolezza nella
trascrizione dei libri liturgici, nella quale potevano fá-
cilmente prestar mano tutti quelli che conoscevano 1'al
fabeto greco; e i libri liturgici di Bulgaria erano quelli
che accompagnavano per lungo tempo la fondazione di
nuove chiese ira gli slavi orientali non solo, ma fra
altri popoli ancora da missionari slavi Cristianizzati,
come p. e. i Valachi, gli odierni Rumeni.
Morto s. Metodio, dispersi i suoi discepoli, dril X.
secolo in poi, come nell' oriente fra gli slavi e gli al-
tri popoli cristianizzati si difíondeva 1' alfabeto greco,
cosí fra gli slavi occidentali furono 1' alfabeto glagolito
e la lingua slava sostituiti dalla lingua e dall' alfabeto
latino nella liturgia della chiesa e nel governo dello
stato, e quindi in tutto quel poco di coltura civile, che
poteva penetrare ira loro colla lingua latina. Nella lotta
dei tedesehi coi principi slavi moravi boemi e pannoni,
era nel IX. secolo giunto dall' Asia un nuovo elemento
in aiuto ai primi, il popolo magiaro, il quale si divise
poi coi tedesehi le spoglie dei principi slavi, fondando
un nuovo regno in Pannonia, il regno d' LJngheria.
Anche questo popolo, convertitosi al cristianesimo, ac
colse la lingua latina non aolo come lingua della chiesa,
ma anche dello stato; o cosí come il greco in oriente
cosi 1'alfabeto latino in occidente andarono di continuo
dilatandosi. - E il glagolito? (SUcdi).
KATOLIČKA
> Veritatem facientes in charitate, :
\ crescamus in illo per omnia, qui j ' ..I «nnnl f.llpictlK S
Izhodi u Ponedjelnik i u Četvrtak
est capat Christus. ^ > Vos ipsos, auxiliante Deo, in dies alacriter operam Veslram impensuros in tuenda salutari Ecclesiae doctrina animisque in
aUJ ^.^^s-jlJ Religionis amore et in verse fidei professione roborandis,... (Pio IX. u papinsk. listu, 2 i veljače 1872 pisaocim Katoličke Dalmacije).
Ego interim clamito:
Si quis Cathedrae Petri jungitur,
mens est.
(S. Hieronym. Epls. XVI. ad Dam.)
Uvjeti predtorojlbe. — U Zadru, unapried 1 fior. na godinu. — Po ostaloj carevini 8 fior. — Za inozemstvo 7 fior. i poštarski troškovi. — Prodbrojba biva za oielu godinu; tko na svrhu godišta ne odbije list
smatra se predbrojnikom i za nastajuću godinu. — Predbrojbe i novac, najbolje postarskom doznakom, šalju se na Upravu Katoličke Dalmacije u Zadar, a dopisi „franco" na Uredništvo. — Uvretbe po 10
nove. redak. Objave na 4 strani uz veoma nizku cienu. Svaki broj napose 10 novčića Rukopisi se ne vraćaju.
Br. 30 Zadar, Ponedjelnik 23 Travnja 1883. God. XIV.
Bog i Hrvali.
Mimo svega božja slava,
Pa hrvatskog roda prava.
nK. D." br. 1 g. 1880.
Program kojim je prije tri godine otvo-
reno izašo pred obćinstvo naš list, našo je
doduše liepa odziva u narodu, ali je nabasao
i na ljude, koji rad nekoga umišljenoga slo-
bodnjačtva ne samo ga pokudiše već ga i
izkriviše. Vi miešate vjeru i narodnost, i tim
škodite jednoj i drugoj ; reklo nam se rie-
Čima, koje odgovaraju onoj današnjoj nekoj
lahkoumnosti, kojom se riešavaju najzaple-
teniji čvorovi, jer novovjeka „prosvjeta" —
donekle lucus a non lucendo — stvorila je
svakog školarca Aleksandrem Velikim, da
bez kraja i konca presieca gordijanske
čvorove.
Taj priekor, koji nam se i dandanas po-
navlja, puka je potvora. Niti miešamo, nit
smo ikad mieaali te dvie stvari, već u to-
liko u koliko su obe —najskoli kod našega
naroda — same po sebi sdružene, bud je
posljednja, biva narodnost, čedo kršćanstva
i bud prva odsieva svoje zrake na sve
ovozemne stvari. Ko dakle napada na prvu,
tim istim škodi drugoj; kao što nepomaže
prvoj, ko u njezino ime napada na drugu.
Dandanas prosio je u „modu" napadati
na sve što je vjerskog značaja i nepromi-
šljajue da se tim kopa najglavniji čimbenik
narodnoga napredka i slobode; traže da
narod postimo bezvjerski, pa tad se tuže
što narod moralno propada i što ta moralna
propast vodi ga i materijalnoj propasti; ko
da bez vjere može biti morala. Viče se na
političko sužanjstvo, a tjera se narod u du-
ševno sužanjstvo, kojeg mu barem tudjin
nomože nikad nametnuti.
„Političko robstvo kojega naroda, pisao
je slobodnjak Gioberti u svojoj : Teoria del
sovrannaturale, sasviem da je izvor preve-
likih zala, nije možda najstrašnija njegova
nevolja. Obstoji neko drugo robstvo, koje
svojim žilama dublje zahvaća, koje je ob-
ćenitije i nevoljnije u svojim posljedicama,
koje ćeš mučnije izkorenuti, te je sramotnije
za narode koji mu podpadaju. Prvo robstvo,
kad je osamljeno, nije neizlječivo zlo, da-
pače je većinom prolazno; dočim je drugo
težko izliečiti, i nikad nije samo, jer uviek
donosi sobom i prvo. Prvo možeš prispodo-
biti težkoj ali izliečivoj bolesti, dočim je
drugo prava smrt, ili barem neko skrajno
mrtvilo i neko smrtno rvanje, od kojeg se
čovjek nemože izbaviti, no uslied kakove
izvanredne naravne moći, ili bolje uslied
kakva čuda.
„Ovo političko robstvo sastoji u tudjem
nasliedovanju jezika, običaja i ćustva, i u
podpunom izgubljen ju narodnoga genija. I
sbilja, narodna je ćud kojeg naroda njegovo
biće, njegova duša, njegov život; dokle on
uzdrži tu ćud, bila kakva mu drago njegova
politička nevolja, može ustati, ali kad je
izgubio donapokon svoje biće i sviest samoga
sebe, nema više uhvanja.
„Političko stanje kojega naroda temelji
se na moralnom njegovom stanju, koje stvara
i uzdrži prvo. Tako n. pr. političko jedinstvo
iziskuje jedinstvo jezika, vjere i ćudoredja;
politička jednakost predmnieva sličnost obi-
čaja i uzgoja; politička neodvisnost nemože
bitisati bez ćudoredne neodvisnosti, biva
bez narodne knjige, bez narodnih navada i
ustanova; na posijedku, politička sloboda
nemože bivati bez moralne slobode, biva
bez dobrog uzgoja i poštenja.
„Dva glavnija elementa moralnoga Života
kojeg naroda jezik su i vjera. Jezik je oblik
i sredstvo, unutrnje i izvanjsko, misli
Na vjeru pako odnosi se ćudoredje i većim
dielom liepe umjetnosti, sa onim uzvišenijim
mislima i ćustvima čovječega razuma i srdea,
koja, proti onomu što se obično misli, mnogo
više od osjetljivih fakata, interesa i naslada
uplivaju na sudbinu ljudi i naroda naposeb,
a na sudbinu cieloga čovječanstva u obće.
„Jezik sadržaje i u kratko ponavlja na-
ravne elemente prosvjete, kao što vjera sa-
držaje vrhunaravni elemenat."
„Ja mislim, govorio je sa ministarske
stolice drugi talijanski slobodnjak Maksim
d'Azeglio, da je od najveće važnosti za cielo
čovječanstvo, a naosob za zadruge podignu-
te na slobodi, ko što je kod nas, da bude
štićeno vjersko ćustvo. Nikad nikoji narod
neće 'postati snažan i smoždjen bez vjere, i
to smo vidjeli u prošlosti ko i u sadašnjosti,
te ovom prigodom neću navadjati sv. Otee
već Machiavellia i Rousseaua.... Promislimo
da vjera obuzdaje ona djela, koja su često
najštetnija za družtvo, pred kojima je za-
kon ćorav; a mi koji smo ovdje, ja koji
govorim, mi bismo svi mogli kad bismo
htjeli, doprieti do djela i zločina, koje ni-
jedna ljudska pamet nebi nikad saznala.
Poštujmo dakle onaj uzteg, koji dopire do-
kle nedopire zakon".
Maehiavelli, taj slobodnjak čija su djela
dielomice bila osudjena od crkve, nemože
da neizpovjedi da „izmed gorih nevolja,
koje su tištile Italiju, za stavno je popu-
štanje vjerskih vezova i mlitavost vjerskoga
ćustva" ; „što se je odielila, nadovežuje na-
kon nekoliko viekova spomenuti Gioberti,
narodna osobnost Italije od njezinoga vjer-
skoga načela i dostojanstva, koje joj ulieva
kršćanska monarhija, kojoj je prestolnica
(biva papstvo), nije po mom ranienju po-
sljednji uzrok, s kojih od nekoliko viekova
oslabljuju talijanski duhovi".
Ako je dakle vjera glavniji čimbeni c u
životu ma bilo kojega naroda, ako gubitak
te vjere donosi sobom gubitak narodnoga
genija i tjera narod u duševno robstvo, pa
ako su državnici svih viekova morali da se
obazre na tu činjenicu, to po gotovo kod
nas pravi i*odoljub nemože da smetne s
uma vjersko pitanje.
Ako je istina, ko što i jest, da je naro-
dnost krasnotvor kršćanstva, koje je podi-
gnuv obitelj iz gliba poganskoga života,
stavio prvi temelj širjoj zadrugi, koju naro-
dom nazivljemo; tad je hrvatska narodnost
po gotovu čedo kršćanstva u obće a kato-
liČtva napose. Vjera je tako zaokupila cio
život našega naroda, od onoga časa kad je
naš narod opasan jedinstvom vjere i jezika
od Save do Bojane stupao u svezu sa za-
padnim narodima pa sve do najnovijih borba
koje je morao uzdržati proti osmalijskoj
sili, da mi nemožemo predstaviti si nje-
govu prošlost ako iz nje odtrgnemo naj-
glavniji čimbenik narodnoga života — vjeru.
„Za krši čast ni i slobodu zlatnu"; uz
taj divni uzklik narod je naš izveo kroz
prošle vjekove ona slavna djela, koja nje-
govo ime pronieše širom biela svieta; bez
„krsta častnog" nema ni „slobode zlatne".
Vjera unešena u naš narod kroz zapadne
vjerovjestnike, smoždila ga je i učvrstila za
narodne dinastije; vjera ga je sokolila i
dala mu moć da se opre kroz stotine go-
din& osmanlijskoj sili pred kojom je drhćao
cieli zapad i da si steče slavni naziv: ,,pred-
zidje kršćanstva"; vjera ga je pratila u
borbi proti niemstvu i tudjinstvu; vjera
je ulievala srdčanosti a hrabre zatočnike
hrvatske slobode; „krst častni je hrabrio
Zrinskog i Frankopana, kad su za „slobodu
zlatnu" izdajnički bili straćeni u bečkom
Novom Mjestu i prvomu je izmamio iz pera
u oči smrti: „Budi Bog hvaljen, ja sam k
smrti dobro pripravan, niti se plašim, ja se
uh vam u Boga svemogućega".... dk, on je
uhvao, on je vjerovao, a ta mu vjera kazi-
vala, da će prije ili poslie nepravica biti
oprana a pravda sinuti mukotrpnomu nje-
govomu narodu, za kojeg je on krv lievao;
vjera u Boga kriepila je rodoljuba Kvater-
nika, kad se samodrug u hrvatskom saboru
borio proti većini i činila je da uzklikne iz
svoje hrvatske duše: „Bog dakle bdije nad
narodom našim. Ovo uvjerenje, iz pisane
prošlosti naše crpljeno, hrabri me na za
sadašnjem razkršću života našeg narodnog i
budućnost".
„Gospodo moja! govorio je u hrvatskom
saboru dne 24 rujna g. 1868 biskup Soić,
kada se zlatni naši bregovi od g. 1848 pre
tvoriše u led; kada su junački naši kraji-
šnici iz preliepih ali krvavih talijanskih
predjela došli kući ne s lovor viencem
nego s viencem od trnja; kada je naša do-
movina za neuzkolebivu viernost dobila to-
liku nevjeru, kojoj u povjestnici traga nećete
naći; ej, gospodo! svim nam, koji na svojih
nogah stojimo; svim nam, koji negledamo ni
na lievo ni na desno, nego nam je uviek do-
movina pred očima, da nam onda nije ništa
preostalo, nego sveta naša vjera; vjera,
koja nas uči, da je u nebo vapijući grieh
svaka nepravda, koja mora jednom prestati
i koja neće dobrim plodom uroditi..."
Težak je i opipan i dandanas položaj
našega naroda, odasvud je politički pritisnut
protivnici trgaju mu najljepša uda njegove
domovine, razapinju namučila nevjere i ne-
pravde, te naš bi narod morao sdvajati kad
mu nebi ostajao onaj „krst častni", kog je
on svojom krvlju okupao i vjera u Boga,
koja u njem kriepi vjeru u bolju budu-
ćnost i daje mu sposobnosti da krči put
toj budućnosti,
Netrunimo dakle narodu taj sveti amanet
njegovih praotaca, ako neželimo da nam
narod sustane i podlegne u svakdanoj borbi
i da na poklik narodnih kolovodja, koji ga
zovu na nove borbe, odgovori ko što se od-
govaralo kolovodjama u nekoj susjednoj
nam zemlji: „kaše, kaše! gospodo, Što će
nam sloboda?tt Taj gnjusni materijalizam
djelo je bezvjerskih načela devetnaestoga
vieka. Učuvao se naš narod od takove gube!
JSovica školskomu zakonu i dalmatinski
zastupnici. U prošli Četvrtak govorima
dvaju izvjestitelja svršila je obća raz-
prava, o novici školskomu zakonu. Pri
glasovanju za prelaz na posebnu raz-
pravu digo se Dr. Herbst da uzrujanim
glasom predloži glasovanje poimence.
Sa „da" glasovalo je 174 zastupnika
asa „ne" 164. „Divljaci" veliko-niemci
Schönerer i Fiirnkranz glasovaše sa
desnicom; čeh Tilšer sa ljevicom, kao
i zastupnici Coroninieva kluba. Od
dalmatinskih zastupnika glasovali su
sa vladom dotično s većinom Bulat,
Klaić, Nakić i Rendić, sa ljevicom uz
povladjivanje njemačke clique srbo-
autonomaš Ivanics; falili su na gla-
sovanje Borelli, PuČić, Šupuk i Voj-
nović. Da su svi dalmatinski zastupnici
bili pri glasovanju i glasovali proti
vladi (dakako izuzam Ivanicsa) vlada
bi bila dobila 170 glasova a oporba
172, te bi vlada s većinom bila podlegla
za dva glasa. Nešto dakle vriede i ti
dalmatinski glasovi!
Dalmacija po pravu dio hrvatske kra-
ljevine. Jednom se tvrdilo da se hrvatsko
pitanje nemože ni spomenuti u bečkoj
zastupničkoj kući; ipak veliko-niemac
Schönerer pokazao je prošloga utorka
pri razpravi o školskoj novici, da nije
tako. Govoreć o iznimnosti, koja se
postavila za Dalmaciju u školskoj no-
vici, Schönerer izjavi da pristaje uz
to, jer da Dalmacija pravilo pripada Hr-
vatskoj, te da će prije ili poslie s njom
ova posljednja upravljati.
Dnevne viesti.
Primamo iz Rima sliedeću vrlo važnu
viest: Razmirica med Nadbiskupom Bo-
sanskim i tamošnjim Franovcim svršila
je. Odsuda je pročitana pred sv. Otcem
i Stožernicim. U podpunu pravu Fra-
novcim ostaju 39 Župa, a druge 34
predat će Nadbiskupu, netom steče
svećenika; al ti svećenici davat će
svake godine običnu redovinu dotičnomu
Samostanu i to je po pravu Crkovnom.
Tužni glasovi iz Krajine. Dne 19 tek.
započeli su izbori u bivšoj Krajini;
prvog dneva biralo je 13 izbornih ko-
tara. Po viestima iz Zagreba bili su
izabrani: u Semlinu predstojnik za-
grebačke vlade barun Živković i to
jednoglasno; u Glini i Veljunu Petar
Sliepćević (dvaput): u Moroviću Stjepan
Popović; u Gospiću Major Orešković;
u Dvoru paroli Zivković ; u Vinkovcima
odvjetnik Ivić — svi pristaše sadašnje
vlade i njezine saborske većine. Samo u
Brodu bio je izabran profesur Pilar,
umjerene oporbe. Stranka prava nije
dobila nijednog zastupnika. Još nije
javljen uspjeh izbora u 5 izbornih ko-
tara. Kako čitaoci vide prvi su glasovi
posve tužni; ali iza tolike grmljavine
nijesmo se mogli ni nadati no kiši
— plazećih živinica ! (Vidi brzojavke
,,K. D.«).
Napokon je predstojnik pravde Dr.
Derenčin, kako javljaju zagrebačke
službene novine, pošo u mirovinu. Pr-
vim dojdućega svibnja namjerava Dr.
Derenčin otvoriti odvjetnički bureau;
kažu da se neće povući sa političkoga
polja, već da će se pridružiti umjerenoj
opoziciji g. Mrazovića i družine.
Razprava proti Ragosi. Prošloga Če-
tvrtka započela je u Vidinu (Udine)
porotnička razprava proti Oberdankovim
sukrivcima Donatu Ragosi, istraninu, i
taljancu Antunu Giordaniu. Ragosa je
Primamo s Pelješca, na 15 svibnja:
Mi imamo za sudca na Orebićim nekog
Kantu, da ga nema do Carigrada takvoga.
Ja s njiiu nijesam, Bogu hvala! imao posta,
nit sam dakle na nj kivan, al tim veće imam
pravo da mu djela sudim, i da ga prepo-
ručim pažnji njegovih starešina, ne bi li
Bog dao da nam ga dignu s vrata. Za danas
iznašam samo dvie tri iz torbe. Nazad dana
dogodio se, kako je obći glas, sliedeći slučaj,
kako mi ga evo prijatelj pripovieda: Na 22
travnja naš sudac primio je lstancu Mata
Ivete iz Trpnja ,,per turbato possesso". Na
24 istoga došao je u Trpanj g. Kantu da
stvar izvidi, a na 25 travnja podao je od-
sudu — protiva osvadjenim ! Istance drugih —
i o „turbato possesso" provlače se za tri
četiri godine, a Matu lveti riešena je u tri
dana?I Evala vrlomu sudcu Kantu! Ovakieh
nam bi se htjelo — a ma nam je žao da se
je do sada, što mi znamo, eto ovako za
samoga i jedinoga Mata- Ivetu postarao. Za-
što? Neki jezici pripominju: Mato je Iveta
bogat a okrivljenici siromasi. Ovi su tjerani
iz svoje kuće, a svak, tko zna kako stvari
stoje, uvjerava da nijesu krivi ni dužni ikomu.
Kako dakle odsuda ipak proti njima?!
Čujte sad drugu, koju sam od vjerodo
stojnib osoba na svoje uši čuo. Dogodilo se,
kažu, jednom nazad dana, a možda prije
ko zna koliko puta, da su neki iz 20 milja
dalečine bili pozvani na sud, pa kad su do-
šli i ponačekali se po običaju, eto im telala:
vi nijeste zvani, to jest: vi netrebate!!! Ej
gosp. sudče, zar su ljudi marva, da ih se,
navlaš iz tolike dalečine zove glavom u
vreći? Pazite što radite, jer ima zakona i
nad Vama.
Primamo: Ugledno Uredništvo „Katoličke
Dalmacije" — Dopisnik članka — Iz drage
kod Knina — tiskana u broju 35 „Katoličke
Dalmacije", — premda znade da ja često za
račun mog brata trgovca u Šibeniku saku-
pljam novac i naručbe od ovomjestnih koji
s njim trguju, i valjda mu je poznato da
sam na 29 prošlog Aprila u tu svrhu primio
od Gospode Ivana Mlinara fior. 100, od Tode
Borovića fior. 100, od Paške Požara fior. 200,
u sve 400 fior., i po dobivenom brzojavnom
nalogu izdao ih jednom ovdašnjem trgovcu,
— ipak, izvrnuo je ovaj dogagjaj i napisao
da sam ja prinudjen bio od Petra do Pavla
skitati se dok sam izbio jednu hiljadicu da
nadomirim kasu Wertheim. Radi čega, po
življem ga da izidje dokazima i imenom,
na polje.
Knin, 14 svibnja 1883.
Er me Bilić.
Nove plovitbe u hrvatskom primorju. Kr.
pomorska ugar. vlada utanačila je pogodbu
sa tvrdkom Rafajla Krajca i dr. u Senju
za uzdržanje redovitih parobrodnih saobštaja
izmed luka hrvatskoga Primorja. Tvrdka
Krajc i dr. obvežuje se, za trajanja pogodbe,
uzdržati redovitih dnevnih plovitaba izmed
Senja i Rieke, tičuć luke Novoga, Selaca,
Crkvenice i Kraljevice; i dvie plovitbe na
tjedan izmed Senja i Karlobaga, tičuć luke
St. Jurja i Jablaniee. Parobrodi poduzetnika
moraju se u svakom slučaju svratiti u Novi,
Selce, Crkvenico i Kraljevicu ko i u sv.
Juraj i Jablanac, izuzam u slučaju da u
kojoj gorispomcnutih luka nebi bilo ni
putnika ni trgovine da ukrcaš ili izkrcaš.
Poduzetnici su obvezani da svoje parobrode
uzdrže u dobrom stanju, da jih u potrebi
poprave na način da na utanačenim plovit-
bama parobrodi nezakasne, i da se skrbe
kako bi putnici na brodu uživali svaku sje-
gurnost i udobnost, i da trgovina bude u
označeno doba prenašana na odredjena
mjesta. Pomorska se vlada obvezuje platiti
poduzetnicima za uzdržanje naznačenih plo-
vitaba, za trajanja pogodbe, godišnju pri-
pomoć od 10,000 fior. Pogodba je sklopljena
za godinu dana, počimljuć od 16 tek. mjes.
Lloyd. Dne 9 tek. pai-obrodsko društvo
Lloyd imalo je obču skupštinu. Kroz g. 1882
društvo je utjeralo 645,468 fior. više no pri-
jašnje godine; a parobrodi su preplovili
75.000 milja više. Kroz istu godinu sagradilo
je društvo velika četri parobroda „Orion",
„Berenice,„Medusa i Pandora'-1-; sad se
grade Utania i Elektra svaki od 4000 ba-
eava, a kroz tekuću godinu sagraditi će se
i druga dva nova parobroda, Poseidon i
Anfitrite od 5000 bačava svaki; a da se
priskoči potrebi domaćih plovitaba naredilo
je družtvo parobrod Psyche a kupilo Albion,
kog prozvaše Pan i počelo graditi Raka,
komu će se pridodati stroj Pilada, razbiv-
šega se god; 1881 na Istarskoj obali. Stari
parobrodi Arcidvca Ferdinanda Massimiliano
i Arcidućhessa Carlotta dobiti će nove stro-
jeve i bit će upotrebljeni na brzim plovit-
bama Dalmacije. Kroz g. 1882 nije se iz-
gubio nijedan parobrod, a zametnule se neke
nove plovitbe, osobito put južne Amerike.
Konačni dobitak iznosi fior. 2,379,103.74,
od kojih odbiv svote za obaijenje vriednosti
parobrodi, za obskrbu zaklade za osjegu-
i ranje, za pričuvnu glavnicu i t. d. ostaje
I f. 1,019,152.31, od kojih će se razdieliti po
i f. 40 na svaku dionicu, a ostalo prenieti u
; nov račun. Istodobno je društvo odlučilo da
I se razpišu 12.000 novih dionica po 525 fior.
i svaka; te će društvo odsle imati 36.000
dionica sa 8.900.000 glavnice.
parižk'm „Velikim Istokom". Dogodjaji od
god. 1813 poremetili su obstanak „braće"
tramasuna. Proklestvo Pape Pia Vll, izre
čeno dne 13 kol. g. 1814, zadalo jim po-
sljednji udarac, te se ni za burne god. 1848
nijesu mogli oporaviti. Iza ožujskih dana
„brat" dr. Lewis učinio je potrebite korake
da stvori ložu „Sv. Josip", zatvorenu od
g. 1794, i bio je dobio dopust od „Velike
pokrajinske berlinske Lože-1 i prijaznu od-
luku od ministra unutrnjih posala bar.
Doblhoffa. Uslied toga loža Sv. Josipa bila
je svečano uzpostavljena dne 5 iistopada
1848 u kući grofa d' Harnoucourt, Teinfalt-
strasse br. 76, od velikog pokraj, sležkog
„meštra" „brata" dr. J. Kampmanna, u pri-
sustvu mnogih sležkih framasuna. Ovoj je
loži pripadao i dramatik dvorskoga kazališta
Anschtitz. Nu do malo nestalo je uslied iz
nimnoga stanja nakon listopadskoga prevrata.
Kad je opeta „ustav" zavirio u Austriju i
bio objelodanjen zakon od 15 studenoga 1867
o pravu sakupljanja, namjestničtvu donje
Austrije prikazaše prošnju, da dopusii po-
dignuti ložu „Sv. Josip"; ali odlukom 13
studenoga 1868 bila je odbijena prošnja,
jer se družtvo nahodilo u oprieci sa §. 18
predspomenutoga zakona, bud po pravilima
družtva vladin povjerenik nebi mogo prisu-
stvovati skupštinama. Kad bi se dakle pro-
mieniJa ta družtvena ustanova tad bi fra-
masuni bili priznani, kao svako drugo družtvo.
ovećim mjestima pokrajine, jer su takova
družtva prava blagodat za siromašnju ruku
pučanstva, jer ju pomažu, a za imućnije,
jer jim podaju prigodu da djelima pokažu
svoje milosrdje.
Sretne Evrope! Sve evropejske vojake
broje skupa 9,577,000 ljudi. Kad bi jih iz-
redao u povorku, imao bi povorku dugu
oko Šest hiljada kilometara. Da osmotriš tu
povorku valjalo bi u sav mah jašiti 22 dana
i šest sata, ili putovati željeznicom 4 dana
i 18 sata.
Carica Karlota. O nesretoj ženi pok. cara
Maksimilijana pišu iz Bruxellesa berlinskoj
Germaniji da je sasviem poludila; ali ipak
da je sad mirnija. Dojdućega mjeseca svr-
šiva 43 god. života, a ipak je već sasviem
posiedila. Belžka kraljica tri puta ju na
nedjelju pohadja. Bivša carica prohodi vrieme
šetajuć se na dugo u bašći i udarajuć u
glasovir, što joj je jedina njezina zabava.
Svake nedjelje nezaboravi pozvati na objed
kaštelskoga župnika.
Tršćanska bursa. Napoleuni: 9.51 —953;
dukati: 5.62: — 5.64; sterline: 11.95 % —
11.97 V2 ; london: 119.80— 120.25; banka-
note talij.: 47.50 — 47.65; dohodak aust.
u papiru: 78.60— 78.82. — Ulja sfc dal»,
prodalo po 42 fior. 100 kil.
Književna obznana. Primamo od veleuč.
g. Kaz. Stefnn:č;i:
Velecieitj. gosp. urednice ! Buduć da moj |
prevod M.-F. Maury-a „prirodni zemljopis"
neće ii»i)ći ugledati svjetla do pod konac te-
kuće godine 1883, to Vas što učtivije mo-
lim, (lk to> izvolite oglasiti u cienjenom listu
konju ste Urednikom.
Nove knjige. Izišli su ovih dana u Zagre-
bu tiskom Dioničke tiskare Osvetnici dio
VII, — Posjednuće Bosne i Hercegovine po
cesaro—kraljevskoj vojsci god. 1878. Spje-
vao već svemu narodu poznati vrli Rado-
van. Ciena ovomu svezku n, 50.
Framasuni u Austriji. Nedavno je izašla
u Beču kod L. Roznera knjiga: „Mit (lem
"VVinkelmasse" dr. Juliia Goldenberga, gdje
se na široko razpravlja o framasunima u
Austriji, koji dosad nijesu bili zakonito pri-
znani u Austriji. Izmed ostalih poglavlja
ima i poglavlje o „povjesti zabrane frama
sunstva u Austriji". Pod carevima Josipom
i Leopoldom II. framasuni su bili trpljeni,
ali već vladinom odlukom od g. 1794 bili
su ukinuti u svim austrijanskim pokrajinama,
što je bila posljedica francuzkoga prevrata.
Ali uzprkos zabrani nije jih nestalo. Provale
Francuza od god. 1805 i 1809 dale su po-
voda „braći" u Beču da se opeta približe
francuzkoj „braći", i g, 1809 kad su Fran-
cuzi punih sedam mjeseca vladali Bečom,
ustanovila se nova velika „Austrijska Na-
rodna Loža", koja je bila u odnošaju sa
Družtva sv. Vicka de Paoli. U ovom
vieku u kom se toliko deklamira o čovje-
koljublju, tješi kad se vidi kolike li je raz-
like izmed novovjekoga čovjekoljublja i
kršćanske ljubavi, koja pravi čudesa. Izmed
raznih ustanova, potaknutih od kršćanske
ljubavi, ubrojiti je družtva sv. Vicka de'
Paoli, koja toliko dobra čine ljudskoj za-
drugi. Dne 7 tek. započele su u Parizu sve-
čanosti prigodom pedesetgodišnjice odkad
| se osnovalo to družtvo, koje broji podruž-
nica po cielom katoličkom svietu. Svak
kaže: socijalizam je velika pogibelj deve-
tnaestoga vieka, valja ga uništiti; ali u
sredstvima kojim da ga satreš svi nijesu
sporazumni. „Uzmnožimo blagostanje kod
radničke ruke; podajmo joj zabava i izo
brazbe", kažu neki. Puka obmana! Samo se
jednim sredstvom može boriti proti ovoj ne-
mani, a to je vršenje kršćanske ljubavi; jer
samo se ovom siromasi podvrgnu volji /5ožjoj
a bogati budu milostiva srdca. A to je sred-
stvo upotrebilo družtvo sv. Vicka, na čijoj
je zastayi napisano: Bog i siromasi: kr-
šćansko milosrdje. U ovo po vieka odkad
obstoji, koliko li je dobra učinilo to družtvo!
Ko da prebroji nevolje i patnje, koje je to
družtvo ublažilo? Obilaziti nevoljnike i tje-
šiti jih u njihovim kućarinama, na njihovim
kukavnim posteljama i pomoću u novcu i
živežu oblakšati jim vremenite patnje i duh
jim kriepiti; eto liepoga zadatka, dostojna
kršćanske ljubavi. I u Dalmaciji ima dva
takova družtva, u Zadru od nekoliko godina,
a u Spljetu od lani. Zeleć da ta družtva i
unapried što bolje procvate, unvamo se da
će se takove podružnice osnovati i po drugim
Bol, 13 svibnja 1883.
Znamo da se brdja zlata ne hvata
i da pasji glas do mjeseca nedopire,
ter zato ne treba da ustanemo na o-
branu odličnih i Čestitih Redovnika,
značajnog i rječitog M. P. O. Mi-
škova, nadstojnika ovog samostana i
veleučenog i revnog Župnika M. P.
O. Petrinčića, kog rese najuzoritije
pastirske kreposti. Ova dva Božja na-
mjestnika, od kad smo imali sreću da
amo stupe, nijesu prestali i riedju i
djelom baviti se o našem duhovnom
dobru i napredku. Bog ih svemogući
obilno naplatio! jer mi drugo nemo-
žemo, nego da im izrazimo našu pod-
punu zadovoljnost, našu vjekovitu
harnost, i duboko naše počitanje.
No da obezbieđimo dobar glas milog
našeg zavičaja, dužnost nam se nalaže
glasno zasvjedočiti, da oni dopisi bol-
skom nadnevnicom. Što ih je ovih dana
njeka nesreena kukavica objelodanila
u „Dalmata-i" ne sadržavaju ino, već
puke laži i podle klevete.
Žalibože uvjek je bilo ljulja tisrjed
i najbolje pšenice.
Jere Vusio načelnik — Kap. Mate Karme-
lić obć. viećnik - Mate Radić obć. viećnik
— Dinko Berković obć. viećnik — Širaun
Karninčić obć. viećnik — Frane Kuiš obć.
viećnik — Nikola Karmelić obć. viećnik —
Petar Nisiteo pris. crkovinarstva — Mate
Nikolorić pris. crkovinarstva — Juraj Pe
trić crkovinar — Frane Vincenti crkovinar
-- Petar Jelčić crkovinar — Dinko Matu»
lić crkovinar — Dinko Karelović Dink. cr-
kovinar — Dr. Andrija Petrić liečnik —
Mate Marinković trgovac — Tomo Babić
posjednik — Frane Radić trgovac — Lovro
Elezović trgovac — Petar Karninčić za-
natlija — Dinko Hranotić posjednik — I-
van Dinko Radić trgovac — Ante Karnin-
čić poljodjelac — Pavao Plenković zanatlija
— Dinko RadiČić mešetar — Tomo Radić
pomorski podkap. — Frane Marinković Spa-
dić pomorac — Ante Radić p. Šimuna po-
sjednik— Nikola Turketo trgovac — Viško
Per 1' alfabeto latino.
(y. br. 36.)
Alfabeto.
Collo sfcesso intento le Osservazioni, prima di en-
trare nel aecondo periodo, conibattono 1'opinione del
chiarissimo Jagic, che la lingua degli antichi libri li-
turgici croati, prima del XII. secolo, dovesse essere la
stessa che quella dei libri contemporanei pannonici;
Opinione fondata sul fatto storico, che i ss, apostoli
slávi dalla Pannonia abbiano esteso la loro missione
fino in Croazia; e sulla inappugnabile presupposizione,
che gli stessi Santi non abbiano pei Croati apparec-
chiato libri appositi, ma diffuso quelli che servivano
pei Pannoni. Per chi ha fin qui veduto quanta sia 1' e-
sattezza critica delle Osservazioni, pare incredibile, che
qui le abbia a trovare passate all' ipercritica; si, desse
rigettano 1' opinione del prof. Jagic per la seraplice
ragione, che manchino prove dirette a sostenerla; che
cio& dell' época precedente al secolo XII. in Croazia e
Dalmazia non siansi trovati libri liturgici a confer-
marls! — I Jettori giá sanno che la perdecuzione del
X. ed XI. secolo li deve aver distrutti. — Di quello
che é piu antico del secolo XII. le Osservazioni non
tengono alcun conto, perché appartiene al rito orién-
tale ; i libri di rito romano incominciano dal secolo
XII, quindi non si ha da risalire indietro, quasi che
s. Cirillo, come, secondo le Osservazioni, peí rito ro-
mano avrebbe inventato un alfabeto a parte, avesse
anche destinato una lingua diversa, se anche non in-
teriore alia lingua dei codici piü antichi. A conferma
di che le Osservazioni vogliono trovare una testimo-
ñianza nella stessa Memoria a pag. 18, ove dei codici
croati del secolo XIV. e XV. é detto, che „quanto al
„materiale della lingua ed alia regolarita grammaticale
„meritano ogni rispetto." — Ma nella stessa Memoria,
alia stessa pagina i sacerdoti spalatini soggiungono an-
cora: „la regolarita grammaticale non é che relativa,
„non é la regolaritk dello slavo antico, ma dello slavo
„corrotto colla lingua volgare dell' época e del paese
,,in cui (i libri) furono scritti"; come avevano detto
a pag. 9 della lingua di quei codici, „sebbene slava
,,ed antiea,. non é propriamente la lingua in cui i no-
stri santi Apostoli hanno tradotto le scritture sacre".
Tutíavia le Osservazioni non possono a meno di
coneedere, che i libri liturgici croati, non esclusine i
piü antichi, siano corrotti coll' introduzione di muta-
zioni foniche e di singóle parole nuove invece delle
antiche obsolete. Questo pero si osserva, soggiungono,
anche nei codici piü antichi del primo periodo, dai
dotti annumerati ai paleoslavici, e se lo stesso é av-
venuto ai nostri, poco monta, perché non é a teme ra i
che qualche nuova scoperta possa disdire il lavoro at-
tuale. — Invero bel conforto! — Ma é poi il ch. A.
delle Osservazioni affatto sicuro dell' impossibilitá di
nuove scoperte ? — lo credo invece che il dubbio di
nuovi codici da scoprirsi valga piü pei codici di época
recente che pegli antichi, dai quali, come abbiamo ve-
duto, le Osservazioni rifuggono únicamente per timore
di quel dubbio. — Trascuriamo fra i minimi questa
incongruenza e tiriamo avanti. — „Obbiettano nellw
„Memoria, che la lingua nei nostri libri rappresenti
„una sezione apparte, dai dotti cliiamata recensión*
,,croata (Os3. pag. 22)." Come mai alie Osservazioni é
,,sfuggita questa parola e ancora sottolineata, forae per
indicarne 1' enormita ? — Oh si; la Memoria si occup»
molto della classiticazione dei codici, la quale fin qufc
le Osservazioni hanno schivato pur di accennare, seb-
bene la discussione loro sarebbe proceduta piü chiara,
ma non conducente al desiderato acopo, e percií) ap-
punto tacciono dalla classificazione. — Osservato questo
di passaggio entriamo nella sostanza della cosa.
(Sliedi.)